Kada u Chileu 1973. godine general Augusto Pinochet, na čelu svojih "gorila", izvodi vojni državni udar i ruši legalno izabranu socijalističku vlast predsjednika Salvadora Allendea ja sam bio student druge godine Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Čitav demokratski svijet je bio preneražen zločinima i brutalnošću s kojom je, nakon stotinu godina svoje neutralnosti, čileanska vojska izvršila taj udar i ubila predsjednika Allendea.
Svaki smo dan, u to vrijeme, preko televizije mogli gledati dramatične scene koje su dolazile iz iz Čilea. Bombardiranje predsjedničke palaće Moneda u kojoj je Allende ubijen. Nacionalni stadion u Santiagu koji se pretvorio u masovni logor, mučilište i stratište političkih protivnika Vojne Hunte, političara, sindikalista, profesora, studenata, radnika...svih onih koji su brutalni vojnici, iza kojih su stajali CIA, multinacionalne korporacije, Nixon i Kissinger - smatrali zagovarateljima "trulih demokratskih ideja" ili, još gore, "socijalizma". .
Vojni državni udar desio se 11. rujna 1973. godine, dakle - na isti onaj datum na koji će puno godina poslije....jedni sasvim drugi teroristi u New Yorku srušiti "Blizance" i otvoriti jedno novo poglavlje globaliziranog svjetskog terorizma.
Ali na taj isti datum, 1973. godine, američka vlast stajala je iza strašnog terorističkog čina u Čileu koji je bio samo polsjedica dugotrajne američke vanjske politike koja se nazivala "politika velike batine" u kojoj su Sjedinjene Države igrale ulogu "svjetskog policajca" s "licencom za ubijanje" u svom džepu - koja im je, uz garanciju neupitne vojne i ekonomske sile, davala tobožnje "pravo" da po Latinskoj Americi ali i čitavom svijetu - rade što ih je volja. Ruše demokratske režime, vlade ili financiraju notorne ubojice i diktatore da to rade u ime njihovih interesa.
Čile je samo bio drastičan primjer takve vrste politike.
Sječam se kako smo u ta vremena po zagrebačkom "Corsu", "Kutjevu", "Zlatnom Kokotu", "Gradskoj Kavani", "Jadranki", "Švemi", "Paliću", "Pod starim krovovima" ili "K dobroj kapljici" u Drugoj Crikveničkoj na Trešnjevci razglabali o Čileu, prepuni emocija i mladalačkog bijesa i ogorčenja.
Čile je uskoro postao poligon za još jedan drugi američki eksperiment. To je bila uspostava drastičnog neoliberalnog ekonomskog modela koji je samo potvrdio kako je itekako moguća koegzistencija, suživot ekonomksog liberalizma i gole političke diktature i to onog najgoreg i najbrutalnijeg , vojnog, tipa.
Za "čikaške momke" Čile je bio raj. Krvavi laboratorij za izvođenje ekonomskog eksperimenta čije će se posljedice drastično odraziti na čitav svijet pa tako, u jednom dugom nizu međusobno povezanih događaja - i na nas u dalekoj Hrvatskoj - puno godina kasnije i u sasvim drugačijim okolnostima od onih koji su vladali te 1973. godine.
Tada smo slušali pjesme legendarnog pjevača, borca za ljudska prava i ljevičarskog aktiviste - Victora Jare kojeg su vojnici dan nakon Pinochetovog puča odveli na "Estadio Nacional", tamo ga mučili i ubili metkom u potiljak i noću bacili njegovo tijelo na ulice Santiaga, pjesme grupe "Inti Iliimani", Carlosa Pueble i Los Tradicionalesa, Sergia Ramireza, Oscara Chaveza i drugih "angažiranih" latinoameričkih pjevača i glazbenika.
Na samom stadionu, neposredno prije svoje smrti, Victor Jara napisao je svoju zadnju pjesmu : "Estadio de Chile" - koja je sačuvana i koja postaje simbol otpora ali i svjedočanstva zločina koji su se tamo desili.
Najstrašnije je što je FIFA dozvolila da se na tom istom stadionu svega nekoliko mjeseci nakon Pinochetovog vojnog puča i pretvaranja tog stadiona u masovni logor, mučište i stratište čileanskih domoljuba na njemu odigra godine uatkmica u eliminacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo između nogometnih reprezentacija Čilea i tadašnjeg SSSR-a.
Svjetska demokratska javnost se digla na noge a reprezentacija SSSR-a je odbila odigrati utakmicu na tom stadionu - ali FIFA, na zgražanje mnogih, nije promijenila svoju odluku pa je SSSR zbog svoje odluke da ne igra utakmicu na tom stratištu čileanskih domoljuba - eliminiran sa Svjetskog nogometnog prvenstva.
Ti događaji u Čileu su u velikoj mjeri utjecali i na moj ali i na interes mnogih drugih iz moje generacije za Latinsku Ameriku ali i na naše političko i ljudsko sazrijevanje i formiranje. Kasnije sam imao priliku upoznati mnoge čileanske aktiviste koji su se borili protiv čilenaske diktatorske vlasti a posebno one iz "Pokreta Rvolucionarne Ljevice - MIR" ("Movimiento de Izquierda Revolucionaria") koji su odlazili u emigraciju u Evropu - pa se zatim vračali u Čile da vode ilegalnu oružanu borbu protiv Pinocheteove diktature.
O tome se danas nedovoljno zna...ali tada se u Europi (recimo Francuskoj) organiziraju centri u kojima au boravila djeca tih boraca (jer su često oba roditelja odlazile u borbu natrag u Čile). Organizirale su se kompletne škole, mreža aktivista je uzimala na sebe brigu o njihovoj djeci - od školovanja pa do svih drugih potreba,
Kasnije najveći dio te djece nastavlja svoje školovanje na Kubi gdje žive u zajedničkim stanovima i zgradama uz odgajatelje i završavaju fakultete itd.
Danas su to odrasli ljudi čije su životne priče zanimljive a njihive sudbine svjedok su jednog vremena kojeg mi tako lako zaboravljamo ili o njemu ne znamo gotovo ništa.
Prije par dana, u srijedu, 9. ožujka, čtam da je u Čileu, u dubokoj starosti u 94. godini, umro umirovljeni general čileanske vojske Sergio Arellano Stark zvan "El Lobo" ("Vuk"),
Tko je bio taj "čovjek" ?
El Lobo" je odigrao jednu od najstrašnijih epizoda za vrijeme vojnog udara generalisimusa Augusta Pinocheta.
On je bio na čelu zloglasne "Caravana de la Muerte" ("Karavane smrti").
O čemu se radi ?
Odmah nakon vojnog puča, već slijedeći tjedan....grupa vojnika na čelu s generalom Arellanom Starkom "El Lobom" helikopterom leti iz grada u grad i to prvo u Calmu, pa Antofagastu a zatim redom slijede : Copiapo, La Serena, Cauquenes, Lineares i na kraju Valdivia.
Ta je "karavana smrti" na svom putu ubila 75 Pinochetovih opozicionara, profesora, studenata, sindikalista, radnika, socijalista, komunista....sve one na koje je "generalova inkvizicijska skupina" usmjerila svoj "prst smrti".
Pinochetova diktatura je trajala od 1973. do 1990. godine.
On nikada zbog svojih zločina nije proveo niti jedan jedini dan u zatvoru. Uživao je nepodjeljenu zaštitu svjetskih "demokratskih" moćnika od "željezne lady" Thatcher pa do Reagana. Umro je 2006. godine u dubokoj starosti u 91. godini.
Victor Jara je ubijen u svojoj 41. godini a mnogi ubijeni su bili i puno mlađi od njega, Najvećim dijelom studenti između 18-te i 24-te godine života. Dakle, u cvijetu svoje mladosti.
Čileanski sudac Victor Montiglio je 2001. godine osudio "El Loba", jednog od Pinocheteovih "generala smrti" (koji je na svojim prsima ponosno nosio svjetlucavu pločicu na kojoj je pisalo "Oficial Delegado del Comandante en Jefe del Ejercito y Presidente de Junta de Gobierno" - koja je svakoga upozoravala na veliki oprez jer je jasno govorila da pred vama stoji direktni predstavnik šefa Generalštaba i Vojne Hunte generalisimusa Augusta Pinocheta koji raspolaže s neograničenim ovlastima "vladara života i smrti") na 6 godina zatvora zbog zločina koje je napravio ali ni on, kao i njegov šef, u zatvoru nije prove ni jednog jedinog dana.
"Spasio" ga je "gospodin Alzheimer" jer su ga oslobodili zbog "demencije" i "lošeg mentalnog stanja".
I što kazati nakon svega - na kraju ?
Možda samo to da Pravda ipak nije uvijek dostižna !
|
