(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICI U DRUGOJ POLOVINI DVADESETOG STOLJEĆA - 3. DIO)
Represija, na koju su ovi pokreti okupacije gradskih teritorija, ili tzv. "pokreti predgrađa", bili pokušaj odgovora (ali, najčešće, ne i artikuliranog do razine političkog osvješćivanja" samog pokreta), pokušala je pronaći nove modalitete protežiranja one stvarnosti koja je reproducirala postojeće stanje.
Sam "periferijski tip" latinskoameričkog kapitalizma, određen specifičnom socijalnom strukturom, uvelike je određivao i bit pokreta koji mu se postavljaju nasuprot.
Uvjeti života koji su individuu sveli na razinu golog preživljavanja postavili su imperativ organizirane socijalne borbe, organiziranog otpora protiv takve vrste redukcije koja dokida elementarne uvjete ljudskog (dostojanstvenog) življenja. Utoliko će se i ovi pokreti javiti kao pokušaj (ma koliko heterogen) artikulacije interesa ugroženih slojeva društva koji će se suprostaviti postojećem "racionalitetu represije".
"Periferijska industrijalizacija" izazvala je ogromne migracije sa sela prema gradu, stvarajući od centralnih nacionalnih gradova Latinske Amerike specifične zone političkog naboja kao direktnu posljedicu koncentracije totalno osiromašenih dijelova stanovništva.
Iz te činjenice proizići će i "fenomen predgrađa".
U predgrađima Bogote, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, živi 30% stanovništva, predgrađima Lime 60% stanovništva, predgrađima Caracasa 70%, a neki gradovi, sami po sebi, gotovo u potpunosti poprimaju karakter predgrađa. U gradu Buenaventuri npr., na zapadu Kolumbije, u predgrađima živi čak 80% stanovništva.
Kakva je socijalna struktura stanovnika tih predgrađa ?
Ona je šarolika, ali sve stanovnike povezuje činjenica da su nezaposleni ili "poluzaposleni".
Tako je 1977. godine 50% latinskoameričkog gradskog stanovništva zarađivalo manje od minimalno potrebne nadnice za osiguranje gole reprodukcije života. Prosječno 3,5 osobe iz jednog domaćinstva trebale su raditi kako bi domaćinstvu bio osiguran egzistencijalni minimum.
Stanovnici predgrađa su često po individualnim interesima razjedinjeni, jer se bave poslovima koji su izvan postojećih organiziranih formi rada. Njihov konflikt, kao "cjelini", s dominirajučim sustavom - zajednički je samo aspekt teritorijalne povezanosti. (Naime, ta je struktura specifična i ponajčešće tipična samo za Latinsku Ameriku, jer se radi o "skupinama" npr. uličnih glazbenika, zabavljača, čistača cipela, "volontera" na na ogromnim smetištima itd., tako da je izvan Latinske Amerike teško nači sličnu strukturu onih koji nastanjuju ta predgrađa - samo u uvjetnom smislu pojma predgrađa, pošto su to nerijetko samo "pokretni obruči" koji stežu grad bez osnovnih popratnih oblika i sadržaja koji karakteriziraju neku nastambu).
Unutar ovakve situacije javit će se i teorije o nužnosti "terora odozdo" kao odgovora na "teror odozgo". Na tu direktnu akciju mase računaju mnoge političke snage i tu često nastaje problem.
Povezivanje gradova u Latinskoj Americi s revolucionarnom borbom našlo je svoj poseban izraz u teoriji i praksi "urbane gerile".
Teorijska osnova te gerile po prvi put je sistematski izložena u djelu Abrahama Guillena "Strategije urbane gerile" ("La estrategia de la guerrilla urbana", Montevideo 1966.g.) i usko je povezana uz pojavu "Pokkreta za nacionalno oslobođenje" ("Movimiento de liberacion nacional") - "TUPAMARO".
Inače, što je važno, to je bilo doba neposredno nakon uništenja pokreta Che Guevare u Boliviji ("Nacionalno - oslobodilačka vojska" - "Ejercito nacional de liberacion" - ENL) 1967. godine, kada i otpočinje dekada gerilskih urbanih borbi koja se nadovezala na dekadu ruralnih gerilskih borbi.
Sve te urbane akcije uglavnom su naišle na oštru reakciju represivnog aparata koji ih je vrlo brzo gušio, počevši od "tupamarosa", pa do akcija MIR-a u Čileu, preko "Revolucionarne narodne vojske" ("Ejercito revolucionario del pueblo" - "MONTENEROSI", peronisti itd.) pa do suvremenih gerilskih pokreta.
U tom svjetlu zanimljiva je kasnija oštra antiurbana orijentacija (koja se proteže i do današnjih dana) nekih pokreta poput "SENDERO LUMINOSO" ("Svjetla putanja" - pokreta koji svoju teoriju i praksu bazira na kombinaciji promaoizma i stavova jednog od najznačajnijih marksista Latinske Amerike, peruanca Jose Carlosa Mariateguija, 1894 -1930.g.) u Peruu.
Iako je gradska gerila, donekle, bila reakcija na teoriju i praksu "fokizma" (koncepta uspostavljanja "revolucionarnih žarišta" iz koji se onda revolt trebao širitim i prenositi na široke slojeve - a što je bilo u središti Cheove teorije revolucionarne akcije u Latinskoj Americi) sama je, najčešće, završavala u neostvarivanju ambicija odigravanja upravo identične uloge "revolucionarne jezgre" ili "žarišta".
Očito je, kao što smo već napomenuli, nova situacija zahtijevala i primjenu novih metoda negiranja postojećeg stanja.
Tako se u Čileu situacija mijenja. Više nema lijeve opozicije kao jednog samostalnog oblika oponiranja postojećem - već najmanje tri značajne struje nastoje artikulirati svoju akciju nasuprot tada vladajućoj hunti....i to s bitno različitih pozicija i s bitno različitim ciljevima.
To su bili:
1) Dio tzv. stare ili tradicionalne desnice koja nije bila zadovoljna. Naime, ovaj je sektor doživio krupne promjene na političkom planu i transformacije kojima je bio podložan bile su direktna posljedica agresivnog prodora "nove desmice" koja se bitno razlikovala od od tradicionalne ("gospodske") desnice. Naime, "Nova desnica" u svom programu i djelovanju nosi anticrkveno i antikršćansko usmjerenje s bitnim karakteristikama nacističke ideologije (antisemitizam i sl.) i pozivanjem na paganizam. U uvjetima krize koja izbija u svoj žestini 1983. godine došlo je, transformacijom ekonomskog sloma, do razbijanja i raspadanja socijalnog bloka koji je podržavao diktaturu - na više djelova. Tako je došlo do sukoba stare liberalne desnice i nove desnice koja je bila u ekspanziji.
Tako se i "stara desnica" našla u "opoziciji".
2) Blok poznat kao "Demokratski savez" ("Alianza Democratica") u kojem su glavnu diječ imali demokršćani.
Ovaj blok okuplja najznačajnije kadrove iz starog političkog sustava koji je prethodio dolasku Allendea na vlast (bili su na vlasti između 1964.g. i 1970.g.) Kada je Allendeovo "Narodno Jedinstvo" ("Unidad Popular") osvojilo vlast - integrirali su se u opozicioni blok desnice. Željeli su eliminirati ljevicu zadržavajući stari politički model. bez pribjegavanja diktaturi. "Nova desnica" koja se dijelom javila unutar ovih snaga i koja je zahtjevala ne samo eliminiranje vlade "Narodnog jedinstva" već i eliminiranje postojećeg političkog sustava, nikada nije uspjela doći do jačeg izražaja. Pinochetov državni udar su shvatili samo kao eliminiranje ljevice s vlasti - pa su se poslije i oni našli u opoziciji diktaturi vojne hunte, pokušavajući zauzeti pozicije slične nekim europskim sličnim političkim (demokratskim) snagama (na neki način koketirajuči čak i sa socijaldemokratskim političkim tendencijama) - ali izrićito odbijajući bilo kakvu suradnju s političkim snagama koje su unutar opozicije predvodili komunisti.
3) Blok "Demokratski Narodni Pokret" ("Movimiento Democratico Popular" - MDP) u kojem su glavnu snagu predstavljala Komunistička partija Čilea.
Ovaj se politički blok formirao krajem 1983. godine a u javnosti je prisutan od početka 1984. godine. Osim Komunističke partije tu su još: Socijalistička partija (Partido Socialista - frakcija Almeyde). elementi "nove ljevice" iz šezdesetih godina. "Pokret revolucionarne ljevice" ("Movimiento de Izquierda Revolucionaria" - MIR), neke druge frakcije socijalista i političke grupe kršćanskog podrijetla koje su nekada participirale u "Narodnom jedinstvu".
Iako je ovaj blok dosta heterogen, može se reči da on okuplja grupe i snage koje su politički i vojno poražene 1973. godine - ali koje ne prihvaćaju ideologijski poraz i pretendiraju povratku na stare pozicije (vlasti).. Njih će u daljem tijeku razvoja situacije u Čileu odbacivati kako snage diktature tako i demokršćani, zatim "tradicionalna desnica" ali i onaj dio koji će aspirirati na "socijaldemokratske političke pozicije".
Problem je , naime, bio u centralnoj ulozi Komunističke opcije u tiom bloku.
Pitanje nasilja. inače, centralno je pitanje unutar ovog bloka...pošto su u njemu dominirale snage koje su smatrale kako je nenasilan put osvajanja vlasti /Allende) kao koncept (i praksa) doživio svoj krah i došao do objektivnih granica 1973. godine - te su se ograničenja tog modela i iskusta "Narodnog jedinstva", po njima, trebala kritički preispitati.
Tako će pozivanje na nasilje kao metodu dobrim dijelom određivati pozicije unutar ovog opozicionog bloka - što će dovesti do mnogih neprevladivih prijepora na ljevici - koja se sve više unutar sbe dijeli na "demokratsku" i na radikalnu varijantu.
(nastavlja se)
|
