Marin Jurjević o svemu

28.11.2009., subota

Podrska novom Predsjedniku Republike Hrvatske

- 13:10 - Komentari (120) - Isprintaj - #

10.11.2009., utorak

EKONOMSKI ULTRALIBERALIZAM I POLITIČKE DIKTATURE („ČILEANSKI POUĆAK“)

Sergio Bitar („Cuadernos de Marcha“) napravio je jednu od najcjelovitijih analiza odnosa (simbioze) ekonomskog ultraliberalizma i političke diktature – analizirajući model vladavine generala Augusta Pinocheta nakon vojnog udara u Čileu 1973. godine.

Bio je to jedan od najbrutalnijih ekonomsko – političkih eksperimenata u Latinskoj Americi.. Tijekom tih godina Pinochetova je diktatura prilagodila svu vlast primjeni radikalne ultraliberalne sheme u njenom najekstremnijem obliku. Teško je pronaći slične slučajeve takve sklonosti ka dokazivanju. Vrijednosti političkih i ekonomskih principa slobodnog tržišta, pretjeranog monetarizma, totalne otvorenosti „prema vani“, obogotvorenja (deizacije) nacionalnog i inozemnog privatnog poduzetništva i frontalnog problematiziranja uloge države. Ovdje se radi o gotovo laboratorijskom slučaju.

PRIRODA ULTRALIBERALNOG MODELA

Godine 1973. u Čileu je inicirana primjena ekonomskog modela esencijalno inspiriranog slijedećim kriterijima:

a) Uloga države mora biti drastično reducirana putem prodaje državnih poduzeća, sužavanjem njezinim ekonomskih funkcija investiranja i redistribucije, kao i putem kresanja njezinih regulativnih funkcija.
b) Tržište mora funkcionirati slobodno. Zbog toga se trebaju, zajedno s redukcijom državne prisutnosti i administrativne kontrole, eliminirati i političke prepreke pokretljivosti kapitala. Posebno se mora iskorijeniti sindikalnu moć koja, po njima, sprečava slobodno funkcioniranje tržišta rada. Zato su uvjereni kako se mora modificirati radno zakonodavstvo kako bi se postiglo da cijena radne snage pada – te bi se, tako, ubrzao proces uspostavljanja pune zaposlenosti.
c) Na svjetskom tržištu trebao bi prevladati sustav komparativnih prednosti. Zemlja se mora bez restrikcija integrirati u svjetsku privredu eliminirajući sve „namete“ koje ograničavaju inozemno poduzetništvo u njoj. Nakon toga će automatski doći do priliva sredstava u zemlju – koja će ih kanalizirati ka najrentabilnijim sektorima. Budući da je industrija, koja se bazira na supstituciji uvoza, nerentabilna – ona se mora dokinuti. U darvinsističkom stilu: Samo efikasni moraju preživjeti !
d) Financijska otvorenost „prema vani“ mora biti široka i bez restrikcija kako bi se što brže integrirali u svjetsko tržište kapitala. Politička stabilnost, koja će se postići, i oslobađanje od nameta inozemnim ulagačima – privući će „vanjski kapital“. Ta će se ulaganja. Automatski, plasirati u najrentabilnije aktivnosti u zemlji.
e) Monetarna politika mora biti osnovno oružje pomoću kojeg će se suzbiti inflacija. Zbog toga ona mora biti restriktivna. Kada se uspostavi stabilnost cijena, monetarna politika morat će biti pasivna – zaviseći u osnovi od kretanja platne bilance. Preko varijacija u visini vrijednosti relativnih cijena (poravnatih-neporavnatih) i modifikacije vrijednosti nadnica....automatski će se i tu uspostaviti ujednačavanje.
f) Svi se ovi principi smatraju znanstvenima, a na ekonomiju se gleda kao ma egzaktnu znanost nezavisnu o politici.

Počevši od ultraliberalnog modela formuliraju se, također, određeni principi za reguliranje političkog života. Njihove osnovne ideološke i političke proporcije bi bile:
1) Autentična sloboda i autentična demokracija mogu jedino postojati kada caruje „ekonomska sloboda“. Sa slobodnim tržištem, bez reguliranja, stvaraju se uvjeti za dosezanje političkih sloboda. Zbog toga je „ekonomska sloboda“ preduvjet bez kojeg se politička demokracija ne može uspostaviti.

2) Država ograničava slobode i zbog toga treba ispunjavati jedino „pomoćnu funkciju“.

3) Oni koji uspijevaju - uspijevaju jer su najbolji ! Oni koji propadaju – propadaju zbog svoje inferiornosti ! Tako se procesi redistribucije podređuju principu efikasnosti. Pošto se slobodno tržište automatski uvjetovati ubrzani rast i raspodjelu prihoda i bogatstva – ne preporučuje se eksplicitna akcija u korist veće jednakosti !

(nastavlja se)

- 15:38 - Komentari (179) - Isprintaj - #

06.11.2009., petak

KATOLIČKA CRKVA I REVOLUCIONARRNA GIBANJA U NIKARAGVI

(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICI U DRUGOJ POLOVINI DVADESETOG STOLJEĆA - 7. DIO)

Reformistički buržoaski blok, u to vrijeme, uključuje, na unutarnjoj razini, iznad svega određene djelove katoličke hijerarhije predvođene nadbiskupom Managve Miguelom Obandom y Riverom - ujedno i predsjednikom Episkopalne konferencije ( Conferencia Episcopal ) . Naravna stvar, i u Katoličkoj crkvi u Nikaragvi postoje unutarnja strujanja i, uostalom, ono što se naziva "narodnom crkvom".

Crkva je veoma značajan element zbog toga jer buržoazija nema baze u narodu - te ona preuzima ulogu okupljanja naroda na opozicionim programima. Ta nužnost stvaranja "hegemonije nad masom" je veoma bitna. Nju preuzima Crkva u Nikaragvi zajedno s funkcijom predvodnika opozicije.

Akcija ovog dijela Katoličke crkve u Nikaragvi izrazito je politička, budući da joj je cilj promijeniti odnos snaga između buržoaskog bloka (njegovog "reformističkog krila") i "narodnog bloka". Cilj je, dakle, tada (osamdesete godine prošlog stoljeća) bio - odvojiti sandinizam od podrška masa. Naravno, to je prikriveno zahtjevom za "demokracijom", "punim pluralizmom" itd.

Utoliko se Crkva u Nikaragvi, u tom burnom razdoblju nadoilazećih revolucuionarnih promjena, otvoreno stavila na stranu onih koji su bili "kontra" relativno radikalnih zahtjeva koja su ta gibanja, kao svoju političku i socijalnu platformu, sadražavali u konkretnom djelovanju sandinista.

U isto vrijeme, Crkva se unutar sebe obračunava sa svojim tzv."lijevim", "narodnim krilom".....tako da ta hijerarhija istovremeno predvodi borbu "prema vani" (usmjerenu prema sandinističkom FSLN) i "prema unutra" (usmjerenu prema vlastitim redovima - unutar kojih su se, po njima, određene "crkvene snage" previše približile socijalnom konceptu marksizma).

O ulozi Crkve u to vrijeme - u Nikaragvi, govori i Izvještaj organizacije Pax Christi Internacional:

"Crkva političke opozicije nam izgleda isključivo vezana za politiku Socijal-kršćanske stranke (Partido Social Cristiano) i Udruženja poduzetnika (COSEP)....Crkva također igra važnu ulogu u američkoj strategiji koja cilja destabilizaciji i rušenju sandinističke revolucije.. Na opoziciji se pretendira. ili se neprestano inzistira, kako je FSLN odabrao Katoličku crkvu kao privremenog saveznika da bi poslije, u budućnosti, provodio antiklerikalnu politiku. Svejedno; u svjetlu najnovije evolucije možemo se zapitati nije li sve to upravo obratno od onoga kakvim se to želi prikazati. Naime, čini nam se da se dio Crkve koji je sada u opoziciji u početku bio pridružio FSLN-u i to iz taktičkih razloga, s ciljem da naknadno provede svoj kršćansko-demokratski projekt..." (PAX CHRISTI INTERNACIONAL, Derechos Humanos. Informe de la Mision Nicaragua....Octubre de 1981.)

UMJESTO ZAKLJUČKA

Zbog svega navedenog teško je govoriti o Nikaragvi i uopće problemu revolucionarnih promjena na tlu Latinske Amerike šablonski, bez iscrpnijeg uvida u specifičnost svake latinskoameričke zemlje ponaosob. Ukoliko govorimo o urbanom i ruralnom aspektu socijalnih pokreta na ovom području teško je napraviti oštru podjelu među njima. Najčešće se radi o dva aspekta istog procesa koji u određenim momentima više akcentira ovu ili onu svoju dimenziju unutar svojeg cjelovitog kretanja i razvoja. Tek promatrajući ove procese iz latinskoameričkog a ne iz nekog drugog (recimo europskog) rakursa, moći čemo, eventualno, doći i do sagledavanja suštine tih gibanja. Optika našeg gledanja, dakle, ne može biti podešena samo na osnovu unaprijed zadanih ideologijskih parametara, koji su gotovo uvijek rezultat nekih revolucionarnih iskustava iz tuđe prošlosti i koja su se uglavnom odvijala u sasvim drugim povijesnim okolnostima, u sasvim drugim geografskim ambijentima i tradicijama.

- 11:56 - Komentari (44) - Isprintaj - #

01.11.2009., nedjelja

ANTISANDINIZAM

(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICI U DRUGOJ POLOVINI DVADESETOG STOLJEĆA - 6. DIO)

Nakon trijumfa sandinista nikaragvanska buržoazija doživljava duboku krizu. Ta se kriza mogla uočiti još za vrijeme sukoba "sandinizma" i "somozisma". Od trenutka kada je Sandinistički Front za Nacionalno Oslobođenje (Frente Sandinista de Liberacion Ncional), osamdesetih godina prošlog stoljeća, osvojio kontrolu nad polugama državne vlasti - ta je kriza poprimila drastične razmjere.

U periodu antisomozističke borbe dobar dio buržoazije bio je u opoziciji naspram Somoze. Godine 1974. formiran je Demokratski Savez Oslobođenja (Union Democratica de Liberacion - UDEL) na čelu s Pedrom J. Chamorrom. Kada je Chamorro ubijen buržoazija još intezivnije staje u opoziciju naspram somozisma. Godine 1976. osniva se Široki Opozicioni Front (Frente Amplio de Oposicion - FAO). Jedna i druga organizacija imale su reformističke platforme. Traži se pacifistički izlaz iz krize i oslonac na Sjedinjene Američke Države i Organizaciju Američkih Država (Organizacion de Estados Americanos - OEA).

Ovaj buržoaski "opozicioni blok" bio je bez šire podrške podređenih i potlačenih slojeva (klasa) koji su listom bili uz FSLN (sandiniste). Taj problem "nedostatka narodne baze" doći će još više do izražaja nakon trijumfa sandinista - naspram kojih buržoazija također "odlazi u opoziciju". Kao značajna snaga koja bi nikaragvanskoj buržoaziji trebala osigurati "narodnu bazu" - u tom trenutku u prvi plan izbija Crkva.

Konflikt buržoazije i sandinističkog pokreta (uz sva ograničenja rabljenja ovakvih tradicionalnih pojmova) bio je, u stvari, konflikt oko projekta "novog društva".

Ono što se za buržoaski blok "realiziralo" ili se tek trebalo realizirati - jest "demokratska revolucija" protiv (Somozine) diktature s ciljem uspostavljanja liberalnog kapitalizma baziranog na slobodnom poduzetništvu.

Nasuprot tome, za "narodni blok" - ono što se "realiziralo" ili se tek trebalo realizirati - bila je autentična "narodna" ili "klasna revolucija" orijentirana duboko antiimperijalistički i antikapitalistički, čiji bi cilj bio uspostavljanje društva baziranog na vlasti i interesima naroda.

Nakon dolaska sandinista na vlast djeluju dva bazična bloka opozicije sandinističkoj vlasti:
1) prvi, buržoasko-reformističkog tipa i
2) drugi, onaj koji je direktno predstavljao somozističke
snage

Obje ove grupe svoju unutarnju političku slabost (koja je izraženija kod druge grupe) nadomještaju internacionalizacijom svojih aktivnosti, tako da u to vrijeme vanjski faktor (Sjedinjene Američke Države) postaju za njih "ključan faktor".

Somozističke grupe imaju svoj vlastiti politički izraz preko organizacije La Fuerza Democratica Nicaraguense - FDN (Nikaragvanska Demokratska Snaga) koja je formirana 1981. godine. Ovu organizaciju predvodi Steadman Fagoth - a okuplja Miskito Indiose iz frakcije MISURASATA (MISURASATA je organizacija s atlantske obale Nikaragve, formirana 1979. godine uz pomoć FSLN - a koja se kasnije, jednim svojim dijelom, okrenula prema "kontrarevolucionarnim pozicijama").

Oni se nastoje u javnosti odreći somozističkog predznaka tvrdeći kako se u stvari bore protiv "komunističkog totalitarizma" sandinista koji vode Nikaragvu u "sovjetsku orbitu" - što je ipak bilo nedovoljno da prekrije njihovo jasno prosomozističko usmjerenje.

Samom sukobu sa sandinistima žele dati "unutarnji karakter" prikrivajući veze s inozemstvom i ovisnost o inozemstvu (to je vrijeme žestokih ideologijskih sučeljavanja Reaganove administracije i sovjetskih interesa na tim prostorima). Istovremeno se sukobu želi dati isključivi karakter "građanskog rata". Inače, somozističke snage uglavnom djeluju iz baza u Hondurasu a jednim dijelom i iz Kostarike.

FDN odbacuje bilo kakvu mogućnost pregovaranja ili političkog sporazuma s FSLN - inzistirajući na vojnom rješenju sukoba.

S druge strane stoji reformistički buržoaski blok.

Ovaj blok uključuje dva osnovna sektora koji se razlikuju po tome da li djeluju unutar ili izvan nikaragvanskog teritorija.

Prvi objedinjuje buržoaske frakcije okupljene u Vrhovnom Savjetu Privatnih Poduzetnika (Consejo Superior de la Empresa Privada - COSEP) i u Demokratskom Koordinativu (Ramiro Sacasa Guerrero).

Drugi sektor (vanjski) sastoji se, u osnovi, od Demokratsko - Revolucionarnog Saveza (La Alianza Revolucionaria Democratica - ARDE) koji je oslonjen na vojne snage (manje od somozističkih). Djeluju iz Kostarike a na čelu mu je Eden Pastora (čuveni i legendarni Comandante Zero - nekadašnji pripadnik najužeg vrha sandinističkog vodstva koji se "odmetnuo" od sandinista i prešao "u neprijateljski tabor").

ARDE se sastojala od nekoliko grupacija: Revolucionarnog Fronta Sandino (FRS - Frente Revolucionario Sandino - na čelu s Edenom Pastorom), Nikaragvanskog Demokratskog Pokreta (MDN - Movimiento Democratico Nicaraguense - na čelu s Alfonsom Robelom) i jedne frakcije MISURASATA predvođene Brooklynom Riverom (od ARDE se odvojila Nikaragvanska Demokratska Unija - La Union Democratica Nicaraguense na čelu s Fernandom Chamorrom koji je, osim toga, predvodio Nikaragvanske Revolucionarne Oružane Snage - FARN - Las Fuerzas Armadas Revolucionarias Nicaraguensas, prisajedinivši ih kasnije FDN-u čija su snaga izvorno i bili).

Antisandinistička opozicija je, dakle, bila veoma kompleksna, složena i jedinstvena (bar što se ovih snaga tiče) samo u jednome: U odbacivanju bilo kakve mogućnosti pregovaranja sa sandinistima (FSLN). Oni su veliku nadu polagali u djelovanje Katoličke Crkve u Nikaragvi koja je u najvećem dijelu imala podudarne stavove s njihovim stavovima - i koja je sebe također smatrala opozicijom u odnosu na sandinističku vlast prigovarajući joj totalitarizam. militarizam, prokomunizam, ugrožavanje indiosa na atlantskoj obali itd.

Stoga se i oni pozivaju na "unutarnju pobunu", građanski rat itd.

U to vrijeme je povezivanje sandinističke vlasti s tadašnjim SSSR-om bila jedna od ključnih karika ideologijske borbe. Tako je Robelov "Nikaragvanski Demoratski Pokret - MDN" tada javno priopćavao: "Ruski imperijalizam ima jednu vojarnu u Centralnoj Americi; glavni grad - centar terora: Managvu i 138 000 kilometara kvadratnih zemlje preko kojih rasprostire svoje pipke na Salvador, uznemirava i sije sjeme terora u Hondurasu i Kostariki. Dužnost je svakog Nikaragvanca, svakog Centralnoamerikanca, svakog Amerikanca, svakog ljudskog bića koji i dalje želi biti zbilja slobodan da upregne sve snage kako pi spriječio napredak porobljavanja marksističko-lenjinističke diktature".

(nastavlja se)

- 22:20 - Komentari (153) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>