Sergio Bitar („Cuadernos de Marcha“) napravio je jednu od najcjelovitijih analiza odnosa (simbioze) ekonomskog ultraliberalizma i političke diktature – analizirajući model vladavine generala Augusta Pinocheta nakon vojnog udara u Čileu 1973. godine.
Bio je to jedan od najbrutalnijih ekonomsko – političkih eksperimenata u Latinskoj Americi.. Tijekom tih godina Pinochetova je diktatura prilagodila svu vlast primjeni radikalne ultraliberalne sheme u njenom najekstremnijem obliku. Teško je pronaći slične slučajeve takve sklonosti ka dokazivanju. Vrijednosti političkih i ekonomskih principa slobodnog tržišta, pretjeranog monetarizma, totalne otvorenosti „prema vani“, obogotvorenja (deizacije) nacionalnog i inozemnog privatnog poduzetništva i frontalnog problematiziranja uloge države. Ovdje se radi o gotovo laboratorijskom slučaju.
PRIRODA ULTRALIBERALNOG MODELA
Godine 1973. u Čileu je inicirana primjena ekonomskog modela esencijalno inspiriranog slijedećim kriterijima:
a) Uloga države mora biti drastično reducirana putem prodaje državnih poduzeća, sužavanjem njezinim ekonomskih funkcija investiranja i redistribucije, kao i putem kresanja njezinih regulativnih funkcija.
b) Tržište mora funkcionirati slobodno. Zbog toga se trebaju, zajedno s redukcijom državne prisutnosti i administrativne kontrole, eliminirati i političke prepreke pokretljivosti kapitala. Posebno se mora iskorijeniti sindikalnu moć koja, po njima, sprečava slobodno funkcioniranje tržišta rada. Zato su uvjereni kako se mora modificirati radno zakonodavstvo kako bi se postiglo da cijena radne snage pada – te bi se, tako, ubrzao proces uspostavljanja pune zaposlenosti.
c) Na svjetskom tržištu trebao bi prevladati sustav komparativnih prednosti. Zemlja se mora bez restrikcija integrirati u svjetsku privredu eliminirajući sve „namete“ koje ograničavaju inozemno poduzetništvo u njoj. Nakon toga će automatski doći do priliva sredstava u zemlju – koja će ih kanalizirati ka najrentabilnijim sektorima. Budući da je industrija, koja se bazira na supstituciji uvoza, nerentabilna – ona se mora dokinuti. U darvinsističkom stilu: Samo efikasni moraju preživjeti !
d) Financijska otvorenost „prema vani“ mora biti široka i bez restrikcija kako bi se što brže integrirali u svjetsko tržište kapitala. Politička stabilnost, koja će se postići, i oslobađanje od nameta inozemnim ulagačima – privući će „vanjski kapital“. Ta će se ulaganja. Automatski, plasirati u najrentabilnije aktivnosti u zemlji.
e) Monetarna politika mora biti osnovno oružje pomoću kojeg će se suzbiti inflacija. Zbog toga ona mora biti restriktivna. Kada se uspostavi stabilnost cijena, monetarna politika morat će biti pasivna – zaviseći u osnovi od kretanja platne bilance. Preko varijacija u visini vrijednosti relativnih cijena (poravnatih-neporavnatih) i modifikacije vrijednosti nadnica....automatski će se i tu uspostaviti ujednačavanje.
f) Svi se ovi principi smatraju znanstvenima, a na ekonomiju se gleda kao ma egzaktnu znanost nezavisnu o politici.
Počevši od ultraliberalnog modela formuliraju se, također, određeni principi za reguliranje političkog života. Njihove osnovne ideološke i političke proporcije bi bile:
1) Autentična sloboda i autentična demokracija mogu jedino postojati kada caruje „ekonomska sloboda“. Sa slobodnim tržištem, bez reguliranja, stvaraju se uvjeti za dosezanje političkih sloboda. Zbog toga je „ekonomska sloboda“ preduvjet bez kojeg se politička demokracija ne može uspostaviti.
2) Država ograničava slobode i zbog toga treba ispunjavati jedino „pomoćnu funkciju“.
3) Oni koji uspijevaju - uspijevaju jer su najbolji ! Oni koji propadaju – propadaju zbog svoje inferiornosti ! Tako se procesi redistribucije podređuju principu efikasnosti. Pošto se slobodno tržište automatski uvjetovati ubrzani rast i raspodjelu prihoda i bogatstva – ne preporučuje se eksplicitna akcija u korist veće jednakosti !
(nastavlja se)
Post je objavljen 10.11.2009. u 15:38 sati.