(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICI U DRUGOJ POLOVINI DVADESETOG STOLJEĆA - 7. DIO)
Reformistički buržoaski blok, u to vrijeme, uključuje, na unutarnjoj razini, iznad svega određene djelove katoličke hijerarhije predvođene nadbiskupom Managve Miguelom Obandom y Riverom - ujedno i predsjednikom Episkopalne konferencije ( Conferencia Episcopal ) . Naravna stvar, i u Katoličkoj crkvi u Nikaragvi postoje unutarnja strujanja i, uostalom, ono što se naziva "narodnom crkvom".
Crkva je veoma značajan element zbog toga jer buržoazija nema baze u narodu - te ona preuzima ulogu okupljanja naroda na opozicionim programima. Ta nužnost stvaranja "hegemonije nad masom" je veoma bitna. Nju preuzima Crkva u Nikaragvi zajedno s funkcijom predvodnika opozicije.
Akcija ovog dijela Katoličke crkve u Nikaragvi izrazito je politička, budući da joj je cilj promijeniti odnos snaga između buržoaskog bloka (njegovog "reformističkog krila") i "narodnog bloka". Cilj je, dakle, tada (osamdesete godine prošlog stoljeća) bio - odvojiti sandinizam od podrška masa. Naravno, to je prikriveno zahtjevom za "demokracijom", "punim pluralizmom" itd.
Utoliko se Crkva u Nikaragvi, u tom burnom razdoblju nadoilazećih revolucuionarnih promjena, otvoreno stavila na stranu onih koji su bili "kontra" relativno radikalnih zahtjeva koja su ta gibanja, kao svoju političku i socijalnu platformu, sadražavali u konkretnom djelovanju sandinista.
U isto vrijeme, Crkva se unutar sebe obračunava sa svojim tzv."lijevim", "narodnim krilom".....tako da ta hijerarhija istovremeno predvodi borbu "prema vani" (usmjerenu prema sandinističkom FSLN) i "prema unutra" (usmjerenu prema vlastitim redovima - unutar kojih su se, po njima, određene "crkvene snage" previše približile socijalnom konceptu marksizma).
O ulozi Crkve u to vrijeme - u Nikaragvi, govori i Izvještaj organizacije Pax Christi Internacional:
"Crkva političke opozicije nam izgleda isključivo vezana za politiku Socijal-kršćanske stranke (Partido Social Cristiano) i Udruženja poduzetnika (COSEP)....Crkva također igra važnu ulogu u američkoj strategiji koja cilja destabilizaciji i rušenju sandinističke revolucije.. Na opoziciji se pretendira. ili se neprestano inzistira, kako je FSLN odabrao Katoličku crkvu kao privremenog saveznika da bi poslije, u budućnosti, provodio antiklerikalnu politiku. Svejedno; u svjetlu najnovije evolucije možemo se zapitati nije li sve to upravo obratno od onoga kakvim se to želi prikazati. Naime, čini nam se da se dio Crkve koji je sada u opoziciji u početku bio pridružio FSLN-u i to iz taktičkih razloga, s ciljem da naknadno provede svoj kršćansko-demokratski projekt..." (PAX CHRISTI INTERNACIONAL, Derechos Humanos. Informe de la Mision Nicaragua....Octubre de 1981.)
UMJESTO ZAKLJUČKA
Zbog svega navedenog teško je govoriti o Nikaragvi i uopće problemu revolucionarnih promjena na tlu Latinske Amerike šablonski, bez iscrpnijeg uvida u specifičnost svake latinskoameričke zemlje ponaosob. Ukoliko govorimo o urbanom i ruralnom aspektu socijalnih pokreta na ovom području teško je napraviti oštru podjelu među njima. Najčešće se radi o dva aspekta istog procesa koji u određenim momentima više akcentira ovu ili onu svoju dimenziju unutar svojeg cjelovitog kretanja i razvoja. Tek promatrajući ove procese iz latinskoameričkog a ne iz nekog drugog (recimo europskog) rakursa, moći čemo, eventualno, doći i do sagledavanja suštine tih gibanja. Optika našeg gledanja, dakle, ne može biti podešena samo na osnovu unaprijed zadanih ideologijskih parametara, koji su gotovo uvijek rezultat nekih revolucionarnih iskustava iz tuđe prošlosti i koja su se uglavnom odvijala u sasvim drugim povijesnim okolnostima, u sasvim drugim geografskim ambijentima i tradicijama.
Post je objavljen 06.11.2009. u 11:56 sati.