(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICU U DRUGOJ POLOVINI DVADESEATOG STOLJEĆA - 2. DIO)
Unutar ovog pokreta koegzistirale su različite političke tendencije korespodentne najznačajnim političkim strujanjima u Čileu - od demokrščana, preko Pokreta Revoluionarne Ljevice ("Movimiento de Izquierda Revolucionaria" - MIR) pa do Allendeovog "Narodnog Jedinstva" ("unidad Popular"). Na rubu tzv. "upostavljenog reda" formiraju se "narodni logori" ("campamentos populares"). U stvari, radilo se o gradskom teritoriju koji je bio ilegalno zauzet ("okupiran") od strane naroda ... te se, na određen način, može govoriti o rađanju ili uspostavjanju "novih naselja" koja imaju karakter "narodnih četvrti" (ili "narodnih predgrađa" - pošto se uvijek radilo o zonama koje su "opkoljavale" centralnu jezgu grada).
Ta naselja ne javljaju se samo na oštrom rubu "uspostavljenog reda" nego i "protiv uspostavljenog reda" (tražeći njegovu radikalnu izmjenu).
"Okupacija" gradskih terena javlja se u Čileu od 1964. godine - kada na izborima trijumfira Kršćanska Demokracija ("Democracia Cristiana"). Demokršćani, koji su bili nesposobni da apsorbiraju rastuće socijalne zahtjeve - odgovaraju policijskom represijom s direktnim ciljem da se "pokret" zaustavi, zakoči.
Doduše, demokršćani su pokušali realizirati jedan svoj program kao "alternativu" postojećem "pokretu"...odnosno, trebalo je realizirati plan stvaranja tzv. "hitnih nastambi". Taj plan bio je poznat pod imenom "Operation Sitio" - ali je veoma brzo propao.
U tim "narodnim kvartovima" ("barrios populares") uspostavljaju se različiti oblici samoorganiziranosti s ciljem samostalnog rješavanja pitanja "sigurnosti, discipline i pravde". Između ostalog, formiraju se "nadzorni komiteti" ("comites de vigilancia"), oblici "Narodne Milicije" ("Milicias Populares"), "radničke brigade" ("Brigadas de Trabajadores"), "komiteti nezaposlenih" ("Comites de Parados"), "zdravstvene brigade" ("brigadas de sanidad") itd. Dolazi do pojave svojevrsnog samoupravljanja u školama unutar tih naselja. Uspostavljaju se institucije "narodne pravde" ("justicia popular")...koje imaju važno značenje u oblikovanju svakodnevnog života u tim naseljima. Tako je npr. alkohol, u većini naselja, bio strogo zabranjen a alkoholizam strogo kažnjavan uz obezatnu reedukaciju prekršitelja uspostavljenih pravila i normi.
Osim ove problematike, unutar naselja se postavlja i pitanje borbe protiv "kulturnog konzervatizma" koji je bio na djelu "izvan naselja" - odnosno, instaliran u društvu od strane programera "postojećeg racionaliteta". "Kulturna revolucija" je ipak bila svedena na političke oblike osmišljavanja života u ovim naseljima - a ne na stvaranje "novih koncepata kulture" u širem smislu. Iako su tu pomaci (u stvarnosti) bili slabašni - zanimljiv je bio pokušaj animiranja žena putem "Centara Domačica" ("Centros de Amas de Casa")...s obzirom na tradicionalno podređen položaj žena u latinskoameričkom ("mačističkom") društvu.
Stranke političke ljevice ne reagiraju na jednak način u odnosu na ovaj pokret.
Komunistička Partija ("Partido Comunista") i Socijalistička Partija ("Partido Socialista") baziraju svoje djelovanje i svoje akcije unutar onih okvira koji određuju i političku akciju Demokršćana (na vlasti)...dok, s druge strane, Pokret revolucionarne Ljevice ("MIR") prihvača koncept oružane borbe (nasilje).
Naime, Pokret Revolucionarne Ljevice smatra da se nasuprot represivnog buržoaskog (autokratsko - diktatorskog) aparata treba inicirati masovni otpor (koji ne isključuje ni primjenu nasilnih metoda).
Pod impulsom (i u rascjepu dihotomije) - između ove dvije različite orijentacije (poštivanja "demokratskih pravila političke igre" i zahtjeva za "direktnom akcijom" mimo uspostavljenih "legalnih kanala i institucija" - kao jedinog puta izražavanja političkog aktivizma i političke volje) odvijat će se i pokret "okupiranja terena" i formiranja "narodnih naselja".
Neposredno uoči izbora 1970. godine - "urbano pitanje" tako postaje jedno od temeljnih pitanja socijalne borbe u Čileu.
Karakter nasilja kojeg porađa tadašnja situacija otvorit će "revolucionarnoj ljevici" ("MIR") mogućnost jačeg utjecaja na one pokrete koji su inače bili karakterizirani specifičnim nejasnim oblikom organiziranosti (i baš tada "revolucionarna ljevica" postavlja pitanje stranačke organiziranosti na prvo mjesto).
Prvi valovi "okupacije" od strane naroda izazvali su žestoku reakciju institucija vlasti tijekom 1969. i 1970. godine. Uglavnom se radilo o sukobu specijalnih policijskih postrojbi s tzv. "revolucionarnim borcima" ("militantes revolucionarios") - koji se organiziraju unutar samok pokreta.
Demokršćani, suočeni s nemogučnošću zaustavljanja tog pokreta (naroda sa socijalne margine) - a kako u potpunosti ne bi izgubili svoju socijalnu bazu....i sami se pokušavaju uključiti u pokret.
Kada na vlst dolazi Allendeova "Vlada Narodnog Jedinstva" - oko 10% stanovnika Santiaga (tada je on imao oko 300 000 žitelja) bilo je organizirano u okviru takvih "okupiranih naselja".
Zanimljivo je da nova, Allendeova vlada, koči daljnju "okupaciju" - i izrađuje program tzv. "socijalnih nastambi".
Iako "logori" nisu posali jezgro istinske "kulturne transformacije" - oni su, ipak, sa svim onim što su novog donijeli...predstavljali značajan izvor socijalnih (i kulturoloških) promjena, naravno, u određenim (limitiranim) aspektima, slučajevima i dometima.
Ta socijalno - inovatorska praksa u "logorima", a vezano za institucije "narodne pravde" itd. - zamire nakon pobjede Allendeove ljevice pošto nova vlast razara tu "strukturalnu logiku" okupiranih naselja - obuhvačajući je svojim socijalnim programima i institucijama. Tamo gdje Država nema dovoljno utjecaja ili dovoljno moći - zadržava se stara struktura.
"Pokret naseljenika" se sada, objektivno, artikulira na taj način da, s jedne strane, postaje dio politike nove vlasti (i uklapa se u nju - ona ga "upija") koja namjerava zadovoljiti postojeće kolektivne potrebe - a s druge strane, sam "pokret" postaje, u novim uvjetima, izrazit faktor socijalne mobilizacije koja je neophodna da bi se "osvojili" i oni centri moći koji su bili bliski Državi (i njenoj administraciji) - a suprostavljali su se ovakvoj politici.
Ipak, generalno gledajući, osim kod onih naselja koja su pod direktnim utjecajem "Pokreta Revolucionarne Ljevice" (MIR) - veza "pokreta naseljenika" s organiziranom radničkomk borbom bila je veoma slaba.
Praksa življenja u naseljima koja su bila pod utjecajem "Pokreta Revolucionarne Ljevice" bila je usko vezana uz "revolucionarnu akciju" tog pokreta...tako da je dolazilo i do nasilnih zauzimanja tvornica, formiranja tzv. "Komiteta Koordinacije" između naseljenika i radnika i slično.
Zanimljiva je bila i pojava "CORDONESA", narodnih organizacija radnika u industrijskim zonama Santiaga - koji su povezivali radnike svih tvornica u određenim djelovima grada sa svrhom organiziranja proizvodnje i preuzimanja tvornica u svoje ruke. Prvi "cordon" se pojavio (za vrijeme Allendeove vladavine) u srpnju 1972.g. ali je trajao vrlo kratko. U čvršćoj formi obnavljaju se u svibnju i lipnju 1973.g. s primarnim ciljem organiziranja obrane (pred naletom pućističke desnice), distribucije i na dosta niskoj razini - političke organizacije.
Politička je akcija, ukoliko je i postojala, na području "okupiranih zona" bila u direktnoj sprezi s aktivnošću već formiranih i organiziranih (stranačkih) političkih snaga. Iako su dugo tzv, "marginalni sa rubova društva" bili proglašavani "novim revolucionarnim subjektom" Latinske Amerike - praksa je pokazala da oni, sami po sebi, izvan "vezanosti" za određene etablirane (organizirane) političke snage - nisu bili sposobni odigrati neku veću političku ulogu...iako su njihov spontanitet, autohtonost i direkta akcija "oplemenili" mnoge sterilne i okoštale političke pokrete i stranke Latinske Amerike.
(nastavlja se)
|
