ponedjeljak, 29.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.711
....ej dragi, dragi, vidi šta se radiiii....
pjeva dubioza kolektiv...
...malo smo UBosni (namjerno zajedno čitati kao jednu riječ i naglasiti "u") u zadnje vrijeme...
...čini mi se da sam u vezi...
...mhm...nisam baš sigurna jer sam toliko ispala iz štosa, ali koliko se sjećam iz srednje..ono kad se držiš za ruke sa tipom kad šećete i on te tu i tamo poljubi to znači da smo par?
Možda je to tako bilo u srednjoj...danas...tko zna...tako da stvarno ne znam.
Niti se znam prikladno ponašati.
Nekako sam navikla na tu svoju samoću i suživot samo i isključivo s Einyem pa...ne znam...kvarim stvari namjerno?
Iskušavam drugu stranu i razvlačim ju do krajnjih granica da pobjegne bolje prije nego poslije?
...ili jednostavno više nemam niti takta niti sluha za takve stvari i boli me kua za sve to?
Ne znam...ali imam puuunooo pitanja od dana državnosti...a tome nije niti tjedan dana 
A meni se pitanja i upitnici rojeee i rojeeeee brže no što se zečevi množe....
I stalno si govorim "ne razmišljaj!"
...ali ne pomaže...
...stvarno sam "oštećena roba" i to malo žešće...
No dobro....vratimo se malo nazad...
Kako sam svako malo bila na gradilištu pa nakon toga na kavi sa Sedadom, on je počeo pričati...
Po malo..
"Znaš, imam kćer iz prvog braka, sad ima 17 godina. Taman bi mi sad dobro došlo jedno malo dijete"
Na moj pogled širom raširenih očiju i podignutih obrva kao reakcija na izjavu i šok i nevjericu uputio mi je polusmješak kroz smeđe oči koje su se smijale skroz.
"Mhm" odreagirala sam dok sam s velikim naporom pokušavala vratiti normalan izraz lica "ajde super, lijepo je to za čuti. Ja sam se pomirila da toga neće biti u mom životu."
On me upitno pogledao a ja sam nastavila "Imam tehničkih problema"
Oči samo što nisu zasuzile.
Oboje smo na trenutak spustili pogled, ja sam duboko udahnula, nabacijla osmjeh na lice i rekla "Ali za tebe još ima nade! Nađeš nekog mladog komada i peri!" nasmijala sam se na silu.
"Nije to meni bitno tko ima koliko godina" odgovorio je mirno aludirajući očito na nas dvoje ali ja to tada nisam shvaćala nego sam sve okrenula na okrutnu šalu i rekla "znači ne biraš! šta naiđe naiđe!"
Smijala sam se grohotom, a on je isto navukao usnice u smješak i rekao "Da, baš tako..."
- 16:05 -
subota, 27.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.710
..uz sva sranja i događanja zaboravila sam na svoju mantru pa ju evo drage volje dijelim sa svima...
..tri...dva...jedan...ide!
"....No sikiriki ljudi, no sikiriki, no
ove godine mi nista nece
moj beat pokvarit'
nema, nista, nista
Dosta je bilo tjeskobe
i sa deprama borbe
dosta je bilo crnjaka
no sikiriki maajka
no sikiriki, meditacija riki
sve probleme, kad pogledam
su mali ko kikiriki
Navucem se na bedove
sve mi gore od gorega
od sad se navlacim da mi bude
sve bolje od boljeg
sistem mi se cisti
od negativnih misli
uzima pozitiva svaki
dio moga tkiva
Negativne emocije 103 porcije
izbacujem van da sreca
ima svoj stan
da ne bude podstanar
u meni na kratko vrijeme
ovaj put za stalno pusta korijen
daje sjeme, koje klija
Pravi gustu bastu
ma pravi gustu dzunglu
bez milimetra za tugu
a ja kralj svoje dzungle
letim sa lijane na lijanu
pazim svoju srecu
kalemim joj svaku granu
No sikiriki, sikiriki, no no
s bedovima problemima
sad je gotovo za sva vremena
sunce sija, zivot ponovo je lijep
edo majka roka
no sikiriki rep
Cijelo vrijeme trosio
zivce na kretene
cisto sranje, popusto
gubio samopouzdanje
gubio sebe gubio sigurnost
trosio sam vrijeme
na mozganje i na neodlucnost
A sad sam zadovoljan sobom
volim i prihvacam sebe
kad se desi nesto lose
kazem ono, ko ga jebe
kazem mir, potpuni mir
Om Sai Ram
ma bice sve u dure
Bog je tu konacno znam
al' znat nije dosta
treba to i primjenit'
cijelu zivotnu konstrukciju
treba promjenit'
sve lose navike
sto me dovode do panike
Misli sto daju nemir
bolesno srce i cir
ma ja sam svemir
svjesno, bozansko bice
treba bit svjestan toga
ta svijest je moja droga
trazio sam pin
Dobio sam tri broja
pronacu taj zadnji
pun mi je kurac vise patnji
No sikiriki, no no sikiriki
dobar kao burek sto ga pravi Hakiki
pozitiva majka
dok uzivam u 'ziki
ovo je nesto najbolje
rep no sikiriki
Sikiriki, sikiriki, no, no
Bez sekiranja
nema vise nerviranja
idem na pecanje na Savu
Brcko, eto me, Brcko"...
- 16:01 -
petak, 26.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.710
"...Često sam ti pričao priče
O tome kako
Sam živio život skitnice
Čekajući dan
Kad ću uzeti tvoju ruku
I pjevati ti pjesme
I onda bi ti možda rekla
Dođi, lezi sa mnom, voli me
I ja bih sigurno ostao
Ali osjećam da starim
I da pjesme koje sam pjevao
Odjekuju u daljini
Kao zvuk
Vjetrenjače koja se vrti
Mislim da ću uvijek biti...
Vojnik sreće
Puno puta sam bio putnik
Tražio sam nešto novo
U danima starim
Kad su noći bile hladne
Lutao sam bez tebe
Ali tih dana sam mislio, moje oci
Da su vidjele tebe stojeći u blizini
Iako je slijepoća zbunjujuća
Ona pokazuje da nisi ovdje
Ali osjećam da starim
I da pjesme koje sam pjevao
Odjekuju u daljini
Kao zvuk
Vjetrenjače vrteći se
Mislim da ću uvijek biti...
Vojnik sreće
Da, ja čujem zvuk
Vjetrenjače koja se vrti
Mislim da ću vazda biti...
Vojnik sreće..."
I dalje mi je stalno nedostajao Zorg...
I čim bih poželjela javiti mu se, brže sam se spakirala i otišla na gradilište na kome sam nadzor.
Poslovođa tog gradilišt aima neku čarobnu moć nad mojim mukama.
Kad god sam nanervirana, izbačena iz takta, odem na gradilište, malo popričam s njim i moje nezadovoljstvo je kao rukom odnešeno.
Zanimljivo.
Desilo mi se to više nego jednom.
Dođem na gradilište, uočim neku grešku u armaturi ili bilo kakvu sitnicu, pozovem ga, on nehajno došeće, vidi u čemu je problem, pozove radnika i riješi to pred mojim očima bez imalo rasprave, uvjeravanja da to i nije baš neka greška i slično.
Primjetila sam da sve češće i češće dolazim na gradilište. I kad, realno gledajući i nisam baš toliko nužno potrebna.
I svaki puta sa gradilišta sam odlazila rasterećena.
Bilo mi je čudno kako, nakon jako dugo vremena, netko na mene djeluje toliko umirujuće.
Sedad kako je ima poslovođi je muškarac od 40 godina, smiren, staložen, suhonjav tip od malo riječi.
Iza sebe ima jedan mladenački brak i iz njega teenagericu kćer od 17 godina.
Kako je vrijeme prolazilo, i on se malo po malo otvarao i tu i tamo popričao koju samnom nakon mog puča po gradilištu
Jako me zaintrigiravala ta njegova mirnoća, to njegovo upijanje mog jada i stavljanje stog na stranu. Da ne smeta niti meni niti njemu.
Čudilo me to.
I tako sam svako malo gonjena životnim neprilikama i jadom u kom sam se svakodnevno brčkala i uranjala u njega preko glave, dolazila na gradilište.
...i priča se polako odvijala...
- 18:07 -
ponedjeljak, 22.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.708
...dani su prolazili...
Ja sam osjetila nekakav smiraj. Nekakvo olakšanje.
Nije mi bilo jasno zašto i šta će se iz toga izroditi.
Mogle su biti samo dvije stvari.
Ili ću pući k'o kokica do krajnjeg kraja ili će napokon biti sve dobro.
...mhm...
Zna se čemu je moje razmišljanje naginjalo...
Između svih tih pucanja i traženja nekog uporišta udarala sam o zidove.
Zorga nisam čula već dugo.
On je jedna od stvari kojih se u svom životu pokušavam riješiti a ne želim.
Za nas dvoje budućnosti NEMA.
Ja to znam...ali uvijek i uvijek iznova nalazim utjehu u njegovom zagrljaju.
Drim se tog njegovog zagrljaja kao zadnje odstupnice mom ludilu koje me sve više obuzima.
Ludilu propasti.
Ludilu pitanja "zašto? zašto ja? zašto NE ja?"
Naravno...pitanja se odnose na ljubav, djecu, obitelj....
Zorg zna da je on moj zadnji štit...i to koristi.
voli on mene. Da. Ali si i dopušta raditi propuste zbog tih nekih stvari koje zna da mi pruža. te prividne sigurnosti, prividne veze koja to nije, prividnog prekida samoće...
I ja to toleriram...
Godinama...
I svaku grešku opraštam bez istinskog i iskrenog kajanja...
Bez iskupljenja...
Ovaj sam puta odlučila, doduše kao i puno puta prije toga...da je toga DOSTA!
Toliko sam u tatinoj bolestI da se ne sjećam jesam li pominjala ranije, ali Zorg je drugu godinu za redom ZABORAVIO moj rođendan.
Je, znam, ja sam odrasla osoba pa šta ako netko zaboravi na moj rođendan...bla...bla....
Nekako usred svih situacija i sranja u koja sam što zbog drugih što zbog sebe same zapadala ovogodišnje "zaborav" mog rođendana je jednostavno prelio čašu razumijevanja i opraštanja i inog...
Zahtjevala sam zadovoljštinu!
Zahtjevala sam iskupljenje!
I kad ga je nakon "samo"
DVA mjeseca mog podsjećanja na isto ponudio..ja sam pukla.
Prepolovila se na pola.
Svoje negodovanje sam izrazila i on se, naravno, više nije javio.
Kao i svaki puta prije toga.
Ništa.
Nakon toliko godina navlačenja i razvlačenja naše ljubavne žvake NIŠTA!!!!!!!
I kao svaku puta do sada, on čeka da se ja ohladim i javim...
A ja....
Da se razumijemo...svako mi malo dođe da nazovem..
..da napišem poruku...
...u zadnje me vrijeme kopka pomisao da mu napišem mail i da ga pitam koji se kua ne javlja...i onda stanem...
Povučem se u svoju ljušturu nesreće...
Jada...
Ponekad...ali samo ponekad izvirim iz nje...
I nalazim sitne trenutke zadovoljstva i sreće na jako čudnim mjestima...
Jedno od njih je Einy...
Iako se nečesto i ne da maziti, Einy mi često pruži ono malo ljubavi da me održi na životu...
Da ne pokleknem skroz...
Da ne zaronim...
- 12:29 -
nedjelja, 21.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.707
....put je bio grozan...
Moja je nervoza prešla na Einya pa je većinu puta "prigovarao", stajao i tako mi zaklanjao vidokrug sa stražnej strane na što sam ja pizdila i derala se da je cijeli auto odzvanjao, no on nikako nije htio niti sjesti a kamo li leći.
Vrištala sam....
A onda sam stala sa deranjem, on je sjeo a ja se zapitala zašto sam takva.
Bojala sam se.
Kao i uvijek bojala sam se smrti. Ma šta bojala UŽASAVALA!
Stala sam dva sela prije Bjelovara i popila xanax. Cijeli. Nisam se štedila.
"Ovo će mi bar pomoći da ga golim rukama ne ubijem sama ako vidim slatkiše oko njega" tješila sam se a slika njega bespomoćnog i tetke koja ga opslužuje i oplakuje istovremeno me nije napuštala cijelim putem.
Stigli smo.
Tetka je iskočila iz svoje kuće i pozdravila nas.
Ja sam se, pod utjecajem xanaxa držala otupjelo iako mi nije izlazio iz glave naš zadnji telefonski razgovor u kome mi je siktala kako ne moram nit dolaziti nit zvati i ako je meni toliko teško slušati da bolje da zaboravim na njih i da...
Krenula je ka meni da me poljubi, no ja sam se izmakla korak u nazad i samo ju pozdravila.
Nisam ju gledala u oči.
To uvijek radim kad sam beskrajno ljuta na nekog.
...jednostavno tu osobu ne gledam u oči...gadi mi se...
"Idem provirit' da vidim jel spava" rekla je niti malo se iznenadivši što ju nisam poljubila. Jako je dobro znala što je na stvari.
"Ok" rekla sam, izvlačeći vrećice iz auta dok je Einy veselo odskakutao za tetkom.
"Seka, budan je!" rekla je tetka i otvorila vrata.
Ja sam prilazeći vratima zastala i duboko udahnula.
Ušla sam i krenula ka tati.
On je, suprotno mojim očekivanjima nastalim na osnovu tetinih žalopojnih opisa izgledao sasvim normalno!
Muzika je svirala, on je na krevetu poluležao polugol gledajući televiziju.
"EEEeeeeejjjjjjj" rekao je "pa tko je to meni došao?"
Gledao je u Einya koji mu je mašući repom, ali jaaaakkkoooo oprezno prilazio držeći lopticu u ustima.
Ja sam mu prišla i izljubila ga.
Spustila sam vrećice, pogledala ga i rekla "pa dobro izgledaš!"
Razrogačila sam oči a onda se okrenula ka tetki i mrko ju pogledala.
Ona je spustila pogled u sekundi izbjegavajući moj.
"Pa dobro se i osjećam!" rekao je "ne znam jel to zbog tableta koje si mi slala ili zbog željeza iz kopriva ali bolje se osjećam!"
Ja sam i dalje ljuto buljila u tetku koja nije dizala pogled.
"nemaš pojma koliko mi je drago što si bolje!" rekla sam i pogledala ga.
Pogled mi je bio tup od xanaxa.
Bezličan.
"Iskreno, po onom kako te tetka opisivala, ja sam mislila da umireš" izustila sam a onda su suze same od sebe krenule kotrljati se niz lice.
Gledala sam u pod u jednu točku dok su suze kapale s mog lica.
Nisam jecala.
Nisam šmrcala.
Nisam ridala.
Samo sam tupo i prazno buljila u tu točku a niz moje ledeno lice padale su suze.
Bilo mi je drago što je tati bolje.
Nisam plakala zbog njega.
Plakala sam zbog sebe.
Pitala sam se čime sam to zaslužila da me toliko svi psihički JEBU?
Kako sam toliko naivna?
Šta sam ja to toliko zgriješila da na ovaj način okajavam grijehe?
Da mi sipaju zlo i jad iz svih mogućih smjerova a ja taj jad tako spremno i pobožno skupljam i primam na sebe?
Do kad?
I koliko ću još moći to sve skupa izdržati?
Do kada?
Tatka je i dalje buljila u pod.
...tatu je zabavljao Einy...
A ja sam i dalje malodušno sjedila na tom stolcu i dalje ne shvaćajući ZAŠTO se to sve skupa dešava....
- 09:25 -
subota, 20.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.706
...nisam otišla sutradan...
Dugo sam razmišljala o tome i mozgala i vagala i odlučila da ne mogu.
Da nemam snage.
Kao da mi je pao veliki kamen sa srca.
Obećala sam si otići u nedjelju i činjenica da sam odgodila cijelu proču za jedan dan razveselila me više nego je to normalno.
Došla je nedjelja i nervoza je bila na vrhuncu.
Ok, da nervoza...i srah...
...i tisuću pitanja...jel ja to sad tatu vidim zadnji puta?
...kako da ga dignem iz letargije?
...kako da mu dam razloga za život?
...kako da ga trgnem iz tog stanja koje mi je tetka svakodnevno pomno opisivala?..
Nešto mi je palo na pamet...
..zadnji trzaj...
Sjetial sam se da se tata dopisivao sa nekom ženskom.
Nisam znala ni kako se zove ni kako izgleda niti tko je.
Nakon tajinog debakla sa bivšom mu zaručnicom te skupljanja njegovih krhotina poslije raspada njih dvoje, rekla sam da NE ŽELIM više slušati toliko detalja ni o kome.
Ako je njemu lijepo, ok, ali da jednostevno ne želim toliko detalja kao o vezi prije.
Pa nije to baš normalno da ti otac priča kako mu je bilo lijepo u sexualnom pogledu sa zaručnicom.
I tako svaki puta.
Iako imam bolestan odnos s roditeljima (nemam ga većinu vremena uopće) i unatoč tome što me nisau baš nečemu o odnosima naučili, čitala sam..takve stvari eventualno mogu djeca govoriti roditeljima. Nikako obrnuto!
Možda griješim ali...
Uglavnom, sjetila sam se u jednom trenu da me tata tražio da pošeljam sms na neki broj da ga dotična nazove.
Nova.
Krenula sam pisati sms prije polaska u Bjelovar "Poštovana, moje isprike..."
i onda sam stala.
Kako da kažem ženi preko smsa da on umire pa da ga treba malo "dignuti"?
Uostalom...idem sama prvo vidjeti u kom je stanju pa ako je loše kako tetka priča, nazvat ću ju u Bjelovar, pokupiti i dovesti tati na bar par minuta.
Ako je iole normalna, pristat će...a onda sam se sjetila njegove bivše i val sumnje me zapljusnuo...
"No dobro" rekla sam sama sebi "ajde bar imam nešto u rukavu" i nastavila sa pakiranjem stvari koje sam kupila za njih dvoje...voće...dva pakovanja mesa...z atetku slatkiše...za tatu neke kekse za dijabetičare...
Krenuli smo....
Ja sam pucala po šavovima...
- 22:14 -
petak, 12.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.705
...par minuta sam buljila u mobitel razmišljajući jel da zovem sad ili ipak malo kasnije?...
Opet je zazvonio.
Tetka sa fiksnog.
Digla sam slušalicu "Molim?" rekla sam duboko udišući prije toga i iščekivajući boju tetkina glasa po kojoj sam mogla shvatiti o čemu se radi.
"Seka, a gdje s'?" rekla je povišenim glasom
Nije u njemu bilo panike. Više ljutnje.
"Vani sam" rekla sam napokon ispuštajući onaj udah iščekivanja njenog glasa
"Onaj lijek još nije stigao!" rekla je
"Da?" odgovorila sam upitno
I meni je bilo čudno jer sam ga poslala u petak. Bila je srijeda.
Šta je predugo, predugo je pa čak i za poštu.
"Seka, jel imaš ti onaj broj od pošiljke?Sigurno nemaš jer si vani." rekla je u jednom dahu.
"Imam ga sa sobom u torbi, zašto?"
"Ajd nazovi poštaricu i reci joj broj pošiljke da vidi gdje je to!" Nastavila je i izdiktirala mi broj.
Pozdravile smo se i ja sam poklapajući slušalicu nepomično sjedila i dalje na istom mjestu.
"jebo te, žena nije normalna!!!!!" napokon sam rekla sama sebi.
"Koliko ona mene puta zove za redom, bila sam sigurna....ufffff"
Ustala sam i potražila broj pošiljke i nazvala poštaricu.
Našla je pošiljku koja od ponedjeljka čuči u Bjelovaru. I nitko ništa.
I dalje sam se osjećala nekako tupo.
I bezvoljno.
Za dva sata sam dobila poruku od tetke "Seko! Stigli su ljekovi. Već je popio prije ručka. Zahvaljuje. Pusa, tetka i tata"
Nisam ni odgovorila odmah na to. Pomislila sam samo kako možeš misliti da tata zahvaljuje.I šalje puse. Meni.
...mhm..
Znala sam što tetk aradi.
Pokušava nas spojiti ponovo.
Ja, koliko god to zvučalo sebično, nisam i još uvijek nemam snage za takvo što.
Zadnji nam je razgovor završio tako što sam ga pitala jel sretan što ide kući iz bolnice, a on je počeo na to bijesno vikati na mene da kako mu mogu tako šta reći da sam jadna i sama sebi teška i ...
..ne želim se prisjćati. Uopće.
Znam da je bolestan i da mu je jako teško.
Ali ja mu definitivno za njegovo stanje nisam kriva i nemam namjeru za njega ispaštati više.
Dosta je!
Koliko god to zvučalo bezobrazno, sebično, DOSTA JE!!!!!!
...a opet s druge strane...mislim opet sutra otići tamo i pokušati ga još jedan put trgnuti...
- 17:10 -
srijeda, 10.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.704
...ja se panično bojim smrti...
Još od malena, od osnovne škole mučilo me to pitanje kako to prestaneš u jednom trenu više "biti".
Nikako si to nisam mogla objasniti.
A puno sam o tome razmišljala.....
No i sad..kad sam starija i kad bi trebala tješiti se pojmom raja...smrt je nekako za mene uvijek bila i bit će..."crni misterij"
Lijep početak bloga nakon dugo vremena zar ne?
I to jutarnja faza razmišljanja
Ma ne, nije to...nego u 7:03 sam čula telefon. Fiksni.
Tata.
Nakon toga dva poziva na mob.
Tetka.
S tatom se nisam čula nekih 5-6 dana.
Oporavljam se.
Koliko god to sebično zvučalo, imam 43 godine i vrijeme je da se malo okrenem sebi.
No nije da ne znam šta se s njim dešava jer se svakodnevno čujem s tetkom koja nosi njegov bodljikavi križ i krvari samo zbog toga što mu je najbliža. Trudim se biti tu za nju i saslušati nju i njene suze koje pušta svaki dan preko telefona. I to me ruši. Ali možda zericu manje nego kad njega čujem.
Pozivi mogu značiti dvije stvari. Ili su napokon stigli beta glukani koje sam za dizanje imuniteta poslala tati na tetkinu adresu. Ili smrt.
Nekako mislim da je ono prvo.
Ali jutro je i nisam popila kavu.
Ne mogu zvati još.
Budem kasnije.
Kako se ja, naravno, osjećam krivom što ne razgovaramo tata i ja, pričam okolo ljudima svoju priču da vidim gledanje iz nekog drugog kuta.
Tako sam slučajno se susrevši sa jednom susjednom iz naselja čula njeno viđenje.
"I moj je tata šećeraš. Ima 74 godine i radi u polju. To ga izvlači svaki dan. Jedna stvar koju me tata naučio je da ja nikako ne mogu na sebe preuzeti njegove greške i njegovu bol. Svatko nosi svoje. Eventualno se takva žrtva može očekivati/dobiti od roditelja prema djetetu ali nikako od djeteta prema roditelju. To je sebično i ne možeš ti žrtvovati svoj život zbog toga što on sam ne želi preuzeti odgovornost za svoje postupke."
Sve sam ja to znala ali me grižnja izjedala i dalje.
"Ali ne mogu si pomoći" rekla sam jednom kolegi na poslovnom sastanku "žao mi ga je"
"Čega iliti koga ti je žao?" rekao je malo povisivši glas "taj koji ti tako nabija grižnju savjesti nije tvoj tata. To je zloduh koji ga je obuzeo. Pusti ga"
"Ali žao mi ga je" inzistirala sam jer me stvarno mučilo to što se ne čujem s njim a opet s druge strane moje vrelo energije je presušilo i na tanašnim je nožicama držalo mene koja sam svakim danom zbog prejedanja i metaforički i stvarno sve teža i teža.
"Žao ti je čovjeka koji niti u takvoj situaciji ne pokazuje kajanje? Koji ti samo namjerno nabija grižnju savjesti? Njega ti je žao? Ma daj. Kažem ti. To nije tvoj tata. Mislim ako je, sigurno ti mogu reći da ne bi trebao biti!"
Opet telefon.
Fiksni.
Tata.
Gledam u njega sa strahom dok mi se želudac grči.
Morat ću isključiti zvuk.
Ionako idem na sastanak jedan uskoro.
Bit će da se tata želi zahvaliti za lijek na kome sam namjerno ostavila cijenu 350,00 kn. Htjela sam mu poručiti time da je preskupo da to ne pije.
Ili mi želi opet nabijati osjećaj grižnje savjesti.
Ne mogu...ne mogu....ne smijem razmišljati najgore.
Tetka sa mobilnog...
Tetka sa fiksnog...
Moram ju nazvati...
- 07:51 -
