petak, 26.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.710
"...Često sam ti pričao priče
O tome kako
Sam živio život skitnice
Čekajući dan
Kad ću uzeti tvoju ruku
I pjevati ti pjesme
I onda bi ti možda rekla
Dođi, lezi sa mnom, voli me
I ja bih sigurno ostao
Ali osjećam da starim
I da pjesme koje sam pjevao
Odjekuju u daljini
Kao zvuk
Vjetrenjače koja se vrti
Mislim da ću uvijek biti...
Vojnik sreće
Puno puta sam bio putnik
Tražio sam nešto novo
U danima starim
Kad su noći bile hladne
Lutao sam bez tebe
Ali tih dana sam mislio, moje oci
Da su vidjele tebe stojeći u blizini
Iako je slijepoća zbunjujuća
Ona pokazuje da nisi ovdje
Ali osjećam da starim
I da pjesme koje sam pjevao
Odjekuju u daljini
Kao zvuk
Vjetrenjače vrteći se
Mislim da ću uvijek biti...
Vojnik sreće
Da, ja čujem zvuk
Vjetrenjače koja se vrti
Mislim da ću vazda biti...
Vojnik sreće..."
I dalje mi je stalno nedostajao Zorg...
I čim bih poželjela javiti mu se, brže sam se spakirala i otišla na gradilište na kome sam nadzor.
Poslovođa tog gradilišt aima neku čarobnu moć nad mojim mukama.
Kad god sam nanervirana, izbačena iz takta, odem na gradilište, malo popričam s njim i moje nezadovoljstvo je kao rukom odnešeno.
Zanimljivo.
Desilo mi se to više nego jednom.
Dođem na gradilište, uočim neku grešku u armaturi ili bilo kakvu sitnicu, pozovem ga, on nehajno došeće, vidi u čemu je problem, pozove radnika i riješi to pred mojim očima bez imalo rasprave, uvjeravanja da to i nije baš neka greška i slično.
Primjetila sam da sve češće i češće dolazim na gradilište. I kad, realno gledajući i nisam baš toliko nužno potrebna.
I svaki puta sa gradilišta sam odlazila rasterećena.
Bilo mi je čudno kako, nakon jako dugo vremena, netko na mene djeluje toliko umirujuće.
Sedad kako je ima poslovođi je muškarac od 40 godina, smiren, staložen, suhonjav tip od malo riječi.
Iza sebe ima jedan mladenački brak i iz njega teenagericu kćer od 17 godina.
Kako je vrijeme prolazilo, i on se malo po malo otvarao i tu i tamo popričao koju samnom nakon mog puča po gradilištu 
Jako me zaintrigiravala ta njegova mirnoća, to njegovo upijanje mog jada i stavljanje stog na stranu. Da ne smeta niti meni niti njemu.
Čudilo me to.
I tako sam svako malo gonjena životnim neprilikama i jadom u kom sam se svakodnevno brčkala i uranjala u njega preko glave, dolazila na gradilište.
...i priča se polako odvijala...
- 18:07 -
