srijeda, 10.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.704
...ja se panično bojim smrti...
Još od malena, od osnovne škole mučilo me to pitanje kako to prestaneš u jednom trenu više "biti".
Nikako si to nisam mogla objasniti.
A puno sam o tome razmišljala.....
No i sad..kad sam starija i kad bi trebala tješiti se pojmom raja...smrt je nekako za mene uvijek bila i bit će..."crni misterij"
Lijep početak bloga nakon dugo vremena zar ne?
I to jutarnja faza razmišljanja 
Ma ne, nije to...nego u 7:03 sam čula telefon. Fiksni.
Tata.
Nakon toga dva poziva na mob.
Tetka.
S tatom se nisam čula nekih 5-6 dana.
Oporavljam se.
Koliko god to sebično zvučalo, imam 43 godine i vrijeme je da se malo okrenem sebi.
No nije da ne znam šta se s njim dešava jer se svakodnevno čujem s tetkom koja nosi njegov bodljikavi križ i krvari samo zbog toga što mu je najbliža. Trudim se biti tu za nju i saslušati nju i njene suze koje pušta svaki dan preko telefona. I to me ruši. Ali možda zericu manje nego kad njega čujem.
Pozivi mogu značiti dvije stvari. Ili su napokon stigli beta glukani koje sam za dizanje imuniteta poslala tati na tetkinu adresu. Ili smrt.
Nekako mislim da je ono prvo.
Ali jutro je i nisam popila kavu.
Ne mogu zvati još.
Budem kasnije.
Kako se ja, naravno, osjećam krivom što ne razgovaramo tata i ja, pričam okolo ljudima svoju priču da vidim gledanje iz nekog drugog kuta.
Tako sam slučajno se susrevši sa jednom susjednom iz naselja čula njeno viđenje.
"I moj je tata šećeraš. Ima 74 godine i radi u polju. To ga izvlači svaki dan. Jedna stvar koju me tata naučio je da ja nikako ne mogu na sebe preuzeti njegove greške i njegovu bol. Svatko nosi svoje. Eventualno se takva žrtva može očekivati/dobiti od roditelja prema djetetu ali nikako od djeteta prema roditelju. To je sebično i ne možeš ti žrtvovati svoj život zbog toga što on sam ne želi preuzeti odgovornost za svoje postupke."
Sve sam ja to znala ali me grižnja izjedala i dalje.
"Ali ne mogu si pomoći" rekla sam jednom kolegi na poslovnom sastanku "žao mi ga je"
"Čega iliti koga ti je žao?" rekao je malo povisivši glas "taj koji ti tako nabija grižnju savjesti nije tvoj tata. To je zloduh koji ga je obuzeo. Pusti ga"
"Ali žao mi ga je" inzistirala sam jer me stvarno mučilo to što se ne čujem s njim a opet s druge strane moje vrelo energije je presušilo i na tanašnim je nožicama držalo mene koja sam svakim danom zbog prejedanja i metaforički i stvarno sve teža i teža.
"Žao ti je čovjeka koji niti u takvoj situaciji ne pokazuje kajanje? Koji ti samo namjerno nabija grižnju savjesti? Njega ti je žao? Ma daj. Kažem ti. To nije tvoj tata. Mislim ako je, sigurno ti mogu reći da ne bi trebao biti!"
Opet telefon.
Fiksni.
Tata.
Gledam u njega sa strahom dok mi se želudac grči.
Morat ću isključiti zvuk.
Ionako idem na sastanak jedan uskoro.
Bit će da se tata želi zahvaliti za lijek na kome sam namjerno ostavila cijenu 350,00 kn. Htjela sam mu poručiti time da je preskupo da to ne pije.
Ili mi želi opet nabijati osjećaj grižnje savjesti.
Ne mogu...ne mogu....ne smijem razmišljati najgore.
Tetka sa mobilnog...
Tetka sa fiksnog...
Moram ju nazvati...
- 07:51 -
