ponedjeljak, 22.06.2015.
suzama l'epim tapete vol.708
...dani su prolazili...
Ja sam osjetila nekakav smiraj. Nekakvo olakšanje.
Nije mi bilo jasno zašto i šta će se iz toga izroditi.
Mogle su biti samo dvije stvari.
Ili ću pući k'o kokica do krajnjeg kraja ili će napokon biti sve dobro.
...mhm...
Zna se čemu je moje razmišljanje naginjalo...
Između svih tih pucanja i traženja nekog uporišta udarala sam o zidove.
Zorga nisam čula već dugo.
On je jedna od stvari kojih se u svom životu pokušavam riješiti a ne želim.
Za nas dvoje budućnosti NEMA.
Ja to znam...ali uvijek i uvijek iznova nalazim utjehu u njegovom zagrljaju.
Drim se tog njegovog zagrljaja kao zadnje odstupnice mom ludilu koje me sve više obuzima.
Ludilu propasti.
Ludilu pitanja "zašto? zašto ja? zašto NE ja?"
Naravno...pitanja se odnose na ljubav, djecu, obitelj....
Zorg zna da je on moj zadnji štit...i to koristi.
voli on mene. Da. Ali si i dopušta raditi propuste zbog tih nekih stvari koje zna da mi pruža. te prividne sigurnosti, prividne veze koja to nije, prividnog prekida samoće...
I ja to toleriram...
Godinama...
I svaku grešku opraštam bez istinskog i iskrenog kajanja...
Bez iskupljenja...
Ovaj sam puta odlučila, doduše kao i puno puta prije toga...da je toga DOSTA!
Toliko sam u tatinoj bolestI da se ne sjećam jesam li pominjala ranije, ali Zorg je drugu godinu za redom ZABORAVIO moj rođendan.
Je, znam, ja sam odrasla osoba pa šta ako netko zaboravi na moj rođendan...bla...bla....
Nekako usred svih situacija i sranja u koja sam što zbog drugih što zbog sebe same zapadala ovogodišnje "zaborav" mog rođendana je jednostavno prelio čašu razumijevanja i opraštanja i inog...
Zahtjevala sam zadovoljštinu!
Zahtjevala sam iskupljenje!
I kad ga je nakon "samo"
DVA mjeseca mog podsjećanja na isto ponudio..ja sam pukla.
Prepolovila se na pola.
Svoje negodovanje sam izrazila i on se, naravno, više nije javio.
Kao i svaki puta prije toga.
Ništa.
Nakon toliko godina navlačenja i razvlačenja naše ljubavne žvake NIŠTA!!!!!!!
I kao svaku puta do sada, on čeka da se ja ohladim i javim...
A ja....
Da se razumijemo...svako mi malo dođe da nazovem..
..da napišem poruku...
...u zadnje me vrijeme kopka pomisao da mu napišem mail i da ga pitam koji se kua ne javlja...i onda stanem...
Povučem se u svoju ljušturu nesreće...
Jada...
Ponekad...ali samo ponekad izvirim iz nje...
I nalazim sitne trenutke zadovoljstva i sreće na jako čudnim mjestima...
Jedno od njih je Einy...
Iako se nečesto i ne da maziti, Einy mi često pruži ono malo ljubavi da me održi na životu...
Da ne pokleknem skroz...
Da ne zaronim...
- 12:29 -
