Kolaž živosti

15.10.2021.

Davno je to bilo pa je lako zaboraviti, ali ovo je nekad bio osobni blog - sanjarenja i zapisivanja snova jednog mladića koji je jedva počinjao shvaćati što je život. Ne, lažem vam. Skupio je on do danas nekog iskustva, ali i dalje ga u suštini muče ista pitanja. Odgovori se ponekad naziru polovično, ponekad se čini da su ovdje u potpunosti, ali iza svakog odgovora dolazi još pokoje pitanje pa je to jedan običan, bezobrazan Sizifov posao. Treba znati uživati u njemu, dakako. Nisam od 4. srpnja ove godine imao nikakav zapis ovdje pa sam mislio da je vrijeme da se barem javim da sam živ. Planinarenje nije u potpunosti stalo, ali se malo usporilo. Odnesu nas nekud drugi interesi, potroši se nešto vremena i na frustraciju što nema dovoljno vremena za sve stvari koje želimo, ali treba samo biti uporan. Ukoliko bude dana tijekom kojih nam se čini da je nesnošljivo, treba samo znati da će se nakon noći i dobrog spavanca perspektive vrlo vjerojatno promijeniti. Nama jutarnjim tipovima je često tako. Mogao bih dalje nastaviti pisati, ali prepustit ću pozornicu fotografijama koje je zapravo bilo jako teško izabrati jer ih ima puno. Poneki komentar/objašnjenje će biti dani i ispod fotografija. Uzgred, možda se kuha i neki drugi projektić, planinarsko-čitalački, ali o tome kasnije, to jest kada postane malo bliže realizaciji. Do onda ili nekog sljedećeg planinarenja, svi prijatelji blogeri (pretvaram se da ih ima više) mogu me dobiti na mail :)

Kupanje na Mrežnici u mulju i na "vodopadima", privatne plaže i klopa nakon

Novi i dragi četveronožni prijatelji u metropoli - glavna bradonjica u kvartu

Iz blata do viteštva - zavodnik Henry, Moj dida i ja, 03:00 u noći/u jutro, problemi sa susjedima drugi dan

Stari prijatelji na okupu i uljez

Pes i čovek

Akvasiti, bicikliranje

Veliki uspjeh - Legendary status na Star Wars The Old Republic; MERCENARY!

Ekipa Zavižan

Kad se prijatelji najave...

Gotta love them

Pogled sa Vražjeg stolčeka u jedinom pravom društvu - sa vješticom

SUP-anje na Pelješcu ;)

Literatura za plažu

Svinjica si ponavlja Schopenhauera

Gaming kod Vedrana

Mimi the cat of Veleškovec

Ugodni razgovori kod mamutica sa Marinom i Oliverom/Ottekom

Planinarenje s mamom na Ravnu goru - sreli smo i Čaplara koji je vodio grupu ljudi od Filićevog doma do Pustog duha, epska ruta

Tour de Samoborsko - startna točka u Rudama, dom i vrh Oštrc, preko Plešivice za Okić pa kroz botanički vrt natrag do Ruda - ugodnih 18 km

Lego kovačnica u izgradnji... još nije gotova. Previše sam kao Thor u njegovoj najboljoj i najkul, Lebowski fazi pa su radovi usporeni

Prekrasni su

Red Rising boardgame, a lot of fun!

Harry Potter Lego šah!

He is Resurrected! I neizbježna šljivovica u kojoj se paca glava

Prometna nesreća kod Pijanog poskoka, Kameni svati

Svi se ponekad ovako osjećamo... ali nije mu toliko loše, ne?

Snape drinking and reading

Hendrik super-lasica protiv Wardena, pred samim odajama Princa! Novo otkriće BoR (Banners of Ruin)!

Superfoods

Quality of life updates

Oznake: kolač, fotke, update

Risnjak trail 2021.

04.07.2021.

Treba povremeno napraviti mali iskorak od uobičajene svakovikendice. Dakako, planine su tu uvijek u igri, ali nekad se po njima treba probati kretati malčice brže. Ponesen dobrom atmosferom na Trakošćan Lucky trailu (o kojem sam pisao u jednom od prijašnjih postova), prijavio sam se istu večer na Risnjak trail, manja dionica od 17 km koju su organizatori iz Kvarner trailsa nazvali jednostavno Ris. Dođe uvijek taj dan utrke nekako iza ugla, brže od očekivanog. No, bitnije je ono što se događalo prije (čim prije, tim bolje i što ozbiljnije, tim bolje) samog dana utrke. Protekli tjedni donijeli su nam paklene vrućine pa se trenirati moglo jedino rano ujutro ili kasnije navečer kad sunce popusti svoj stisak. Ipak, ako želiš na trail, moraš trenirati tijelo (a ujedno i um).

Situacija ujutro na startu/cilju, oko 8:30 u Crnom Lugu

Stari prijatelji i su-trkači opet na okupu. Dragi Marek, čovjek uglavnom kriv za moju sve veću simpatiju prema trčanju

Gledam baš što me čeka...

Pokupljanje startnih paketa na dan utrke vršilo se od 7:30 do 9:40. Start same utrke bio je u 10:00. Iz Varaždina sam automobilom krenuo sitno nakon 6:00 jer nisam znao što me točno čeka na (auto)cesti, pogotovo me brinulo stanje kod Lučkog. Međutim, na putu nije bilo većih problema - ENC ulazi na autocestu kod Lučkog bili su prazni, manja gužva na ne-ENC ulazima. Od ostalih događaja možda treba samo spomenuti prometnu nesreću na dionici između Zagreba i Karlovca. Dosta opasna situacija u kojoj su odjednom automobili počeli kočiti. Treba pod svaku cijenu uvijek gledati na cestu. Pri ovim brzinama malo je dovoljno da se dogodi nezgoda. Zrak je u Crnom Lugu dobar, dan će biti friški i odličan - osjećalo se to odmah u zraku. Ne želim se ponavljati (a znam da svaki put kad pomislim/pišem o GK-u misli mi idu uvijek u istom smjeru), ali Gorski kotar je čudo; trebamo biti sretni što se takve ljepote i takva priroda mogu naći kod nas. Prije utrke treba još pojedine radnje učiniti pa tako krećem, pomalo kasno, prema wc-u kako se na stazi ne bi dogodila noćna mora svakog trkača - nebrojeno puta mi se i tijekom samih treninga dogodilo da moram skratiti rutu i prošetati do kuće kako se ne bih, ispričajte me, posrao u gaće. Tako famozni broj dva obavljam taman pred start utrke i sve je spremno za avanturu.
Sitno brojimo do starta (photo by: Marek čije trkačke i druge avanture možete pratiti na poveznici)

Odmah ću se ispričati što nemam više fotografija sa staze, ali to je za mene uvijek borba u glavi i moram biti koncentriran na disanje, kud stajem, druge trkače (između ostalog, bitan je element svake utrke pronaći si tzv. rivala koji ima sličan tempo trčanja kao i ti pa vrebati priliku kada ga "srediti"). Nažalost, još nisam toliko iskusan (čitaj: u toliko dobroj kondiciji) da bih u potpunosti uživao u okolini tijekom trčanja. No, zato imam par fotografija koje je uspio poslikati Marek na svojem velebnom pohodu dugom 30 km (veća staza, Risnjak, bila je 30 km i išla preko Schlossera sve do Snježnika pa Lasca za Vilje i natrag u Crni Lug - nadam se da sam to dobro pohvatao, bio sam na svim tim mjestima tijekom ovih planinarskih godina, ali nisam tu često pa je moguće da sam redoslijed pobrkao). Naša beba Ris ide po Horvatovoj stazi gore do Schlosserovog pl. doma (koji je ponovno i odnedavno u pogonu!) do kojeg ima cca 8 kilometara. Što se tiče samog trčanja, trčao sam koliko sam mogao i koristio svaku priliku s manjim nagibom da stisnem. Ipak, planinari nisu ni za odbaciti u power hikingu te sam primijetio da se ne umaram previše kad sam "brzo" hodao. Dobro je znati da postaješ imun na umaranje, a ipak se krećeš, koliko god brzo možeš. Tu sam negdje spazio i svog "rivala" na ovoj utrci s kojim ću kasnije popiti koje pivo i ostalo je sad već povijest.
Dovukao sam se do Schlossera za kojih sat vremena i četrdeset minuta

Gore je veselo te ima, osim trkača, i planinara

Domar (mislim da je domar jer je nosio velike količine limenki piva) me pitao jesam li ja s ovim Čakovčancima/Varaždincima koji su otišli gore na vrh (od doma do vrha ima kojih max 15 min pentranja), ali je onda vidio da imam broj na majici. Svejedno, uspješno je prepoznao Sjevernjaka po govoru. Jedan drugi planinar mi je rekao da bi za ovakve "kosate metalce" trebala postojati posebna trkačka kategorija i da bi mi na cilju trebali dati barem pivo protiv čega se ja, naravno, ne bih bunio. Bilo je tu primjedbi i da imam više kose od nekih trkačica, a ja sam sve to shvatio kao kompliment.
A gdje je Marek? Pa on je vrlo vjerojatno već šibao za daleke, jednom debelom Risu poput mene, nedostupne krajeve. Udaljavanje od Schlossera (photy by: Marek)

Slijedi spuštanje od gotovo punih 9 kilometara. Štapove skraćujem i postaju mačevi* (da, tako ja u glavi zamišljam to i maštam da će mi pomoći ako neka zvijer dojuri iz šume... a neće - nit dojurit nit pomoći :D). Osobno ne volim spuštanja jer moram, sa svojom još uvijek malčice prevelikom kilažom, paziti na koljena, a može se gadno i pasti. Kasnije mi je moj rival koji se također zove Mario, pričao kako je pomagao jednoj curi koja je pala prilikom spuštanja. Nije ništa ozbiljnije od natučenih koljena i lakta, ali treba biti stvarno oprezan. Neki dobe polet gravitacije pa onda jure dolje, ali meni je draže da idem oprezno. Možda je bitno doći čim prije, može se iz toga crpiti određeno zadovoljstvo, ali bitnije je UOPĆE doći na cilj. U jednom komadu.
Prva i zadnja okrjepna stanica za nas Riseke je kod Medvjeđih vrata

Svašta se odlično nudilo, ali ja sam popio samo dvije čašice coca cole da brzo vratim šećer tamo gdje je potreban i nastavio dalje trčati. Neki su se natrpali sa lubenicama i izgledale su baš odlično, ali nisam htio riskirati mućkanje u trbuhu - ne znam koliko dobro plovi brod od lubenice u nemirnom oceanu kole

Dok ja gledam u hranu, Marek lovi poglede (photo by: Marek)

Imao je i dobar pogled na Učku (photo by: Marek)

Treba se dokoturati natrag do Crnog Luga, a na pojedinim dijelovima staza je puna sitnog kamenja koje je idealno za odsklizati se i pasti. Tu me negdje prelazi bakica koja ima barem 70 godina. Javlja mi se neki miks osjećaja:

a) stvarno si u lošoj formi kad te bakica od 70 pretekne, takvog bika, svinju od 30 godina koja bi trebala pucati od energije i snage,
b) odlično za ovu gospođu, u izvrsnoj je formi za svoje godine, to je cilj i
c) u tim godinama ću ja već biti pod zemljom.

Ovo je i odlična shema "negativnog", samozakopavajućeg razmišljanja: prvo ide negativnost, onda ide pozitivnost pa na kraju opet negativnost. Biti skeptičan i crno-humorističan prema samom sebi je uglavnom dobro, ostavlja nas u realnoj perspektivi, ali ponekad i blokira naše pokušaje da si poboljšamo kvalitetu života (hvala vam, ovo je bio B psychology 101, nastavljam dalje o utrci).

Rival Mario i ja se ganjamo do samog kraja, ali negdje na 15. kilometru, po ravnini kroz šumicu, prije asfalta, prelazim ga i ispravno mi se učinilo da me više neće dostići. Možda sam umislio stvari, ali činilo mi se da su moji treninzi urodili plodom jer sam po tim ravnim dijelovima stvarno mogao samo nastaviti trčati, na trenutke brže kad je bilo snage, na malo više trenutaka sporije, ali trčanje je bilo konstantno. Pripisujem to tijelu koje se ipak naviknulo na kontinuirani napor i prestalo se toliko buniti (hvala Mons Viperi i Pelješcu na tome). Zadnjih kilometar i pol trčali smo po asfaltu i tu sam ostao sam, prolazili su samo pojedini izletnici sa malom djecom. Uvijek je pred kraj pomalo borba sa glavom jer znaš da si blizu, da još malo ima do prestanka pozadinske boli, ali eto, moraš ipak nastaviti jer još nisi tamo. Pred cilj su me dočekali dječaci sa zvonima i dali su mi "petice". Utrčao sam u cilj, naklonio se gospođi koja mi je stavila finišersku medalju oko vrata i to je bilo to. Vrijeme je na kraju bilo 2 sata i 59 minuta. A rekao sam Mareku da mi je plan između dva i pol sata i tri sata. Kao i sa dosta drugih stvari u životu, bio sam TAMAN ili, ako hoćemo malo negativnije, JEDVA sam bio uopće unutar planiranog ;) Ali jesam.
Evo medalje koja je baš lijepa i sama za sebe, ali ovaj dodatak, ova ideja da ukomponiraju i otvarač za pivo... osvojili su me!

Sjedam kraj cilja na livadu i pijem ostatak vode. Dolazi uskoro rival Mario, rukujemo se, prestajemo biti rivali i postajemo trkački prijatelji. Evo još jednog momenta zbog kojeg je dobro tu i tamo otići na utrke. A što se sa prijateljima treba činiti? Popiti pivo, naravno. Uzimamo hladne Velebitske i sjedamo u hladovinu. Dok čekamo Mareka, pričamo o utrkama, treninzima, planinama. Marek dolazi nakon 4 sata i 33 minute trčanja i onda nekud nestaje. Pretpostavljam da se otišao presvući. Vidim ga uskoro kako hoda u natikačama u ljetnom izdanju sa pivom u ruci. Vesele me ti prizori. Idem mu čestitati i spremamo se za još jedno pivo u hladovini. Nakon nekog vremena ručamo, a u vege meniju je bila tjestenina sa umakom od šampinjona i zelje salata. Prijalo je pojesti nešto (prije utrke voćni jogurt sa muslijima, banana i jedan energy bar - ne volim da mi se stvari mućkaju u trbuhu dok trčim, bolje se osjećam na gotovo prazan želudac). Slijedi još malo druženja sa ljudima te nakon proglašenja pobjednika pozdravljam Mareka i ekipu te se vraćam za Varaždin.
Proglašenje pobjednika

Htio bih zahvaliti svima koji su me podržavali u treninzima i hrabrili me u trenucima dvojbi. Za one koji još nisu probali trail trčanje, preporučam to iskustvo, pogotovo ako volite planine i malo boli :)
A savjet za one koji se dvoume, osim marljivog treniranja, najbolje daje dobri stari Lucy


Oznake: Risnjak trail 2021., Nacionalni park Risnjak, Crni Lug, Kvarner trails

Mons Vipera - put kroz leglo zmija

27.06.2021.

Imam priliku jedno vrijeme boraviti na poluotoku Pelješcu, točnije u jednom od kampova u Vignju koji nije isključivo surferski, ali gotovo svaki korisnik kampa jest surfer neke vrste (ne znam zna li to itko ovdje, ali prošao sam osnovni windsurferski tečaj u Vasilikiju, Grčka; međutim, surfer sam više izgledom i životnim stilom nego praktično). Kako još uvijek radim „od kuće“, trebalo je iskoristiti priliku pa se barem u pauzama rashladiti u moru, pogotovo u ovo vrijeme ekstremnih vrućina. No, kada sam već ovdje, trebalo je također provjeriti što se nudi od planina. Čak i da me toliko ne interesiraju planine, teško bi bilo previdjeti Mons Viperu iliti Zmijino brdo koje se nadvilo nad Orebić/Kućište/Viganj.

Moj prvi susret sa Mons Viperom - taman su me oko 6 sati ujutro izbacili iz busa, na mjesto na kojem se ukrcavaju vozila na trajekt za Korčulu

Prije nego krenemo u sam opis ture, bacite oko na jedan izvor informacija koje se mogu u svezi Zmijinog brda naći na Internetu: Prokletstvo Svete Ilije

Zanimljivo se netko zaigrao pa predstavio blog/stranicu kao „vijesti“ za turiste koji se nađu u Kućištu, Nakovani i/ili Vignju. Osim što na ovom brdu, po navodima lokalnog stanovništva, zaista ima dosta zmija, svi životi koji su ovdje izgubljeni vjerojatnije imaju veze sa nepažnjom „planinara“, a ne sa zmijama. Na ovom se brdu također mogu naći čagljevi, mufloni, a ima i (domaćih) konja. Odlazak u krivo vrijeme, kada sunce peče kao nenormalno, a ovdje itekako i ubrzo ujutro počinje ljudsko pečenje, uzimanje premalo tekućine sa sobom ili pak skretanje sa službenih staza te divljanje pri kraju puta, kada počnu stijene – to su vjerojatniji razlozi zašto bi netko ovdje mogao poginuti. No, to je tako gotovo sa svakom planinom uz more, u kršu, u stijenama, u vrijeme ljetnih temperatura i pasjih vrućina.


Kako bi izbjegli vrućinu koliko god možemo, krenuli smo s našim pohodom u 4:00 ujutro. Mrak je još obavijao Viganj, a izvori svjetla bili su sjajna Korčula u daljini s druge strane zaljeva te Mjesec koji je bio gotovo pun. Čeone su lampe bile spremne čim smo se odmaknuli sa asfalta. Došli smo do groblja iznad Kućišta/Vignja te smo počašćeni (ili je to bio pokušaj zastrašivanja?) simfonijom čagljeva koji su počeli zborski zavijati u šumi iznad nas. Pogledi su bili upereni prema smjeru dolaska pjevača, a grobovi i križevi u mraku pojačavali su nelagodu. Ipak, imam već nekih iskustava sa životinjama koje nam testiraju živce i predanost cilju dolaska na vrh te odmahujem rukom i nastavljamo dalje. Ispalo je da je mojoj suputnici ispražnjena baterija na čeonoj lampi te sam krenuo prvi.
Tako to izgleda u mraku

Korčula s druge strane

Bilo je ugodno hodati na hladnijoj temperaturi, ali uskoro je počelo znojenje koje se ovdje nikako ne može izbjeći. Primijetim to svako jutro kad trčim. Iako je rano i hladnije, asfalt se ne može ohladiti do kraja pa uskoro počinje vrućina. U šumi i na stijenama to se osjeća u manjoj mjeri, ali osjeća se.
Teško se oduprijeti porivu da se non stop naslikavaju pogledi jer su zaista prekrasni od samih početaka staze

Nažalost, mobitel ipak radi nešto čudno sa ovim fotografijama/pogledima, ali ovo je prije svitanja

Sunce tek dolazi

Staza je dobro označena te samo treba pratiti oznake. Ima nešto sitno pentranja po stijenama kojih 40 minuta od početka staze, ali sve je to minimalno. Staza dopušta postepeno zagrijavanje i nije ništa ekstremno.
Uskoro dolazimo do mjesta koje često dolje iz mora gledamo kad se kupamo - ako se dobro pogleda, iz Vignja se može vidjeti ova stijena na kojoj se vijori zastava

Razdanilo se, ali afrička pustinjska prašina čini svoje

Pogledi su svejedno zapanjujući, lijepo je vidjeti otoke i more s planina

Gledanje struja života - by Emina



Križanje puteva - dan ranije smo moja suputnica i ja išli biciklom do samostana Gospe od Anđela koji se nalazi iznad Orebića, u blizini kojeg počinje staza za Sv. Iliju (najviši vrh Zmijinog brda, ali i Pelješca općenito). Konoba Panorama ovdje je na taktičkom mjestu te smo morali iskoristiti priliku i popiti jedno pivo s pogledom. Dan ranije smo takoreći izvidjeli situaciju pa se čak i po jednoj od "singlica" (single track staza, za mene je to uski planinarski put, ali me traileri i ostali trkači polako indoktriniraju sa svojim terminima) biciklima strmospustili do Vignja. Ne preferiram vožnje biciklom po planinarskim stazama, ali ovo je bilo divlje i zabavno! Na ovom križanju se susreću putevi

Planinarske oznake s pogledom

U zagrljaju planina - pogled prema Vignju

Staza vodi zaobilazno oko obližnjeg vrha, a uskoro prolazimo kroz kratki* sipar

Zanimljiva ritualna mjesta na ulazu u borovu šumicu

Uskoro nas i s jedne i s druge strane okružuju ovakvi prizori

Osim samog dolaska na vrh i pogleda koji vas tamo čekaju, ova borova šumica bez konkurencije je najljepši dio ovog planinarskog puta. Sunce još nije svoj utjecaj prelilo s ove strane planine, ali čak i da jest, ova šumica bi vam dala toliko potreban i ugodan hlad. Nabiranje metara nadmorske visine ovdje nakratko prestaje te treba jedno vrijeme hodati kroz šumicu, a onda kreće lagani uspon.
Ovdje ima i muflona - znaju oni gdje je lijepo

Ovim zagađivačima mora se priznati da su uporni u svojem naumu zagađivanja prirode, međutim je li moguće da je ovo ostavljeno za žedne konje?

Sad ćemo malo stati jer slijedi jedna neuobičajena epizoda u kojoj alfa mužjak konj tjera planinare sa staze kako bi njegovo krdo moglo sigurno proći. Konji mi se čine kao bezopasne i mile životinje općenito (iako uzmimo to sa rezervom jer nikad nisam vidio ljutog konja) pa nisam ni ovaj događaj doživio onako kako sam možda trebao. Naime, moja suputnica i ja smo već ranije čuli zvono i udarce kopita, a onda smo ih i ugledali na stazi. Gledali smo se oči u oči. Ja sam se automatski sklonio iza drva uz put, a učinila je to i moja suputnica. Međutim, smeđi alfa konj smatrao je kako to nije dovoljno i krenuo je na nas, prateći nas oko drva. Moja suputnica, šaptačica/urlačica konjima preuzela je situaciju u svoje ruke te je počela vikati na alfa konja i mahati planinarskim štapovima. Smeđko se na trenutak zaustavio, gledao je zbunjeno, ali nije odustajao te smo mi krenuli polako unatraške. Pratio nas je, a u jednom trenutku smo čak i potrčali. Osjećao sam konjski zadah za vratom. Izgleda da je u jednom trenutku ipak zaključio da smo se dovoljno udaljili od staze te su njegovi sigurno prošli, a on za njima. Malo nas je otjerao u gustiš, ali vidjelo se da ni njemu taj teren baš previše ne odgovora - velik je i granje je pucalo pod kopitima. Ispričavam se što nemam nikakve fotografije konja, ali sve te situacije su napete i brzo prolaze pa onda nemam vremena vaditi mobitel iz džepa. Trebalo bi ozbiljno razmisliti o GoPro-u.
Još malo uspona pa se polako nazire i kraj šume i zaklona te dolazimo do planinarskog doma Sv. Ilija. Čitam sad na Internetu da se ključ od doma nalazi u PD Sveti Ilija iz Orebića, ali nije to toliko bitno. Dosta mi je teško zamisliti da ovaj dom može biti funkcionalan u onom smislu u kojem ga izletnici obično zamišljaju - red hrane, red pića, vesele planinarke i društvo brkatih mladića. Možda za prespavati kao doživljaj sam za sebe, ali ne vidim za što bi točno ovaj dom bio i uporište pa pretpostavljam da se ovdje entuzijasti okupe i vesele. Svaka veselica je ionako bolja u planini, ne?

Zaključana vrata planinarskog doma :)

Pogled prema našem smjeru dolaska

Planinska idila - by Emina

Na planinarskom domu piše da do vrha imamo 20 minuta (možda piše 25, ali je druga brojka na kamenu jako izlizana - dva sata ne mogu biti pa pretpostavljam da je ili 20 ili 25 min). Nakratko odmaramo noge, pijemo tekućine te krećemo dalje. Uvijek se lako prepozna da se približavate vrhu neke planine jer se vegetacija mijenja, a u ovom slučaju to znači da stijene postaju češće i veće.
Približavanje vrhu, a ne izostaju ni pogledi

Naše polazište izgleda sve dalje i dalje

Pogled na drugu stranu. Ako se ne varam, Hvar

Još jedno vrijeme staza vijuga i ide gore-dolje te sam pomislio u jednom trenutku: "Ovaj Sveti Ilija se stvarno ne da, batrga se i izmiče unatoč našim marširajućim gojzericama i patikama...", ali onda je došao i taj trenutak.
Sv. Ilija, Zmijino brdo, 961 mnv

Nastavak Pelješca - nastavak hrpta pelješkog zmaja

Eminina uređena verzija ukroćenog pelješkog zmaja

Još malo prašnjavih verzija - kako je jedna kolegica s posla rekla: izgleda kao da nije sa Zemlje. I nije. Iskustva na planini posebna su iskustva. Svi koji nisu probali, trebali bi!

Dalje od ovoga ne ide - tamo u daljini, dolje, čeka nas naš kamp

Grudi tete zmije - opet, ako se ne varam, mislim da su to impozantni vrhovi koji se vide iz Orebića

Na vrhu, pod utjecajem čarolije ovog mjesta, oko 7:00 doručkujemo sendviče iz ruksaka i to sa pogledom. Udaram žig u dnevnik HPO-a jer ni sam nisam siguran kad ću ovdje biti sljedeći put, a nije nit loše imati jednu točku na dubrovačkom području u dnevniku. Ne pratim to baš previše, ali moguće je da nit neka medalja nije daleko... lijepo je to, ali ova jutra, ova iskustva... znao sam čuti u Istri pitanje: "Ki to more platit?" Bez previše popovanja jer svi ljudi rade što žele i troše vrijeme na stvari koje njih vesele, ali iskustva na planini nitko ne može platiti. Ničim. Drago mi je ponekad svjedočiti određenim stvarima i iskustvima koje novac ne može platiti. Vaše (trenirane ili ne) noge i dobra volja. To je sve.



Pri povratku opet se otvaraju pogledi. Na križanju u idiličnoj borovoj šumici odabiremo put direktno za Viganj kako bi od ovog našeg pohoda učinili kružnu stazu. Fotka sa spuštanja (by Emina)

Spuštamo se u smjeru, rekao bih, Nakovane, ali to ionako tek kasnije saznajem. Zapravo samo pratimo planinarsku stazu koja u jednom trenutku prolazi pokraj ranča, a onda se spušta do okretišta Pišćet gdje se nalazi čeka i jedno pojilište na koje čeka gleda (ništa to meni ne izgleda fer - kad već loviš onda lovi, a ne te "zasjeda" taktike)

Zanimljivo je da nas je, umjesto uspona kako to obično biva, više od svega umorio dugi makadamski put koji je vijugao među brdima prema Vignju. Uzgred, dosta je loše označena ta makadamska cesta od okretišta Pišćet prema spuštanju (magarečoj stazi) za Viganj. No, treba samo pratiti cestu i doći ćete do cilja, iako će vam se nekad činiti da ne napredujete. Tu negdje ukazala nam se i prva i ujedno jedina "vipera" na putu. Glava i gornji* dio bili su joj zeleni, a ostatak tijela siv. Čim smo joj se dovoljno približili, brzo je pobjegla u grmlje. Osobno sam zahvalan da je ovo jedini susret sa zmijama na Zmijinom brdu. Bilo je određenih šuškanja u grmlju, ali vizualnog kontakta do ovog trenutka nije bilo.
Počinje spuštanje "simo-tamo" po magarečem putu, prema Vignju

Čim smo dotaknuli asfalt iznad i na pitomom putu za Viganj, moja suputnica skinula je gojzerice koje su je prilično mučile i tiskale dobrim dijelom spuštanja. Što se mene tiče, obavio sam ovaj uspon u Salomon patikama u kojima sam trčao Učka trail i bilo mi je čisto ugodno. Tako smo mi, ona u japankama, a ja sa štapovima sada stavljenima na ruksak, uhodali pobjedonosno u kamp.
A šta je planinar bez dobre spize? U pripremi dinstani krumpir, batat i luk te puno slasne salate

Aktivno smo hodali 5 i pol sati (sveukupno utrošeno vrijeme na turu: od 4:00 [pokret] do 11:30 [povratak]) te smo iza sebe ostavili 17 km lijepih planinarskih staza. Zahvaljujem se Emini što je pošla sa mnom na ovaj pothvat. Sjetilo me to na sada već davno vrijeme kad smo osvojili svi skupa Vaganski vrh. Treba se vratiti tim vremenima. Volim ljude koji njeguju taj duh za akciju.
Za akciju! Za planinu!
A sada malo odmora do sljedećeg, skorašnjeg pothvata

Oznake: pelješac, viganj, kućište, Zmijino brdo, Mons Vipera, Sv. Ilija

<< Arhiva >>