Naći smisao u prekrasnom jesenskom danu na planini.

Sjetim se velikog učitelja Alana Wattsa i nemogućnosti jasnog izricanja ovakvih iskustava. To samo dođe od sebe: dok pereš suđe, voziš se biciklom na posao, hodaš po planini. To su trenuci koji su jaki kad se događaju, ali kad-tad ih naš mozak otpusti pa počnemo opet sumnjati u ljepotu stvari, očajavamo i pitamo se je li ovo sve bilo stvarno ili je to neki san? Čudesne su te kemikalije u mozgu, utječu na naše raspoloženje, a raspoloženje je sve - naš stav prema stvarima i to hoćemo li svijet doživljavati s nadom ili očajanjem.


Sjetio sam se na ovaj prelijepi jesenski dan i svog prijatelja Jelena ovdje s bloga. Nekad se uhvatim kako odlazim do njegovog bloga i gledam u sliku koju je ostavio tamo. Stoji tamo fotka s naše planine, govori svašta umjesto tisuća pametnih i duhovitih riječi koje je taj čovjek ispisao. Pitam se gdje je pa neka ovo bude neka vrsta "shout-out-a". Ne znam kad sam zadnji put bio na Ivanščici, ali lijepo se uvijek vratiti na planinarsku alma mater. Ljudi s kojima danas hodam uokolo nisu ljudi s kojima sam hodao ovim putem kad sam se u planinu i planinarenje zaljubio. Nekad samog sebe uhvatim kako pričam meni dragim ljudima o tom nekom drugom liku koji je ovdje svaki vikend hodočastio i nije se baš lako dao s ove planine. Nekima bi dosadilo hodati po jednom te istom bregu, ali Ivanščica ima jako puno toga za ponuditi - mjesta jasnih i mjesta skrivenih, puno toga za istraživati. Također, svako godišnje doba donosi na Ivanščici nešto drugo.

Mozak mi polako zaboravlja stvari. Briše valjda ono prijašnje da bi napravio mjesta za novo. Kad pribrano osluškuješ samog sebe, nije teško vidjeti neke znakove starenja. Ne mora to samo biti bol u koljenu ili leđima, možeš i na funkcioniranju svog uma shvatiti da se mijenjaš. Ne bojim se tih stvari, barem ne još. Možda za dvadeset godina budem drukčije razmišljao, ali sad je još vrijeme za nedvosmislenu pozitivu i za vjerovanje da je ono najbolje tek ispred nas. Prilagodba na nove okolnosti. To nije samo ključ uspješne evolucije već je nužni sastojak za poimanje sreće. Poimanje samog sebe kao sretnog.


Teško je nekad kroz maglu vidjeti stvari koje dolaze. Nalazim se trenutno u situaciji gdje opet postajem učenik, gdje postaje jasno da cjeloživotno učenje nije samo floskula i neki ideal koji stoji na papiru kao mrtvo slovo - ljudi su, oni koji prihvate da je to činjenično stanje i da je Sokrat bio na tragu mnogih stvari kad je "znao da ništa ne zna", na konstantnoj klackalici gdje su malo učenici, a malo učitelji. Sa životnim iskustvom možda ipak dolazi sposobnost da lakše sve to samom sebi posložiš u glavi. Npr. kad se nađeš u nečemu što bi prije kao mladac tumačio kao "ranjivu poziciju neznanja". Nekad si bio nesiguran i nisi znao što bi točno morao učiniti, a danas je gotovo isto samo nema straha ili on barem nije toliko prisutan kao ranije. Mi idemo non-stop iz pozicije neznanja u poziciju znanja. Neki od nas dodatno uživaju u znanju, u smislu da kad ga imaju, vole ga dijeliti sa drugima. To im nekako postane smisao. Učim da bih mogao poučavati.


Količina nepročitanih knjiga je ogromna. Hrpa se možda nikad neće u potpunosti smanjiti, ali grizući dan po dan, znanje će rasti, a time i zadovoljstvo. Nikad ne gledaj ogromni zadatak i ono što moraš obaviti u njihovoj cjelokupnosti. Cijepaj komad po komad, učini ono što možeš danas, u trajanju danas i učinit ćeš dobro.

Hvala Ivanščici i mojim prijateljima - prošlim, sadašnjim i budućim - na inspiraciji.

Oznake: Ivančica, Mrzljak, jesen

Danas je bio izuzetno lijepi jesenski dan. On je sad već na odlasku, ali što nije?
Prognoza iz Norveške kaže da će i sutra biti sličan dan.
Parkiran na ravnateljskom mjestu. Štendera pred Žutarom nemamo.

Iskoristio sam priliku pa konačno isprobao kineski električni bicikl koji su mi kupili frendovi za rođendan. Možda se nekome čini da je to skupi poklon, ali danas se električni, pogotovo gradski bicikli mogu nabaviti po stvarno pristupačnim cijenama.

Koliko sam nekad pisao o svemu i svačemu na ovom blogu, sad je tu ostala samo sjenka, ali kao što mi moj mozak uvijek nameće da vam napišem kad pišem o blogu: mislim da je ovo jedan izumrli način komunikacije, vapaja i krika prema svijetu, da netko odgovori.

Nekad su svi bili gore, a danas je to Tik Tok ili što već - osjećam se nekad dovoljno staro da mi se sve novo čini galaksijama daleko. Jednako tako mi je daleko i ono što smo mi koristili, mi djeca Milenijalci koji smo bili tinejđeri žedni dopisivanja baš kad su naši očevi ili neka druga familija nabavljali doma kompjutore, a i Internet se razvijao pa postao opće dostupan populaciji koja danas u kasne večernje sate visi na Tik Tok-u, a nekad je visila na Blog-u, naravno. Vremena se mijenjaju. Treba prihvatiti da si star i da idu nove stvari. Ne mislim da imam prevelikih problema s tim. Samo znam da u mnogo toga što je došlo i što bi još moglo doći ne želim sudjelovati. Iz istih razloga zbog kojih sam Facebook, nekadašnjeg kralja društvenih mreža, brisao milijun puta pa ga opet vraćao. Danas sam jedan od dinosaura* koji tamo obitavaju i uglavnom ne objavljujem svoje stvari nego radim za sportski klub, nekad nakladničku kuću od starog, pokoji poslić, ali sve na volonterskoj bazi. I tako te stvari ostanu s nama, negdje u online svijetu, uvijek prisutne. Uzgred, društvene mreže mi se recimo puno više gade nego videoigre ili druga online kultura u kojoj sam prije sudjelovao puno više nego danas. Blog sam oduvijek volio jer mi je davao kreativnu slobodu. Mogao sam bezbrižno pisati o sebi, bez velike potrebe da se opravdavam, osim u smislu da argumentiram, koliko god to onda bilo nespretno (a nekad ni danas nije puno bolje, priznajem), svoje stavove.

Fali mi nekad taj neopterećeni tinejđer. Znam da sve to zvuči patetično, ali taj hrabri, često bezobrazni na rubu s bahatošću, klinac je imao neke prednosti pred osobom koja sam danas. Da ne duljim s tim, ali slično je kad netko kaže, klišejasto i bljutavo: "Nemojte nikad dati svom unutarnjem djetetu da umre." To je jako lijepi savjet, ali mislim da od tog djeteta i od tog tinejđera ostane samo natruha. Oni doista možda umru, ali nekad zabljesnu u nama ponovno i mi samo trebamo prepoznati taj trenutak i "poći sa tokom". Obično onda stvari dobro završe. Meni barem, ne mogu govoriti za vas ili za sve.
Bicikl je prekrasan, tu nema dvojbe. Neki vele retro dizajn, a neki vele da se s njim može s puškom i gablecom na naramku voziti veselo prema Danskoj

Da se vratimo mi na taj bicikl. Zbog svog trenutnog zaposlenja, vozim automobil svaki radni dan po minimalno 1 sat. S jedne strane Zagreba na drugu, često se vozeći sa tisućama ostalih, u gužvi, na rubu da opalim po trubi i da nikad trubiti ne prestanem. No, treba se znati kontrolirati. Ako ništa drugo, Zagreb je dobar za vježbanje koncentracije - ako je imate.
Svaki put kad sjednem na bicikl, shvatim kako sam zaboravio da je on najbolje prijevozno sredstvo koje postoji. Sad je grad pun romobila i idiota koji ih voze bezobzirno i kad tad će se dogoditi neko sranje. Danas sam vidio jednog na onom visokom romobilu. Imao je kacigu za motor koja je bila zagrljena sa bijelim plišom i imao je zečja uha. Oči su mu govorile da je luđak, a tako je i vozio.

Ni bicikl nije sigurno voziti po Zagrebu jer je prometna infrastruktura ne-adekvatna. Ne govorim samo o nedostatku iste za bicikliste - radi se o gradskom prijevozu, o automobilima kojih je sve više, u biti radi se o svemu što se rola po tim tužnim prenapučenim ulicama.

Bicikl me izuzetno veseli jer iako mi sve urla da ovdje nisam na njemu dobrodošao, osjećam neku vrstu slobode dok ga vozim. Sjetim se svih onih priča o Nizozemskoj i gradovima gdje se odgrize jedna cijela traka motornim vozilima da bi se dalo biciklistima. Dajte zamislite to u Zagrebu, pa to je utopija. Doslovno. Kao razlika između idealne teorije u filozofskim knjigama mudraca i svakodnevne prakse. Nikad tu utopiju nećemo vidjeti.

Kad je radno vrijeme završilo, sjeo sam na bicikl i zaputio se do obližnjeg antikvarijata. Kupio sam "Imati ili biti?" i "Kriza psihoanalize" od Ericha Fromma. Potonju sam kupio jer zašto ne? Prva je zapravo razlog zašto sam išao u antikvarijat. Skužio sam da se moram toj knjizi vratiti kad je spomenuta na predavanju na Kineziološkom fakultetu prošli vikend. Profesorica koja nam drži Pedagogiju i didaktiku sporta spomenula je tu knjigu i mene začudilo kad je ispalo da mnogo mojih kolega nema uopće pojma tko je Erich Fromm. Da ne bude zabune, ja sam svoj fakultet službeno završio. Sad se samo opet motam okolo fakulteta jer sam upisao tečaj za trenera badmintona. Kak bi rekel moj frend (ili bilo tko, tko bi me vidio i odlučio suditi po izgledu): "jebote, da si mi rekel da budeš na tu Kineziologiju hodal, rekel bi ti da nisi normalan i da nek rađe platiš još jednu pivicu."

Meni to recimo uopće nije iznenađujuće. Nikome tko me barem malo pozna ne bi trebalo biti čudno jer ja živim fizičku aktivnost otkad znam za sebe. Znanost o pokretu možda ne bih studirao kao balavac od 18 godina, to mjesto je vječno u srcu rezervirano za Filozofiju. Makar, kad bolje razmislim, Platon bi mi vjerojatno rekao da sam za filozofiju imao vremena dok tijelo ostari, a za "sport" imamo vremena sve manje. Mislim da sam možda jednom bio, ne po količini mišića nego po "mršavosti", blizu onom mladenačkom idealu kojeg Platon spominje kad kaže da bi sve trebalo biti sram koji nikad nisu vidjeli u zrcalu, na svom vlastitom tijelu, ono što bi danas zvali peak performance. Uzgred, moj stari se ne bi prvi složio sa mnom ni s Platonom. Lik je napisao novu knjigu pod nazivom 59+. Nevjerojatno je kak tokom misli dođem baš na ono mjesto gdje izgleda kao da i dalje radim marketing za njega i njegovu firmu.
Biciklistička staza kod Čvare

I dok bicikl juri kroz otpalo lišće svih prekrasnih jesenskih boja, gledam u zalazak sunca uz Savu. Ova relativno nova (ili je ja samo nisam vidio, ne idem ovdje često) cestica za bicikle koja ide uz Savu, kraj Močvare, je brutalna. Sjetim se kak nam Senf govori da bi mogel dati napraviti biciklističku stazu uzduž željezničke pruge, dakle uzduž Zagreba. To bi bilo stvarno odlično i korisno. Mogu se još neke stvari riješiti, definitivno, samo treba volje i vremena.
Ajmo Senf (ili tko već), napravi to!

Zagreb je očito veselo dočekao i BAJS-e - jednostavne bicikle od tri brzine koji se mogu iznajmiti diljem grada, na za to predviđenim punktovima. Ima ih mnogo i koriste se masovno. U današnjoj gotovo 35 km dugoj putešestviji po Zagrebu, vidio sam ih barem 15, moguće da ih je bilo i više. Koriste ih baš svi i to je lijepo za vidjeti jer bicikl je ipak najbolje prijevozno sredstvo koje uz to još i ne zagađuje okoliš.

Sunce je zašlo i hladnoća mi već pomalo ulazi u kosti. Jurim prema kući kroz ulice koje su sad već pomalo opet prazne jer su ili zabačene ili je već i prime-time odlaska kući s posla prošao. Lijepo je voziti bicikl, ali lijepo je i doći kući. Spremam bicikl u garažu i gotovo ga tapšam po zicu i pomislim: dobro nam je bilo!

S torbom punom starih/novih knjiga ulazim u stan i pomišljam: kakav dan!

Biciklirajte i neka nam je ovakvih inspirativnih dana više!

Oznake: bicikl, Zagreb grad, Bajs

„Ogled na knjigu s odmakom od 13 godina?!?“ - moji motivatori i demotivatori, vruće proljeće na Institutu, 2025.

Razmjena knjiga dogodila se kad sam čitao odabrana poglavlja knjige Gabora Matea „Mit o normalnom - Trauma, bolest i iscjeljenje“. Moja mama je za rođendan htjela knjigu „Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma“ od poznatog njemačkog neuroznanstvenika i psihijatra Manfreda Spitzera. Majka je upravo završavala knjigu i htjela je nešto novo za čitanje pa sam joj uvalio „Mit o normalnom“. Usput mi je malo pričala o Digitalnoj demenciji i shvatio sam da je i to područje mog interesa.

„Digitalna demencija“ od Manfreda Spitzera napisana je 2012. godine. Prvo izdanje na hrvatskom jeziku pojavilo se 2018. godine u nakladi Ljevak. Knjiga koju trenutno imam u rukama drugo je izdanje, iz 2023. godine. Brzim pogledom na kazalo knjige, po imenima samih poglavlja odmah se otprilike daje naslutiti koji je energetski naboj, i u kojem smjeru, ove knjige. To je odlično jer nema ničeg zabavnijeg od ekstremnih razmišljanja koja treba dekonstruirati ili vidjeti ima li u njima nešto stvarno istinito?


Ukratko, u knjizi nas Spitzer upozorava na različite ozbiljne opasnosti koje se kriju iza mobitela, tableta, bilo kakvih drugih ekrana, GPS uređaja (koji su danas ugrađeni u pametne telefone), stalnog pristupa Internetu i „Oblaku“ te drugih moderniteta* takve vrste. Osim modernijih stvari, brinu ga i TV programi te DVD-i za bebe Einsteine, ali budući da se radi o medijima koji su već dio prošlosti, preskočit ćemo ih.

Posebno se to sve odnosi na najranjivije dobne skupine - djecu i mladež koja su u svojim formativnim godinama te starce koji su u opasnosti od svih vrsta demencija odnosno općenito mentalnog urušavanja/propadanja. Dakle, oni koji tek ulaze u društvo i oni koji su na neki način na izlasku iz njega.

Knjiga je puna referenci na longitudinalna i druga istraživanja, studije koje su, naravno, ograničene svojim jasnim vremenskim rokom - trenutkom pisanja knjige (2012.). Treba biti fer pa to uzeti u obzir, dakako. Međutim, kad je netko toliko strastven u svezi svojih dokazanih* mišljenja kao što je to dr. Spitzer, malo čovjek ipak poželi spustiti razinu tog fair play-a. Vjerujem da se to Spitzeru ne bi baš svidjelo, ali pomoću AI-a, koji je doista moćan alat za filtriranje informacija, lako sam pronašao recentnije studije koje govore o prednostima i nedostacima korištenja digitalnih medija. Posebno je zanimljivo, s obzirom na naslov knjige „Digitalna demencija“, vidjeti studije iz 2024. i 2025. koje nude dokaze za to da pripadnici starije populacije koja ne zna ili ne želi koristiti moderne, digitalne načine komunikacije i pronalaženja informacija, ima veće šanse da oboli od staračke demencije i drugih mentalnih bolesti povezanih uz nju. Studije generalno ukazuju na prednosti korištenja digitalnih medija u borbi protiv demencije. Naravno, to korištenje mora biti „smisleno i aktivno“. Kao i kod svih drugih stvari, zato postoji edukacija.

Profesor Manfred Spitzer - fotografija preuzeta sa Flickr-a

No, više od naših staraca, zanimaju nas djeca i mladi kojima pripada budućnost. S njima je situacija malo kompleksnija i uz sveprisutnost digitalnih medija, potreban je puno veći oprez. Mnogi roditelji danas koriste aplikacije poput Family Linka kako bi ograničili svojoj djeci vrijeme provedeno na mobitelu ili nekom drugom uređaju. Roditelji nas milenijalaca nisu imali s tim problema jer su ekrani bili premali i mogao si samo slati SMS poruke i uspostavljati pozive te se javljati na njih. Mnogi roditelji, također, danas koriste ekrane barem u nekoj mjeri kako bi malo odmorili i kako bi se njihova djeca „primirila“. To posebno pali kod male djece jer njihov mozak prvi put konzumira taj tzv. šećer za oči (eng. eye candy), nekad i prije druge godine života. Danas se tako može govoriti o tzv. „tablet bebama“, a šire posljedice tih fenomena i ranog pretjeranog buljenja u ekran možemo tek nagađati. Iz onoga što sada znamo, postoje pokazatelji da se kod djece koja previše koriste ekrane javlja slabiji razvoj motoričkih, jezičnih i kognitivnih sposobnosti. No, kao i kod staraca, postoji pametno i interaktivno korištenje ekrana te ono pasivno koje dovodi do spomenutih neželjenih posljedica.

Cartman i Buddha Box, kvalitetno provođenje vremena sa svojim smartphoneom - fotografija preuzeta sa X profila od South Parka

Bojno polje: Videoigre

Još otkad sam u novinarskoj školici izabrao temu za završni rad koja se teorijski bavi videoigrama i njihovim utjecajem na ponašanje pojedinaca, posebice njihovu agresivnost, nisam prestao razmišljati o ovoj temi i vjerojatno nikad ni neću. Treba biti iskren pa priznati da sam osobno involviran u ovu temu jer i sam izuzetno uživam u igranju videoigara te smatram da mi one, posebice u ovoj fazi života, opuštaju mozak. Također, možda me to kvalificira da mogu potvrditi koliko videoigre mogu stvoriti ovisnost kod pojedinca. Međutim, isto tako može ovisnost stvoriti i trčanje, sviranje bubnjeva, badminton ili bilo koja druga aktivnost koju volimo i potiče lučenje hormona sreće u našem tijelu.

Ukoliko pitamo Chat GPT da nam izlista studije koje se bave povezanošću između igranja videoigara, agresivnosti i sposobnosti održavanja koncentracije, dobit ćemo određene odgovore. Studije koje se spominju datiraju iz 2000., 2014., 2015., 2018. i 2019. godine. One generalno ukazuju, uz pojedine iznimke, u smjeru povećanja nasilnog ponašanja* kod pojedinaca koji su bili izloženi nasilnim videoigrama. Odgoj je ovdje imao veliki utjecaj na smirivanje potencijalnog agresivnog ponašanja. Također, sve spomenute studije ukazuju na činjenicu da se s godinama, to jest starošću, kod djece/mladih, ali onda i odraslih osoba, stopa mogućeg nasilnog ponašanja smanjuje, unatoč izloženosti nasilnim videoigrama. Hm, možda zato nije čudno da moji prijatelji i ja još nismo nikoga ubili i završili u zatvoru? Gotovo svi bliski prijatelji s kojima se i dalje družim, igraju u ovom ili onom obliku (nasilne) videoigre. Svaki pojedinac je za sebe te bi tako trebalo proučiti svakog zasebno, ali govoreći za svoj slučaj: roditelji mi nisu dugo vremena dali da se s drugom djecom na ulici „igram rata“ te nisam smio imati plastične i druge imitacije hladnog i/ili vatrenog oružja. Postojalo je određeno zezanje od strane vršnjaka kojima roditelji nisu te stvari branili. Naravno, nije bilo ugodno doživjeti to kao klinac jer bilo kakvo izdvajanje od grupe, čini se, mladima teško pada. Također, iako će svi roditelji rado misliti da tome doprinose i htjeli bi da njihova djeca tvrde: smatram da sam odgojen u okolini poticajnoj za osjećanje empatije, razgovor i izražavanje osjećaja, okolini u kojoj se poticalo tzv. prosocijalno ponašanje. Smatram kako tu uzrok leži mojoj izuzetno velikoj emocionalnoj inteligenciji - u odgoju i normalnim uvjetima u kojima sam odrastao.

Mem napravljen na mem generatoru - imgflip.com

Naravno, ono što nas je oduvijek zanimalo jest veza između genetike i nasilja. U biti, zanimala nas je oduvijek veza između genetike i bilo čega drugoga. Postoje li nasilniji ljudi po prirodi? Definitivno opasno pitanje koje bi nas moglo baciti prema zaključivanju svega i svačega, ali istraživanja općenito pokazuju kako djeca iz obitelji koje su siromašnije, novčano, ali i obrazovanjem (duhom), gdje roditelji nisu (dovoljno) zreli pojedinci da bi odgajali djecu, gdje dolazi do raznog mentalnog i fizičkog zlostavljanja, ta djeca jednostavno imaju veću šansu da sama dođu na ideju da nekog zlostavljaju pa onda i riješavaju svoje probleme verbalnim i/ili fizičkim nasiljem. Bilo kakav oblik zanemarivanja djece također donosi slične rezultate…

Aaaaaargh! Dok počneš pisati nešto u proljeće i moraš završiti u ljeto, znaš da nije dobro. Zato općenito ne volim tekstove pisati s odmakom jer ideje i utisci izblijede. Knjigu od Manfreda Spitzera već skoro mjesecima nanašam u ruksaku na posao. Čini se da konačno radim ozbiljan posao jer vremena za pisanje na njemu više nemam. Želio sam se obračunati sa gospodinom Spitzerom, a onda kako sam sve više vremena puštao da se to kuha, ohladi i istruli u mojem mozgu, sve sam više imao osjećaj da IPAK on toliko nije u krivu - barem ne po svim stavkama. Čovjek je samo malo radikalno tome svemu pristupio i (akademska i šira) zajednica je na to, pomalo negativno, reagirala. Zato je uvijek bolje ne o tim temama raspravljati vatreno i donositi ishitrene zaključke. A što kad su teme toliko bitne da se svi zaključci čine ishitreno?

Doći će do nasilja ako ne nastaviš čitati...

Ako sam bilo što iz ove situacije naučio, to je činjenica da će me konzultiranje Chat GPT-a odvesti bliže „studiranju“ neke teme i, čini se, dalje od imanja napisanog, gotovog, relativno, nadam se, zabavnog teksta koji mogu objaviti na svom blogu i kroz to nahraniti svoj pravi poziv, osjećajući se na trenutak ponovno uistinu živo. To je možda taj prokleti akademik u meni koji nikako da se ispolji jer sam odlučio biti odgovoran odrasli čovjek koji više nema toliko vremena za sanjarije koje se ne mogu monetizirati. To sve skupa je, dakako, tragedija, ali ne detrimentna tragedija - može se iskoristiti i postati dio identiteta koji će nas na kraju dovesti do ispunjenja i sreće.


Ipak, ostajući na temi: preporučio bih svima da pročitaju knjigu Digitalna Demencija, profesora Manfreda Spitzera, koja se može čitati kao zabavno štivo na plaži, ali može se koristiti i kao uvodna literatura za dublje proučavanje veoma bitnih tema koje će nas, i našu djecu, u ovom ludom i sve više digitalnom dobu, jednog dana sigurno koštati zdravih glava.

Oznake: Digitalna demencija, Manfred Spitzer, mediji, pametni telefoni, videoigre