Gledamo filmove i serije, čitamo knjige. U svakom od tih medija uvijek postoji dobra strana i postoji zla strana. Čak i kad one nisu jasno ocrtane, naš um funkcionira na taj način da se s nekim poistovjećujemo. Ima onih koji se poistovjećuju s dobrom, a ima vjerojatno i onih koji se poistovjećuju sa zlom. Sve je to subjektivno jer naše poistovjećivanje može biti samo rezultat našeg iskustva i osjećaja. U ekstremnim slučajevima, psihičke bolesti mogu uzrokovati djelomičnu ili potpunu zamjenu dobra za zlo i obrnuto.

U zadnje vrijeme proučavam profile heroja. Da bih uopće počeo, morao sam se zapitati: što/tko je to heroj?
Svatko bi ovdje mogao reći neku svoju definiciju ili barem dijelove definicije koje bi mogli spojiti i dobiti onu hibridnu savršenu. Budući da sam sam sa svojim umom, dat ću samo nekoliko dijelića definicije koji bi se mogli nadopuniti. Naime, smatram ove dijelove definicije heroja najvažnijim:

Heroj je osoba puna suosjećanja. Osoba koja stavlja druge prije sebe. Spremna je uvijek pomoći. Radi ponekad stvari koje se običnom čovjeku ne isplate ili su mu jednostavno neshvatljive. Heroj je spreman dati sve za svoj cilj koji je uvijek plemenit i pravedan. Heroj uvijek hoda po svjetlu jer zna koje opasnosti krije mrak.

Mogao bih nastaviti, ali nije uopće poanta u tome pa ću prestati s nizanjem pridjeva. Zaključio sam nešto o herojima, ali prije nego kažem što mi se čini istinitim, moram naglasiti da je to sasvim problematično. Problematično je jer sve što nam se prikazuje (najčešće u filmovima) je jako opterećeno dramatiziranjem i gotovo ni jedan heroj s platna nije sličan nekoj osobi koja je stvarna i koja živi tu negdje među nama. Ne možemo nikad sasvim do kraja biti sigurni da li je to istina osim ako sami ne pokušamo pratiti pridjeve u koje smo zaogrnuli našeg heroja.

Pišem ovo iz razloga što sam danas ugledao mnogo heroja koji su u žurbi radili svoj posao i "spašavali" živote. Pomagali nevinima i krivima, svima koji su bili tamo i tražili pomoć. Postoji mjesto na kojem se skupljaju svakog dana veliki heroji. Ono što nam se na prvi pogled nikad ne ukazuje u priči o herojima je to da su mjesta na kojima oni djeluju, mjesta na kojima je mnogo nesreće, patnje, boli pa čak i agonije. Da nema patnje, boli i nevolja, heroja uopće ne bi ni bilo. Nevolje postoje pa postoje i heroji.
Nije neko posebno mjesto na kojem sam danas bio pa za sve one koji su očekivali nešto spektakularno, imam malo razočaranje. Mjesto o kojem govorim je bolnica. Točnije, glavni hodnik na kirurgiji.
Mjesto na kojem se nakuplja najviše bolesti, starosti i skorašnje smrti. Heroji koji jesu pokraj nas i najčešće rade onda kada većina spava su doktori. Zbog stanja u ovoj državi i ljudi koji se u njoj nalaze, doktor može postati svaki štreber koji sjedi za knjigom danonoćno. Neki od tih štrebera imaju praktično znanje, a neki nemaju. Najviše se bojim onih koji nemaju i koji samo znaju učiti stvari napamet. Bojim se da ću jednog dana završiti nekom takvom u rukama. Heroja ima i na drugim mjestima, ali doktor je, čini mi se, najuglednije i najpriznatije (i najbolje plaćeno usput) mjesto heroja. Jedni od heroja su i smetlari, ali njih se toliko ne cijeni. Volonteri općenito su dobar primjer heroja. Čovjeka herojskih karakteristika se danas prepoznaje po tome što radi nešto što mu nije plaćeno. Danas je takvo vrijeme u kojem je novac, čini se, najvažniji pa onda moramo i po neprimanju istog gledati vrijednost i posebnost čovjeka. No, idem predaleko. Ne želim da ispadne da krivim doktore, naše heroje, zbog toga što su nekima od njih plaće vrtoglavo velike.

Gledao sam te ljude i vidio pospanost i požrtvovnost u njihovim očima - i oko njihovih očiju. Čini mi se ipak da oni nisu svijesni svoje važnosti za druge ljude i nisu svijesni koliko pomažu. To što nisu svijesni ih čini još većim herojima ili je zapravo to ono što ih čini herojima? Ne bih se složio da heroj može biti netko tko čini dobro i nesebično djeluje, a da toga nije svijestan. Treba biti svijestan svoje veličine, ostati nogama na zemlji i još na kraju ne tražiti nikakve naknade (fizičke koje smo već spomenuli, a ni psihičke) za svoj velikodušan posao.
Doista veliki ljudi, ali još uvijek me muči ta činjenica da oni toga nisu svijesni. Oni samo rade i rade. Oni su kao stroj koji ne staje i koji će se nastaviti vrtjeti dok će za to imati goriva. Učini mi se da škrabala poput mene zapravo i postoje da ljudima ukažu njihovu važnost i njihovu veličinu. Možda je to zadaća ovakvih piskarala?
Možda oni samo nemaju vremena da promišljaju o tome.

Došao sam konačno do toga. Želio sam veličati doktore i možda se malo naljutiti na njih jer pomažu svima koji pomoć zatraže, a ti isti vjerojatno njima ne bi pomogli. Još jedan problem heroja. Kako prepoznati čovjeka kojemu treba stvarno pomoć i kako ga odvojiti od čovjeka koji samo hini da treba pomoć. U životu nije sve tako jasno i nikad nije sve crno bijelo, ali to svi s barem malo iskustva već znaju. Konačno sam došao do toga, ali mi um toliko brzo radi da mi se rečenice/misli samo nižu.

Piskarala i mislioci postoje da svijetu kažu: "Jebi se, ovo nije život."
Treba to reći u smirenom i lagano flegmatičnom tonu. Ne smije biti uznemiravanja.
Pomažeš drugima, ali ne vidiš da pomažeš. Misliš da misliš, ali misliti da misliš je gore nego uopće ne misliti. Misliš da znaš, ali ne znaš ništa. Živiš život i nazivaš to življenje, ali od življenja nisi vidio ni...ž.

Život je obično takav, ali ni u to više nisam siguran. Barem sve do onda dok ne promislim.

Oznake: Bolest, mrtvoživ

Već duže vrijeme razmišljam o ovoj akciji i danas sam konačno odlučio djelovati.
Nisam išao prerano iako je originalna zamisao da idem uvijek tako da većina ljudi spava kad ja radim.

Naš grad je malen, ali nikad mjesto nije premalo da se na njemu ne bi skupilo smeća koje nije stavljeno na odgovarajuće mjesto. Čini se da je to prokletstvo čovjeka. Kud on dođe, tamo je zasigurno došlo i smeće.

Nakon subote (koja je općepoznati dan za izlazak) ostaje mnogo smeća na raznim mjestima, ali nekako se to najviše vidi na zelenim površinama. Doduše, grad ne dopušta da glavni park bude u smeću pa djelatnici lokalne komunalne službe to često pregledavaju i čiste, a i plavi anđeli patroliraju na važnijim mjestima grada pa se mjesto kao glavni park ni ne stigne uprljati smećem. Najgora po tom pitanju su rubna mjesta na kojima mladi provode svoje subotnje večeri i noći. Plavi anđeli obično obilaze najpopularnija mjesta. Jedno od takvih je i Partizan koji više ni ne služi za sport jer je previše stakla po nogomentom igralištu. Košarkaško igralište nikad nije ni sanirano pa po sredini terena prolazi posjekotina u betonu koja bi mogla biti i opasna tokom žara igre. Dobro je da grad ima i druga mjesta na kojima se ljudi mogu baviti rekreacijom.

Vjerujem da bi to već netko počistio - barem toliko da nije upadljivo u oči, ali ja sam ipak odlučio napuniti svoju vreću sreće kako ju nazivam. Ima plaćenih ljudi da to rade, ali sve mi se čini (kakvo je danas i vrijeme) da oni koji su plaćeni da čiste javne površine ne osjećaju taj posao. Većina radi ionako zbog novaca pa tu nema nekog višeg cilja već u početku. Današnji smetlari su najčešće osobe koje nisu imale druge opcije pa su završili tamo gdje je plaća barem nekakva. U svim razgovorima se općenito govori o smetlarima kad se govori o niskim plaćama. Naše društvo očito ne voli smetlare, a ipak zavisi od njih. Pitam se da li se i u svijetu životinja priča nešto slično o vranama i ostalim čistačima.

Bio sam prvo u skate parku (tzv. park mladih), ali moram priznati da me iznenadila kultura posjetitelja. Čini se da su skejteri kao subkultura napredniji od nekih drugih koji iza sebe ostavljaju brdo smeća. Ipak,iza njih također ostane nešto.
Pokupio sam ono što je najviše upadalo u oči. Ostalo je još mnogo popušenih cigareta i čepova od boca koji su se zarili u zemlju i postali jedno s njom. Skejt park ipak nije imun na ostatke stakla. Mjesto namijenjeno za rolanje i skejtanje pa i za bicikliste, ali možda i ne za one najmlađe jer stakla ima posvuda.

Nakon toga sam bio na prije spomenutom Partizanu koji je jedno vrijeme i za mene bio mjesto izlazaka. Vidim jednu veliku razliku između mojeg društva i ovih današnjih. Ne živim u iluziji što se tiče toga pa sam svijestan da ima i mojih vršnjaka i njihovih društva koji su iza sebe ostavljali mnogo smeća. Ja nemam ništa protiv subkultura, čak ni devijantnih subkultura jer uvijek treba postojati balans između onih koji nose fina odijela i onih koji ih odbacuju, ali imam protiv zagađivanja okoliša. Ako se netko i zabavlja (a čovjek gotovo uvijek dok se zabavlja, konzumira. Dok konzumira, ostavlja produkte svoje konzumacije - to jest, zagađuje) neka pokupi za sobom ono što mu je višak i što bi inače stavio u kantu za smeće. Naš grad nije ideal, ali ima dovoljno označenih mjesta na kojima se smeće može i treba ostaviti. Svijestan sam da će se uvijek naći ljudi koji će baš namjerno staviti smeće na pogrješno mjesto. Ponekad čak i u samu šumu koja općenito jest pojam zelenila i prirode.

Nisam ništa manje očekivao od Partizana pa sam pokupio sve s nogometnog igrališta i okolo košarkaškog. Uskoro ću morati pribaviti i još članova za svoju čistilačku družinu. Padaju mi svakakve ideje na pamet. Neke male, a neke od njih su i velebne. Kad bi se mladi pokrenuli, čini mi se da komunalne službe ne bi ni imale baš nekog posebnog posla. Usprkos ekološkoj edukaciji, zagađuje se i vjerojatno će se i dalje. Koliko god zvučalo jednostavno i trivijalno, nisam već dugo vidio ljude kako bi pokupili papirić koji im je slučajno pao. Možda neki od njih pomisle da je pokupljanje smeća s ceste posao drugih ljudi i da će već to netko drugi pokupiti. Za to ih i plaćamo, zar ne? Sve se opet vrti oko toga da će takve odrasle osobe vidjeti njihova djeca ili nečija tuđa djeca i ponašat će se isto kao i oni, to jest svi ostali.
Trivijalno je, ali teorija je jedno, a praksa i spremnost na djelovanje čisto nešto drugo i drugačije. Kad razmislim, bolje da pokupim svoje smeće koje mi slučajno padne i da neko dijete to zapamti i uradi isto, nego da mu pričam priče o ekologiji i našoj Majci Zemlji koja će nam sve naplatiti. Osjećaj za međuovisnost cijeloga planeta se mora u mladima pobuditi. Kad bi svi pokupljali svoje smeće, nitko ne bi trebao pokupljati tuđe smeće! Kada ljudi ne pokupljaju svoje smeće, tada se mora javiti netko tko će to pokupiti. Ljude se plaća da to rade, pa što? Prosječnom čovjeku je ludilo samo zamisliti da bi pokupljao tuđe smeće i za to ne dobio nikakvu naknadu. A kad i vjeruje u neke metafizičke nagrade i povrat truda, tada čovjek odustaje zbog toga što će slijedećeg tjedna možda na istom tom mjestu biti barem toliko, ako ne i više, smeća od količine koju je pokupio. Teško je, ali treba smoći snage i zagristi tamo gdje nitko drugi neće. Barem ne prosječan čovjek. Moramo imati na umu da se prosjek neće poboljšati ako oni aktivniji, poletniji, kreativniji i (mogu reći) življi neće uzeti stvar u svoje ruke. Baš takvi življi su nadahnuće i inspiracija ostalima koji u sebi nešto osjećaju, ali ih je okolina zaljuljala u san iz kojeg se teško pokrenuti. Takvih ima mnogo i ako ikad želimo učiniti neku promjenu, moramo ih probuditi. Neka se čude. Tu je poanta čudnosti i drugačijeg koja mi se kao koncept odavno počela sviđati. Ljudi su naviknuti na određene životne načine i putove i teško im je zamisliti nešto drugo. Ipak, ne postoji samo jedan način života i ne postoji samo jedan način razmišljanja. Ako nas sistem i okolina u kojoj odrastamo uči tome da budemo sebični, to još uvijek ne znači da nesebičnost, suosjećanje i želja za dobrobiti drugoga ne postoje!

Oznake: ekologija, edukacija, vrane

Nostalgija samo zamagljuje um. Ipak, ona je dio nas i teško ju je izbjeći. Jučer sam bio na mjestu koje mi je u prošlosti mnogo toga predstavljalo.
Napustivši to mjesto, onaj ja koji je tamo zalazio je umro i sada je idealno vrijeme za izreći neke stvari.

Oko sebe vidim gotovo iste stvari kakve su bile nekad, samo što sam nekad bio dio toga svega i mislio kako to nikad neće prestati. Prestalo je i naivnost idealistične mladosti je dobila svoju porciju realnosti. Slučajne stvari kad tad prestanu. Varljive stvari nikad nisu ni postojale.

Lako je suprotstaviti se duhovima prošlosti kad se naša precepcija izmijeni. Pravo umijeće bi bilo suprotstaviti se zabludi u trenutku u kojem je ona najjača, ali tada se to ni ne bi nazivalo zabludom. Ono što me začudilo je činjenica da je sve isto i da se malo stvari promijenilo. Imena i lica jedva vidljiva u mraku su drugačija, ali mrak ostaje isti. Vidim još neke grafite po zidovima koji dokazuju da je mjesto isto. Vidim boce po podu, a dječačka lica sjaje samo pod svjetlom mobitela i ostalih kojekakvih tehnoloških dostignuća. Uopće ne znam što radim opet na ovom mjestu. Došao sam iz čiste znatiželje. Nekako sam znao da ću se razočarati. "Čarolija" traje samo u trenucima u kojima se mi sami nalazimo u njoj. "Objektivni" promatrač može zamijetiti samo nedostatke i otpisati san. S vremenom shvatimo da san nikad nije stvaran. Zamagljene slike i jaki glasovi u daljini su nešto slično očima koje tek otvaramo prilikom buđenja. Nikad ne vidiš sliku jasno i trepćeš sve češće da bi konačno progledao kako spada. Trepćem.

U tom trenutku san je prekinut dolaskom vozila u mraku. Prepoznajem plave anđele kao i davnih dana. Pokupljamo stvari s betona i krećemo prema najbližem izlazu. Na kraju skačemo preko ograde i gledamo ručna svjetla kako u daljini osvijetljavaju napuštena mjesta. Čini mi se da je sve isto. Gledam djecu kako trče i viču sad čujno tiše. Vidljivo je da su svi oni ispod godina punoljetnosti. Svijet je za njih još neosvojeno mjesto idealističnosti koja teško umire. Idealističnost ne mora nestati, ali oni još ne znaju da se ne nalazi na mjestu s kojeg oni trenutno odlaze. Pomalo me zanima otkud takva, pomalo devijantna, mjesta dobe svoju reputaciju i otkud mladi čuju za njih. Udruge mladih nisu uspjele u trenutku kad su djeca zakoračila na to mjesto. Shvatio sam s godinama da stvar nije u mjestima. Stvar je u srcima i u svijesti. Djeca su najmanje kriva za svoje ideje jer im je većina njih usađena. Nikad, doduše, nisam poželio da nisam bio na takvim mjestima. Samo iskustvom sam došao do toga da shvatim koliko se vremena i "sreće" izgubilo. Mogli smo biti drugačiji, ali opet ne bi nikad bili ono što jesmo sada da su se stvari samo malo drugačije dogodile.