Svakog tjedna dopustim si uzeti par sati svojega vremena da odem do lokalnog bookstorea/multimediastorea.
Tražim filmove koje bih želio imati u svojoj kolekciji te ako nešto nađem, kupim to.
Pogledam ponekad i što ima od igrica pa ako ima neki "klasik", kupim ponekad i to.
Pretražujem i "kopam" po knjigama te bih lako mogao nekom izvana izgledati kao da se mučim. Zapravo uživam.
Puno je naslova i puno onoga što bih želio imati na svojoj polici, u svojoj kolekciji.

Sasvim slučajno, upao sam u subkulturu tzv. geekova koji sline nad knjigama, filmovima, muzikom i igricama.
Vidim tu i tamo par čudnih bradatih likova (koji izgledaju kao silovatelji s naslovnica novina, a zapravo su samo dobroćudni debeljki koji ne napuštaju tako često svoje podrume). To su kolekcionari vjerojatno. Ili samo možda ljudi koji nisu odlučili svojim postupcima uništiti ono što vole.

To se desilo očito sasvim neprimjetno. U mojem rodnom gradu nema više specijaliziranih dućana gdje bi mogli kupiti CD svoje omiljene grupe. Pod specijaliziranim mislim na to da ljudi koji tamo rade znaju nešto o tome što prodaju i mogu biti upitani za savjet ili mišljenje. Za metropolu nisam toliko siguran, ali učinilo mi se da i ovdje ima sve manje takvih dućana. Ulogu raspačivača glazbe su sada preuzeli megastoreovi (ako se to tako može nazvati) poput Algoritma i Tisak Medie. Ne mogu ništa reći protiv tih dućana (a i ne želim) jer se i sam snalazim/poslužujem na tim mjestima. Svejedno, nešto kao Dancing Bear nisam već dugo vidio. Koliko god pričao s ljudima iz svoje okoline, učinilo mi se da glazbu danas više nitko ne kupuje. Oni koji kod kuće imaju CD-e neke njihove omiljene grupe su taj CD najčešće dobili kao poklon. Naravno, više nije onakvo vrijeme kao nekad kad su ljudi kupovali ploče i veselili se svakom posjetu jednom od dućana koji su ih prodavali. Ali po tome koliko ljudi danas kupuju glazbu bi mogli prosuditi da više nije ni vrijeme glazbe, to jest da glazba nikome ne treba.

S filmovima je gotovo ista situacija.

Knjige neću ni spominjati jer danas više nitko ne čita knjige (barem što se mladih tiče).


Dođe mi da se zapitam na što ljudi danas troše svoje novce?
Pitam se i tko ili što je krivac negativnom trendu što se tiče prodavanja/kupovanja multimedijalnih sadržaja?

Na prvo pitanje teško možemo odgovoriti jer je to jako subjektivno.
Na drugo pitanje odgovor postoji.


Internet je dočekan s crvenim tepihom. Trebalo mu je jedno vrijeme da postane zvijezda, ali to je više bilo vrijeme u kojem su ljudi postepeno shvaćali sve te pogodnosti koje nam on donosi. Isto tako, to je vrijeme koje nam je bilo potrebno da internet bude dostupan gotovo svima. Danas su velika manjina oni koji ne uživaju u barem jednoj pogodnosti koju nudi internet. Internet je, po svemu sudeći, ostvareni san. On nas povezuje s drugim ljudima više nego što nas je telefon ikad povezivao - osim, naravno, u vremenu dok je telefonija postojala, a internet nije. Danas je i teško obavljati poslove bez interneta. Sve (bitne) informacije idu preko njega. Kada vas potencijalni poslodavac pita da li ste informatički pismeni, zapravo vas pita da li se znate služiti internetom. U današnje doba bi bilo čudno imati kompjutor, a ne imati pristup internetu. Ipak, vjerujem da ima onih koji koriste svoj kompjutor kao što su ljudi nekad koristili stare pisaće strojeve.

Društvene mreže, blogovi, forumi. Sve je to toliko postalo popularno da vjerojatno nema osobe mlađe od 50 (ispričavam se, iskustvo nas nekad pouči da stariji ljudi odbijaju "nove" tehnologije, a trebao sam iskoristiti neku brojku) koja za nešto od toga ne bi znala. Doduše, sve od navedenog postaje društvena mreža. Forumi su istisnuti od strane društvenih mreža jer, čini se da, ljudi preferiraju instant odgovore. Blogovi se integriraju u društvene mreže, stranice s glazbom rade to također. Što god radili na internetu, možete to raditi uz Facebook. Kada sam se ulogirao u svoj blog editor, upitan sam da li se želim ulogirati pomoću Facebooka - što god to značilo. Ne, neću se. Želite na wc zbog vršenja velike nužde pomoću Facebooka? Ne, hvala.

Ovaj zapis nije u vezi društvenih mreža. U gornjem odjeljku teksta sam samo želio opisati koliko su stvari na internetu popularne i kako je svekoliko pučanstvo s tim sadržajima upoznato.

Internet je, prije svega, slobodarski koncept. Ne govori se uzalud da je to još jedan svijet (cyber svijet) koji treba istražiti. Beskonačni sadržaji koji se svakog dana udvostručuju/utrostručuju bi mogli postati teže osvojivi od svemira (onog oko nas, iznad troposfere, stratosfere, mezosfere, termosfere, egzosfere i magnetosfere).
Slobodarski koncept koji nas odrješuje svih lanaca i koji nam pruža puno prilika i mogućnosti. Svijet u kojem možemo biti što god želimo! Postoje mjesta na kojima moramo paziti što "govorimo", ali većinom možemo i pisati što hoćemo! Ne zvuči li idealno? I to je sve u jednoj maloj (ili većoj-kako već) kutiji koja je spojena sa cijelim svijetom (onim pravim, ne znam da li pratite). Čovjek se u tome svemu lako izgubi. Lako zaboravi tko je bio kad je upalio kutiju i spojio se sa svima koji u tom trenutku koriste sličnu takvu kutiju. O gubljenju identiteta neću pisati, ali to je zasebna tema koja bi se dala prilično dobro obraditi.
Većina današnjih korisnika interneta imaju blagi oblik šizofrenije pa ljudima koji se bave s ljudskom psihom (tzv. psiholozi - znanstvenici o duši) posla nikad neće ponestati.

Ono što bi nas trebalo brinuti je ideja koju internet kao slobodarski koncept širi. Odrješene ruke i osobnosti kakve bi htjeli imati.
Ljudi su s internetom dobili ideju da je sve što se na njemu nalazi besplatno. Pogledajte samo situaciju kad nije bilo interneta i tzv. besplatnih "uzmi i zbriši" sadržaja. Jeste li išli u bookstore i pokrali par knjiga koje bi htjeli imati na polici? Naravno da niste, ne zanimaju vas knjige ili ste samo otišli do lokalne knjižnice i zadovoljili se posuđivanjem tih knjiga. Jeste li išli do mediastorea i ukrali par filmova koji bi bili baš idealni za pogledati s vašom/im curom/dečkom u subotu navečer? Jeste li ukrali najnoviji CD od vaše omiljene grupe?

Niste? Stvarno?

Pa zašto onda danas uz internet mislite da možete krasti? Mislite da je to zato jer više niste Ivan Božidarević nego DarkStalker7261, a prilično sam siguran da nitko nema osobnu s imenom DarkStalker7261, pa vas je teže uloviti? Možda je to samo zato jer vam je krađa s internetom olakšana i ne morate se snalaziti i možda trčati par kvartova (priznajte, zapuhani ste nakon 20 metara trčanja) prije nego što se riješite policije ili razjarenog prodavača koji radi u dućanu kojeg ste opkrali?

Internet je donio totalan kaos što se tiče intelektualnog vlasništva. Mnogi ljudi danas ni ne znaju što to intelektualno vlasništvo jest. To je zbog načina na koji ljudi razmišljaju i što se cijeni. Internet je samo udario jedan prilično veliki čavao u lijes intelektualnih radnika. Pisci, glazbenici, novinari. Svi su oni na meti i od svih se njih, na ovaj ili onaj način, krade.
Način našeg razmišljanja se reflektira u svemu što radimo. Čak i ono što danas neki ljudi previše rade (a to je govor) je samo zrcalna slika našeg razmišljanja. Liječnici i pravnici su danas cijenjeni. Liječnici mogu biti zbog toga što spašavaju živote, ali najčešće je to onaj ponos majki i baka. One ne propuštaju reći da je netko od njihovih (najčešće kćer ili sin, unuka ili unuk) liječnik. Pravnici spadaju pod drugu kategoriju "ponosa". Zbog slične stvari su danas "na glasu" i ekonomisti - iako njima otkucavaju "dani slave" jer ih je svugdje previše! Dokaz za to su postupci ekonomskih fakulteta koji na godinu-dvije ne upisuju nikog jer je previše mladih ekonomista (od kojih će većina ostati nezaposlena i otići na respecijalizaciju, ili kako se već to danas kaže). Ono što je zajedničko liječnicima, pravnicima i (sretnim) ekonomistima je da imaju velike prihode i s njima mogu nagomilati velika materijalna bogatstva. Da ne ispadne ovo neka kritika elite i kreme društva, postoji još jedan primjer u kojem se vidi naše mišljenje o intelektualnom radu. Ne znam da li je to zaostala sredina iz koje treba pobjeći, ali čini mi se da će danas svi umni radnici (bez obzira na njihov stupanj obrazovanosti) biti prije ismijani i manje vrednovani od jednog smetlara ili bauštelca. Možeš imati doktorat iz filozofije, ali onaj bauštelac je izgradio neku zgradu (ovih dana najčešće shopping centar). Što si ti dao ljudima "doktore"? Dao sam i dat ću mnogo, ali ovo sad nije tema.

Internet je, dakle, samo potencirao ono što mi duboko u sebi mislimo. On je samo alatka pomoću koje svoje misli materijaliziramo, ali to ga ne čini ništa manje vrijednim osude! Krademo ono što je na internetu (mahom je to sve nematerijalno i intelektualno) i zbog toga ne osjećamo sram, a ni bojazan. Idite u dućan, budite Ivan Božidarević i ukradite film na DVD-u koji je tek završio svoju turu po kinima (ti su obično najskuplji). Ne bi? Zašto? Bojite se? Čega se bojite? Sankcija? Kakvih sankcija, što je to?

Ono što se skriva iza svih tih krađa je još gore. Gore je zato jer većina ljudi ne shvaća posljedice svojih radnji. Što bi se dogodilo da u lokalnom dućanu svi ljudi samo uzmu proizvode i oni koji su ih proizveli ne dobe nikakvu naknadu za svoj rad? Reći ću vam, uskoro bi taj dućan bio zatvoren, a vlasnik na cesti gladovao. Što će se dogoditi s glazbenicima koji neće primati naknadu za svoje stvaralaštvo? Što će se dogoditi piscima koji neće dobiti ni lipe od ono malo knjiga što se danas proda? Što će biti s producentima filmova čiji film nitko neće ići gledati u kino (koliko god on bio dobar) ili ih neće kupiti za svoju kolekciju?
Što će biti s novinarima koji pišu za novine koje više nitko neće čitati zato jer postoji ista takva vijest besplatno dostupna na internetu? Glazbenici će prestati svirati/pjevati. Pisci će prestati pisati. Producenti će prestati snimati. Novinari će prestati izvještavati.

Ne znam kako se vama čini da bi to najbolje bilo nazvati, ali postoji dobar naziv za to...


Smrt kulture.



I svijeta kakvog poznajemo. Nakon što naše vrijednosti i kultura nestanu*, neka nam sam kaotični princip slučajnosti pomogne.






* - Iako bih se možda složio da je naša kultura prepuna stvari koje se uopće ne bi mogle nazivati "kulturnim" i koje bi trebalo po brzom postupku izbaciti, treba se boriti za ono što je u nekoj kulturi dobro. Vrijednosti su nam izvrnute, ali to ne znači da se one ne bi mogle vratiti natrag na svoje pravo mjesto. Ako dopustimo da nestane ono što je u našoj kulturi dobro (knjige općenito, filmovi i dobra glazba), što bi trebalo ispraviti naš izvrnuti pogled od onog čega se treba riješiti na ono što je uistinu vrijedno?
Za detaljniji uvid u problematiku (prijevare, seks i laži nisu ni dotaknuti ovdje!) i još mnogo primjera preporučujem knjigu:
Andrew Keen - The Cult of Amateur

Oznake: multimedia, (anti)internet, DarkStalker7261, intelektualno vlasništvo, Andrew Keen, Kult Amatera

Teško mogu zamisliti neku stvar koja se s vremenom ne mijenja.
Pomiren s promjenom mora biti svaki čovjek koji prati što se događa oko njega (njemu je prvom jasno).
Nitko nikad ne kroči u istu rijeku (na isti način) i tok je vječito drugačiji.

Kako god bilo, ne smije se biti previše pesimističan. Treba se biti samo realan.
Hladnoća realnosti nas neće prevariti i nećemo očekivati nešto što ne možemo dobiti.
U našim rukama će se naći baš ono što smo zavrijedili.

Ako dugo ne obraćamo pozornost na nešto, velika mogućnost je da će se to promijeniti.
Promjena nije uvijek ugodna i mogli bi biti razočarani.
Upravo se to događa onima koji misle da su savladali osjećaje.
Upravo oni pate (u blažem slučaju se može reći da su začuđeni) ako je nešto onako kako nisu zamišljali.

Bijelo postaje crno, dugotrajno postaje kratko pa čak komplicirano postaje vrlo jednostavno.
Moram priznati da ne mogu to pratiti i da se osjećam čudno.
Možda se osjećam samo prevareno.


Postoje bića koja se većinom ravnaju po onom što nije očito i koja bi radije zamislila nešto pa smatrala to istinitim nego prihvatila istinu.
Istina mora biti jednostavna i jednostrana jer nešto što je komplicirano i maglovito postaje sve sumnjivije.
Zašto se ono što je ispravno ne bi moglo izreći jednostavno?

Postoje bića koja će biti svoja imena i osjećaji. Postoje bića koja vole prevrtljivost postojanja i koja će zatvoriti oči.
Bića koja ne mogu razumjeti svijet koji nije gledan očima svoje sebičnosti.
Postoje bića koja će biti sretna samo ako nastave živjeti. Jeftino i jednostavno.






Usamljen sam. Otvorio bih oči. Umro bih ako treba.

Oznake: Ja nisam

Želim reći ono što je možda nekima već poznato, ali to nemaju snage izreći.
Reći ću ono što bi trebalo reći odavno, a ne neke komplikacije koje će ljudima samo prljati oči.
Ono što će biti izrečeno je bolno, ali sve istine su teške za prihvatiti. Razmislite oko ove.

Nisu svi ljudi jednaki i nikad neće biti.
U sadašnjim postavkama, neka se "država" (što god ona bila) trudi ispraviti početne nepravilnosti.
Početne nepravilnosti su nešto što se izmišljenim stvarima ne može ispraviti.
Ljudi bi to svom silom htjeli, ali protiv prirodnih postavaka se teško može ići - barem iskreno.

Većina je rođena "slijepa" i takva će pod utjecajem svojih odgajatelja i ostati. Ima onih koji bi htjeli najbolje, a ipak im to nije dano rođenjem, ali i oni će imati šanse odgojiti svoju djecu kako oni misle da je najbolje. Osobine ponekad nisu uvjetovane onim što nam je dano, jer roditelji nisu u potpunosti faktor koji će utjecati na nas. Ponekad ispadnemo bolji nego što smo trebali, ali to su samo naši geni koji iskorištavaju samo dobru volju naših inferiornih roditelja. Sve je već bilo u nama. Mi smo ti koji će na kraju iskoristiti potencijal!

Uvijek sam imao osjećaj da sam pobornik demokracije, ali ona je uistinu "vladavina" glupih i rađa samo smeće koje će imati nekakve ideje o jednakosti svih, a od kojih većina zapravo samo može naštetiti sveukupnom čovječanstvu i svim ostalim poznatim živim bićima i onim koja nas očekuju na granicama poznatog svemira.

Jednostavno je krivo vjerovati da se svi ljudi rađaju jednaki jer nemaju svi iste predispozicije. Neki se rađaju s nečim što se naziva veći IQ, a neki s tim istim manjim. Ono što je većini teško povjerovati je da je u igri čista slučajnost pa zapravo mi ne možemo izabrati gdje ćemo se roditi! Naročito je to teško religijskim fanaticima (sa istočnjačkim pretenzijama koji vjeruju da se roditeli biraju ili jednostavno budu izabrani prema kompatibilnosti s obzirom na "prošle živote" - karma i slično). Nesvjesnim odabirom ja ne smatram pravi odabir! A onda me mogu pitati i zašto mislim da su većina ljudi idioti koji ne shvaćaju ništa što se događa oko njih? Pa, čisto iskustvo nam može to dokazati. Uvijek je više budala oko nas nego onih koji nam odgovaraju. Može netko reći da je svaki čovjek svoje mjerilo, ali kada to nije istina? To je kao da ste rekli ništa! Sofisti su zbog toga sigurno bili u krivu. Već je tu problem istine jer svaki čovjek po tome ima svoju istinu. Ipak, istina može biti samo jedna i sa svake strane mora biti ista (pogledajte sa strane box citata - Quotes). Nije uopće bitno to što je Ivan mjerilo (naizgled) svojih stvari jer na to Štef isto tako polaže pravo! Između Ivana i Štefa, ipak, mora postojati neka racionalna kategorija u kojoj ćemo ih razlikovati i rangirati. Po tom rangiranju bi trebali biti sposobni odrediti tko je sposobniji (na kraju) za racionalno odlučivanje o sudbini ljudskog roda. Ako je Štef okupiran u potpunosti sa svojim poslom i ne može pojmiti o ničem drugom, smatrat ćemo to naučenim i Ivan koji ima općenitije znanje će biti izabran da bira o sudbini i Štefa i sebe! Partikularno znanje može birati o partikularnoj sferi, ali općenito znanje može birati o cijelom čovječanstvu budući da se tiče svih ljudi. (In)direktno moram zaključiti da ljudi, koji imaju općenito (teoretsko!) znanje, moraju biti sposobni za općenite odluke odnosno za vladanje.

Čovjek bi trebao pokušati biti što bolji bez obzira na svoje osnovne postavke, ali "daleko" se ni ne može doći. Genetski determinizam se može "razbiti" čeličnom voljom samo da bi se kasnije shvatilo da je ta tzv. čelična volja samo neizbježna predispozicija.

Moji osjećaji bi htjeli vjerovati da postoji slobodna volja i da čovjek odlučuje o svojem slijedećem koraku, ali stvari su otpočetka drugačije.


"Dobar je dobar, a loš je loš. Pametan će uvijek postići više od glupog i ne trudi se idiote! Znam da ionako ne razumiješ ono što sam napisao. Da si razumio, ne bi se trudio."

Oznake: Žalost većine