Kad punim vreću sreće, uvijek se iznova začudim kakva čudovišta ljudi mogu biti i većinom i jesu.
Mogu teoretizirati o tome i svaki put kritizirati opet i opet, ali čovjeku može biti jasno o čemu govorim tek dok vidi te stvari sam svojim očima. Vjerojatno ima i odraslih koji takve stvari rade (jer sumnjam da djeca voze aute i usput bacaju smeće iz auta pa kad obave samo kreću dalje kao da ništa nije ni bilo), ali bavim se uglavnom mjestima na koje izlaze mlađi ljudi. Mislim da je među njima sve više djece, a po svemu sudeći, neki od njih nikad ni neće odrasti. U pravom smislu riječi.

Vreća sreće se puni i to je ono jedino bitno. Broj vreća sreće se povećava, ali ovo može biti samo privremeno rješenje. Za drugi način djelovanja nemam ovlasti pa se moram zadovoljiti s pokupljanjem smeća za drugima.
Ono čega se bojim i što se događa je da svakom napunjenom vrećom osjećam sve veći prezir prema neodgojenim ljudima koji su mnogo gori od bilo čega što je hodalo ovom planetom. Imaju razum i inteligenciju, ali ne mogu vidjeti svoje uništenje i ne mogu predvidjeti posljedice svojih postupaka.
Smeće na mjestima na koja izlaze mladi je samo mikrokozmos. Makrokozmos i cijela slika stvari je vjerojatno i gora. Mali zagađivač postaje kad tad veliki zagađivač ako ga se ne zaustavi na vrijeme. Možda nitko tu djecu nije vodio za ruku i kad bi im slučajno pao papirić, nitko ih nije upozorio da pokupe taj isti papirić. Ili su obrasce svojeg ponašanja stekli gledajući one koji su ih vodili za ruku?

Vreća sreće i u pozadini ostatak nereda

Oznake: ekologija, vreća sreće