Nostalgija samo zamagljuje um. Ipak, ona je dio nas i teško ju je izbjeći. Jučer sam bio na mjestu koje mi je u prošlosti mnogo toga predstavljalo.
Napustivši to mjesto, onaj ja koji je tamo zalazio je umro i sada je idealno vrijeme za izreći neke stvari.

Oko sebe vidim gotovo iste stvari kakve su bile nekad, samo što sam nekad bio dio toga svega i mislio kako to nikad neće prestati. Prestalo je i naivnost idealistične mladosti je dobila svoju porciju realnosti. Slučajne stvari kad tad prestanu. Varljive stvari nikad nisu ni postojale.

Lako je suprotstaviti se duhovima prošlosti kad se naša precepcija izmijeni. Pravo umijeće bi bilo suprotstaviti se zabludi u trenutku u kojem je ona najjača, ali tada se to ni ne bi nazivalo zabludom. Ono što me začudilo je činjenica da je sve isto i da se malo stvari promijenilo. Imena i lica jedva vidljiva u mraku su drugačija, ali mrak ostaje isti. Vidim još neke grafite po zidovima koji dokazuju da je mjesto isto. Vidim boce po podu, a dječačka lica sjaje samo pod svjetlom mobitela i ostalih kojekakvih tehnoloških dostignuća. Uopće ne znam što radim opet na ovom mjestu. Došao sam iz čiste znatiželje. Nekako sam znao da ću se razočarati. "Čarolija" traje samo u trenucima u kojima se mi sami nalazimo u njoj. "Objektivni" promatrač može zamijetiti samo nedostatke i otpisati san. S vremenom shvatimo da san nikad nije stvaran. Zamagljene slike i jaki glasovi u daljini su nešto slično očima koje tek otvaramo prilikom buđenja. Nikad ne vidiš sliku jasno i trepćeš sve češće da bi konačno progledao kako spada. Trepćem.

U tom trenutku san je prekinut dolaskom vozila u mraku. Prepoznajem plave anđele kao i davnih dana. Pokupljamo stvari s betona i krećemo prema najbližem izlazu. Na kraju skačemo preko ograde i gledamo ručna svjetla kako u daljini osvijetljavaju napuštena mjesta. Čini mi se da je sve isto. Gledam djecu kako trče i viču sad čujno tiše. Vidljivo je da su svi oni ispod godina punoljetnosti. Svijet je za njih još neosvojeno mjesto idealističnosti koja teško umire. Idealističnost ne mora nestati, ali oni još ne znaju da se ne nalazi na mjestu s kojeg oni trenutno odlaze. Pomalo me zanima otkud takva, pomalo devijantna, mjesta dobe svoju reputaciju i otkud mladi čuju za njih. Udruge mladih nisu uspjele u trenutku kad su djeca zakoračila na to mjesto. Shvatio sam s godinama da stvar nije u mjestima. Stvar je u srcima i u svijesti. Djeca su najmanje kriva za svoje ideje jer im je većina njih usađena. Nikad, doduše, nisam poželio da nisam bio na takvim mjestima. Samo iskustvom sam došao do toga da shvatim koliko se vremena i "sreće" izgubilo. Mogli smo biti drugačiji, ali opet ne bi nikad bili ono što jesmo sada da su se stvari samo malo drugačije dogodile.

Nakon nekog vremena izlazimo iz tame i najčešće ulazimo u još veću tamu. Jedno mjesto izgubimo, ali dolazimo na mjesto koje ćemo isto tako izgubiti kad tad. Na kraju krajeva, sva mjesta će se izgubiti jer ništa takovo ne može trajati vječno. Ljudi napuštaju mjesta, ali na njima ostaju tragovi. Krikovi u noći koji ostaju uspomena samo za one koji mogu to čuti. Vratio sam se samo zato da bih opet otišao. Otišao i ostavio mlade budale da odrađuju svoj dio. Poželio sam nešto reći, ali nitko ne sluša stare proroke. Uostalom, jednom sam i sam trebao jednog takvog proroka. Vjerojatno bih ga odbacio i rekao da on to ne razumije. Mladi svijet ne razumije stari svijet, a opet, čini se, da svi govorimo istim jezikom. Najveća zabluda mladih je pomisao da se svijet i njihovo gledište nikad ne mijenja. Svijet, ipak, nikad neće (na)pustiti svoja izgubljena mjesta. Naći ih mogu samo oni koji su od tih mjesta davno odustali.


Posvećeno heroju mog kvarta koji luta izgubljenim mjestima s bocom vode u rukama