Gledamo filmove i serije, čitamo knjige. U svakom od tih medija uvijek postoji dobra strana i postoji zla strana. Čak i kad one nisu jasno ocrtane, naš um funkcionira na taj način da se s nekim poistovjećujemo. Ima onih koji se poistovjećuju s dobrom, a ima vjerojatno i onih koji se poistovjećuju sa zlom. Sve je to subjektivno jer naše poistovjećivanje može biti samo rezultat našeg iskustva i osjećaja. U ekstremnim slučajevima, psihičke bolesti mogu uzrokovati djelomičnu ili potpunu zamjenu dobra za zlo i obrnuto.

U zadnje vrijeme proučavam profile heroja. Da bih uopće počeo, morao sam se zapitati: što/tko je to heroj?
Svatko bi ovdje mogao reći neku svoju definiciju ili barem dijelove definicije koje bi mogli spojiti i dobiti onu hibridnu savršenu. Budući da sam sam sa svojim umom, dat ću samo nekoliko dijelića definicije koji bi se mogli nadopuniti. Naime, smatram ove dijelove definicije heroja najvažnijim:

Heroj je osoba puna suosjećanja. Osoba koja stavlja druge prije sebe. Spremna je uvijek pomoći. Radi ponekad stvari koje se običnom čovjeku ne isplate ili su mu jednostavno neshvatljive. Heroj je spreman dati sve za svoj cilj koji je uvijek plemenit i pravedan. Heroj uvijek hoda po svjetlu jer zna koje opasnosti krije mrak.

Mogao bih nastaviti, ali nije uopće poanta u tome pa ću prestati s nizanjem pridjeva. Zaključio sam nešto o herojima, ali prije nego kažem što mi se čini istinitim, moram naglasiti da je to sasvim problematično. Problematično je jer sve što nam se prikazuje (najčešće u filmovima) je jako opterećeno dramatiziranjem i gotovo ni jedan heroj s platna nije sličan nekoj osobi koja je stvarna i koja živi tu negdje među nama. Ne možemo nikad sasvim do kraja biti sigurni da li je to istina osim ako sami ne pokušamo pratiti pridjeve u koje smo zaogrnuli našeg heroja.

Pišem ovo iz razloga što sam danas ugledao mnogo heroja koji su u žurbi radili svoj posao i "spašavali" živote. Pomagali nevinima i krivima, svima koji su bili tamo i tražili pomoć. Postoji mjesto na kojem se skupljaju svakog dana veliki heroji. Ono što nam se na prvi pogled nikad ne ukazuje u priči o herojima je to da su mjesta na kojima oni djeluju, mjesta na kojima je mnogo nesreće, patnje, boli pa čak i agonije. Da nema patnje, boli i nevolja, heroja uopće ne bi ni bilo. Nevolje postoje pa postoje i heroji.
Nije neko posebno mjesto na kojem sam danas bio pa za sve one koji su očekivali nešto spektakularno, imam malo razočaranje. Mjesto o kojem govorim je bolnica. Točnije, glavni hodnik na kirurgiji.
Mjesto na kojem se nakuplja najviše bolesti, starosti i skorašnje smrti. Heroji koji jesu pokraj nas i najčešće rade onda kada većina spava su doktori. Zbog stanja u ovoj državi i ljudi koji se u njoj nalaze, doktor može postati svaki štreber koji sjedi za knjigom danonoćno. Neki od tih štrebera imaju praktično znanje, a neki nemaju. Najviše se bojim onih koji nemaju i koji samo znaju učiti stvari napamet. Bojim se da ću jednog dana završiti nekom takvom u rukama. Heroja ima i na drugim mjestima, ali doktor je, čini mi se, najuglednije i najpriznatije (i najbolje plaćeno usput) mjesto heroja. Jedni od heroja su i smetlari, ali njih se toliko ne cijeni. Volonteri općenito su dobar primjer heroja. Čovjeka herojskih karakteristika se danas prepoznaje po tome što radi nešto što mu nije plaćeno. Danas je takvo vrijeme u kojem je novac, čini se, najvažniji pa onda moramo i po neprimanju istog gledati vrijednost i posebnost čovjeka. No, idem predaleko. Ne želim da ispadne da krivim doktore, naše heroje, zbog toga što su nekima od njih plaće vrtoglavo velike.

Gledao sam te ljude i vidio pospanost i požrtvovnost u njihovim očima - i oko njihovih očiju. Čini mi se ipak da oni nisu svijesni svoje važnosti za druge ljude i nisu svijesni koliko pomažu. To što nisu svijesni ih čini još većim herojima ili je zapravo to ono što ih čini herojima? Ne bih se složio da heroj može biti netko tko čini dobro i nesebično djeluje, a da toga nije svijestan. Treba biti svijestan svoje veličine, ostati nogama na zemlji i još na kraju ne tražiti nikakve naknade (fizičke koje smo već spomenuli, a ni psihičke) za svoj velikodušan posao.
Doista veliki ljudi, ali još uvijek me muči ta činjenica da oni toga nisu svijesni. Oni samo rade i rade. Oni su kao stroj koji ne staje i koji će se nastaviti vrtjeti dok će za to imati goriva. Učini mi se da škrabala poput mene zapravo i postoje da ljudima ukažu njihovu važnost i njihovu veličinu. Možda je to zadaća ovakvih piskarala?
Možda oni samo nemaju vremena da promišljaju o tome.

Došao sam konačno do toga. Želio sam veličati doktore i možda se malo naljutiti na njih jer pomažu svima koji pomoć zatraže, a ti isti vjerojatno njima ne bi pomogli. Još jedan problem heroja. Kako prepoznati čovjeka kojemu treba stvarno pomoć i kako ga odvojiti od čovjeka koji samo hini da treba pomoć. U životu nije sve tako jasno i nikad nije sve crno bijelo, ali to svi s barem malo iskustva već znaju. Konačno sam došao do toga, ali mi um toliko brzo radi da mi se rečenice/misli samo nižu.

Piskarala i mislioci postoje da svijetu kažu: "Jebi se, ovo nije život."
Treba to reći u smirenom i lagano flegmatičnom tonu. Ne smije biti uznemiravanja.
Pomažeš drugima, ali ne vidiš da pomažeš. Misliš da misliš, ali misliti da misliš je gore nego uopće ne misliti. Misliš da znaš, ali ne znaš ništa. Živiš život i nazivaš to življenje, ali od življenja nisi vidio ni...ž.

Život je obično takav, ali ni u to više nisam siguran. Barem sve do onda dok ne promislim.

Oznake: Bolest, mrtvoživ