Preostalo nam je još da preko Srime dođemo do Vodica pješke. Do Srime nam je bio poznati put. Kad smo stigli do tamo, počela je betonirana cesta po kojoj su tu i tamo prolazili auti, biciklisti i drugi pješaci. Krenuli smo oko 07:45 i vratili se u 12:40. U Vodicama smo jedva našli slobodno mjesto za kupanje i okupali se. Plaža u Vodicama je dosad najnapučenija plaža koju sam ja vidio. Nije moj tip odmora i kupanja među ljudima pa mi kupanje u Vodicama ne ostaje u dobrom sjećanju. Tek nakon 30 minutnog hodanja uzduž glavne plaže smo došli do mjesta koje je koliko toliko bilo prihvatljivo i na kojem se nismo trebali tiskati s ostalim milijunom ljudi. Kako se sve više približavate našem malom mjestu, tako je sve manje ljudi. Ako Vodice imaju mnogo posjetitelja, Srima ima malo manje dok naše mjestašce nema ni desetinu onoga što imaju Vodice. Nekim ljudima jednostavno odgovara da imaju mnogo kafića, da iznajmljuju pedaline, da imaju mnogo toga za kupiti za jesti i piti. Čak im je drago da imaju i dućane s kičom pa da gube vrijeme razgledavajući ga. Ja sam više tip za mirni odmor na napuštenom mjestu gdje se čuju zvukovi prirode i listanje stranica knjige. Tokom godine se nagledam ljudi pa je ovaj ljetni bijeg dobrodošao.

Što se tiče same "šetnje". Pješačili smo 3 sata i 45 minuta. Nažalost je većina našeg putovanja bila po najjačem suncu, ali smo preživjeli.
U tih skoro 4 sata smo prošli 23 km. To bi otprilike bilo 23 656 koraka po kamenjaru i normalnom betonu.

Što nam je na ovom ljetovanju još preostalo? Obišli smo sva okolna mjesta pa se može reći da smo osvojili ovo područje. Još možda odemo do obližnjeg poluotočića koji se nalazi odmah pokraj našeg da se kupamo na jednoj plaži na kojoj još nikad nismo bili. Neću još zaključiti morsku sezonu, ali smo na ovom ljetovanju pješke prošli jedno 40 km. Možda to ne zvuči mnogo, ali nisu ni to baš bili normalni uvjeti. Uglavnom smo hodali po užarenom kamenu koji isijava toplinu gore od samog Sunca. Dobro je da je uvijek kraj nas hladno (ili malo toplije) more u kojem se možemo uvijek rashladiti.

Pogled prema Vodicama


Pogled iz Vodica, Srima u daljini


Duo smrti

Naš slijedeći pothvat je bio došetati se do Martinske iz našeg sela. Martinska je inače poznata po svojim punk okupljanjima. Održavaju se koncerti i skupljaju se slobodoumni ljudi. Nisam više siguran da li je to i dalje aktualno, ali prijašnjih godina je tokom kolovoza bilo sve puno pripadnika punkerske subkulture u našem selu, a vjerujem i svugdje okolo. Obično to počne početkom kolovoza pa ćemo uskoro vidjeti da li se to i dalje održava ili je zamrlo.
U Martinskoj zapravo ni nema nekih prizora za turiste. S jedne strane je nešto što bi trebala biti luka (prije lučica) u kojoj je bio usidren oveći brod pod imenom Plava Zvijezda. S druge strane, beton prestaje i počinje šljunčani put. Na brjegu iznad Martinske je radio toranj, ali do njega nismo išli. Došli smo do nečega što je prije bio dućan za posjetitelje auto-kampa. Da, Martinska je prije bila auto-kamp središte, ali sad na ulazu u mjesto stoji tabla koja zabranjuje kampiranje. Nisam siguran da li se to odnosi na auto-kampiranje ili se odnosi općenito na kampiranje. Ako se odnosi na općenito kampiranje onda smo našli već ljude koji su "prekršili zakon". Bilo je par šatora i neki mladići i djevojke. To je dobro i pohvalno. Ono što me zabrinulo je amaterski ograđena livadica koja je vjerojatno ograđena ilegalno. Okupljali su se tamo neki ljudi s kombijima i autima. Nisam ja protiv toga da se ljudi okupljaju u prirodi, protiv sam toga da netko ograđuje prostor koji je još prošle godine bio slobodan za bilo koga. Je li moguće da su prodali to zemljište? Baš to zemljište s kojeg je najljepši pogled na šibenski kanal? Smatram da je najveća avantura uzeti naprtnjaču na leđa i svu potrebnu opremu za kampiranje i samo se uputiti nekamo. Martinska je idealno mjesto za to. Uopće me ni ne čudi što su punkeri uzeli to mjesto kao svoje okupljalište. Još uvijek me muči onaj znak koji se nalazi na ulazu u Martinsku. Vjerujem da je to opet neka vrsta predrasude prema subkulturama koje su znantno drugačije svojim životnim stilom od "uobičajenog" načina života. Ako nešto tamo i jest zabranjeno, mene zanima tko će na taj poluotočić, u taj kamenjar dolaziti nekoga zaustaviti ili privesti? Smješno. Ipak, da me se krivo ne razumije: ja sam protiv toga da ljudi hodaju okolo svijetom i usput za sobom ostavljuju smeće i ne ostavljaju ljepotu onakvom kakvu su zatekli. Moguće je da ljudi misle svašta o skvoterima i punkerima jer se obično prikazuju slike na kojima je puno prljavštine i nereda. U svakoj skupini ljudi ima idiota, toga moramo biti svijesni. Zbog pojedinaca se, ipak, ne može osuditi cijela skupina.

Zadnji dio se ne vidi, ali mislim da je prepoznatljivo što piše

Pogled na Šibenik iz lučice


Martinska, pogled na šibenski kanal


Demotivirajuća cesta vrućine

Nismo uspjeli s daskama, ali noge nas nisu iznevjerile. Krenuli smo oko 08:30 iz naše baze i uputili se po kamenjaru u smjeru Vodica.
Konačno sam se sjetio kako se zove selo u koje smo išli i to mi je čudesno palo na pamet tek kad smo već bili jedno 500m udaljeni od cilja.
Vratili smo se natrag u bazu oko 11:20. Mjerne sprave kažu da smo prošli 10km i da smo hodali 1 sat i 45 minuta. Sunce nije bilo prejako, a nadolazeća bura se pobrinula da se ne preznojavamo. Najgore je dok kamenjar pripeče. Da se to i dogodilo, imali smo u svakom trenutku more samo 3 metra od puta po kojem smo hodali. Većinom je to samo kamenje, ali na jednom dijelu raste neka vrsta trave. Vjerojatno se u trenucima plime more dočepa i tog dijela koji izgleda neobično plodan među tom sušom i bezvodicom.

Bio sam jednom već sam u Srimi, ali onda se nisam dugo zadržavao nego odmah krenuo natrag. Čini se da je Srima veća od našeg baznog mjesta.
Do Vodica iz Srime nema još mnogo za hodati, ali nismo ponijeli sa sobom ništa za piti (kao i inače kad gotovo uvijek idemo nespremni za avanture) pa smo se morali vratiti. Do kraja našeg boravka ovdje ćemo vjerojatno otići pješke i do Vodica.

U međuvremenu, u našem mjestu nema mnogo ljudi što je inače čudno jer je nedjelja. Za vikend ovdje ima najviše Šibenčana. Očito je bura napravila svoje. Dok smo provjerili kakva je voda, bila je očekivano hladnija nego prijašnjih dana. Šteta što se ovdje uz obalu može samo u jednom smjeru jer u drugom je čista šikara, kamenjar i beton. Po toj cesti baš nije pametno hodati kad se beton zagrijava. Prednost je jedino što se rano razdanjuje pa je prilično dobro iskoristiti te sate za fizičku ili mentalnu aktivnost.

Slike iz civilizacije vam neću stavljati jer sam siguran da ih imate i previše tamo gdje se nalazite.

Na putu do Srime


Srima još uvijek u daljini


Nekad poplavljeni kamenjar


Putnici

Vratili smo se iz vode. Misija je nažalost propala. Nije u potpunosti, ali je cilj na kraju ispao previše ambiciozan.
Heroj s Banfice i ja smo trebali doći do susjednog sela naše Jadrije ("kupališta" kraj Šibenika), ali na kraju smo jedva izašli izvan voda Jadrije. Na sjeveru koristim bicikl, a ovdje koristimo dasku/e. Slijedeći put ćemo uzeti dvije jer smo prekasno shvatili da je jedna daska (makar prilično velika) premala za našu težinu od gotovo 170 kg. Da stvar bude ljepša, nakon muka s "veslanjem", maska za ronjenje je pala s daske i potonula. To uopće ne bi bio problem da nas valovi odmah nisu odnijeli dalje od mjesta potonuća i da točno na tom mjestu nije bila neka mreža za ribe. Nakon dugotrajne potrage smo mrežu našli, izronili masku i krenuli prema obali. Odlučili smo se da se pješke vratimo do naše baze.

Već smo puna dva dana ovdje (dan kada smo došli ne računam) i prilično je lijepo. Jadrija je mirno mjesto u kojem nema mnogo ljudi. Barem je to tako prije nego što počne 8. mjesec. Uzeo sam brdo knjiga i filmova te sam s herojom s Banfice složio fini LAN kutak za vrijeme kad sunce pripeće i nemoguće je biti vani. Za uspostavu LAN kutka idu posebne zahvale ministru municije kojeg ovim putem pozdravljam.

Slijedeći plan nam je ipak doći do tog nesuđenog sela (za kojeg ni ne znam kako se zove, samo znam da postoji) s dvije daske i ovaj put pripremljeniji. Do kraja ljetovanja bi bilo lijepo da stignemo pješke i do Vodica, ali za to još ima vremena. Zbog odmora na jugu, vožnje biciklom stagniraju i stali smo negdje na cca 150 km. Kad se ekipa za vožnju vrati kući, nastavljamo s akcijom.

I u vodi kao klaun/klošar



Pozdrav od Maze

Svako vrijeme pokušava napisati svoje vječne riječi. Ono nešto što će ga lansirati u besmrtnost i što će ga činiti drugačijim od svega ostaloga. Ovo mjesto je dokaz da se misli mijenjaju i da "vječne" riječi ne mogu odoljeti promjenama. Ipak i ovo vrijeme mora dobiti svoju priliku. Svako vrijeme treba dobiti priliku. Značenje riječi neće promijeniti tok vremena i "veliki dizajn" neće saviti svoje čelične strukture postojanja jer je netko nešto rekao. I pretvorit ćeš se u pepeo zajedno sa svojim riječima, ne zaboravi. Samo ponekad, riječi mogu dobiti svoju moć i djelovati snažno i neuništivo.

Ovo je prije svega osobno. Proklela bi me samo zato što to ovdje pišem. Znam da ti ništa ne znači, ali moram ovo negdje reći kad tebi već osobno ne mogu. Obraćam se jednoj osobi. Ovdje je samo iz razloga da ona to vidi. Ostali strvinari i lešinari se mogu naslađivati koliko god žele. Bitno mi je samo da dođe do nje.

Unatoč mojim sadašnjim i budućim pokušajima da postanem besmrtan, trenutno sam smrtnik. Moje riječi su, sukladno gore napisanom, bezvrijedne. One su prolazne, a i moji osjećaji su takvi. Oni će nestati, ako ne prije, mojom smrću.
Tebi će to možda malo značiti i za tebe će to biti samo moja "taktika", ali moram napisati što mi leži na duši.

Vjerujem da postoji nešto što je vječno i nešto što će prkositi vremenu. Ako treba, to će se manifestirati u fizičkom svijetu i dokazati tišinom, ustrajnošću i koncentriranošću tijela. Čistoća ima neke svoje prednosti. Iako sam mnogo puta želio sjesti na tron relativnosti, postoje stvari koje riječi pokušavaju relativizirati, ali stvari u svojoj biti ostaju nepromijenjene. Ljubav je jedna od tih stvari. Riječ toliko prodana zbog svoje mnogostruke iskorištenosti. Želim da se izmisli još izraza za ljubav u našem jeziku pa da ne moram bogohuliti svaki put kad pokušam ovdje otvoriti svoje srce. Svako spominjanje ljubavi danas podsjeća na romane u sumrak i djevojčice i mladiće koji misle da su osjetili ljubav samo zato jer su se naježili.

Želio sam reći da vrijeme ne može zaustaviti ono što se osjeća duboko u sebi. Kada vidim svijet i njegove gadosti, vidim tvoje žalosno napušteno lice koje mora biti među tim ljudima. Ti bez svog spasitelja, ja bez svoje spasiteljice.
Odabrani da budemo, odvojeni odlukom. Možeš biti među njima, ali nisam siguran da li možeš biti sretna. Možeš biti s nekim drugim i izgledati sretno, ali ja ću sumnjati. Isto vrijedi i obrnuto.
Vrijeme i udaljenost ne mogu uništiti osjećaj povezanosti. Mogu biti sam i boriti se, ali uvijek ću duboko u sebi znati da nisam sam i da se ne borim samo za sebe. Borim se par ljudi. Kad gledam u zvjezdano nebo, vidim tebe na tratini kako ležiš i smiješ se. Nikad nismo bili skupa na livadi, ležali i proučavali zvijezde. Naša livada, nadam se, doći će.

Krenuli smo u 07:00 uz malo kašnjenje prema Prelogu.
Prelog je od Varaždina udaljen cca 25 km. Vožnja do Preloga je po udaljenosti podudarna s vožnjom do Ludbrega, samo što je Prelog s druge strane Dubravskog jezera.
Na cesti nema nekih uzvisina pa vožnja nije bila zahtjevna. Po putu smo opet sreli mnoge životinje, kako domaće tako i divlje. Posjetili smo Dubravsko jezero na kojem su nas pozdravili labudovi. Dubravsko jezero je uređenije od Varaždinskog. Varaždinsko jezero je tipično umjetno jezero koje ima očito nečistu vodu i neuređenu obalu. Jedan komadić obale je uređen, a ostali dio je pokriven kamenim blokovima i najčešće se uz jezero mogu vidjeti ribiči. Valjda je to čisto zbog sportskog gušta-sumnjam da netko jede ribe iz tog jezera. Čini se da Prelog više brine o svojem jezeru nego Varaždin. Veći grad, veće zagađenje?

Vozili smo ovaj put malo duže jer je jedan od putnika (Badger) imao bicikl koji je u lošem stanju, a i čini se da je u boljem stanju ne bi bio ništa pogodniji za vožnju. Njegovom bratu su nekim čudom ukrali 4 bicikla i to u kratkom vremenskom razdoblju.
Sunce se danas skrivalo iza oblaka pa je vožnja bila ugodnija. Zapravo, bilo je idealno vrijeme za voziti bicikl. Tek kad smo se vraćali kući (oko 11:00-11:30) je "pripeklo". Nismo se vraćali po istom putu po kojem smo došli do Preloga pa nam je više trebalo do tamo nego natrag. Uz jezera je brži put nego kroz sela (Kuršanec-Totovec-Vularija-Orehovica-Otok).

Statistika vožnje:

Vrijeme = 03:03:22:81
Kilometraža = 52.52 km

Guske se ljute na strance koji prolaze


Ulaz u Prelog


Nebo nad Dubravskim jezerom


Majka i djeca


Labudići


Varaždinsko jezero

Datum je 8.7.2012.
Oko 07:00 smo se našli na rendezvous pointu i krenuli do prve benzinske crpke da moje gume dobe malo zraka.
Nakon toga smo krenuli do Ludbrega koji je bio naš cilj vožnje. Izbjegavamo "brze" ceste pa uvijek u Zamlaki idemo nekom sporednom, zabačenom cesticom. Sela po zaobilaznom putu su Čičkovina i Hrastovljan. U Hrastovljanu smo vidjeli prve rode na našem putu. Kasnije ih je bilo još. Na kraju završavamo u Donjem Martijancu. Nalazimo se na onoj istoj cesti za Ludbreg samo što smo sad izbjegli "brzu" cestu na kojoj je biciklistima zabranjeno voziti. Uvijek sam se pitao: što bi onda taj dio puta biciklisti trebali preletjeti?

Dolazak u Ludbreg je bio lagan kao i uvijek. To je lijepa vožnjica kroz sela i nema uzvisina koje bi umorile putnike.
Neko vrijeme smo uživali na ludbreškom trgu (vidi slike ispod sekcije teksta), a tada se javila u to vrijeme krasna ideja. Odlučili smo kroz Ludbreg doći do Varaždinskih Toplica. Nije se činilo daleko. Teorijski ni nije daleko. Samo kojih dodatnih 10 km. Ipak, teorija i praksa se mogu jako razlikovati. Put od Ludbrega do Varaždinskih Toplica je brdovit. Kada smo se na to odlučili, bilo je cca 09:30. Još uvijek je bilo podnošljivo što se temperature tiče.
Pouka koju nosim od ovog putovanja nije zapravo ona o vrućini i sunčanicama. Sunčanice sam susretao i prije i nisam se dobro proveo, ali avanturistička duša kao da teži tome da ide u opasnost i na taj način se hrani.
Prava pouka je da se pri putovanju nasumično nikad ne mijenja smjer. Ako kažemo da idemo u Varaždinske Toplice, onda tamo i idemo. Strah od brdovitog predjela koji je dodatno pojačan sve jačim vrućinama je uzeo svoj danak. Beton je počeo isijavati paklenu vrućinu. Razbor nije vratila ni obitelj roda koja nas je pozdravila kad smo prolazili.
Javila se tabla za Jalžabet i razum je u potpunosti pao. Zapravo, razumu se činilo da radi...razumnu stvar, ali on se varao. Vjerojatno ravna cesta koja je ravno vodila do Varaždinskih Toplica (koje su bile u tom trenutku udaljene možda koji 2-3 km) se pretvorila u brdovit i strm put s nagibom od 12%. Nagib bi bio podnošljiv, suočili smo se i s gorim, ali bilo je oko 11:00 sati i vrućina je polako dolazila k svojem vrhuncu. U znoju smo došli nekako do vrha tih jalžabetskih gorica - ne znam kako da drugačije nazovem to brdašce iznad Jalžabeta. Prizori koje smo vidjeli s vrha su me jako podsjetili na Mali Vrh i pogled na Varaždin s visine. Izmoreni i znojni, ideje o predaji i "padu" su počele navirati.

A onda je došao spas. Spust koji je veličanstven i vodio je ravno do naše otprije poznate kraljice platane (vidi post: Platanus) koja se nalazi odmah pokraj doma za umobolne osobe. Možda najbolji spust s kojim sam se ja susreo. Pobjedio je i onaj s Malog/Dugog Vrha i Iliju prema Beletincu. Možda se to samo činilo jer je osvježenje koje je dao povjetarac nakon kupanja u znoju bio predivan i spasonosan. Kako god bilo, kod kraljice platane smo se odmorili i popili vode. Krenuli smo prema Knegincu u kojem smo stali na izvoru Korečkovec i napunili zalihe vode. Nema ljepšeg od trenutka kada putnik dođe do prirodnog izvora i da zahvalu prirodi što ga je još jednom darovala.
Nakon ledenog Korečkovca, krenuli smo do našeg Varaždina. Ljeto 2012. nas je već u 2. vožnji iznenadilo i obradovalo. Tko zna što nas čeka slijedeće?


Statistika vožnje:

Vrijeme = 03:43:54:67
Kilometraža = 68.09 km

Roda nadglednica u Hrastovljanu


Drugi pratitelj - onaj koji ne isijava toliko i ne zadaje muke


Ulaz u Ludbreg


Pogled prema "centru" svijeta


On the road


Obitelj roda


Varaždin u daljini - slikano s jalžabetskih gorica


"Ledeni" Korečkovec 1


"Ledeni" Korečkovec 2

Koristim tehnologiju koliko mogu jer je ona veoma poboljšala standard ljudskog života.
Stvari su postale lakše i čuda o kojima se nekad samo sanjalo su postala stvarnost.
Moglo bi se svašta reći o dobrobitima koje nam je dala tehnologija, ali isto tako i o nedostacima i poteškoćama koje trpimo (ili ćemo trpjeti) zbog razvoja tehnologije.
Ipak, ja ću se u ovom postu zadržati samo na jednom malom dijelu tehnologije.

Ja se ne bojim tehnologije, ali me ponekad začudi njezin doseg i njezine posljedice na svakodnevne stvari koje su prije bile smatrane "normalnima". Pretpostavljam da bi se to moglo objasniti jednom rečenicom: Svijet se razvija i ide dalje. EyePhone i slične stvari neću, doduše, nikad koristiti jer mi više odgovaraju "glupi" telefoni koji mogu samo zvati, primati pozive i slati i primati poruke. Danas čak i svi "glupi" telefoni imaju kamere i slične dodatke, ali to je čisto nepotrebno. Imate dobre fotoaparate i ako se želite slikati koristite ih! Bojim se vremena kada će mobitel, televizor, mp3 recimo i fotoaparat biti u jednom uređaju. U tom slučaju ću biti i sam prisiljen da posjedujem takav uređaj. Slažem se da je ekonomično jedino radi prostora kojeg bi taj uređaj zauzimao. Bolje imati jedan aparat nego koliko funkcija toliko aparata.

Pišem ovo zato što sam se nedavno sjetio svih albuma koje su ljudi posjedovali u kojima su bile faktičke slike. Faktičke, a ne digitalne. I digitalne slike mogu biti faktičke, ali najčešće one ostaju samo pohranjene u nekim datotekama na kompjutorima ili nekim prijenosnim podatkovnim jedinicama. Ono što me još više začudilo je da sam shvatio da kad pokušam nešto napisati na papir (krasopisom - iako ja nikad nisam pisao lijepo i reći za neki moj rukopis da je krasopis zapravo je jako loše), moram uložiti veliki trud u to. Prije su ljudi pisali cijelo vrijeme ručno i nisu imali tipkovnice po kojima su "kucali". Na neki način smo napredovali, ali smo i izgubili neke fine stvari poput starih zapisa koje onda netko jednom pronađe i divi se arhaičnosti rukopisa i slično.

Zapravo, kako bi izgledao blog koji bi bio pisan ručno?