Nismo uspjeli s daskama, ali noge nas nisu iznevjerile. Krenuli smo oko 08:30 iz naše baze i uputili se po kamenjaru u smjeru Vodica.
Konačno sam se sjetio kako se zove selo u koje smo išli i to mi je čudesno palo na pamet tek kad smo već bili jedno 500m udaljeni od cilja.
Vratili smo se natrag u bazu oko 11:20. Mjerne sprave kažu da smo prošli 10km i da smo hodali 1 sat i 45 minuta. Sunce nije bilo prejako, a nadolazeća bura se pobrinula da se ne preznojavamo. Najgore je dok kamenjar pripeče. Da se to i dogodilo, imali smo u svakom trenutku more samo 3 metra od puta po kojem smo hodali. Većinom je to samo kamenje, ali na jednom dijelu raste neka vrsta trave. Vjerojatno se u trenucima plime more dočepa i tog dijela koji izgleda neobično plodan među tom sušom i bezvodicom.

Bio sam jednom već sam u Srimi, ali onda se nisam dugo zadržavao nego odmah krenuo natrag. Čini se da je Srima veća od našeg baznog mjesta.
Do Vodica iz Srime nema još mnogo za hodati, ali nismo ponijeli sa sobom ništa za piti (kao i inače kad gotovo uvijek idemo nespremni za avanture) pa smo se morali vratiti. Do kraja našeg boravka ovdje ćemo vjerojatno otići pješke i do Vodica.

U međuvremenu, u našem mjestu nema mnogo ljudi što je inače čudno jer je nedjelja. Za vikend ovdje ima najviše Šibenčana. Očito je bura napravila svoje. Dok smo provjerili kakva je voda, bila je očekivano hladnija nego prijašnjih dana. Šteta što se ovdje uz obalu može samo u jednom smjeru jer u drugom je čista šikara, kamenjar i beton. Po toj cesti baš nije pametno hodati kad se beton zagrijava. Prednost je jedino što se rano razdanjuje pa je prilično dobro iskoristiti te sate za fizičku ili mentalnu aktivnost.

Slike iz civilizacije vam neću stavljati jer sam siguran da ih imate i previše tamo gdje se nalazite.

Na putu do Srime


Srima još uvijek u daljini


Nekad poplavljeni kamenjar


Putnici