Pakleni kotači

Marketing

Datum je 8.7.2012.
Oko 07:00 smo se našli na rendezvous pointu i krenuli do prve benzinske crpke da moje gume dobe malo zraka.
Nakon toga smo krenuli do Ludbrega koji je bio naš cilj vožnje. Izbjegavamo "brze" ceste pa uvijek u Zamlaki idemo nekom sporednom, zabačenom cesticom. Sela po zaobilaznom putu su Čičkovina i Hrastovljan. U Hrastovljanu smo vidjeli prve rode na našem putu. Kasnije ih je bilo još. Na kraju završavamo u Donjem Martijancu. Nalazimo se na onoj istoj cesti za Ludbreg samo što smo sad izbjegli "brzu" cestu na kojoj je biciklistima zabranjeno voziti. Uvijek sam se pitao: što bi onda taj dio puta biciklisti trebali preletjeti?

Dolazak u Ludbreg je bio lagan kao i uvijek. To je lijepa vožnjica kroz sela i nema uzvisina koje bi umorile putnike.
Neko vrijeme smo uživali na ludbreškom trgu (vidi slike ispod sekcije teksta), a tada se javila u to vrijeme krasna ideja. Odlučili smo kroz Ludbreg doći do Varaždinskih Toplica. Nije se činilo daleko. Teorijski ni nije daleko. Samo kojih dodatnih 10 km. Ipak, teorija i praksa se mogu jako razlikovati. Put od Ludbrega do Varaždinskih Toplica je brdovit. Kada smo se na to odlučili, bilo je cca 09:30. Još uvijek je bilo podnošljivo što se temperature tiče.
Pouka koju nosim od ovog putovanja nije zapravo ona o vrućini i sunčanicama. Sunčanice sam susretao i prije i nisam se dobro proveo, ali avanturistička duša kao da teži tome da ide u opasnost i na taj način se hrani.
Prava pouka je da se pri putovanju nasumično nikad ne mijenja smjer. Ako kažemo da idemo u Varaždinske Toplice, onda tamo i idemo. Strah od brdovitog predjela koji je dodatno pojačan sve jačim vrućinama je uzeo svoj danak. Beton je počeo isijavati paklenu vrućinu. Razbor nije vratila ni obitelj roda koja nas je pozdravila kad smo prolazili.
Javila se tabla za Jalžabet i razum je u potpunosti pao. Zapravo, razumu se činilo da radi...razumnu stvar, ali on se varao. Vjerojatno ravna cesta koja je ravno vodila do Varaždinskih Toplica (koje su bile u tom trenutku udaljene možda koji 2-3 km) se pretvorila u brdovit i strm put s nagibom od 12%. Nagib bi bio podnošljiv, suočili smo se i s gorim, ali bilo je oko 11:00 sati i vrućina je polako dolazila k svojem vrhuncu. U znoju smo došli nekako do vrha tih jalžabetskih gorica - ne znam kako da drugačije nazovem to brdašce iznad Jalžabeta. Prizori koje smo vidjeli s vrha su me jako podsjetili na Mali Vrh i pogled na Varaždin s visine. Izmoreni i znojni, ideje o predaji i "padu" su počele navirati.

A onda je došao spas. Spust koji je veličanstven i vodio je ravno do naše otprije poznate kraljice platane (vidi post: Platanus) koja se nalazi odmah pokraj doma za umobolne osobe. Možda najbolji spust s kojim sam se ja susreo. Pobjedio je i onaj s Malog/Dugog Vrha i Iliju prema Beletincu. Možda se to samo činilo jer je osvježenje koje je dao povjetarac nakon kupanja u znoju bio predivan i spasonosan. Kako god bilo, kod kraljice platane smo se odmorili i popili vode. Krenuli smo prema Knegincu u kojem smo stali na izvoru Korečkovec i napunili zalihe vode. Nema ljepšeg od trenutka kada putnik dođe do prirodnog izvora i da zahvalu prirodi što ga je još jednom darovala.
Nakon ledenog Korečkovca, krenuli smo do našeg Varaždina. Ljeto 2012. nas je već u 2. vožnji iznenadilo i obradovalo. Tko zna što nas čeka slijedeće?

Statistika vožnje:

Vrijeme = 03:43:54:67
Kilometraža = 68.09 km