The Twilight Zone je serija koja se prikazivala od 1959. do 1964. U to vrijeme je snimljeno 5 sezona serije (156 epizoda) koje je vodio Rod Serling kao pripovjedač. To je serija o običnim ljudima koje zadese nadnaravni događaji i koji se odjednom nađu na mjestu koje se zove The Twilight Zone. Postoji i novija verzija serija The Twilight Zone iz 2002. Na to se ovdje nećemo obazirati jer se obično desi s novim stvarima da samo pogoršaju onaj okus perfekcije koje nam daju originalna djela (za koje smatram The Twilight Zone iz 1959.). Ovo je služilo kao neka vrsta uvoda za one koji se nisu susreli s tom serijom. Svima bih preporučio da pogledaju sami neku od epizoda (ako ne već sve) i da se uvjere sami.

Spoiler alert

U ovom postu se posebno prikazuje epizoda pod nazivom The Lateness of the Hour koja je premijerno prikazana 2. prosinca 1960. Radi se obitelji koja živi u (očito) velikoj kući koja je dobro opremljena. Stariji čovjek, njegova žena i njihova kćer koja otprilike ima između 25 i 35 godina (nagađanje autora teksta). Na početku epizode odmah saznajemo da je kuća napravljena savršeno. Sobe su napravljene da bi akustika bila najbolja, prozori su napravljeni da bi maksimalno svjetla ulazilo u prostorije, fotelje i stolci su dizajnirani da bi onom tko sjedi bilo najugodnije, itd. Kasnije se saznaje da su oni izolirani od svijeta i da zapravo uopće ne izlaze iz kuće. Radnja zapravo dobiva svoj tok kad se kćer pobuni i shvati da to nije život koji želi živjeti, a ni za njezine roditelje nije najbolje da postaju toliko ovisni o kući i o poslugi. Posluga je pak posebna priča. Tu se javlja SF moment (koji je u starijim serijama nekad efektnije bio prikazan u samo par rečenica – danas se u serijama i filmovima koristi masa efekata od kojih čovjek može postati samo prezasićen). Ispostavi se da je posluga „savršena“ upravo iz razloga što nije ljudska. Posluga su roboti koje je sastavio otac. Ugradio im je memorijske čipove i sjećaju se svega iz svog imaginarnog djetinjstva. Kuharica je napravljena samo da kuha, domar je napravljen samo da bude spretan s alatom, a šef posluge najbolje moguće koordinira s ostatkom kućne posluge. Na svim obiteljskim albumima posluga izgleda kao da ne stari – jer ni ne stari. Kćer zaprijeti svojim roditeljima da će otići iz kuće ako otac ne ukloni poslugu-robote. Otac i majka se u početku bune, ali kad vide da je njihova kćer ustrajna u tome da ode, oni ipak odlučuju rastaviti robote. Kćer tada odluči ostati i kaže da će sad konačno biti normalna obitelj. Imati će obiteljske prijatelje, izlazit će, a i njihova kćer će si konačno moći naći nekog momka. Uskoro će i unuci...
Tada postane očita zabrinutost roditelja i kćer posumnja da nešto nije u redu. Otrči do obiteljskog albuma i shvati da nema ni jedne slike nje kao male i tada traži priznanje od svojih roditelja. Uz veliko kolebanje, otac joj na kraju kaže istinu. Oni su bili neplodni i mogli su jedino na taj način imati kćer koju su željeli. U tom trenutku „kćer“ poludi i počinje sama za sebe govoriti da je ona samo stroj i da ju oni ne mogu voljeti. Ona nije njihova kćer jer je ona samo stroj isto kao i ostatak posluge. Zadnja scena epizode je slična prvoj sceni. Majka sjedi u udobnom naslonjaču i netko u sluškinjinoj odori ju masira. Kasnije se kamera podigne i pokaže glavu njihove „kćeri“ (koja je sada u ulozi sluškinje).




Komentar:

Uzimajući u obzir godine u kojima je originalni Twilight Zone rađen, propusti nisu mnogi. Postoje neke greške kao npr. kćer tek kad joj kažu da je i ona samo robot shvati da nema osjećaje (odnosno da ne može osjećati bol ni ljubav – kako sama kaže). Isto tako, svih tih godina je gledala u album i nije vidjela da nema ni jedne slike nje kad je bila mala. Možda samo na to posebno nije obraćala pažnju ili je tako dobro napravljena da nije ni mogla shvatiti – bila je uvjerena da je čovjek. Epizoda završava na malo okrutan način i pomalo je kontradiktorno da su uz svu tu ljubav prema svojoj „kćeri“ (ili su i sami bili svijesni, više nego što su to pokazivali, da je ona samo robot?) bili sposobni od nje na kraju napraviti samo još jednu sluškinju. Naravno, to je tako namjerno napravljeno da bi mi gledatelji vidjeli da je ipak na kraju ona stvarno robot i da je robota moguće programirati za bilo što. Spomenuo sam da epizoda malo okrutno završava baš zbog toga što je zapravo kroz tu zadnju scenu stavljena pod pitanje ljudskost roditelja. Nema sumnje da oni nisu ljudi iako su se vjerojatno počeli i ponašati pomalo neljudski kad su sve ove godine živjeli u kući (hermetički) zatvoreni s poslugom i „kćerkom“.

Ono što me posebno intrigiralo (kao ljubitelja SF-a i zbog toga što sam se već i prije u sedmoj umjetnosti puno susretao s kompjutorima/robotima koji su se pobunili ili koji su poprimili ljudske karakteristike) je ponašanje „kćerke“. Ne znamo koje su očeve mogućnosti programiranja, ali čini se da je napravio dosta dobar posao. Da li je on mogao predvidjeti da će se njihova kćer-robot pobuniti ili je ona s vremenom sama evoluirala do te razine? Ako je to predvidio, zašto nije napravio nešto da bi to spriječio? Iz ovog se može svašta isčitati o ljudskoj prirodi. Ljudska priroda može iz stvari izvlačiti samo ono što joj u tom trenutku paše. S jedne strane, oni imaju kćer-robota i vole ju kao kćer – igrali su tu ulogu „brižnih roditelja“ prilično dobro svih tih godina (ne znamo čak ni da li su u pitanju godine – možda je njihova „kćer“ s njima bila samo par mjeseci?!). S druge strane, iako su ju voljeli dok im je bila dobra kćer koja se ne buni, čim je ona počela sumnjati i na kraju iznudila istinu od njih, oni su ju razmontirali i postavili ju kao sluškinju u njihovoj kući. Već sam prije spomenuo da je okrutnost tog postupka na kraju upitna jer nam je Rod na neki način morao pokazati da je ona stvarno samo robot. Volim tako dugo stvari dok mi one odgovaraju i mogu se pretvarati da su te stvari nešto što one zapravo nisu, ali čim mi se te stvari prestanu sviđati ja ih odmah gledam onako kako sam ih otpočetka trebao gledati.


Rod Serling i The Twilight Zone - Mega troll za sva razumska objašnjenja


Vidi se utjecaj godina u kojima je serija rađena i u tome da je „kćerka“ postupila na kraju kako je postupila. Zašto robot ne bi mogao biti voljen kao vlastiti sin ili vlastita kćer? Dobro, to je sad već pitanje evolucije ljudskog uma i tolerancije koja je s tim umom povezana. Ljudi su se samo, kroz ovo vrijeme koje postoje, naviknuli na neke stvari pa su im uvijek nove stvari čudne i neprihvatljive. Ni ljude crne kože, ni gay populaciju nisu jedno vrijeme ljudi prihvaćali. Tako je zapravo i s robotima i umjetnom inteligencijom. Ljudi su se naviknuli da rađaju u svojem znoju i krvi pa taj postupak kao znači nešto jako bitno. Dijete iz epruvete (dijete začeto umjetnom oplodnjom) se na jednak način voli kao i dijete koje je začeto postupkom spolnog razmnožavanja (koitusom). Zašto se onda i robot jednog dana ne bi volio na isti način? Istina, usprkos svim filmovima, serijama i ostalim produktima ljudske mašte, činjenica je da ljudi još ne mogu napraviti tako savršene robote. To ipak ne znači da jednog dana neće moći. Smatram da je majka koja rodi svoje dijete jednako „majka“ svojem djetetu kao i znanstvenik koji napravi svojeg robota. Tim više ako svoju tehniku toliko usavrši da robot posjeduje emocije. Ljudi su dokazali već brojnim stvarima da se mogu igrati onog što bi neki htjeli nazivati B/bogom. Manipulacije genima, umjetne oplodnje, kloniranje, produkcija robota. Čini se da se te stvari samo nižu i biti će ih sve više i više kako će znanost napredovati.

Ako se i moj kompjutor na kojem ovo pišem nikad ne pobuni i ne „dobi“ svijest. Ako i nećemo u bliskoj budućnosti imati robote koji će nas moći zavarati o svojem podrijetlu.
Znam ipak jedno mjesto u kojem je to moguće...


...in The Twilight Zone.

Ljudska priroda ima karakteristiku da se na nešto navikne pa onda to teško pušta. Tijelo se navikava na razne supstance i kemikalije i po primjerima nekih tjelesnih ovisnosti možemo vidjeti da su te ovisnosti itekako sposobne uništiti čovjeka. Možda bismo mogli ići čak tako daleko da kažemo da je svaka ovisnost sama po sebi loša jer u svemu treba imati ravnotežu. Ipak, neke ovisnosti se prihvaćaju tako dugo dok su u okvirima „normalnog“ (što god to značilo). Možda bi bolje bilo reći da se ovisnosti toleriraju tako dugo dok ne narušavaju čovjeku ostale životne funkcije (od onih čisto bioloških pa sve do onih društveno konstruiranih kao što je npr. redoviti odlazak na posao).
Gore od tjelesnih ovisnosti su ipak one umne ovisnosti (npr. ovisnost o nekom mišljenju). To najčešće dovodi do zatvaranja u obrasce i „sindroma konzerve“. Dar koji je dan čovjeku (dar koji je došao u paketu s mogučnošću pojačane umne aktivnosti) je prilagodljivost. Biologiji i evoluciji našeg tijela smo dali kroz godine vremena da učini od čovjeka ono što je on danas. Doduše, mogli bismo zamijeriti evoluciji što nas je napravila tako manjkave u odnosu prema drugim stvorovima. Moram ipak ovdje nadodati čestu pogrješku koju ljudi rade u vezi s evolucijom. Evolucija nas nije napravila savršene nego nas (i druga bića također) je napravila samo „dovoljno dobrima da preživimo“. Najvrijedniji anatomski dodatak koji je kod nas razvijen (i sposoban se još itekako razvijati) je razum.

Unatoč tomu, postoje ljudi (i to je vrlo vjerojatno većina) koji se ne mogu prilagoditi novim otkrićima i novim mišljenjima. Geni su zaslužni za smjer prema kojem ćemo se razvijati. Odgoj igra isto veliku ulogu. Obično se govori o nekim kritičnim godinama u kojima se svašta nauči pa to kasnije, na ovaj ili onaj način, prati čovjeka cijeli njegov život. Sjećanja i impresije su moćna stvar. Stvar kojom se, naravno, može i manipulirati. Neki ljudi su jednostavno previše bili podložni jednom načinu razmišljanja pa se kasnije ne mogu nikako toga osloboditi. Što je vremenski duža izloženost jednoumlju, to je kasnije gore i teže ispraviti učinjeno.
Sjetite se samo kako su ljudi zadojeni religijom poludjeli kad je Galileo svojim istraživanjem došao do zaključka da naš sustav nije geocentrični nego heliocentrični. Slična glupost se događa još i danas kad kreacionisti pokazuju karikature majmuna s Darwinovom glavom koji sjedi kraj drugog majmuna. Oni govore da majmuni nisu njihovi preci i neka Darwin to govori za sebe, ali za njih to ne vrijedi. Prvo: tko je uopće rekao da je nešto u vezi s majmunima uvredljivo? Majmuni nemaju takve intelektualne sposobnosti kakve npr. ima čovjek (makar bi se moglo naći mnogo primjera koji bi pokazali upravo suprotno), ali nema ni pas ni mačka pa ni dupini – koji su daleko najbliži nečemu što bismo zvali inteligencijom. Sve ipak ima svoj razlog. Postoji odličan razlog zašto bi majmuna htjeli posebno diskreditirati. Darwin je to i dokazao. Diskreditiraj ono što ti je najkonkurentnije (najbliže/najsrodnije). Zato se valjda i ti kreacionisti (i ostali koji se ograđuju od svojih predaka) toliko boje malih majmuna.
Drugo: možda su kreacionisti (i svi koji negiraju svoje pretke) jednostavno s nekog drugog planeta i njima se ne može dokazati srodnost s majmunima i ostalim primatima. Svi koji uvažavaju teoriju evolucije su zapravo posrnuli ljudi koji su odbacili svog O/oca i ne mogu se pomiriti s činjenicom da smo svi stvoreni od ruke Svemogućeg.
Teorija evolucije je izvanredna teorija koju je trebalo iznaći/pronaći/postulirati, ali ona je ionako trebala kad tad biti otkrivena. Vjerojatno ljudi prije teorije evolucije nisu mogli razmišljati na način na koji mi danas razmišljamo, ali su mogli jednostavnim promatranjem samih sebe (makar i životinje daju neke naznake samousavršavanja i „učenja“ – a da nisu rastegnute na milijarde/milijune godina koliko treba oblicima da se razviju/poboljšaju) vidjeti želju da se nešto/netko usavrši. Kod najbanalnijih stvari poput slaganja kreveta nakon spavanja možemo vidjeti postepenu evoluciju u tehnici. Kad smo bili mali, divili smo se odraslima kojima je trebalo minimalno vremena da savršeno (bez ijednog zgužvanog dijela) slože krevet. Danas to i sami radimo prilično savršeno. Vježba dovodi do savršenstva. Trebalo nam je neko vrijeme (također za vježbu) i trebao nam je Darwin, ali na kraju smo shvatili da je i sam život vježba, postepeno poboljšavanje tehnike. Unatoč svim opravdanim razlozima i brojnim primjerima koji mogu u tu svrhu služiti, nekim ljudima je to još i danas teško prihvatiti.



Ovo s Galileom i Darwinom je pisano samo radi primjera u kojima smo željeli pokazati da vjerovanja i mišljenja mogu užasno zamagliti naš um. Postoji spekulacija da ga premalo vježbamo ako nam se to može dogoditi. Uz konstantno vježbanje uma nam treba i iskustvo s raznim stvarima. To se najlakše dobiva proučavanjem svijeta oko sebe (ponekad i unutar sebe). Kad vidimo da postoji mnogo različitih stvari dolazimo do pojma pluralnosti koji nam mora pokazati da naše jednoumlje jednostavno nema smisla. Ipak, pustit ćemo taj pojam sad po strani i preći na nešto što bi moglo još više zapanjiti (odnosno nešto što već zapanjuje ljude – neki se pomire s tim, a neki još uvijek to negiraju. Za takve negirajuće je ovo posebno napisano) od heliocentričnog sustava ili od istine o našim dlakavim precima.

Pitanja koja ljude najviše pogode su ona što se tiču njihovih vjerovanja. Vjerovanja i uvjerenja mogu biti složena u institucije pa dobivamo religije, ali i ne moraju uopće biti posložena nego samo prebivati kao neka vrsta „znanja u oblaku“ koju ljudi prenose s jednih na druge. Neki imaju neka vjerovanja poput vjerovanja u Boga ili u neku silu. Jedni vjeruju da postoji transcedentalni svijet, drugi iza svega vide neku vrstu životne energije. To je jako subjektivno i vrijedi za svakog čovjeka posebno. Međutim, ono što bi se moglo reći za sve ljude je neka vrsta vjerovanja u „mutno“ porijeklo osjećaja. Oni koji i znaju pozadinsku (znanstvenu) priču iza toga ipak kao da ju samo žele zaboraviti i ostati u „mutnoj vodi“. Ljubav je jedan od takvih osjećaja o kojima ljudi pogotovo imaju razne priče o porijeklu. Natovljeni smo kulturom „ljubića“ i romantičnih komedija koje su, ništa čudno, iskrivile našu percepciju. Nećemo sada ulaziti u teoriju o ljubavi ili vrstama ljubavi. Željeli bismo se više zadržati na osjećajima općenito, ali ljubav uzimamo samo zato jer nekako najviše pogađa. Vjerojatno bi se neki dugotrajni ljubavni par uvrijedio kad bi im počeli s pričom o tome da se oni tako vole zbog lučenja različitih hormona i da je to zapravo sve baš kemija. Ne govori se uzalud (makar većina o tome nema pojma): „Dogodila se kemija između nas dvoje.“ Ljudi zapravo posjeduju znanje o osjećajima i toga što se skriva iza sve te silne mistike, ali to je još jedna čovjekova karakteristika. Zatvaranje vrata pred istinom i uvjeravanje samog sebe da su neke stvari onakve kakve zapravo nisu. Nije tako samo s ljubavlju. Tako je i sa strahom, srdžbom, srećom, nervozom, itd. Kad smo kod ljubavi: nije tako ni samo s romantičnom ljubavlju. Tako je npr. i s majčinskom i prijateljskom ljubavlju. Kemikalije i geni jednostavno utječu na ponašanje bića. Kod ovaca npr. majčinsku ljubav uzrokuje oksitocin koji se u velikim količinama izlučuje tokom poroda. Te velike količine oksitocina su prisutne sve do dva sata nakon poroda. Tada su majke ovce sklone tomu da ližu svako janje i stvaraju vezu između mladih i sebe. Dovedite bilo koje janje ovci izvan tog vremena i ona će ga odbaciti ako se nije zbližila s njim u kritičnom trenutku povišenih količina oksitocina. Da, pa čak i ako je to njezino vlastito janje koje nije lizano od svoje majke i koje sa svojom majkom nije zbliženo. Kod ovce se taj proces „zbližavanja“ može ponoviti injekcijom oksitocina. Slična stvar je i kod vjernosti i nevjernosti kod voluharica, ali u to detaljno nećemo ulaziti. Reći ćemo samo toliko da povišenjem količina oksitocina i sličnog spoja vazopresina u mozgu planinskih i livadnih voluharica smanjujemo promiskuitetno ponašanje i povećavamo šanse za „vjernost“. Pokusi na ljudima, naravno, nisu dopušteni, ali mislim da bi rezultati takvih pokusa opet bili baš neromantični.

Mnogi ljudi uživaju u altruističnim djelima. Oni vole pomagati drugima jer ne žele da drugi pate i žele da su i drugi sretni. U očiti problem altruizma (i je li uopće altruizam iskren ili je on samo neka vrsta sebičnosti?) nećemo sada ulaziti jer tome ovdje nije mjesto. Ipak, dokazano je da neke ozljede glave (specifičnije: predčeonog režnja) utječu na moralno ponašanje/odlučivanje ljudi. Ljudi s oštećenjima predčeonog režnja pokazuju manje suosjećanja za druge i lakše im je druge povrijediti. Ljudima je čisto logično prihvatiti da netko tko je imao moždani udar ili grand mal ima neke posljedice nakon toga (kao što su smanjene intelektualne sposobnosti zbog oštećenja na mozgu), ali im je užasno teško prihvatiti činjenicu da bi „zlo“ moglo biti neurološki problem. „Pa neki zločinci bi se onda mogli time braniti na sudu.“ To je u potpunosti točno i ne vidi se točan razlog zašto nešto ne bi bilo točno ako se s time netko može braniti na sudu ili bilo gdje drugdje. Ne, ipak se rađe mistificira porijeklo zla ili dobra. Dobri ljudi su anđeli, a zli ljudi su demoni i poslanici pakla. Ne govori se ovdje da se ljudi za svoja zlodjela ne bi trebali kažnjavati nego se samo kaže da se ljudi ne bi trebali zavaravati – što to tako često imaju naviku činiti.


Ovo su njihove reakcije kad su saznali da ih negirate kao svoju braću

Samim pogledom oko sebe (na svoju kulturu) čovjek može vidjeti da nije obično biće. On je napravio stvari (i dobre i loše) koje niti jedno drugo poznato biće nije napravilo. Biće koje je naizgled podijeljeno između svojeg razuma i osjećaja. Ipak, sve je to dio cjeline. Možda je čovjek složeniji i „božanstveniji“ (što god to značilo) od recimo Paramecium caudatum, ali to još uvijek ne znači da je on „izabrano“ biće. Ne znači da je on gospodar svega ostalog. On je samo proučavatelj. Moramo se samo sjetiti Darwina i evolucije. Mi nismo nimalo savršeni, samo dovoljno dobri da preživimo.

„Izvadite mu predčeoni režanj pa ga onda pitajte da li će vam pomoći. Maknite janje od majke ovce u trenucima kad joj se luče velike količine oksitocina pa vidite da li će još uvijek biti tako „dobra majka“. Dosta je mistifikacije. Za sve postoji objašnjenje.“

Ovaj post će biti o strasti mnoge djece, ali i strasti mnogih odraslih ljudi. Doduše, oni koji osjećaju strast prema temi ovog posta bi sebe prije nazvali djecom nego odraslim ljudima i to s ponosom. Odrasli čovjek je i najbolji ako ostane dijete. U ovom postu će se raditi o igračkama našeg djetinjstva i mnogih djetinjstva koje dolaze nakon nas. Igračke koje se s vremenom pretvaraju u kolekciju, ali ni ne moraju. Za neke one ostaju zauvijek igračke (makar ih čuvaju na policama kao na nekoj izložbi da cijeli svijet vidi – ili barem, ako nitko drugi, oni perverznjaci koji zaviruju u naše sobe). Radi se o lego kockama. Dugo vremena već namjeravam napisati nešto o lego kockama i dobio sam par dobrih ideja u vezi toga. Umiješao sam u to i Platona i njegove ideje i još neke stvari, ali neću o tome jer ovaj post ipak nije taj već dugo namjeravani post. Ovo što sada pišem je neka vrsta uvoda u post, a to radim samo zato jer se osjećam krivim što nisu neke osnove mojeg poimanja lego kocaka objašnjene. Ući ću odmah u tematiku i ako netko osjeti da ne može pratiti, duboko se ispričavam.

Sam naslov je zapravo čudan. Naši hrvatski prijevodi mi uvijek izmame osmijeh na lice, a ovaj put je i bila namjera da bude tako „šentravo“ i „zabavno“ prevedeno. Normalni Ivan je hrvatski prijevod od engleskog „Regular John“. Utipkao sam u google prevoditelj riječ „regular“ čisto da vidim što će sve izaći. Odmah sam želio napisati „normalni“ Ivan, ali ovo sa savjetovanjem s google prevoditeljom je ovaj (jedan od rijetkih) puta bilo jako instruktivno. Ono što se kao glavni izbor izbacilo je riječ „redovan“. Ostale mogućnosti su: „pravilan“, „stalan“, „dobar“, „akuratan“, „prvog tima“, „simetričan“. To su pridjevi koji postaju sve zanimljiviji kako se redaju. Zapravo, pridjevi mi i nisu toliko zanimljivi. Ono što me zapravo obradovalo su neke izbačene imenice. Npr.: „redovnik“, „vojnik stalnog sastava“ i „stalna mušterija“. Tri nepovezane titule (ako bi to mogli tako nazvati). Našao bi se sigurno neki šaljivdžija koji bi našao neke poveznice između te tri titule. Recimo da je prva naše stalno zanimanje, drugo je samo kad se vodi neka vrsta jihada i treće je ono što smo mi u vrtiću. Dobro, ovo je primjer mojeg uma koji je sišao s (uma?) lanca.

Kakve sad to uopće ima veze s lego kockama? Radi se zapravo o vrlo jednostavnoj stvari. Postoje stvari koje su već u svojoj biti predestinirane. Neki bi rekli da su takve sve stvari pa i ljudi, ali ja volim misliti da postoji neka nesvrhovitost u ovom vrtlogu ljudskih pokušaja da nađu smisao (a kroz to zapravo samo pokušavaju opravdati svoje postupke). Ako ljudi imaju pravo tražiti neku svrhu i onda se na nju pozivati onda ja imam pravo odbaciti mogućnost svrhe i pozivati se na nesvrhovite i ne-predestinirane stvari. Slijedeći put dok ste u dućanu u kojem obično kupujete lego kocke, pogledajte malo kutije na kojima piše Star Wars, Pharaohs Quest, Kingdoms, itd. Nakon toga, bacite pogled na kutije na kojima piše Lego City. Nisam vam to rekao da pogledate zato da bi vidjeli da su cijene niže od ostalih paketa, iako je i to istina! Pogledajte samo te face, pogledajte tu neodređenost. Možda se te žute male glavice smiju ili mršte i izgleda kao da imaju neke izraze lica, ali zapravo nemaju. Lego city su lego kocke za svu djecu koja imaju podivljalu maštu. To su djeca/ljudi koji samo jednim pogledom na kutiju vide toliko scenarija u glavi da bi se nekome zavrtjelo (često se i njima samima zavrti). Ima i takvih koji kupe lego city setove jer kao skupljaju životinje ili žele samo ispuniti želju iz djetinjstva kad su željeli da imaju traktor od lego kocaka. To su, čini mi se, sve samo izgovori za nešto što se skriva u glavama tih ljudi. Dobro, možda moram prestati pisati u ovom tonu jer izgleda kao da su ti ljudi o kojima pričam bolesni. Nisu bolesni, oni su samo... drugačiji. Ono na što sam želio ukazati je to da su svi ostali setovi nekako predefinirani i predestinirani. Vitezovi su zeleni (zmajevi) i crveni (lavovi). Lavovi se bore protiv zmajeva i usput su pravi „vitezovi“ koji spašavaju mlade dame iz zarobljeništva. Zmajevi na kraju izgube (makar oni koji kupe te setove nikad to ne isceniraju jer ih sam osjećaj neke završenosti kopka i ne da im mira). Star Warsi su zapravo i jasnija priča od vitezova. Star Warsi imaju svoju Lucasovu (+ fan art) priču i djeca/odrasli tu priču prate. Sjećam se kad mi je zadnji put moj prijatelj rekao kako neće da u našem lego universeu postoji nešto kao „the force“ jer bi to Jedijima dalo ogromnu prednost i zapravo samo postojanje Jedija bi zahtijevalo da se naši junaci definiraju – jesu li oni za Republiku ili za Separatiste. Samo bogovi i prirodne sile znaju koliko ovdje postoji dilema. Naravno da želim biti pravednik, ali teško je odbaciti savezništvo Darth Vadera. Iako, u ovoj „igri“ ja konačno ne moram ispaštati za to što činim zla djela! Nema nikakvog karmana i ostalih zakonitosti (religijski, ideologijski ili pak znanstveno obojanih) koje bi me zaustavile u tome da budem zao i da cijeli svijet (ili barem onaj koji se prostire toliko koliko je lego kocaka u mojoj sobi/kući) postane rob mojoj moći. Mojoj i Darth Vaderovoj moći. Otišao sam predaleko. Poanta je bila u tome da mi nekako nije pasalo da ne postoji „the force“ u našem lego universeu. Možda zato jer imam puno Jedija i Sithova ili samo zato jer sam htio prkositi svojem prijatelju za kojeg bi htio vjerovati da manje zna o „forceu“ od mene. Ono što je jasno je to da me priča toliko uvukla u sebe da mi je oduzela moju maštovitost. Star Wars lego kocke su predestinirane. Takvi su i razni drugi setovi (da ne ispadne da sad samo pljujem po Star Warsima) poput Pirata s Kariba ili nadolazećih Lord of the Rings lego setova. Naravno, svi će „trebati“ imati Legolasa i Aragorna, a ponajviše Gandalfa (koji će doći u super setu u kojem se dobi neka vrsta novog konja i mali Frodo! – početna scena kad se Gandalf vraća u Shire). Ono što je najtužnije je baš to da je Gandalf predestiniran i on može raditi samo određene stvari. Sigurno će biti znojavih i debelih, užasnih ljudi koji će zamišljati u svojoj glavi da Gandalf ima dijete s nekom hobbiticom, ali takvi već vjerojatno zamišljaju i stvari poput toga da je Sauron žena u seksi lateksu koja čeka da izbičuje sve koji joj pred nju donesu prstenje, a da to nije „the one ring“. Sjetio sam se sad doduše primjera u kojem postoje neki likovi koji nisu toliko predestinirani, ali ipak jesu čim su stavljeni u neki kontekst. Recimo, u jednom od Kingdoms setova postoji i dobri lokalni kovač (tako ga ja zamišljam) koji marljivo radi oružje i to oružje koriste samo lavovi – znači, vitezovi koji su na strani dobra.



Moj se zove Mišo (iako bi neki rekli da ni to nije baš neko maštovito ime za blacksmitha – prevedi na 'rvacki). U nekom drugom svijetu (nekoj drugoj kući, nekom drugom domu) on radi za zlu stranu, ali ovaj moj je baš dobar i ne može si u tome pomoći. Takav je rođen. Vitezovi su ipak malo lakša kategorija što se tiče predestiniranosti pa onda postoje i ovakvi rubni likovi poput Miše koji nisu odmah otpočetka određeni. S druge strane, Aragorn i Anakin „Skyguy“ Skywalker su kao figure na šahovskom polju. Oni se kreću kao lovac, konj, kula ili u „najboljem“ (najpovoljnijem) slučaju kao kraljica (koja je neki moćnik poput Darth Sidiousa ili Saurona – koji može na bilo koju stranu, kako mu već paše). Ipak, Mišo je ona nepredvidljivost koja se desi dok pijun postane kraljica i kad jedan pijun koji se kretao samo ravno po ploči, sada može ići u svim smjerovima i rušiti sve pred sobom. Mišo je nedefiniran u svojoj definiranosti, ali on je osvježenje za maštu i zato moramo biti zahvalni na takvim „rubnim figurama“.

Ono što mene ipak više dira od pukih običnih (unaprijed određenih) pokreta po šahovskoj ploči je to kad ploča uopće nestane, a ako već ona i mora postojati onda se konj više ne kreće kao konj i kula više nije u boljem položaju od pijuna. Sve je neuređeno i sustav je u velikoj entropiji. Sve zavisi od trenutka, sve zavisi od raspoloženja. Ljudski um je sposoban za takve stvari i mislim da je zapravo u tome najveća čar. Određenost je za svakodnevni život poput četkanja zubiju, stizanja na posao i izvršavanja (dosadnih?) svakakvih poslova na koje je čovjek primoran ili nije primoran, ali mu se s vremenom sve čini kao neka vezanost lancima pa bi napravio sve samo da ti lanci puknu. Neodređenost je ono što stavlja naš um u pogon. Slično kao kad gledamo u mrak pa se kaže da se naš um s nama poigrava. Naša mašta raspaljuje i stvara nešto iz ničega. Ja „gledam u mrak“ u trenutku kada gledam u kutiju Lego city seta. Obi Wan Kenobi je možda velika faca, ali jedan pogled na normalnog Ivana i sve stvari su jasne. Iza Obi Wan Kenobija stoji cijeli kanon, a iza našeg Ivana nema ničega. Iza normalnog Ivana stoji samo velika praznina koja je spremna da ju ispuni sadržaj našeg uma.

Set lego kocaka koji me na neki način ponukao da ovo napišem se nalazi na mojoj polici i više puta tokom pisanja ovog sam pogledao na policu. Iako je to na neki način opet predefiniranje i predestiniranje, ja ću vam pokazati kako normalni Ivan izgleda (iako ćete na kraju shvatiti da zapravo ne mora izgledati baš tako).



Na opisu seta i piše da je on „Man“ i dobiva se još i „Woman“, bicikl, daska za surfanje i njihov kamper. Ne smijemo zaboraviti i ribu – koja je doduše predestinirana da ju se pojede – makar sam ja svoju bacio na plavu lego površinu pa neka pliva. Ionako riba nema veze s tim normalnim Ivanom i njegovom „woman“ (ili je on njezin?! Nemojte se samo vrijeđati, borci za ljudska prava i potlačene). Da ovo ne bi na kraju završilo s još nekim definiranjem (kad se već toliko borimo, očito, protiv toga), evo još nekih mojih prijedloga za normalnog Ivana. Ovaj koji je iznad objavljen je pomalo ipak premlad. On je s djevojkom otišao na kampiranje (i to vjerojatno u tatinom kamperu – iako iza piše: „Nije tatin – moj je!“). Priznajem da ovaj dio već postaje jako subjektivan pa mi je teško ne reći nešto, a da ne preslikavam svoj um na ovaj (digitalni) „papir“. Normalni Ivan je možda već polako „namješteni“ čovjek koji ima i ženu. Za djecu doduše ne znam, ali ako ih i ima onda su kod bake i djeda na čuvanju. Ima i dobro plaćeni posao makar mu već polako taj posao dosađuje. Kad smo već kod dosađivanja i žena mu dosađuje pa već duže vrijeme na poslu (ali i izvan njega) koketira s mlađom kolegicom. Idu on i žena u lego Crkvu, ali potajno ga zanimaju filozofska djela. Na polici je Biblija, ali to je samo ono očito. Čita i Toru, Vede i Kur'an, ali to njegova žena ne zna. Po tome bi bolji normalni Ivan bio ovo:



Na ovom setu piše da je on Person 1, a njegova žena (ili što mu to već je) je Person 2. Opet ta neodređenost koja me sve više fascinira kako pisanje ovoga uzima svoj zamah i kraj. Nadam se da sada shvaćate zašto je na početku posta bila ona priča s google prevoditeljem i više opcija kao što su "redovnik", "vojnik stalnog sastava" ili "stalna mušterija". Obi Wan Kenobi je Kenobi Wan Obi (kojim god redoslijedom pisali) je Wan Kenobi Obi je Kenobi Obi Wan. Normalni Ivan može biti uzoran muž, ubojica, heroj ili silovatelj. Odveo je ženu na kampiranje, ali možda ju je samo odveo na "čistinu" da je se lakše riješi i napravi mjesta za svoju mlađu kolegicu. A možda se zapravo ne radi uopće o normalnom Ivanu nego o normalnoj Ani (uzeto jer je često 'rvacko ime, a ispada da je baš i Ivan čest). Zavisi tko gleda i kako gleda. Sve u svemu, normalni Ivan je čista ideja neodređenosti i nepredvidljivosti. Normalni Ivan je ništa, ali može postati baš sve.


Sve slike su preuzete s Brickipedie koja je dom (i orijenitr) za sve ljubitelje lego kocki.
Uz čitanje posta predlažem slušanje pjesme od Queens of the Stone Age-a koja se prigodno zove...
Normalni Ivan

Slijedeći post koji sam namjeravao napisati nije trebao biti o ovoj temi. Ipak, došlo je do govora onog nesvjesnog, a čini mi se da kad se to desi da se tomu ipak treba dati prednost. Nesvjesno ipak ne govori tako često kao svjesno. Opet, stvar je u tome da već dugo nisam pisao post o nečem što ne mogu objasniti. Razum je u proteklih (ne znam koliko, ali puno) postova igrao glavnu ulogu i uvijek sam nekako analizom pokušao razlučiti elemente da bi bolje sagledao cjelinu. Postoje neke stvari koje je nemoguće (ili ako je i moguće onda je vrlo teško) podvrgnuti analizi. Čovjek otprilike zna neke svoje razloge. Nešto mu govori da bi baš to moglo biti uzrok, ali nikad ne može zasigurno znati ili to provjeriti - još manje podijeliti s nekim drugim pa da dobi neki savjet. Savjet ovdje zapravo ni ne bi previše pomogao. Na kraju ispada da je ova pisarija opet samo za mene. Neki ljudi bi htjeli misliti da sve što se ne može podvrgnuti strogom seciranju i analizi zapravo ne postoji. Nesvjesno nam ipak šalje neke poruke. Možda ne bi mogli stupiti u kontakt s nesvjesnim, ali bi sigurno mogli naučiti dešifrirati poruke koje nam nesvjesno šalje.
Imam ništa ili malo iskustva što se tiče lucidnih snova, ali jedno vrijeme sam tome posvećivao pažnju. Zapisivao sam svoje snove odmah nakon sna, pokušavao se prisjetiti onoga što sam sanjao i mogu reći da nakon nekog vremena treninga - pamćenje snova počne ići bolje i oni snovi koji su neistreniranom umu mutni, istreniranom postanu kristalno jasni. Naravno, ovo je jako subjektivno. Ima ljudi koji mogu sve snove zapamtiti, ima onih koji misle da nikad ne sanjaju i ima onih koji bez problema mogu odmah osvijestiti svoju prisutnost u vlastitim snovima. Meni se to dogodilo više puta kao slučajnost nego kao namjera.
Svejedno, nije mi namjera raspravljati o lucidnim snovima jer da sam i majstor u tome u ovom snu vjerojatno ne bi htio postati svjestan. Doduše, jednostavno bih odletio od tamo ili se samo namjerno probudio. Mislim da sam i poprilično siguran da ne bih želio tumačiti snove jer se time ne bavim. O tome i sam imam posebno mišljenje pa onda bolje da se u to ne upuštam.

Ono što se ne može poreći je činjenica da nesvjesno može utjecati na čovjekovo svjesno stanje. Možda neki čovjek može kroz svoje nesvjesno saznati svoje skrivene želje, ali ja zapravo doznajem samo svoje strahove. Čuo sam baš jučer u scenariju jednog filma rečenicu u kojoj se tvrdi da je jako dobro dok se sanjaju loše stvari jer je to znak da se još uvijek borimo, a tek kad se počnu sanjati dobre stvari onda je to zabrinjavajuće. Dobro, to je rečenica iz filma koji ima postapokaliptični smještaj i tamo opasnost vreba iza svakog ugla. Bilo kako bilo, ako je ta rečenica istinita onda se nemam čega bojati jer ja se još uvijek borim. Pitanje je samo s čim ili s kim se ja to borim. Ne znam zašto, ali kroz vrijeme sam stekao dojam kao da se neke stvari jednostavno ne smiju napisati pa makar ovo bio osoban blog na kojemu se sve zapravo smije napisati. Kao što sam npr. napisao u prošlom postu da mi se čini da emocije nekako čudno izgledaju u tekstu. Postoji tu i strah od "psa javnosti", ali i ostaje onaj neki gorki okus u ustima nakon izrečenog. Htio sam reći da se jednostavno borim sam protiv sebe. Zvuči kao klišej i imam gorki okus. To je valjda zato jer je najlakše (kad ne znamo protiv koga se borimo) reći da se borimo sami protiv sebe. To je zapravo izrijek koji apsolutno ništa nije objasnio. Postoje razna tumačenja, ali svaki put kada se protiv nekoga borimo zapravo se na neki način borimo protiv samih sebe. Ja bih mogao eventualno reći da se borim protiv svojih misli i nesvjesnog, ali zapravo se borim protiv samog sebe. I ide opet moje prokletstvo. Možda pisanje o neobjašnjivim stvarima ipak nije za mene jer razum uvijek želi objašnjenja. Kao da dok pišem osjećam da mi netko u vlastitoj glavi govori: "Kako je to moguće? Zašto je to tako? Što ti to pišeš?"

Pišem zato jer me noćna mora potaknula na to. Je li to dovoljno dobar razlog?
Zapravo me više muče ljudi u toj noćnoj mori, ali mislim da je tako sa svima (osim s onima koji ne sanjaju ljude).
Nesvjesno i svjesno me podsjećaju ipak na nešto. Svjesno je poput razuma koji može neke stvari razlučiti i na temelju toga odlučiti o svojim postupcima. Nesvjesno pak odgovara našem srcu. Razum i srce zajedno plešu. Karakteristike razuma su pokretnost i lakoća, a karakteristike srca su usporenost i težina. Razum je plesač koji je oštar poput britve i jako brzo može riješiti neki problem. Jako poletno i brzo može otplesati neku plesnu figuru. S druge strane, srce pleše puno sporije, ali kada pleše jednostavno se ne može srcu reći ne. Srce svakom svojem koraku daje neku težinu i dojmovi plesa srca ostaju puno duže u našem umu nego dojmovi razuma. Da se krivo ne razumijemo, razum je majstorski plesač i njemu dugujemo puno stvari koje danas posjedujemo. Usprkos tomu, razum zbog svoje brzine i najviše svoje oštroumnosti može posumnjati u svoje odluke. Istina je zapravo da bi razum možda mogao sam opstati i on nikad ne bi posumnjao u svoje odluke da nema srca, ali srce mu je dano i gotovo ne znam kako bi bilo moguće da ide jedno bez drugog. Samo razum i dobit ćemo robota, samo srce i dobit ćemo strastvenu zvijer. Čovjek je nešto između. On je dobio toliko pravo (i zbog toga bi trebao biti podjednako sretan, ali i nesretan) da bira kada će kako reagirati. Da li će u ovom trenutku dati vodstvo razumu ili možda srcu? To je sve već stvar odluke. Odluke koja je na nama samima.

Ovdje dolazimo do onog zašto je ovaj post uopće napisan (ili barem bio pokušan biti napisan). Nesvjesno će vjerojatno početi slati signale u trenutku kada smo zanemarili svoje srce i ostavili samo hladnoj britvi razuma da upravlja nama. Nesvjesno će se pobuniti kada naše neke odluke nisu ispravne. Čovjek koji se povodi samo za srcem (i ponekad nešto malo razumom) može upasti u velike probleme, ali to ne znači da čovjek koji se većinom prepušta razumu neće imati nikakve probleme. Čovjek nije napravljen da bude hladan i zato mu je i dato srce da ga ponekad ispravi - pa makar to bilo u vezi nejasnih snova u kojima netko umire ili netko samo odlazi ili zapravo kad se samo igra s nama pa nam da neku sliku koju bi mi htjeli da je stvarnost, a onda nam ju oduzme čim se probudimo, to jest postanemo svjesni. Razum je veliki vođa, ali jednostavno postoje stvari u kojima se srce bolje snalazi. Prosječan čovjek o tom balansu možda puno ne razmišlja pa kad dođu neki problemi svugdje se mogu naći razlozi oko nas, ali nitko ne posumnja u to da je problem zapravo u nama.
Najteža situacija je kad se srce i razum žele međusobno isključiti. U tom trenutku smo prisiljeni birati ekstrem jer nam nitko nije ponudio nikakav omjer. Rečeno nam je: Ili A ili B.
Ako izaberemo srce, čini se da ćemo izgubiti sebe (makar bi neki rekli da je to dobro u nekom istočnjačkom smislu govoreno) i naše vlastite interese. Ako pak izaberemo razum, dogodit će se upravo ovo što se dogodilo ovdje. Nesvjesno će početi reagirati i buniti se. Već pisanje ovog teksta je dokaz koliko je srce jako i koliko može razum biti ranjiv kad srce počne plesati svoj ples. Možda je zato i ljudima koji ne pišu ništa (i nemaju blog) bolje jer nikad ne dođu do dileme. Oni su malo nešto ružno sanjali, ali nema veze pa to se događa svakome. Ponekad požalim što i sam nisam sklon takvom relativiziranju stvari.
Ako srce može prisiliti razum da idemo elaborirati o nekoj temi koju se ne da secirati, gdje je srcu onda kraj? Kakav je to razum koji bi svjesno zbacio sebe sa svog trona da da prednost srcu? Možda je baš tu razlika između onih koji vole i onih koji ne vole. Oni koji vole istinski će pred sobom sve zgaziti (svoj ponos najviše), a oni koji ne vole istinski će već negdje po putu pasti i...? Još uvijek nisam do kraja siguran da li ljubav to radi. Da li ljubav gazi razum pod svaku cijenu?
Ne, ipak znam. Ljubav je prije svega uzajamna jer da nije takva ona bi bila sebedestruktivna i s time i neodrživa.

"Ono što daješ, a ne primaš u istoj mjeri, kad tad prestaneš davati."




p.s.- ovaj post je neka vrsta poruke pa ako ga ona/onaj kome je namijenjen pročita, biti će dobro. Ako ga ne pročita, biti će također dobro.

Prije dva dana sam naišao na jedan prilično stari blog. On više nije u funkciji i mislim da se ga vlasnik više ne sjeća. Ne sjeća se ni mene kad smo već kod toga.

Pokušavam nekako ovo napisati, a da ne ispadne kao da je još jedan nostalgičan tekstić. Možda ću nostalgiju zadržati za sebe i tako tekst i njegove čitatelje poštedjeti prevelikih izljeva emocija. Dobio sam u zadnje vrijeme dojam da su emocije loše u tekstu. Ljudi koji takve tekstove pišu su nazivani mekušcima i onima koji samo traže pažnju publike. Budući da ja već odavno nemam nikakvu publiku (a onu koju imam, moguće da gubim u ovom trenutku kad pišem), mogu napisati zapravo što god želim. Doduše, to se neće desiti i mogao bih to opisivati i objašnjavati, ali neću uraditi ni to.

Evolucija blogova je čini se nekako neizbježna. Bolje reći, stil pisanja se kod čovjeka s vremenom mijenja. Ako to nije slučaj: čovjek je ili rođen sa specijalnim sposobnostima pisanja ili s njim nešto nije u redu i trebao bi se zapitati.
Ministar municije (figura spominjana u davnim postovima, poznata samo najvjernijim čitateljima - ako takvih ima!) je također neki dan malo bio u inspekciji ovog bloga i barem smo se nasmijali ako ništa drugo. Samo oni najuporniji su ostali na ovoj domeni i dalje marljivo pišu. Moram priznati da sam i sam pomalo zakržljao - barem što se tiče redovitosti pisanja. Teško je svaki dan producirati kvalitetne tekstove, a da se ne zaglibi u površnosti. Prije je postova bilo puno više, ali oni su gotovo bili mistični ili, u svojoj ranijoj fazi, su bili o svakodnevnim dogodovštinama - najčešće onim u kojima se obaviještavalo o tome koliko je tko popio, psovalo se masno i komentiralo na isti način po različitim blogovima. Neke smo poznali, a za neke uopće nismo bili sigurni da postoje. Ono što je bilo jasno je da smo bili "mladi i naivni". Neki su takvima ostali, a neki su obukli svoj plašt "odraslosti" po čistoj konvenciji. Pitanje je da li je ovdje ostalo pisati dijete ili odrasli čovjek? Jesu li oni koji su napustili svoje blogove odrasli ljudi ili su djeca koja ne mogu održavati nešto duže nego što to zahtijevaju trendovi? Svi sad koriste F, ali kad tad će i to prestati koristiti.
Ipak, ne želim da ovaj post bude još jedan u nizu društvenih kritika. Kritike mladih, kritike religije, kritike konzumerizma i raznih mašinerija se ovdje mogu naći. Ovaj put... ovaj put želim nešto drugačije.

Stvar je zapravo jako jednostavna. Netko mora nastaviti ovo pisati. Tko bi se inače sjećao tih svih budala koje su došle i prošle? Nije bitno što autor piše sam za sebe. To nikad u iskrenom pisanju nije ni bilo bitno. Imali smo prije puno više komentara na retardiranije postove nego što danas imamo na one koje bi htjeli nazivati "pametnijima". Usprkos potrebnoj ravnodušnosti autora prema komentatorima i publicitetu, nisam siguran da postoji netko tko barem malo nije bio sretan kad je netko pročitao njegov tekst. Nekad su se potrudili i komentirati nešto pa je onda sreća još veća - nije uopće važno ako je to kritika. Različiti su ljudi i različita su mišljenja. Mogu čak reći da je pisanje postova nekad bilo neki oblik komunikacije. I danas je to vjerojatno tako samo što ja ne mogu reći to u svom slučaju. Ne čitam ni jedan blog redovito (osim možda jednog) i to je vjerojatno razlog zašto je i ovdje toliko usamljeno. Uvijek se događa neka recipročnost i ako želiš da budeš čitan - morat ćeš čitati. Znam da je ovo već polako pretjerivanje, ali ovaj blog je kao usamljeni otok. Ja bih želio da je negdje u nekom tropskom moru, ali mogu se samo tomu nadati. Otok koji svjedoči ljudskoj odlučnosti i otok koji će stajati bez obzira što se dogodilo - osim u slučaju kada bi netko srušio i hakirao cijeli blog.hr pa bi se možda i podaci izgubili. Možda ove pisarije ne vrijede puno nekom gostu, ali autoru vrijedi cijelo bogatstvo. Vidjeti svoje pisarije kako se razvijaju kroz vrijeme je nešto veoma važno ako se netko želi usavršavati - ili se samo malo tu i tamo nasmijati prijašnjim piskaranjima, razmišljanjima, dogodovštinama.

Na kraju krajeva ću čitati sam sebe ako sve propadne. Od tokova misli pa sve do najproračunatijih elaboracija. Ovdje je negdje, samo treba stisnuti arhivu tu i tamo.

Osjećam se kao da sam na nekom napuštenom svemirskom brodu. Znam da je jednom bilo još ljudi ovdje, ali sada je tišina.
Tu i tamo čujem nekakvo škripanje, ali možda mi se to samo sve priviđa. Možda sam već predugo sam ovdje pa moj um počinje raditi protiv mene.


Poznavao sam ljude. Sad ne znam nikog. Polako mislim da i sam počinjem blijediti.
Ipak, liječim se. Subjekt se vraća u svoje rečenice, pa makar on bio najveći egoist u ovoj galaksiji.

"Ne, ovo nije naslov novog zabavnog showa za uživanje mase gledatelja. Doduše, ovdje se radi o zabavi, ali o posebnoj vrsti zabave: intelektualnoj zabavi."

Kao vjerojatno i svi veliki fanovi Star Warsa, s nestrpljenjem očekujem novo uzbuđenje u Star Wars svijetu.
Naime, zakazan je dolazak filma Star Wars: Phantom Menace u svojoj 3D varijanti. S tim da nikad nisam gledao film u 3D-u, uzbuđenje je još veće i drago mi je da će prvi film biti početak jedne od najboljih saga. Globalno, film dolazi 10.2.2012., ali je u našem novootvorenom (mega) kinu premijera danas (9.2.2012.). Pustit ćemo ipak jedan dan da se film uigra. Nisam siguran koliko će ljudi biti, ali za takve stvari je uvijek dobro rezervirati karte unaprijed (telefonom, ali možete i preko interneta - iako sam dobio informacije da s tim naručivanjem preko interneta postoje neki problemi).

Star Wars se nekima sviđa više, a nekima manje. Pogledati samo filmove je veoma instruktivno, ali za potpunije znanje o Star Wars Universeu bilo bi dobro čitati knjige, gledati animiranu (za one koji vole) seriju Star Wars: Clone Wars koja ima 4 sezone zasad (4. sezona još nije prikazana do kraja i prikazuje se na Cartoon Networku - koliko ja znam).
Postoji i nešto što daje možda najviše informacija na najbrži mogući način:

Wookieepedia

Koristim Wookieepediju često kad želim nešto saznati o Star Warsima što npr. vidim u seriji ili pročitam u knjizi.

Ne samo da sam primjetio da se neke stvari iz filmova ne mogu saznati nego se i o nekim likovima, stvarima ili događajima dobiva potpuno krivi dojam - jer obično na prvi dojam stvari znaju čovjeka zavarati. Sumnjam da će dodatne informacije o Star Warsima privući one kojima se to ispočetka ne sviđa, ali će definitivno zaljubljenicima produbiti doživljaj Star Warsa.

Nadam se da će oni koji idu na 3D avanturu uživati u njoj!


May the force be with you

Ovaj naslov bi mogao biti zanimljivi naslov nekog filozofskog eseja, ali ovdje se ne radi o filozofskom eseju. Ovo je moj komentar na promjenu filmova kroz vrijeme – možda neće biti tako ekstenzivno i široko elaborirano, ali će ukazati na neke probleme modernih filmova. To se ne odnosi, naravno, na sve moderne filmove jer ima i takvih koji su stvarno dobri. Možda je ovo više kritika publike filmova nego filmova samih jer živimo u kulturi koja je poznata po tome da proizvodi samo ono što se dobro prodaje, a ono što je izvorna ideja se maksimalno prilagođava oku/uhu/dodiru ili čemu već god publike.

Učinio sam neku vrstu inverzije (sasvim slučajno doduše). Nedavno mi je bio preporučen film Tron: Legacy (2010). Pogledao sam film i bio oduševljen onoliko koliko su ljudi danas oduševljeni kada pogledaju film u kojem ima puno efekata koji ukrašavaju okoliš, likove koji se pojavljuju i, naravno, spektakularne bitke (ako ih u filmovima ima – a ima ih!). Jeff Bridges mi je inače glumac „ugodan oku“ (pogotovo mi se sviđa njegova izvedba, ali i lik, Jeffreya Lebowskog –poznatijeg možda pod nadimkom „The Dude“), ali moram priznati da je njegovo digitalno pomlađivanje izgledalo gore od nekih domaćih uradaka u photoshopu. Ne možemo očekivati perfekciju (ili barem ne još?!), ali uglavnom mi se nije svidjela njegova digitalizirana mlađa verzija. Tron: Legacy je zapravo neka vrsta nastavka (makar se dogode neke stvari između dva filma koji zahtijevaju objašnjenje) na film Tron (1982). Ja sam znao za taj film, ali sam ipak prvo pogledao noviju verziju. Današnja tehnologija je puno razvijenija (da nije bilo bi zabrinjavajuće) od one koja je korištena 1982. godine i po tome prirodno slijedi da je The Grid (glavno mjesto radnje u oba filma) bolje prikazan u novijoj varijanti. No, je li ipak sve stvar samo onog što je „modernije“ i „s više bljeskanja napravljeno“? Razlika između starijih i novijih filmova je u tome što noviji imaju pomoć tehnologije koja im u neku ruku olakšava stvari. U starijim filmovima, koji su rađeni kad nije bilo danas dostupne tehnologije, je mašta trebala zamijeniti tehnologiju. Nije bilo svih tih mogućih efekata koji su mogli zapanjiti publiku. Čini mi se da se u filmovima dogodilo nešto slično kao onome što se kaže da kad je nastalo pismo i kad su ljudi počeli zapisivati sve moguće, počeli su i manje pamtiti. Možda bliži primjer tomu je moderni kalkulator uz pomoć kojega danas gotovo sve možemo izračunati (ovim tempom uskoro ćemo se spajati i na internet putem kalkulatora). Posljedica (doduše dovedena do ekstrema) toga bi mogla biti da neki ljudi neće znati ni tablicu množenja napamet jer: „Pa imam kalkulator da on računa/pamti za mene“. Redatelji filmova isto tako polažu velike nade u tehnologiju pa se dogodi danas da neki filmovi dobe veću gledanost samo zbog svojih „efekata koji publici oduzimaju dah“. Filmskom kritičaru postaje relativno teško ocijeniti neki film jer se više ne zna što je djelo čovjeka, a što je djelo kompjutora. Priče iza kojih stoje ti svi velebni i oni manje velebni filmovi su uvijek djelo čovjeka i valjda će i tako ostati. Moderan film je sposoban sebe zamotati u tehnologiju i može nam se učiniti da nam je bolji od nekog starijeg filma koji ga u maštovitosti i kreativnosti nadmašuje gotovo u potpunosti. Gotovo uvijek je tako da se stariji kritičari zgražaju nad novijim stvarima i nemaju ukus kao npr. suvremeniji kritičari. Stariji kritičar može odbiti onda ići uopće u današnje kino jer „ni filmovi nisu više ono što su nekad bili“. Treba se ovdje biti jasan: ovo nije kritika razvijajuće tehnologije nego kritika ljudi koji imaju tendenciju da postanu previše ovisni o stvarima (onim koje im pomažu, ali češće onima koje im odmažu). Film se na kraju, kao i sve ostalo, treba prodati i može biti da je redatelj sticajem okolnosti prisiljen da napravi film na način da se bolje proda. Možda je stvar i u tome da ljudi danas ne znaju gledati filmove. To ima veze i s današnjim poimanjem zabave koja je instant-zabava. Instant-zabava je pak posljedica cijele tzv. McDonalds kulture koja konzumira najveće smeće i misli da je to nešto dobro i hvalevrijedno. Čisto zdravo razumsko zaključivanje nas može dovesti do toga da jednom kad djeca i mladež počnu odrastati hranjeni jednom takvom kulturom koja probavlja svakakvo smeće i valorizira ga prilično visoko, pitanje je samo vremena kada će ta „djeca i mladi“ stasati da i sami produciraju nešto slično onome što su gledali kao mali. Tu se vidi potreba za gledanjem i starih filmova. Filmova koji su rađeni na način da nisu imali dostupnu svekoliku tehnologiju nego su se oslanjali na čistu maštu (dobar primjer takvog filma je The Wizard of Oz iz 1939. – kojeg bi današnja publika Transformersa, Iron Mana i svekolikih vampirsko-vukodlačkih romansi (u kojima se ponavlja zapravo jedan te isti obrazac koji je preuzet iz priče koju smo svi čuli/čitali pod imenom „Ljepotica i zvijer“ i cilja na srca svih maloljetnih djevojčica, gospođa koje nisu dobile dovoljno ljubavi i pažnje i gospode s malo „osjetljivijim mentalitetom“) sigurno popljuvala s nekim riječima poput: „užasno“ ili „groteskno“. Oni i njihova djeca ne mogu gledati uplašenog lava Zekea, Hickorya The Tin Mana i strašilo pod imenom Hunk. Hunku otpadaju dijelovi i djeca bi se mogla toga preplašiti, ali glavno da ih puštamo u kina da gledaju svakojake koljačine koje se najviše reflektiraju u žanru filmova kojeg svi znamo pod imenom horror. Današnji horrori su samo komadanje ljudskih dijelova tijela i mnogo krvi (cijela serija filmova „Saw“). Koliko je trebalo truda za sve one kostime u Čarobnjaku iz Oza? Mislim da taj trud nikad neće nadoknaditi par klikova mišem u nekom modernom studiju.

Učini mi se kako s pravom možemo reći da u filmskoj industriji tehnologija na neki način ubija maštu i čovjekove sposobnosti. Ono što bi trebalo učiniti je ne smanjiti tehnologiju nego ju samo koristiti „pažljivije“ i umjerenije. Sve stvari koje se previše forsiraju na kraju postanu dosadne i nezanimljive. Time što tehnologiju guramo do njezinih ekstrema u filmskoj umjetnosti (ako se uopće umjetnošću ti moderni filmovi s mnogo efekata mogu nazvati) ne radimo ništa drugo nego zasićujemo publiku (kakva god ona bila). Tehnologija i mašta bi trebale raditi skupa. Čini mi se da bi mašti u toj suradnji trebali ipak dati malo prednosti, a tehnologija bi samo te sve maštovitosti ljudskog uma oživljavala. Uvijek do neke određene mjere. Nikad u krajnosti.

„Živimo u razdoblju kad svi znaju tko su Edward i Bella, ali nitko ne zna tko su Rick Blaine i Ilsa Lund. Znaju ti nabrojati sve dijelove Slagalice Strave (plus imena likova koji su tamo brutalno ubijeni), ali ne znaju što je to Psycho ili The Shining. Poznaju velikog heroja Tonya Starka, ali ime Ben Hur im ne govori baš previše. Zašto bi mene zanimalo tko je rekao: „I'm gonna make him an offer he can't refuse.” i tko je pobogu Tony Montana?Da li sam čuo za Kubricka? Pa poznato mi je, ali pustimo to. Jesi li ti gledao Transformere 3?”

Ili skraćeno: “Što je previše ni s kruhom nije dobro.”