Pregled posta

Moral i predčeoni režanj

Ljudska priroda ima karakteristiku da se na nešto navikne pa onda to teško pušta. Tijelo se navikava na razne supstance i kemikalije i po primjerima nekih tjelesnih ovisnosti možemo vidjeti da su te ovisnosti itekako sposobne uništiti čovjeka. Možda bismo mogli ići čak tako daleko da kažemo da je svaka ovisnost sama po sebi loša jer u svemu treba imati ravnotežu. Ipak, neke ovisnosti se prihvaćaju tako dugo dok su u okvirima „normalnog“ (što god to značilo). Možda bi bolje bilo reći da se ovisnosti toleriraju tako dugo dok ne narušavaju čovjeku ostale životne funkcije (od onih čisto bioloških pa sve do onih društveno konstruiranih kao što je npr. redoviti odlazak na posao).
Gore od tjelesnih ovisnosti su ipak one umne ovisnosti (npr. ovisnost o nekom mišljenju). To najčešće dovodi do zatvaranja u obrasce i „sindroma konzerve“. Dar koji je dan čovjeku (dar koji je došao u paketu s mogučnošću pojačane umne aktivnosti) je prilagodljivost. Biologiji i evoluciji našeg tijela smo dali kroz godine vremena da učini od čovjeka ono što je on danas. Doduše, mogli bismo zamijeriti evoluciji što nas je napravila tako manjkave u odnosu prema drugim stvorovima. Moram ipak ovdje nadodati čestu pogrješku koju ljudi rade u vezi s evolucijom. Evolucija nas nije napravila savršene nego nas (i druga bića također) je napravila samo „dovoljno dobrima da preživimo“. Najvrijedniji anatomski dodatak koji je kod nas razvijen (i sposoban se još itekako razvijati) je razum.

Unatoč tomu, postoje ljudi (i to je vrlo vjerojatno većina) koji se ne mogu prilagoditi novim otkrićima i novim mišljenjima. Geni su zaslužni za smjer prema kojem ćemo se razvijati. Odgoj igra isto veliku ulogu. Obično se govori o nekim kritičnim godinama u kojima se svašta nauči pa to kasnije, na ovaj ili onaj način, prati čovjeka cijeli njegov život. Sjećanja i impresije su moćna stvar. Stvar kojom se, naravno, može i manipulirati. Neki ljudi su jednostavno previše bili podložni jednom načinu razmišljanja pa se kasnije ne mogu nikako toga osloboditi. Što je vremenski duža izloženost jednoumlju, to je kasnije gore i teže ispraviti učinjeno.
Sjetite se samo kako su ljudi zadojeni religijom poludjeli kad je Galileo svojim istraživanjem došao do zaključka da naš sustav nije geocentrični nego heliocentrični. Slična glupost se događa još i danas kad kreacionisti pokazuju karikature majmuna s Darwinovom glavom koji sjedi kraj drugog majmuna. Oni govore da majmuni nisu njihovi preci i neka Darwin to govori za sebe, ali za njih to ne vrijedi. Prvo: tko je uopće rekao da je nešto u vezi s majmunima uvredljivo? Majmuni nemaju takve intelektualne sposobnosti kakve npr. ima čovjek (makar bi se moglo naći mnogo primjera koji bi pokazali upravo suprotno), ali nema ni pas ni mačka pa ni dupini – koji su daleko najbliži nečemu što bismo zvali inteligencijom. Sve ipak ima svoj razlog. Postoji odličan razlog zašto bi majmuna htjeli posebno diskreditirati. Darwin je to i dokazao. Diskreditiraj ono što ti je najkonkurentnije (najbliže/najsrodnije). Zato se valjda i ti kreacionisti (i ostali koji se ograđuju od svojih predaka) toliko boje malih majmuna.
Drugo: možda su kreacionisti (i svi koji negiraju svoje pretke) jednostavno s nekog drugog planeta i njima se ne može dokazati srodnost s majmunima i ostalim primatima. Svi koji uvažavaju teoriju evolucije su zapravo posrnuli ljudi koji su odbacili svog O/oca i ne mogu se pomiriti s činjenicom da smo svi stvoreni od ruke Svemogućeg.
Teorija evolucije je izvanredna teorija koju je trebalo iznaći/pronaći/postulirati, ali ona je ionako trebala kad tad biti otkrivena. Vjerojatno ljudi prije teorije evolucije nisu mogli razmišljati na način na koji mi danas razmišljamo, ali su mogli jednostavnim promatranjem samih sebe (makar i životinje daju neke naznake samousavršavanja i „učenja“ – a da nisu rastegnute na milijarde/milijune godina koliko treba oblicima da se razviju/poboljšaju) vidjeti želju da se nešto/netko usavrši. Kod najbanalnijih stvari poput slaganja kreveta nakon spavanja možemo vidjeti postepenu evoluciju u tehnici. Kad smo bili mali, divili smo se odraslima kojima je trebalo minimalno vremena da savršeno (bez ijednog zgužvanog dijela) slože krevet. Danas to i sami radimo prilično savršeno. Vježba dovodi do savršenstva. Trebalo nam je neko vrijeme (također za vježbu) i trebao nam je Darwin, ali na kraju smo shvatili da je i sam život vježba, postepeno poboljšavanje tehnike. Unatoč svim opravdanim razlozima i brojnim primjerima koji mogu u tu svrhu služiti, nekim ljudima je to još i danas teško prihvatiti.



Ovo s Galileom i Darwinom je pisano samo radi primjera u kojima smo željeli pokazati da vjerovanja i mišljenja mogu užasno zamagliti naš um. Postoji spekulacija da ga premalo vježbamo ako nam se to može dogoditi. Uz konstantno vježbanje uma nam treba i iskustvo s raznim stvarima. To se najlakše dobiva proučavanjem svijeta oko sebe (ponekad i unutar sebe). Kad vidimo da postoji mnogo različitih stvari dolazimo do pojma pluralnosti koji nam mora pokazati da naše jednoumlje jednostavno nema smisla. Ipak, pustit ćemo taj pojam sad po strani i preći na nešto što bi moglo još više zapanjiti (odnosno nešto što već zapanjuje ljude – neki se pomire s tim, a neki još uvijek to negiraju. Za takve negirajuće je ovo posebno napisano) od heliocentričnog sustava ili od istine o našim dlakavim precima.

Pitanja koja ljude najviše pogode su ona što se tiču njihovih vjerovanja. Vjerovanja i uvjerenja mogu biti složena u institucije pa dobivamo religije, ali i ne moraju uopće biti posložena nego samo prebivati kao neka vrsta „znanja u oblaku“ koju ljudi prenose s jednih na druge. Neki imaju neka vjerovanja poput vjerovanja u Boga ili u neku silu. Jedni vjeruju da postoji transcedentalni svijet, drugi iza svega vide neku vrstu životne energije. To je jako subjektivno i vrijedi za svakog čovjeka posebno. Međutim, ono što bi se moglo reći za sve ljude je neka vrsta vjerovanja u „mutno“ porijeklo osjećaja. Oni koji i znaju pozadinsku (znanstvenu) priču iza toga ipak kao da ju samo žele zaboraviti i ostati u „mutnoj vodi“. Ljubav je jedan od takvih osjećaja o kojima ljudi pogotovo imaju razne priče o porijeklu. Natovljeni smo kulturom „ljubića“ i romantičnih komedija koje su, ništa čudno, iskrivile našu percepciju. Nećemo sada ulaziti u teoriju o ljubavi ili vrstama ljubavi. Željeli bismo se više zadržati na osjećajima općenito, ali ljubav uzimamo samo zato jer nekako najviše pogađa. Vjerojatno bi se neki dugotrajni ljubavni par uvrijedio kad bi im počeli s pričom o tome da se oni tako vole zbog lučenja različitih hormona i da je to zapravo sve baš kemija. Ne govori se uzalud (makar većina o tome nema pojma): „Dogodila se kemija između nas dvoje.“ Ljudi zapravo posjeduju znanje o osjećajima i toga što se skriva iza sve te silne mistike, ali to je još jedna čovjekova karakteristika. Zatvaranje vrata pred istinom i uvjeravanje samog sebe da su neke stvari onakve kakve zapravo nisu. Nije tako samo s ljubavlju. Tako je i sa strahom, srdžbom, srećom, nervozom, itd. Kad smo kod ljubavi: nije tako ni samo s romantičnom ljubavlju. Tako je npr. i s majčinskom i prijateljskom ljubavlju. Kemikalije i geni jednostavno utječu na ponašanje bića. Kod ovaca npr. majčinsku ljubav uzrokuje oksitocin koji se u velikim količinama izlučuje tokom poroda. Te velike količine oksitocina su prisutne sve do dva sata nakon poroda. Tada su majke ovce sklone tomu da ližu svako janje i stvaraju vezu između mladih i sebe. Dovedite bilo koje janje ovci izvan tog vremena i ona će ga odbaciti ako se nije zbližila s njim u kritičnom trenutku povišenih količina oksitocina. Da, pa čak i ako je to njezino vlastito janje koje nije lizano od svoje majke i koje sa svojom majkom nije zbliženo. Kod ovce se taj proces „zbližavanja“ može ponoviti injekcijom oksitocina. Slična stvar je i kod vjernosti i nevjernosti kod voluharica, ali u to detaljno nećemo ulaziti. Reći ćemo samo toliko da povišenjem količina oksitocina i sličnog spoja vazopresina u mozgu planinskih i livadnih voluharica smanjujemo promiskuitetno ponašanje i povećavamo šanse za „vjernost“. Pokusi na ljudima, naravno, nisu dopušteni, ali mislim da bi rezultati takvih pokusa opet bili baš neromantični.

Mnogi ljudi uživaju u altruističnim djelima. Oni vole pomagati drugima jer ne žele da drugi pate i žele da su i drugi sretni. U očiti problem altruizma (i je li uopće altruizam iskren ili je on samo neka vrsta sebičnosti?) nećemo sada ulaziti jer tome ovdje nije mjesto. Ipak, dokazano je da neke ozljede glave (specifičnije: predčeonog režnja) utječu na moralno ponašanje/odlučivanje ljudi. Ljudi s oštećenjima predčeonog režnja pokazuju manje suosjećanja za druge i lakše im je druge povrijediti. Ljudima je čisto logično prihvatiti da netko tko je imao moždani udar ili grand mal ima neke posljedice nakon toga (kao što su smanjene intelektualne sposobnosti zbog oštećenja na mozgu), ali im je užasno teško prihvatiti činjenicu da bi „zlo“ moglo biti neurološki problem. „Pa neki zločinci bi se onda mogli time braniti na sudu.“ To je u potpunosti točno i ne vidi se točan razlog zašto nešto ne bi bilo točno ako se s time netko može braniti na sudu ili bilo gdje drugdje. Ne, ipak se rađe mistificira porijeklo zla ili dobra. Dobri ljudi su anđeli, a zli ljudi su demoni i poslanici pakla. Ne govori se ovdje da se ljudi za svoja zlodjela ne bi trebali kažnjavati nego se samo kaže da se ljudi ne bi trebali zavaravati – što to tako često imaju naviku činiti.


Ovo su njihove reakcije kad su saznali da ih negirate kao svoju braću

Samim pogledom oko sebe (na svoju kulturu) čovjek može vidjeti da nije obično biće. On je napravio stvari (i dobre i loše) koje niti jedno drugo poznato biće nije napravilo. Biće koje je naizgled podijeljeno između svojeg razuma i osjećaja. Ipak, sve je to dio cjeline. Možda je čovjek složeniji i „božanstveniji“ (što god to značilo) od recimo Paramecium caudatum, ali to još uvijek ne znači da je on „izabrano“ biće. Ne znači da je on gospodar svega ostalog. On je samo proučavatelj. Moramo se samo sjetiti Darwina i evolucije. Mi nismo nimalo savršeni, samo dovoljno dobri da preživimo.

„Izvadite mu predčeoni režanj pa ga onda pitajte da li će vam pomoći. Maknite janje od majke ovce u trenucima kad joj se luče velike količine oksitocina pa vidite da li će još uvijek biti tako „dobra majka“. Dosta je mistifikacije. Za sve postoji objašnjenje.“



Post je objavljen 24.02.2012. u 13:07 sati.