Slijedeći post koji sam namjeravao napisati nije trebao biti o ovoj temi. Ipak, došlo je do govora onog nesvjesnog, a čini mi se da kad se to desi da se tomu ipak treba dati prednost. Nesvjesno ipak ne govori tako često kao svjesno. Opet, stvar je u tome da već dugo nisam pisao post o nečem što ne mogu objasniti. Razum je u proteklih (ne znam koliko, ali puno) postova igrao glavnu ulogu i uvijek sam nekako analizom pokušao razlučiti elemente da bi bolje sagledao cjelinu. Postoje neke stvari koje je nemoguće (ili ako je i moguće onda je vrlo teško) podvrgnuti analizi. Čovjek otprilike zna neke svoje razloge. Nešto mu govori da bi baš to moglo biti uzrok, ali nikad ne može zasigurno znati ili to provjeriti - još manje podijeliti s nekim drugim pa da dobi neki savjet. Savjet ovdje zapravo ni ne bi previše pomogao. Na kraju ispada da je ova pisarija opet samo za mene. Neki ljudi bi htjeli misliti da sve što se ne može podvrgnuti strogom seciranju i analizi zapravo ne postoji. Nesvjesno nam ipak šalje neke poruke. Možda ne bi mogli stupiti u kontakt s nesvjesnim, ali bi sigurno mogli naučiti dešifrirati poruke koje nam nesvjesno šalje.
Imam ništa ili malo iskustva što se tiče lucidnih snova, ali jedno vrijeme sam tome posvećivao pažnju. Zapisivao sam svoje snove odmah nakon sna, pokušavao se prisjetiti onoga što sam sanjao i mogu reći da nakon nekog vremena treninga - pamćenje snova počne ići bolje i oni snovi koji su neistreniranom umu mutni, istreniranom postanu kristalno jasni. Naravno, ovo je jako subjektivno. Ima ljudi koji mogu sve snove zapamtiti, ima onih koji misle da nikad ne sanjaju i ima onih koji bez problema mogu odmah osvijestiti svoju prisutnost u vlastitim snovima. Meni se to dogodilo više puta kao slučajnost nego kao namjera.
Svejedno, nije mi namjera raspravljati o lucidnim snovima jer da sam i majstor u tome u ovom snu vjerojatno ne bi htio postati svjestan. Doduše, jednostavno bih odletio od tamo ili se samo namjerno probudio. Mislim da sam i poprilično siguran da ne bih želio tumačiti snove jer se time ne bavim. O tome i sam imam posebno mišljenje pa onda bolje da se u to ne upuštam.
Ono što se ne može poreći je činjenica da nesvjesno može utjecati na čovjekovo svjesno stanje. Možda neki čovjek može kroz svoje nesvjesno saznati svoje skrivene želje, ali ja zapravo doznajem samo svoje strahove. Čuo sam baš jučer u scenariju jednog filma rečenicu u kojoj se tvrdi da je jako dobro dok se sanjaju loše stvari jer je to znak da se još uvijek borimo, a tek kad se počnu sanjati dobre stvari onda je to zabrinjavajuće. Dobro, to je rečenica iz filma koji ima postapokaliptični smještaj i tamo opasnost vreba iza svakog ugla. Bilo kako bilo, ako je ta rečenica istinita onda se nemam čega bojati jer ja se još uvijek borim. Pitanje je samo s čim ili s kim se ja to borim. Ne znam zašto, ali kroz vrijeme sam stekao dojam kao da se neke stvari jednostavno ne smiju napisati pa makar ovo bio osoban blog na kojemu se sve zapravo smije napisati. Kao što sam npr. napisao u prošlom postu da mi se čini da emocije nekako čudno izgledaju u tekstu. Postoji tu i strah od "psa javnosti", ali i ostaje onaj neki gorki okus u ustima nakon izrečenog. Htio sam reći da se jednostavno borim sam protiv sebe. Zvuči kao klišej i imam gorki okus. To je valjda zato jer je najlakše (kad ne znamo protiv koga se borimo) reći da se borimo sami protiv sebe. To je zapravo izrijek koji apsolutno ništa nije objasnio. Postoje razna tumačenja, ali svaki put kada se protiv nekoga borimo zapravo se na neki način borimo protiv samih sebe. Ja bih mogao eventualno reći da se borim protiv svojih misli i nesvjesnog, ali zapravo se borim protiv samog sebe. I ide opet moje prokletstvo. Možda pisanje o neobjašnjivim stvarima ipak nije za mene jer razum uvijek želi objašnjenja. Kao da dok pišem osjećam da mi netko u vlastitoj glavi govori: "Kako je to moguće? Zašto je to tako? Što ti to pišeš?"
Pišem zato jer me noćna mora potaknula na to. Je li to dovoljno dobar razlog?
Zapravo me više muče ljudi u toj noćnoj mori, ali mislim da je tako sa svima (osim s onima koji ne sanjaju ljude).
Nesvjesno i svjesno me podsjećaju ipak na nešto. Svjesno je poput razuma koji može neke stvari razlučiti i na temelju toga odlučiti o svojim postupcima. Nesvjesno pak odgovara našem srcu. Razum i srce zajedno plešu. Karakteristike razuma su pokretnost i lakoća, a karakteristike srca su usporenost i težina. Razum je plesač koji je oštar poput britve i jako brzo može riješiti neki problem. Jako poletno i brzo može otplesati neku plesnu figuru. S druge strane, srce pleše puno sporije, ali kada pleše jednostavno se ne može srcu reći ne. Srce svakom svojem koraku daje neku težinu i dojmovi plesa srca ostaju puno duže u našem umu nego dojmovi razuma. Da se krivo ne razumijemo, razum je majstorski plesač i njemu dugujemo puno stvari koje danas posjedujemo. Usprkos tomu, razum zbog svoje brzine i najviše svoje oštroumnosti može posumnjati u svoje odluke. Istina je zapravo da bi razum možda mogao sam opstati i on nikad ne bi posumnjao u svoje odluke da nema srca, ali srce mu je dano i gotovo ne znam kako bi bilo moguće da ide jedno bez drugog. Samo razum i dobit ćemo robota, samo srce i dobit ćemo strastvenu zvijer. Čovjek je nešto između. On je dobio toliko pravo (i zbog toga bi trebao biti podjednako sretan, ali i nesretan) da bira kada će kako reagirati. Da li će u ovom trenutku dati vodstvo razumu ili možda srcu? To je sve već stvar odluke. Odluke koja je na nama samima.
Ovdje dolazimo do onog zašto je ovaj post uopće napisan (ili barem bio pokušan biti napisan). Nesvjesno će vjerojatno početi slati signale u trenutku kada smo zanemarili svoje srce i ostavili samo hladnoj britvi razuma da upravlja nama. Nesvjesno će se pobuniti kada naše neke odluke nisu ispravne. Čovjek koji se povodi samo za srcem (i ponekad nešto malo razumom) može upasti u velike probleme, ali to ne znači da čovjek koji se većinom prepušta razumu neće imati nikakve probleme. Čovjek nije napravljen da bude hladan i zato mu je i dato srce da ga ponekad ispravi - pa makar to bilo u vezi nejasnih snova u kojima netko umire ili netko samo odlazi ili zapravo kad se samo igra s nama pa nam da neku sliku koju bi mi htjeli da je stvarnost, a onda nam ju oduzme čim se probudimo, to jest postanemo svjesni. Razum je veliki vođa, ali jednostavno postoje stvari u kojima se srce bolje snalazi. Prosječan čovjek o tom balansu možda puno ne razmišlja pa kad dođu neki problemi svugdje se mogu naći razlozi oko nas, ali nitko ne posumnja u to da je problem zapravo u nama.
Najteža situacija je kad se srce i razum žele međusobno isključiti. U tom trenutku smo prisiljeni birati ekstrem jer nam nitko nije ponudio nikakav omjer. Rečeno nam je: Ili A ili B.
Ako izaberemo srce, čini se da ćemo izgubiti sebe (makar bi neki rekli da je to dobro u nekom istočnjačkom smislu govoreno) i naše vlastite interese. Ako pak izaberemo razum, dogodit će se upravo ovo što se dogodilo ovdje. Nesvjesno će početi reagirati i buniti se. Već pisanje ovog teksta je dokaz koliko je srce jako i koliko može razum biti ranjiv kad srce počne plesati svoj ples. Možda je zato i ljudima koji ne pišu ništa (i nemaju blog) bolje jer nikad ne dođu do dileme. Oni su malo nešto ružno sanjali, ali nema veze pa to se događa svakome. Ponekad požalim što i sam nisam sklon takvom relativiziranju stvari.
Ako srce može prisiliti razum da idemo elaborirati o nekoj temi koju se ne da secirati, gdje je srcu onda kraj? Kakav je to razum koji bi svjesno zbacio sebe sa svog trona da da prednost srcu? Možda je baš tu razlika između onih koji vole i onih koji ne vole. Oni koji vole istinski će pred sobom sve zgaziti (svoj ponos najviše), a oni koji ne vole istinski će već negdje po putu pasti i...? Još uvijek nisam do kraja siguran da li ljubav to radi. Da li ljubav gazi razum pod svaku cijenu?
Ne, ipak znam. Ljubav je prije svega uzajamna jer da nije takva ona bi bila sebedestruktivna i s time i neodrživa.
"Ono što daješ, a ne primaš u istoj mjeri, kad tad prestaneš davati."
p.s.- ovaj post je neka vrsta poruke pa ako ga ona/onaj kome je namijenjen pročita, biti će dobro. Ako ga ne pročita, biti će također dobro.
Post je objavljen 16.02.2012. u 07:28 sati.