Ovaj naslov bi mogao biti zanimljivi naslov nekog filozofskog eseja, ali ovdje se ne radi o filozofskom eseju. Ovo je moj komentar na promjenu filmova kroz vrijeme – možda neće biti tako ekstenzivno i široko elaborirano, ali će ukazati na neke probleme modernih filmova. To se ne odnosi, naravno, na sve moderne filmove jer ima i takvih koji su stvarno dobri. Možda je ovo više kritika publike filmova nego filmova samih jer živimo u kulturi koja je poznata po tome da proizvodi samo ono što se dobro prodaje, a ono što je izvorna ideja se maksimalno prilagođava oku/uhu/dodiru ili čemu već god publike.
Učinio sam neku vrstu inverzije (sasvim slučajno doduše). Nedavno mi je bio preporučen film Tron: Legacy (2010). Pogledao sam film i bio oduševljen onoliko koliko su ljudi danas oduševljeni kada pogledaju film u kojem ima puno efekata koji ukrašavaju okoliš, likove koji se pojavljuju i, naravno, spektakularne bitke (ako ih u filmovima ima – a ima ih!). Jeff Bridges mi je inače glumac „ugodan oku“ (pogotovo mi se sviđa njegova izvedba, ali i lik, Jeffreya Lebowskog –poznatijeg možda pod nadimkom „The Dude“), ali moram priznati da je njegovo digitalno pomlađivanje izgledalo gore od nekih domaćih uradaka u photoshopu. Ne možemo očekivati perfekciju (ili barem ne još?!), ali uglavnom mi se nije svidjela njegova digitalizirana mlađa verzija. Tron: Legacy je zapravo neka vrsta nastavka (makar se dogode neke stvari između dva filma koji zahtijevaju objašnjenje) na film Tron (1982). Ja sam znao za taj film, ali sam ipak prvo pogledao noviju verziju. Današnja tehnologija je puno razvijenija (da nije bilo bi zabrinjavajuće) od one koja je korištena 1982. godine i po tome prirodno slijedi da je The Grid (glavno mjesto radnje u oba filma) bolje prikazan u novijoj varijanti. No, je li ipak sve stvar samo onog što je „modernije“ i „s više bljeskanja napravljeno“? Razlika između starijih i novijih filmova je u tome što noviji imaju pomoć tehnologije koja im u neku ruku olakšava stvari. U starijim filmovima, koji su rađeni kad nije bilo danas dostupne tehnologije, je mašta trebala zamijeniti tehnologiju. Nije bilo svih tih mogućih efekata koji su mogli zapanjiti publiku. Čini mi se da se u filmovima dogodilo nešto slično kao onome što se kaže da kad je nastalo pismo i kad su ljudi počeli zapisivati sve moguće, počeli su i manje pamtiti. Možda bliži primjer tomu je moderni kalkulator uz pomoć kojega danas gotovo sve možemo izračunati (ovim tempom uskoro ćemo se spajati i na internet putem kalkulatora). Posljedica (doduše dovedena do ekstrema) toga bi mogla biti da neki ljudi neće znati ni tablicu množenja napamet jer: „Pa imam kalkulator da on računa/pamti za mene“. Redatelji filmova isto tako polažu velike nade u tehnologiju pa se dogodi danas da neki filmovi dobe veću gledanost samo zbog svojih „efekata koji publici oduzimaju dah“. Filmskom kritičaru postaje relativno teško ocijeniti neki film jer se više ne zna što je djelo čovjeka, a što je djelo kompjutora. Priče iza kojih stoje ti svi velebni i oni manje velebni filmovi su uvijek djelo čovjeka i valjda će i tako ostati. Moderan film je sposoban sebe zamotati u tehnologiju i može nam se učiniti da nam je bolji od nekog starijeg filma koji ga u maštovitosti i kreativnosti nadmašuje gotovo u potpunosti. Gotovo uvijek je tako da se stariji kritičari zgražaju nad novijim stvarima i nemaju ukus kao npr. suvremeniji kritičari. Stariji kritičar može odbiti onda ići uopće u današnje kino jer „ni filmovi nisu više ono što su nekad bili“. Treba se ovdje biti jasan: ovo nije kritika razvijajuće tehnologije nego kritika ljudi koji imaju tendenciju da postanu previše ovisni o stvarima (onim koje im pomažu, ali češće onima koje im odmažu). Film se na kraju, kao i sve ostalo, treba prodati i može biti da je redatelj sticajem okolnosti prisiljen da napravi film na način da se bolje proda. Možda je stvar i u tome da ljudi danas ne znaju gledati filmove. To ima veze i s današnjim poimanjem zabave koja je instant-zabava. Instant-zabava je pak posljedica cijele tzv. McDonalds kulture koja konzumira najveće smeće i misli da je to nešto dobro i hvalevrijedno. Čisto zdravo razumsko zaključivanje nas može dovesti do toga da jednom kad djeca i mladež počnu odrastati hranjeni jednom takvom kulturom koja probavlja svakakvo smeće i valorizira ga prilično visoko, pitanje je samo vremena kada će ta „djeca i mladi“ stasati da i sami produciraju nešto slično onome što su gledali kao mali. Tu se vidi potreba za gledanjem i starih filmova. Filmova koji su rađeni na način da nisu imali dostupnu svekoliku tehnologiju nego su se oslanjali na čistu maštu (dobar primjer takvog filma je The Wizard of Oz iz 1939. – kojeg bi današnja publika Transformersa, Iron Mana i svekolikih vampirsko-vukodlačkih romansi (u kojima se ponavlja zapravo jedan te isti obrazac koji je preuzet iz priče koju smo svi čuli/čitali pod imenom „Ljepotica i zvijer“ i cilja na srca svih maloljetnih djevojčica, gospođa koje nisu dobile dovoljno ljubavi i pažnje i gospode s malo „osjetljivijim mentalitetom“) sigurno popljuvala s nekim riječima poput: „užasno“ ili „groteskno“. Oni i njihova djeca ne mogu gledati uplašenog lava Zekea, Hickorya The Tin Mana i strašilo pod imenom Hunk. Hunku otpadaju dijelovi i djeca bi se mogla toga preplašiti, ali glavno da ih puštamo u kina da gledaju svakojake koljačine koje se najviše reflektiraju u žanru filmova kojeg svi znamo pod imenom horror. Današnji horrori su samo komadanje ljudskih dijelova tijela i mnogo krvi (cijela serija filmova „Saw“). Koliko je trebalo truda za sve one kostime u Čarobnjaku iz Oza? Mislim da taj trud nikad neće nadoknaditi par klikova mišem u nekom modernom studiju.
Učini mi se kako s pravom možemo reći da u filmskoj industriji tehnologija na neki način ubija maštu i čovjekove sposobnosti. Ono što bi trebalo učiniti je ne smanjiti tehnologiju nego ju samo koristiti „pažljivije“ i umjerenije. Sve stvari koje se previše forsiraju na kraju postanu dosadne i nezanimljive. Time što tehnologiju guramo do njezinih ekstrema u filmskoj umjetnosti (ako se uopće umjetnošću ti moderni filmovi s mnogo efekata mogu nazvati) ne radimo ništa drugo nego zasićujemo publiku (kakva god ona bila). Tehnologija i mašta bi trebale raditi skupa. Čini mi se da bi mašti u toj suradnji trebali ipak dati malo prednosti, a tehnologija bi samo te sve maštovitosti ljudskog uma oživljavala. Uvijek do neke određene mjere. Nikad u krajnosti.
„Živimo u razdoblju kad svi znaju tko su Edward i Bella, ali nitko ne zna tko su Rick Blaine i Ilsa Lund. Znaju ti nabrojati sve dijelove Slagalice Strave (plus imena likova koji su tamo brutalno ubijeni), ali ne znaju što je to Psycho ili The Shining. Poznaju velikog heroja Tonya Starka, ali ime Ben Hur im ne govori baš previše. Zašto bi mene zanimalo tko je rekao: „I'm gonna make him an offer he can't refuse.” i tko je pobogu Tony Montana?Da li sam čuo za Kubricka? Pa poznato mi je, ali pustimo to. Jesi li ti gledao Transformere 3?”
Ili skraćeno: “Što je previše ni s kruhom nije dobro.”
Post je objavljen 05.02.2012. u 13:16 sati.