Ako nam je reprodukcija omogućila da dođemo do ovog broja i ako su ju mnogi prije nas (a čini se da će i nakon nas) upražnjavali, da li to znači da svaki odnos koji ne vodi reprodukciji (ili bolje rečeno: nije sposoban za reprodukciju) nije "prirodan"?

Da li dvoje ljudi istog spola mogu osjećati istu vrstu/količinu ljubavi kao i dvije osobe suprotnih spolova?

Ima li nešto u tome da je dijete "plod ljubavi dvoje ljudi koji se vole" i da to onda stavlja veću vrijednost na odnose koji su sposobni za reprodukciju?

Da li ljubav žene prema muškarcu ili ljubav muškarca prema ženi može biti "simulirana" u odnosu dvoje ljudi istog spola?



Ako je po samoj prirodi poznato da anomalije (moramo se tako izraziti) ne mogu dugo opstati i da ima očito dobar razlog zašto je većina većina, da li to znači da je ljubav između osoba istog spola samo "izmišljotina" i "hir"?
Da li onda to znači da je ljubav između osoba istog spola samo pervertirani oblik ljubavi između ljudi suprotnog spola?
Nađu se ženka i mužjak i ako ima neke "kemije" oni se pare i imati će mlade. Kod nekih vrsta se između jedinki koje se pare može vidjeti "ljubav", a kod nekih ne. Čovjek je (između ostalog) emocionalno biće. Možda su veze (misli se na one ljubavne) kakve mi danas znamo samo društveni konstrukt, ali reprodukcija nije društveni konstrukt. Ona je dana od same prirode kako bi se život mogao nastaviti. Čovjek može imati seksualni odnos ne samo radi reprodukcije već i zbog užitka. Većina seksualnih odnosa u životu čovjeka je zbog užitka, a ne zbog reprodukcije. Ipak, ne smije se zaboraviti da sama mogućnost reprodukcije može davati onaj "okus" koji odnos između istih spolova nema.
Ljubav rađa ljubav. Je li u potpunosti ljubav, ona ljubav koja je slijepa ulica i koja ne može dalje širiti ljubav?

Napomena autora:
Pisati će se mnogo tekstova i članaka na ovu temu kao i svake godine pa ću pokušati skratiti koliko je to moguće.
Nekako je već postalo tradicionalno da se svake godine napiše nešto o ovome pa tako će se to zbiti i ovdje.
Vidim po prijašnjim godinama da je nekad bilo burno, nekad je bilo mirnije, a ponekad uopće reakcija nije bilo. U skladu sa saznanjima (kojih zapravo nikad ne nedostaje) treba napisati nešto novo. Možda će se ovo shvatiti kao kritika. Možda će netko to shvatiti kao pregrubo bezboštvo, dok će drugi kazati da je preblago. Biti će svakakvih reakcija, ali moramo već i nekako početi.


U našim dućanima ima nekih artikala koji u svojem imenu nose nešto „Božićno“ ili nešto „novogodišnje“. Još jučer su ti proizvodi bili samo normalni proizvodi. Kao primjer možemo uzeti Božićno pivo koje je iste kvalitete (ili tako barem kažu) kao i ono obično, ali je svejedno ono Božićno skuplje od običnog. Kad se ljude pita zašto to kupuju, oni odgovaraju nešto ovako: „To je za ugođaj ovih dana.“.
Na i u raznim gospodarskim emisijama možemo čuti da će u blagdansko vrijeme porasti potrošnja raznih namirnica. Najviše prometa se očekuje kod alkoholnih pića i cigareta. U blagdansko razdoblje počinje i kupovanje nekih artikala koje inače ne kupujemo kroz godinu.
Sve u svemu, očekuje se malo više priljeva novaca u naš ekonomski sustav.
Ljudi jedva čekaju blagdane da se malo odmore. Priča se i o takozvanim „opasnim blagdanskim stolovima“ pomoću kojih narod dobiva na svojoj masi. Provode se razna psihologijska istraživanja (što god to značilo) i zaključuje se da su ljudi nekako sretniji i nasmijaniji za božićne blagdane. Čak nas ni kriza (u bilo kojem smislu) u kojoj se nalazimo ne može pogoditi. Uvijek će se naći da se napuni stol i da se pod bor stave pokloni za sve, oni potrebni i oni nepotrebni. Zaboravljaju se i najgore poteškoće jer došlo je doba blagdana – doba darivanja i doba sreće.
Da bude sve još ljepše, imamo „nadnaravno“ opravdanje za naše kupovanje i trošenje novaca! Rodio se netko jako bitan za nas na taj dan i mi moramo kupovati jer ako u to vrijeme kupujemo mi smo dobri vjernici. Kako najlakše opravdati nešto i učiniti to „prirodnim“ (u smislu da oni koji to ne rade su ili nevjerni ili čudni)? Staviti to nešto pod zaštitu religije.
Obitelj se ponovno okuplja i to je nekako čak i najtvrdokornijim kritičarima i društvenim pesimistima došlo u krv. Svi vole vidjeti svoje najdraže. Možda je jedino stvar u tome što neki vole vidjeti svoju obitelj jer cijene svoje pretke i rođake, a ne zbog nekih blagdana i rođenja nekih čudnovatih osoba. Oni znaju da nose neke zajedničke gene pa se drže na kupu jer znaju da to ima neki „viši smisao“.

Razne starlete i „slavne“ osobe se javljaju ovih dana. Neki komentiraju (nešto u stilu missica koje žele cijelom svijetu mir) da ove godine neće kupovati ništa pretjerano jer se žele vratiti k pravom duhu Božića. Pravi duh Božića? Valjda su mislili na onu priču koju još i danas pričaju neki lijepi crtani filmovi za djecu. Priču u kojoj se spominje skromnost i to da bit Božića nije u materijalnim stvarima nego u onim, kako se ono zovu, „drugim“?
Mislili su na priču koja je ispričana da bi samo perpetuirala pravu bit Božića. Onu bit koja se pokušava sakriti. Svi su gledali barem jedan film o Božiću i dogodovštinama koje se događaju u to lijepo, snježno vrijeme. Pa ipak, većina se još uvijek ponaša kao da nisu ništa ni čuli ni vidjeli.
Sjetite se samo onog piva s početka ovog teksta. Ono koje ima pridjev „božićno“ je skuplje. Tu vam leže svi odgovori na pitanje o čemu je zapravo u to naše blagdansko vrijeme riječ.
Zašto bi to bilo skuplje? Zašto ne bi bilo jeftinije pa da mogu kupiti i oni koji su slabijeg imovinskog stanja? Ako je Božić stvarno toliko nematerijalan, zašto nam treba toliko materije da bi bili u to vrijeme sretni?

„Radni narod jedva čeka blagdane da ne bi išao na posao. Žele se odmoriti, odnosno to tako zovu. Zapravo žele samo da se dobro najedu i napiju i da tako prođe vrijeme. Bave se prizemnim i vulgarnim stvarima. Čekaju jedva da se malo odmore, da malo prestanu misliti.“

Zvuči kao klišej, ali porobljeni smo i to je činjenica. Liberalni sistem koji u sebi drži niz kočnica i kvaka koje su tu samo da s nama i našim životima upravljaju. Blagdani koji slijede su stavljeni pod krunu nečeg „božanskog“ i lijepog, ali su zapravo samo sredstvo za manipulaciju. Kupujemo u točno određeno vrijeme, plaćamo svoje strasti u točno određeno vrijeme. Da ne ostanemo samo na Božiću, slično je i s Novom godinom. Noć kad svi ljudi polude i dok se događaju stvari kojih se radije ne sjećamo kasnije. Što je s onim mitovima da onako kako počnemo godinu da ćemo ju tako i završiti i da će tako biti kroz cijelu godinu?

„Nadam se da nije to točno jer tada ćemo imati povećani broj alkoholičara, napušenih propalica i bezumnih tarzana u brzim autima, djevojaka u dopičnjacima i neželjenih trudnoća. Doduše, svi ćemo se ljubiti kroz cijelu godinu i voljeti, ali ipak ćemo voditi ratove zbog profita i ubijati.“
Ne, mit sigurno nije točan. Vrijeme je da se demitologiziramo.

„Pravi blagdani i svetkovine ne traju jedan dan i nisu ograničeni. Prava svetkovina nije pijanka i mjesto na kojem se čine nemoralne stvari zbog kojih čovjek kasnije mora žaliti. Ja vam želim da ove „blagdane“ razmislite o tome što je svetkovina. Ljudski život, kad postane onaj pravi, je svetkovina svaki dan. Svaki dan je radost i osjeća se želja za postojanjem. Želja za znanjem i želja za time da se postane bolji.“


* Treba napomenuti da ludilo, koje čak ni današnjim danom ne završava, počinje barem mjesec dana (ako ne i više) prije održavanja "svetkovine"
** "Jedva čekam drugi mjesec pa da računi za kartice dođu na naplatu." - anonimno, nakon čekanja u kolosalnom redu u lokalnom dućanu

U jutro u 06:30 sam se uputio na dogovoreno mjesto sastanka s mojim prijateljem.
Krenuli smo oko 07:00 prema Novoj Vesi Petrijanečkoj.
Po najavi iz prethodnog posta, išli smo posjetiti sestru kraljice majke lipe.


Put kojim smo išli

Evo i slike sestre kraljice majke lipe:








Statistika:
- relacija: Varaždin - Nova Ves Petrijanečka
- polazak: 07:00
- povratak: 11:30
- trajanje puta: +/- 04:09:52
- prijeđena kilometraža: cca 27 km

Molitva šume i parkova

"Ja sam toplina Tvog ognjišta,
Sljeme Tvoje kuće,
Drvo Tvoje postelje,
Držalica Tvoje motike,
Drvo Tvoje kolijevke i mrtvačkog sanduka,
Ja sam hrana disanja Tvog života."

Molim te ne diraj me i ne uništavaj!


Uskoro Hodočašće Sestri kraljice majke lipe. Biće starije od Kolumba.



Hvala mom djedu Borisu. "Ići ću tvojim šumskim putem."

U jedan sat i trideset minuta se uspije osrednjim do brzim tempom hoda proći 10 kilometara.
Ljudi koji žive u velikim gradovima možda ni ne shvaćaju da, ako ne koriste gradski prijevoz, dnevno dosta prehodaju. U nekom manjem do srednjem gradu je potrebno kojih 15 minuta da se dođe do centra. S jednog kraja grada na drugi bi trebalo 30 minuta.* U većim gradovima se brojke, naravno, povećavaju. U jednom velikom gradu od ruba grada do centra treba kojih sat do sat i pol, a od ruba (grada) do ruba treba možda i po 2-3 sata. Razni stručnjaci govore razne stvari o tome koliko bi bilo zdravo dnevno prehodati. Uzmimo da je dnevno zdravo prehodati 30 minuta. Jedan stanovnik velikog grada od svojeg doma do centra grada (ako živi na rubu grada) treba jedan sat i trideset minuta. Time je zapravo prehodao „zdravu dozu“ hodanja za 3 dana! Ne možemo govoriti o tome da kad bi svi ljudi toliko hodali bi bili svi zdraviji jer u ovu računicu nisu uračunati neki drugi faktori. Primjerice jedan čovjek koji hoda jedan sat do nekog kafića, tamo sjedne i popuši cigaretu sam ili samo pasivno – za njega ne možemo reći da je učinio nešto zdravo za sebe.

U velikom gradu se čovjek lako zaboravi i prehoda više nego bi prehodao da živi u manjem gradu. Ljudi hodaju do svog radnog mjesta, dućana, parka ili do čega već drugog i imaju zadani taj cilj. U manjem gradu su manje udaljenosti pa onda i ljudi manje hodaju. Zanimljivo je doduše da nikad ti isti ljudi (iz velikog grada) ne bi hodali toliko u prirodi koliko prehodaju samo zato da dođu do nekog određenog mjesta. Po tome su ljudi iz većih gradova u prednosti, ali samo po udaljenostima koje moraju proći. Obično veći gradovi nude i više oblika javnog prijevoza, sadrže više automobila budući da sadrže i više ljudi. Činjenica je da ljudi gotovo nigdje nisu poticani da hodaju/pješače. Pješaci su u velikim gradovima „potlačeni“. U tu kategoriju spadaju i biciklisti koji ponekad nemaju ni izgrađenu stazu po kojoj bi se kretali. Postoje razna rješenja za probleme s transportom, ali ovo ovdje nije mjesto za raspravljanje o tome. Mora se samo spomenuti sumnja da možda naši gradovi (kao veliki društveni konstrukti – koji imaju svoju fizičku/materijalnu manifestaciju) možda nisu izgrađeni za pješake i bicikliste. Građeni su za automobile, teretna vozila te razne oblike javnog prijevoza (najčešće koji ide na neobnovljive izvore energije ili u boljem slučaju na struju). Nabrojena vozila zagađuju okoliš, a i ne može ih si svatko priuštiti. Automobili su danas jako česta pojava i svaka obitelj ima barem jedan, ali kad bolje pogledamo vidjet ćemo da je automobil zapravo luksuz koji ne samo da uzima naše novce nego i zagađuje našu okolinu. Trebao bi biti zastupljen onaj oblik prometa koji si većina građana može priuštiti – i u to se ne računa uzimanje kredita da bi se nešto kupilo!





Danas je većini ljudi nezamisliv život bez automobila i ostalih transportnih sredstava (koja nisu njihove vlastite noge i/ili bicikl), ali jednom u prošlosti ljudi nikad nisu ni imali nešto više. Imali su konje ili u nekom slučaju kola. U ostalim slučajevima se pješačilo. Ljudi su iz svog grada/sela odlazili pješke u druge gradove/sela. To je uzimalo više vremena, ali ni svijet nije bio tako ubrzano mjesto.** Proučavanjem samo prošlosti bi čovjek mogao vidjeti da nisu sve stvari bile nekad ovakve kakve su danas, a kamoli onda kad bi u to uključili nešto što se naziva mašta. Proučavanjem i razmišljanjem javlja se sumnja. Sumnja je početak promjene.


* - Za primjer malog do grada srednje veličine uzimam Varaždin.
** - Pitanjem zašto je svijet postao bržim mjestom se ovdje ne možemo detaljnije baviti!

Fućkaš žute,zelene,
Crvene i plave,
Vrijeme je da odbaciš
Metode ne-prav(d)e!*

Slušam svakakve priče oko sebe o ovima i onima, o pravima i ne-pravima, žutima, zelenima, crvenima i plavima. Svi oni nose neke šarene boje, a zapravo je sistem crno bijel u riječima (i očima) onih koji govore. Svi su sada nekako kompetentni da počinju razne priče o ljudima koji nešto vrijede i onima koji ne vrijede tako mnogo. Prosuđuje se sve mirnim i tobože iskusnim umom. Gleda se sve očima koje su mnoge stvari vidjele i one neće prevariti onoga koji će njima gledati!
Sve ti veliki ljudi (a kažem veliki jer ljudi u ovo vrijeme pogotovo misle da nešto znače i da će njihovo mišljenje nešto promijeniti) vide što treba vidjeti i oni su sigurni u sebe i svoje procjene. Samo jedno ne uspijevaju vidjeti, a to je činjenica da su baš ovdje i na ovom mjestu, istina-u neko drugo vrijeme, bili slični takvi ljudi koji su bili sigurni u sebe i svoje odabire.

Fućkaš žute,zelene,
Crvene i plave,
Svi smo u njhovim očima
Samo izborne krave.

„Najsretniji bih bio kad me opće na svojim popisima ne bi imali! Nužnost me samo privodi tomu da me popisuju i legimitimiraju (što god ta riječ značila! Meni je bitno samo da sam u svojim vlastitim očima legitiman!).“ - anonimno

Ne želim biti javni,
Još manje biti prodan.
Želim samo šumarak,
Meni zgodan!

Čovjek se ne bi smio odricati svojega prava koje mu je dano! Kojeg prava? Prava da se sudjeluje u prividnoj pravednoj igri u kojoj papirić s mojim imenom nešto znači? Moramo biti svijesni da postoje stvari moćnije od nas i da to što mi u nešto vjerujemo ne znači već i to da cijeli svijet u to vjeruje! Dakle, ako ja vjerujem u pravdu i poštenje to još uvijek ne znači da ostatak ljudi vjeruje u to. Bitno je samo da oni nama daju priliku da se osjetimo moćnima jer to je ono što nas sve „pali“ i „žari“. Osjećaj da si barem na trenutak važan i bitan? Neki ljudi bi se prodali za taj osjećaj. Dajmo im ga besplatno i time ojačajmo svoje položaje!

Ne smiješ zanemariti,
Prepustiti svoj glas.
Kad to učiniš,
Pada tvoj društveni stas!

Što se otkriva vremenom i proučavanjem situacije? Saznaje se činjenica da je sistem pokvaren i napravljen na način da se može i treba varati. Uvijek u njemu ima prostora za manipulaciju. Poštenje nije svojstvo ovog današnjeg našeg sistema. Ako ne izađeš i ne daš svoje „mišljenje“ i „odabir“ moguće je da će netko tvoje „mišljenje“ i „odabir“ prisvojiti. Zaboga, glasali su i mrtvi pa onda je možda čak još i lakše učiniti tako da glasaju živi!

Moraš izaći,
Ti javno-političko si biće!
Bez takove realizacije,
Tvoja bit već ne sviće!

Postoji jedna velika kontradikcija kad se čovjek mora boriti protiv nekoga ili nečega pomoću sredstava koja koristi i onaj/ono protiv čega se bori. Primjerice jedan čovjek kojega je država obeštetila mora da bi se „borio“ za svoja prava prihvatiti igru same države i sukobiti se s njom ili bilo kim drugim na sudu. Bojim se da samo prihvaćanje „igre“ u nekoj mjeri već daje legitimitet „igri“ samoj. Izlaskom na izbore i davanjem svojeg „glasa“ mi u neku ruku prihvaćamo sam sistem i državu. Stoga se može zaključiti da čovjek koji ne izašavši na izbore iskazuje svoje mišljenje. Prigovor onima koji ne izlaze i ne glasaju u kojem se kaže da oni nemaju svoje mišljenje je stoga nevaljan i možemo ga s mirnoćom odbaciti. Misliti da je trenutno uređenje ljudskog života našlo svoj vrhunac u tzv. državi ide protiv progresivnog i evolucijski nastrojenog mišljenja. Putevi moraju uvijek biti otvoreni. Poboljšanje i progres se ne smiju blokirati jednoumljem i pogrešnim subjektivnim mišljenjem.

„Sve stvari su po prirodi baš onakve kakve trebaju biti. Ako koji slučajem nisu dobre, priroda ima sustav sebepoboljšanja. Jedini stvor koji prkosi sebepoboljšanju i koji odbacuje takav prirodni proces je čovjek. To je biće sposobno zadržati se na jednoj točki i biti tamo zauvijek. Isto tako, sposoban je zadržati štetne i beskorisne stvari i uvjeriti sam sebe da je tako sretan i boriti se čak za njih kao da su nešto najvrijednije.“ – autor teksta

Moguće je da s vremenom „zajednice“ ljudi postanu premasivne da bi se njima upravljalo. Ne odustajem od one teze o tome da nas je jednostavno previše – ne samo za to da nas Zemlja uzdržava sve prirodnim putem nego očito i za to da napravimo djelotvorno unutrašnje uređenje konstrukata u kojima se nalazimo. Manje zajednice je lakše upravljati nego one velike. Ljudi su koristili ne-prirodne metode i sada nam više priroda ne može pomoći. Ona ima svoje sisteme, ali mi smo ih odbacili davno kad smo počeli koristiti svoje artificijelne metode – stvaranja hrane, proizvodnje različitih neodrživih i za okolinu štetnih proizvoda i naprava i na kraju i korištenjem neobnovljivih izvora energije (koji su sada na izmaku) koju uz to zagađuju Zemlju. Sve je to jako povezano. Jednom kad napustiš prirodu i počneš čak i raditi protiv nje, ne možeš očekivati da će ti ona „priskočiti“ kad zagusti. Mi smo izvan „zakona“ i „reda“.Čudno je onda koliko strke se stvara oko toga da izaberemo one koji će donositi zakone i predstavljati nas kad sami znamo koliko smo daleko otišli. Ako sistem samo perpetuira stanje u kojem smo se našli i nastavlja putem koji je očito neodrživ, zašto bi ga onda mi podržali i dali nekome svoj „glas“?

„Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa.“ – Edmund Burke

Pozivaju nas i rečenicama kakva je ova iznad. Pozivati nekoga kroz tu rečenicu na izbore je potpuno pogrješno. Dokazujemo to ovako: 1) Moramo se na početku zapitati što je zlo i što je dobro. Ponekad je zlo baš ono za što tvrde da je dobro i obrnuto. Naravno, to ovisi od situacije. Kada se ta rečenica koristi kao poziv za izlazak na izbore, onda se tom rečenicom implicira više stvari. Implicira se da tamo negdje vani postoji zlo protiv kojega se moramo boriti i ono će pobjediti ako mi ne izađemo i načinimo neki određeni odabir. Tko su „zli“, a tko su „dobri“? Autor letka je uvijek „dobar“, a ostali su „zli“. On će te „zle“ navesti u svom tekstu već prema tome koliko je korektan/pristojan/radikalan. „Dobri ljudi, nemojte sjediti kod kuće nego izađite i podržite „dobre“ (to jest – mene) da zli ne bi pobjedili!“ Stvar postane komplicirana kad svi počnu koristiti (bez osnove, naravno) pojmove „dobro“ i „zlo“. Na kraju ostanemo zatrpani s brdom letaka u kojima jedni kažu jedno, drugi drugo. U jednom letku su jedni „dobri“ i „zli“, a u drugom neki drugi. U takvim slučajevima je najbolje koristiti snagu razuma. Preispitivanje je uvijek dobra metoda.
2) Kada se ta rečenica koristi kao poziv na izbore tada to znači i da je to jedina metoda kako bi se činilo „dobro“ – odnosno ono za što su „dobri“ ljudi napravljeni da čine.
Postoji nešto što se naziva humanitarni rad. Postoji volontiranje i aktivizam. Vjerujem da postoji puno ljudi kojima treba pomoć i kojima je mnogo korisnije da nešto donirate za njih ili im pomognete na neki drugi način nego da plaćate ogromne novce za plakate na kojima će biti vaša lica i vaša imena. Ako se „plakatari“ pokušaju opravdati s time da oni to sve i rade radi toga da nekome pomognu, može se na to samo reći da su vrijeme i postupci pokazali svoje. Empirija pokazuje nešto sasvim drugo, a ne njihovi preveliku volju i želju da se nekome pomogne. Obično su oni koji najviše žele pomoći negdje iza i nikad ne „pobjede“ u „igri“ u koju smo svi tako lijepo poticani da uđemo.

Nekad se daje i naznaka o nekoj tzv. „trećoj opciji“ i „novim i neiskvarenim“ ljudima. Ako se obično događa da novci i moć „kvare“ čovjeka, dešava se to da i oni koji su bili „pošteni“ kada smo ih izabrali mogu postati čista suprotnost tomu dok se dočepaju „stolica“. Ako se i takvim riječima nekog uistinu poštenog vrijeđa, moramo se ispričati. Ipak, zbog onih (a takvi su, čini se, većina) koji se „povampire“, oni uistinu pošteni gube svoj kredibilitet i ljudi općenito gube vjeru u poštenje i pravdu.
Nema tu nikakvih drugih ili trećih opcija. Sve što je u ovakvom sistemu je jedna i jedina opcija kako se čini. „Treća opcija“, odnosno druga opcija (tzv. alternativa), bi bilo nešto što nije unutar postojećeg sistema i što nije „unutar kutije“. Lica onih koji ne razmišljaju kao svi i koji razmišljaju drugačije se ne nalaze na ogromnim plakatima i letcima. U takvoj situaciji ne-davanje svog glasa znači alternativu i drugačije razmišljanje.

Fućkaš zelene,crvene,
Plave i žute.
Svi su oni isti,
Samo nose drugačije skute!

Dodaci:
Treba pomagati onima najslabijima i ne podržavati one koji tobože rade za „opće dobro“. „Opće dobro“ se svelo na naše džepove i osobne interese. Politika, ako se uopće još o politici može govoriti, je pothvat za one koji žele ljudima nametnuti svoje interese i uz to još dobro zaraditi. Oni koji nemaju takve sebične ciljeve ionako za to vrijeme rade već nešto korisno i pomažu onima kojima je pomoć potrebna – pa nemaju vremena se baviti nečim što se naziva politika.
Alternativno rješenje za probleme s upravljanjem prevelikim društvenim konstruktima su samoodržive zajednice* koje neće ni zagađivati svoju okolinu, a i neće imati ni približno toliko stanovnika koliko ima jedna današnja država.

Uvijek se trudio biti dobar i suze je puštao kad je vidio heroje i slušao o njima.
Želio je biti istinski dobar. Želio je biti iskren.
Na kraju se ispostavilo da je previše iskren. Trebaš ipak probati, znaš?
Probaš pa onda vidiš da li se isplati biti iskren i reći sve što ti leži na duši, ne imati ni jednu tajnu.
Činilo mu se da je to jedini put k pravednosti i dobroti. Iskreni put u kojem nema nikakvih sakrivanja i "sve karte su na stolu".

Na kraju mu se ipak ponekad učini da je trebao držati jezik za zubima. Ili je samo otvorio srce pogrješnim ljudima?
Možda nisu ni bili pogrješni nego nisu jednostavno htjeli saslušati? Pustimo hipoteze i nagađanja.
Nije umjetnost razočarati se, biti povrijeđen i tada se iz toga izvući. To svatko kad tad učini. Svi se natrag vrate na noge - neki malo teže, neki mnogo lakše. Bitno je samo da se vrate. Unatoč tome što se govori: "Nije bitno da li si pao ako se poslije podigneš i ideš dalje."

On bi to radije ovako nekako rekao: "Past ćeš i dići ćeš se ponovno, da li zbog sebe samog ili zbog drugih - biti će tako. Nužnost se izbjeći ne može. Umjetnost i ono što je bitno je i poslije pada ostati iskren prema sebi i prema drugima - pa makar ispalo da te ta iskrenost koštala. Ne odustaj od svojih ideala i svojeg načina pa makar te drugi (čak i oni najbliži) nikad ne razumijeli."