Ako nam je reprodukcija omogućila da dođemo do ovog broja i ako su ju mnogi prije nas (a čini se da će i nakon nas) upražnjavali, da li to znači da svaki odnos koji ne vodi reprodukciji (ili bolje rečeno: nije sposoban za reprodukciju) nije "prirodan"?
Da li dvoje ljudi istog spola mogu osjećati istu vrstu/količinu ljubavi kao i dvije osobe suprotnih spolova?
Ima li nešto u tome da je dijete "plod ljubavi dvoje ljudi koji se vole" i da to onda stavlja veću vrijednost na odnose koji su sposobni za reprodukciju?
Da li ljubav žene prema muškarcu ili ljubav muškarca prema ženi može biti "simulirana" u odnosu dvoje ljudi istog spola?
Ako je po samoj prirodi poznato da anomalije (moramo se tako izraziti) ne mogu dugo opstati i da ima očito dobar razlog zašto je većina većina, da li to znači da je ljubav između osoba istog spola samo "izmišljotina" i "hir"?
Da li onda to znači da je ljubav između osoba istog spola samo pervertirani oblik ljubavi između ljudi suprotnog spola?
Nađu se ženka i mužjak i ako ima neke "kemije" oni se pare i imati će mlade. Kod nekih vrsta se između jedinki koje se pare može vidjeti "ljubav", a kod nekih ne. Čovjek je (između ostalog) emocionalno biće. Možda su veze (misli se na one ljubavne) kakve mi danas znamo samo društveni konstrukt, ali reprodukcija nije društveni konstrukt. Ona je dana od same prirode kako bi se život mogao nastaviti. Čovjek može imati seksualni odnos ne samo radi reprodukcije već i zbog užitka. Većina seksualnih odnosa u životu čovjeka je zbog užitka, a ne zbog reprodukcije. Ipak, ne smije se zaboraviti da sama mogućnost reprodukcije može davati onaj "okus" koji odnos između istih spolova nema.
Ljubav rađa ljubav. Je li u potpunosti ljubav, ona ljubav koja je slijepa ulica i koja ne može dalje širiti ljubav?
Post je objavljen 28.12.2011. u 09:10 sati.