U jedan sat i trideset minuta se uspije osrednjim do brzim tempom hoda proći 10 kilometara.
Ljudi koji žive u velikim gradovima možda ni ne shvaćaju da, ako ne koriste gradski prijevoz, dnevno dosta prehodaju. U nekom manjem do srednjem gradu je potrebno kojih 15 minuta da se dođe do centra. S jednog kraja grada na drugi bi trebalo 30 minuta.* U većim gradovima se brojke, naravno, povećavaju. U jednom velikom gradu od ruba grada do centra treba kojih sat do sat i pol, a od ruba (grada) do ruba treba možda i po 2-3 sata. Razni stručnjaci govore razne stvari o tome koliko bi bilo zdravo dnevno prehodati. Uzmimo da je dnevno zdravo prehodati 30 minuta. Jedan stanovnik velikog grada od svojeg doma do centra grada (ako živi na rubu grada) treba jedan sat i trideset minuta. Time je zapravo prehodao „zdravu dozu“ hodanja za 3 dana! Ne možemo govoriti o tome da kad bi svi ljudi toliko hodali bi bili svi zdraviji jer u ovu računicu nisu uračunati neki drugi faktori. Primjerice jedan čovjek koji hoda jedan sat do nekog kafića, tamo sjedne i popuši cigaretu sam ili samo pasivno – za njega ne možemo reći da je učinio nešto zdravo za sebe.

U velikom gradu se čovjek lako zaboravi i prehoda više nego bi prehodao da živi u manjem gradu. Ljudi hodaju do svog radnog mjesta, dućana, parka ili do čega već drugog i imaju zadani taj cilj. U manjem gradu su manje udaljenosti pa onda i ljudi manje hodaju. Zanimljivo je doduše da nikad ti isti ljudi (iz velikog grada) ne bi hodali toliko u prirodi koliko prehodaju samo zato da dođu do nekog određenog mjesta. Po tome su ljudi iz većih gradova u prednosti, ali samo po udaljenostima koje moraju proći. Obično veći gradovi nude i više oblika javnog prijevoza, sadrže više automobila budući da sadrže i više ljudi. Činjenica je da ljudi gotovo nigdje nisu poticani da hodaju/pješače. Pješaci su u velikim gradovima „potlačeni“. U tu kategoriju spadaju i biciklisti koji ponekad nemaju ni izgrađenu stazu po kojoj bi se kretali. Postoje razna rješenja za probleme s transportom, ali ovo ovdje nije mjesto za raspravljanje o tome. Mora se samo spomenuti sumnja da možda naši gradovi (kao veliki društveni konstrukti – koji imaju svoju fizičku/materijalnu manifestaciju) možda nisu izgrađeni za pješake i bicikliste. Građeni su za automobile, teretna vozila te razne oblike javnog prijevoza (najčešće koji ide na neobnovljive izvore energije ili u boljem slučaju na struju). Nabrojena vozila zagađuju okoliš, a i ne može ih si svatko priuštiti. Automobili su danas jako česta pojava i svaka obitelj ima barem jedan, ali kad bolje pogledamo vidjet ćemo da je automobil zapravo luksuz koji ne samo da uzima naše novce nego i zagađuje našu okolinu. Trebao bi biti zastupljen onaj oblik prometa koji si većina građana može priuštiti – i u to se ne računa uzimanje kredita da bi se nešto kupilo!





Danas je većini ljudi nezamisliv život bez automobila i ostalih transportnih sredstava (koja nisu njihove vlastite noge i/ili bicikl), ali jednom u prošlosti ljudi nikad nisu ni imali nešto više. Imali su konje ili u nekom slučaju kola. U ostalim slučajevima se pješačilo. Ljudi su iz svog grada/sela odlazili pješke u druge gradove/sela. To je uzimalo više vremena, ali ni svijet nije bio tako ubrzano mjesto.** Proučavanjem samo prošlosti bi čovjek mogao vidjeti da nisu sve stvari bile nekad ovakve kakve su danas, a kamoli onda kad bi u to uključili nešto što se naziva mašta. Proučavanjem i razmišljanjem javlja se sumnja. Sumnja je početak promjene.


* - Za primjer malog do grada srednje veličine uzimam Varaždin.
** - Pitanjem zašto je svijet postao bržim mjestom se ovdje ne možemo detaljnije baviti!