Uvijek se trudio biti dobar i suze je puštao kad je vidio heroje i slušao o njima.
Želio je biti istinski dobar. Želio je biti iskren.
Na kraju se ispostavilo da je previše iskren. Trebaš ipak probati, znaš?
Probaš pa onda vidiš da li se isplati biti iskren i reći sve što ti leži na duši, ne imati ni jednu tajnu.
Činilo mu se da je to jedini put k pravednosti i dobroti. Iskreni put u kojem nema nikakvih sakrivanja i "sve karte su na stolu".

Na kraju mu se ipak ponekad učini da je trebao držati jezik za zubima. Ili je samo otvorio srce pogrješnim ljudima?
Možda nisu ni bili pogrješni nego nisu jednostavno htjeli saslušati? Pustimo hipoteze i nagađanja.
Nije umjetnost razočarati se, biti povrijeđen i tada se iz toga izvući. To svatko kad tad učini. Svi se natrag vrate na noge - neki malo teže, neki mnogo lakše. Bitno je samo da se vrate. Unatoč tome što se govori: "Nije bitno da li si pao ako se poslije podigneš i ideš dalje."

On bi to radije ovako nekako rekao: "Past ćeš i dići ćeš se ponovno, da li zbog sebe samog ili zbog drugih - biti će tako. Nužnost se izbjeći ne može. Umjetnost i ono što je bitno je i poslije pada ostati iskren prema sebi i prema drugima - pa makar ispalo da te ta iskrenost koštala. Ne odustaj od svojih ideala i svojeg načina pa makar te drugi (čak i oni najbliži) nikad ne razumijeli."