Ptice pjevaju

25.02.2009.

Ptice opet pjevaju svoju proljetnu pjesmu. Nikako da se otarasimo tog snijega koji stalno pokriva naše ulice.
Nadam se da mu je sad dosta i da nas neće više gnjaviti.

Danas dok sam išao iz škole sam se opet divio svemu oko sebe. Priroda koja se budi..nije još do kraja budna ali joj uskoro dolazi vrijeme. Zanimljivo je kako s vremenom ljudi zaborave gledati oko sebe. Pogled običnosti zahvaća ponekad sve ali bitno je da se onaj maštoviti pogled vrati.
Ljudi govore da treba odrasti i da treba biti realan..u skladu sa pogledom većine koja vidi realnost..ili ju ne vidi..kako god.
Zadržati svoje šarene naočale ja bih htio.
Osjećam se u zadnje vrijeme poput Petra Pana...
Želim odletjeti daleko... jako jako jako daleko.

Al onda se vratim i sjetim se da će uskoro revolucija..
Hope so..

Peace

Long walk home

22.02.2009.

Čujem muziku opet u daljini koliko se to može kroz ovaj snijeg koji opet pada.
Istina je da ne znam šta bi napisao već jedno duže vrijeme.
Previše je stvari za reći..premalo vremena..premalo ljudi kojima bi se moglo nešto reći.
Rad oslobađa od gadnog osjećaja koji se javlja prvo negdje iza uha pa se širi cijelim tijelom.

Buffalo springfield polako svira svoju pjesmu a ja slušam..
Pahuljice su vani i žele brzo na zemlju.Čudno.. ne znam tko bi se tako žurio doći ovdje u ovaj nered.
Svira mi se.. damn.

Set to fail

14.02.2009.

Praznina svugdje okolo. Samo pogled u nebo spašava i odstranjuje trenutačno stanje.
Zagadili su cijelu okolinu sa svojim postojanjem.
Uskoro niti zvijezde neće moći izbrisati tu tamu i neznanje koje ti ljudi pružaju samim svojim postojanjem.
Izlazim van iz tog prokletog dima koji zamagljuje um.

*Osjećam onaj osjećaj u kojemu svaki put kad pogledate nekom u oči vidite neku daljinu koja vas rastužuje i na neki način oduzima nadu da će ikada biti nešto drugačije.
Ali opet.. napuštam taj dim i tražim utjehu u dalekom. Sanjam o vremenu kada će pogled u oči davati nadu.
Samo rijetki mi pružaju okrijepu. Kad oni odu..ponavljam.. ja odlazim na Tibet i neka mi samo više silu pomognu.
Možete reći da se svijet ukupno ne može usporediti sa nečim toliko manjim( i ništavnim ), ali ako bolje razmislite.. svijet je kao jedna velika fešta na kojoj ima jako puno ljudi. Da nema nekih na toj fešti vi bi bili izgubljeni. Isto tako..da nema nekih na ovom svijetu vama bi bilo teško. Danas sam imao priliku vidjeti svojeg prijatelja kako odlazi sa fešte jer nije poznao nikoga a.. a ponekad jednostavno nemate volje niti snage da upoznajete nove ljude jer jednostavno predosjećate. Jedini razlog zašto nisam odustao od ovog svijeta je to da sam iskusio tek mali dio(ili nikakav) te globalne "fešte" koja svaki dan divlje urla i ima svoje uspone i padove.*

Iznova se javlja osjećaj da se ovdje ne pripada i da je mjesto postojanju ovakve vrste negdje drugdje.
Ali.. ovdje smo. Postoji samo jedno..

Osjećaj svete dužnosti i suosjećanje prema drugima..
To je taj nagon koji goni stepskog vuka da strpi družbu ostalih i da im pomogne.
Stepski vuk nikada neće napustiti stepu ali niti nikada neće napustiti suosjećanje.
Stepski vuk odlazi zadnji.

Vatreni mač

10.02.2009.

Treba biti pošten i nikad ne lagati i uvijek pružiti drugi obraz.
Umisliti si da si svetac i da si nekog velikog kroja kao Decartes.

Dvije različite stvari. U jednoj je toliko istine isto kao i u drugoj samo što je jedna ponizna i čini se nekako fer i ne pridaje neku važnost osobi koja ju provodi.
Druga govori da bi trebao podići glavu visoko i boriti se sa svim što mi stane na put. Priznajem, radim to već jedno duže vrijeme. Ali borba iscrpljuje čovjeka i pije njegovu životnu energiju na slamku. Vidim borbu nad sobom kako pijana iskapljuje iz dana u dan sve iz mene.
Zašto ova prva tako dobro zvuči i privlači me a svaki put dok sam čuo tako nešto sam se protivio?

I dalje se borim sa stvarima koje me okružuju i nedaju živjeti.
Kažu da bih trebao biti dobro, i jesam dobro..stvarno jesam!
Razlika je samo u tome što ja više ne čujem ptice kako pjevaju..jesam li ja kriv što su prestale pjevati?
Jesam li stvarno toliko sagriješio protiv prirodnih zakona? Ja čisto sumnjam..
Uvijek sam želio samo dobro i nikada se nisam pitao : zašto ja??? A i kada sam se pitao moja majka me umirila i rekla: Ti bi barem to trebao znati..
I znao sam..svaki put sam prokleto znao.

Što više znate to ste više nesretni i utapate se u lošim stvarima koje su svugdje okolo a ne možete ih samo tako promijeniti. Promjena sigurno neće doći sjedeći ovdje.
O slatka promjena koju moje mladenačko srce puno zaleta sanja svakog dana i razmišlja: "Kakav bi svijet samo to bio..."
San o zastavi visoko podignutoj nad ljudima..mnogo ljudi.
San o vatrenom maču koji sjaji u tami i ne pušta ju da pobjedi. Mač koji gori kao neka svijeća u mraku i neće se ugasiti..nikada.

Otvaram vrata i prozore. Puštam svijetlost da dođe na lakim krilima i udišem zrak koji je isto toliko lagan.
Pomalo je prohladno. Čujem riječi: "Što ćemo sa tvojim sotonskim kosama?"
Samo šutim. Morao sam ovo napisati jer me se dojmilo dok sam to čuo.

Zaboraviti mržnju. Pustiti ju da ispari i da jednostavno ode. Napusti moje odaje.
Ne! Nije to ona. Ovo je sjenka ljubavi ali nije zamotana u tamno ruho.
Ona i dalje sjaji u mraku poput mača u mojoj ruci.
Odjednom svijetli snop otvara zamagljene oči i mamurnost nestaje.

Šapat: Ponudi oprost svima. Ne pitaj da li zavređuju. Ti nisi Bog. Ti si oruđe.

I'm always first when no one's on my side...

08.02.2009.

The garbage truck beeps as it backs up
And I start my day thinking about what I’ve thrown away...
Could I push rewind?
All the credits rolled in signifying the end
But I missed the best part
Could we please go back to the start?
Forgive my indecision.

Dan je tmuran i poziva ljude na suicid.
Sjedim u svojoj sobi kraj prozora i gledam kapljice kako cure po staklu. Zamišljam da su sve te kapljice izgubljene duše.
Vidim sebe negdje na sredini stakla. Zatvaram oči na trenutak i prestajem misliti o tome.

Otišli smo(sam) van nakon jednog dužeg vremena i skoro završio u provaliji, gledao kako moj prijatelj skoro pada niz bedem i na kraju bježao okolo po gradu da bih stigao svojeg prijatelja.
Kiša je uvijek pomalo škrapala i upozoravala nas da je tu. Nebo je bilo oblačno pa ništa od proučavanja zvijezda..danas je slična situacija pa sumnjam da će biti išta drugačije.
Pomislim da je bilo pametnije ostati kod kuće i čitati neku dobru knjigu a ne ovo trčanje za vragom.Vragom na viskiju.

"A možda jesam već prije pil viski.."
"Možda,al sad ga ne piješ pa ovo je bljuvotina."

U daljini se čuju krikovi(i nisu to krikovi onih maloljetnika koji misle da su primili boga za bradu..).
Grad ne spava nikad. Pričam Buću o Aleksandriji( i/ama ) koje su prvi gradovi koji su imali noćni život zbog reflektirajućeg svojstva mramora. Europski ljudi su po noći spavali dok su filozofi i ostali ljudi Aleksandrije mogli i po noći ići van i ne biti smatrani poremećenima. ( "Što ćeš po mraku raditi ako ne nešto sumnjivo?" ).
Ne čudim se onda što mi izlazimo po noći :D

Moje unutarnje dvojbe se polako smiruju za vrijeme ovih sati. Ne razmišljam previše. Smislio sam tehniku i koncept.
Sada mogu mirno spavati...

Peace

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>