Treba biti pošten i nikad ne lagati i uvijek pružiti drugi obraz.
Umisliti si da si svetac i da si nekog velikog kroja kao Decartes.
Dvije različite stvari. U jednoj je toliko istine isto kao i u drugoj samo što je jedna ponizna i čini se nekako fer i ne pridaje neku važnost osobi koja ju provodi.
Druga govori da bi trebao podići glavu visoko i boriti se sa svim što mi stane na put. Priznajem, radim to već jedno duže vrijeme. Ali borba iscrpljuje čovjeka i pije njegovu životnu energiju na slamku. Vidim borbu nad sobom kako pijana iskapljuje iz dana u dan sve iz mene.
Zašto ova prva tako dobro zvuči i privlači me a svaki put dok sam čuo tako nešto sam se protivio?
I dalje se borim sa stvarima koje me okružuju i nedaju živjeti.
Kažu da bih trebao biti dobro, i jesam dobro..stvarno jesam!
Razlika je samo u tome što ja više ne čujem ptice kako pjevaju..jesam li ja kriv što su prestale pjevati?
Jesam li stvarno toliko sagriješio protiv prirodnih zakona? Ja čisto sumnjam..
Uvijek sam želio samo dobro i nikada se nisam pitao : zašto ja??? A i kada sam se pitao moja majka me umirila i rekla: Ti bi barem to trebao znati..
I znao sam..svaki put sam prokleto znao.
Što više znate to ste više nesretni i utapate se u lošim stvarima koje su svugdje okolo a ne možete ih samo tako promijeniti. Promjena sigurno neće doći sjedeći ovdje.
O slatka promjena koju moje mladenačko srce puno zaleta sanja svakog dana i razmišlja: "Kakav bi svijet samo to bio..."
San o zastavi visoko podignutoj nad ljudima..mnogo ljudi.
San o vatrenom maču koji sjaji u tami i ne pušta ju da pobjedi. Mač koji gori kao neka svijeća u mraku i neće se ugasiti..nikada.
Otvaram vrata i prozore. Puštam svijetlost da dođe na lakim krilima i udišem zrak koji je isto toliko lagan.
Pomalo je prohladno. Čujem riječi: "Što ćemo sa tvojim sotonskim kosama?"
Samo šutim. Morao sam ovo napisati jer me se dojmilo dok sam to čuo.
Zaboraviti mržnju. Pustiti ju da ispari i da jednostavno ode. Napusti moje odaje.
Ne! Nije to ona. Ovo je sjenka ljubavi ali nije zamotana u tamno ruho.
Ona i dalje sjaji u mraku poput mača u mojoj ruci.
Odjednom svijetli snop otvara zamagljene oči i mamurnost nestaje.
Šapat: Ponudi oprost svima. Ne pitaj da li zavređuju. Ti nisi Bog. Ti si oruđe.
Post je objavljen 10.02.2009. u 20:27 sati.