Praznina svugdje okolo. Samo pogled u nebo spašava i odstranjuje trenutačno stanje.
Zagadili su cijelu okolinu sa svojim postojanjem.
Uskoro niti zvijezde neće moći izbrisati tu tamu i neznanje koje ti ljudi pružaju samim svojim postojanjem.
Izlazim van iz tog prokletog dima koji zamagljuje um.

*Osjećam onaj osjećaj u kojemu svaki put kad pogledate nekom u oči vidite neku daljinu koja vas rastužuje i na neki način oduzima nadu da će ikada biti nešto drugačije.
Ali opet.. napuštam taj dim i tražim utjehu u dalekom. Sanjam o vremenu kada će pogled u oči davati nadu.
Samo rijetki mi pružaju okrijepu. Kad oni odu..ponavljam.. ja odlazim na Tibet i neka mi samo više silu pomognu.
Možete reći da se svijet ukupno ne može usporediti sa nečim toliko manjim( i ništavnim ), ali ako bolje razmislite.. svijet je kao jedna velika fešta na kojoj ima jako puno ljudi. Da nema nekih na toj fešti vi bi bili izgubljeni. Isto tako..da nema nekih na ovom svijetu vama bi bilo teško. Danas sam imao priliku vidjeti svojeg prijatelja kako odlazi sa fešte jer nije poznao nikoga a.. a ponekad jednostavno nemate volje niti snage da upoznajete nove ljude jer jednostavno predosjećate. Jedini razlog zašto nisam odustao od ovog svijeta je to da sam iskusio tek mali dio(ili nikakav) te globalne "fešte" koja svaki dan divlje urla i ima svoje uspone i padove.*

Iznova se javlja osjećaj da se ovdje ne pripada i da je mjesto postojanju ovakve vrste negdje drugdje.
Ali.. ovdje smo. Postoji samo jedno..

Osjećaj svete dužnosti i suosjećanje prema drugima..
To je taj nagon koji goni stepskog vuka da strpi družbu ostalih i da im pomogne.
Stepski vuk nikada neće napustiti stepu ali niti nikada neće napustiti suosjećanje.
Stepski vuk odlazi zadnji.