Jedini ljudi za koje se borim su moji najbolji prijatelji.
Car spada u jedne od tih..možda najvrednije.

Sudbina nameće čudne pravce nama smrtnicima i onima manje smrtnima.
Pravci postaju takvi da nas donose u neprilike.I ne mislim sada na pogane koji nose batine i prijete da će nas (fizički)
razbiti nego mislim na...nešto sasvim drugo.Mislim na sređivanje i to ono pošteno..stvarno pošteno.
Sudbina nas nosi k djevama koje znamo i predobro..one nose bijele šminkerske jakne i ne prepoznajemo ih više u cijeloj toj priči..nekad se čak i pitamo što smo radili proteklih 6 mjeseci ili i više..još uvijek nas drži onaj osjećaj da je srodna duša stotinama AJ(astronomskih jedinica-za one koji ne znaju,udaljenost zemlje od sunca) od nas...
Tišina me oduzima od stvarnosti i materijalnog svijeta dok shvaćam o kakvim se to udaljenostima radi..čovjek si praktički ne može predočiti tu udaljenost..osim ako nemate razvijenu maštu-čitanje SF-a pomaže po tom pitanju..
Ali sve je to jedno veliko pitanje..
Vječno "zašto" me prati kad pokušavam shvatiti što me čeka iza ugla..počela su takva vremena kada više ni najmanje ne mogu očekivati.. Postala su vremena kada me nada i vjera u ono što vjerujem najviše drže-al ovo s vjerom ne znači da sam neki fanatik poput mnogih koje znam..Držim(ili pokušavam) držati granicu normale..

"Prisjećam se puteva kojima si trčala i pitala me dali idemo njima zbog opasnosti po moje gume..Rekao sam da idem bilo kamo ti ideš i da ću uvijek negdje biti iza tebe..sada molim svim silama da nebude tako i da se odvojimo..molim sve živo da nestaneš...ne općenito nego..samo se makni iz moje sfere..Zašto me tlačiš?Koji je razlog svemu ovome?Čime sam zavrijedio bilo što ovakvo?Mogao sam jednostavno ostati kod kuće i ne trpjeti..mogao sam zabraniti sve prolaze tvojim izvorima..ali zašto to ne radim i sada za dobrobit svoje budućnosti?Možda je sve ovo sukladno..možda samo idem smjerom kojim mi je namijenjeno ići pa bezveze moje riječi i misli udaraju u zid i utabanu stazu koju će ionako kad tad prijeći..neka viša sila se igra sa mnom..ne prihvaćam igru..odustajem.Biram razum..vrijeme letova po oblacima je završilo..Vrijeme tebe i mene je gotovo..neki bi rekli "kasno paljenje" ali ja kažem.. Velike ljubavi se nikad ne zaboravljaju..Nakon svega,ispod sve moje vizije i svega ostaloga krije se samo čovjek..pjesnik u duši koji pokušava svojim riječima izraziti bol koju proživljava..nekad pomislim da je sve to..nekako nastrano.Svi ti pokušaji su uzaludni i samo su otrov za već izmučeni um.. Um koji daje sve od sebe da preboli i da prođe pokraj svega kao da nikad ništa nije ni bilo.. Kazala si da me žališ.. Ponekad mi se učini da ja žalim tebe.. Kazala si da sam predobar a ljudi kažu da takvog momka nema.. Tko sam onda ja? Zavređujem li klišeje? ..prokleti klišej zbog kojeg žalim svaki trenutak.. Želim spaliti svu tu prokletu sintetiku.. želim se riješiti mirisa i okusa tvojih poljubaca.. Želim vratiti naše "ideale"(više značenje..smrtnici nikad neće razumjeti).Sjećam se stuba po kojima je bilo tako neobično hodati..sjećam se trnova koji se nisu zabili samo u gume bicikla mojeg prijatelja nego kasnije i u moje srce...Neki bi kazali slabić.. a neki bi kazali tražitelj smisla i one prave..istinske ljubavi.Ljubav?Na kraju krajeva mogao bi se pitati dali je to nešto za jesti?Ne laži..ne pokušavaj..
Nazovite me kako želite..pokolebati me nikada nećete..Zatvoren u prolaze iz kojih se neda izaći..zatvoren u samog sebe sa povremenim izletima ka svijetu.Svijetu čiji su stanovnici(ili bolje rečeno stanovnice,barem neke..pojedine) me izdali kao psa..Zato se osjećam kao pas koji je osuđen na eutanaziju(kao što je kazano u prošlom postu)..zato se osjećam kao da brojim zadnje čestice pijeska u pješčanom satu koji me ne misli poštediti..niti ne može..i njemu je suđeno osuditi me na to posljednje.. "Sve što živi,mora umrijeti." Ali svi ljudi umiru više puta..svaka promjena je smrt naših starih JA i rađanje novih JA koji će u potpunosti zamijeniti one stare..Jedino pitanje u vezi toga koje ja nosim sa sobom kao prokleti križ jest..Zašto neki moraju umrijeti više puta?Odgovor je jednostavan ali ne i teatralan..Jedna djevojka,koja je mrzila tu riječ jer sam ju uvijek spominjao radi toga jer je zaslužna za sve bi mi preklela sve živo..Odgovor je naravno KARMA...
Kako moj najbolji prijatelj kaže.."Sve bude oke..I ta će doći..Nemoj biti pesimističan." Vjerujem ti prijatelju..vjerujem sve što kažeš..znam da si u pravu.Ponekad se zapitam kakva su to vremena bila kad prijatelja nije bilo..ili su barem se činili takvima.Sada je sve dobro..mudrost je doplovila na krilima vremena.Zahvalan sam joj na prosvjetljujućem dašku.
Još uvijek pokušavam održati granice...borim se...volim."

Upijam sve tvoje riječi kao spužva..
Neću stati ni kad vrijeme stane..
Osjećam da mogu živjeti samo za tebe..
Oh,borim li se za tebe samo da plamen stane?

Želim da budeš uz mene kad i bude teško..
Želim da dođeš i da daš sve za mene..
Prisutna si i znam da dišeš negdje.
Sudbina neka te prema meni okrene.

Znaj da život bez tebe mi je teški..
Bez tebe moja duša ne živi..
Život bez tebe..
Osjećam da je put krivi.

Ponekad FAT-veza postaje slaba..
I osjećam se kao duša..
Koja puta nema..
Znam da me život samo kuša.

Ime tvoje se galaktikom ori..
To moj glas zaziva spori..
Znaj,za tebe..moje srce gori.

-Posvećeno osobi koja je promjenila sebe..i ujedno i mene.-


Inspirirano trenutkom.Inspirirano najjačom silom na svijetu..inspirirano željama i avanturama koje nas očekuju.

Hvala ti prijatelju.Uvijek će biti mjesta za tebe u mom srcu. ;)

Inspiracija dolazi na čudnim mjestima.
Sat glazbenog i jezero koje postaje more krvi.

Učini mi se ponekad da su ljudi jedno kada su sa mnom a drugo kada su negdje daleko.
Postanem dio filma u kojem se ljudi mijenjaju kao kiša i sunce u jesen.
Promjenjivost postaje primarno svojstvo svih.Samo oni neki ostanu isti..ti su mi najdraži.
Vraćam se na isti stupanj svaki put kad bacim(slučajni?) pogled na nju..
Mislim da sam daleko od svega toga i da je to dio moje prošlosti o kojoj sada mogu na veliko pričati i biti ponosan što sam uopće nešto proživio o čemu je vrijedno progovoriti.
Ali..varam se. Prošlost? Svaki trenutak koji upućuje na neke stvari je dovoljan da nas vrati tako daleko da nam put natrag u ovo vrijeme izgleda kao vječna bitka..vječna bitka koja zvuči na poraz.Strašan poraz.
Osjećam se kao zamorac zatvoren u premali kavez i koji nikada neće osjetiti miris sviježe trave..prve zrake sunca,osim kroz to prokleto staklo koje mi zaklanja svaki prirodni pogled na svijet.Odvaja me od prirode i odvaja me na kraju od samog sebe...Od onog sebe koji bi postao da sam tamo negdje vani i...i da sam sretan.
Iluzija postaje tako jaka da je čak i pojam sreće upitan.Sreća dođe,sreća prođe.Osjećaj da sam samo pas koji čeka eutanaziju neminovan je. Osjećaj da sam izgubio nešto vrijedno isto tako.
Ostane na kraju samo vječna tišina koja je vječna pratiteljica svih nas..htjeli mi to ili ne.Leđa su nam uvijek sigurna.Ona ih čuva.

Kupamo se svi u oceanu iluzija.Oceanu koji je tako velik da ima mjesta za sve nas i još više...
Svi stanemo unutra,samo dođite!Povedite sve koje poznate..ionako će na kraju završiti tamo.
Miris dobrog vina još se širi.Miris vina koje teče kao mirna rijeka.Mirna rijeka našeg srca.
Uzalud ti čamac koji nosiš..uzalud ti nada i sva ta tvoja oprema..potonut ćeš sasvim sigurno.Do čistog dna.

No,da sve nebi zvučalo tako pesimistično kao što zvuči..dotaknuti dno ne znači zauvijek ostati tamo.Život je pad nakon kojeg slijedi eskalacija.Nakon dubina slijedi uvijek visina na kojoj lebde anđeli sami.Anđeli sjajnih krila koji nam pružaju ruke.
Nakon kiše i oblaka dolazi... svijetlost.
Čista i neokaljana otrovom koji ovaj zemaljski svijet brizga u sve nas.Nekad pomislim da smo svi mi na nekim aparatima.
Povezani sa jezgrom koja nam diktira smjer našeg postojanja. Slijedimo ono što smrtnici zovu sudbinom..a svejedno djelujemo u nekom smjeru da bi nam bilo bolje..ugodnije..prihvatljivije..bezbolnije..
Trudimo se i dalje..kopamo svoje puteljke kroz jazbine života.Života koji je lijep.

Na kraju me drži samo pomisao o svijetlosti i ljubavi..
Želim zaplivati u njima..želim se otisnuti daleko odavde..
Želim..ah,želim.

..ili tek zagrijavanje za pravi iskonski plamen.

Petorica ljudi novog poretka(na početku šestorica ali Dirk je odustao zbog toga što je morao spavati) su krenuli jedne subotnje večeri u jedan bar-restoran da bi razgovarali o sve bližnjem preoblikovanju vlasti i novom svjetskom poretku.
Uz 5 piva,hranu i barsku tučnjavu.. neki povijesničari kažu da je tako sve počelo..
Raspravljalo se o svakakvim važnim pitanjima singularnosti a poprilično mnogo je(kako je večer odmicala,polako ali sigurno) bilo misli o pravom iskonskom plamenu koji se nikada nebi ugasio.
Gdje bi se uopće tako nešto moglo napraviti?Koliko je potrebno materijala(smeća?) da se tako nešto realizira?
Sve su to bila pitanja koja su mučila našu petoricu.Inkvizitor je donio carev izgubljeni stari štap smrti kako bi dao potporu vječnom plamenu.

Nakon što smo napustili zadimljeni barski prostor koji je pekao za oči osjetljivije ljude, mrak nas je progutao kao gladno dijete kanibalskog neoplemena.
Krenuli smo poznatim smjerom kroz mračne ulice jedva osvijetljene uličnim svijetlima.
Došli smo na teritorij starog plemena i sreli dvoje naših dragih prijatelja kako sami sjede u tišini i tami.
Car je mislio da se nešto desilo ali čim smo mi došli oni su se lijepo raspričali i mjesta za paniku il sumnju nije više bilo.
Dvojica prijatelja se pokušalo zaštititi od toksičnih kiša kojima je hladno ljubičasto nebo prijetilo već nekoliko sati ispod jedne od starih nastambi nekog već davno zaboravljenog vremena. Vrijeme nagriza gotovo sve. Otpornost na vrijeme bila bi besmrtnost ali i veliko prokletstvo kojim bi zauvijek živjeli sami..Gledali kako naši bližnji umiru. Polako i sami kroz te sve katastrofe starili i na kraju svemira bili nešto nalik zombiju sa tupim i praznim osjećajima.

"Zahtijevam premještaj na neko drugo mjesto."- tiho je rekao car kada smo stajali nekoliko minuta pokraj naših prijatelja i stare nastambe.
Ponekad se neke želje cara ne mogu (trenutno) ostvariti ali skoro sve koje su moguće ostvarivane su nekoliko sekundi nakon zahtjeva cara.
Kada smo došli u područje poznatih proporcija,sjeli smo uz neki zabačeni dio sa zidovima ispisanim grafitima raznih devijantnih subkultura i ostalih skupina. Neko staro suho granje je ležalo pokraj na povećoj hrpi. Neki bi rekli,znak bogova. Materijal je bio osiguran.
Ponestajalo je nama i našim prijateljima ljekovitih napitaka pa je car odlučio da idemo po još toga u lokalnu veoma zaposlenu trgovinu koja se nalazi pokraj terminala broj 15. Točno na izlasku rupe u prostoru kroz koju prolaze glomazni metalni divovi prevozeći ljude iz raznih kutaka ovog našeg skromnog planeta. Carska medicinska služba je zabranila jedno vrijeme ljekovite napitke caru ali.. neke stvari jednostavno ne mogu biti ostvarene..
Na putu do trgovine smo prolazili pokraj mjesta koje su zauzele subkulturalne skupine ali su sada izgubile to područje zbog terenske snage i imuniteta lokalnih vlasti. Mjesto je bilo pogodno zbog totalne neiskoristivosti koju je grad osigurao tom mjestu i zbog već gore spomenutog terminala broj 15 koji je davao pristup svakakvim likovima da prođu na našu stranu. Osiguranje i provjera metalnih divova je naravno..bilo preslabo.
U trgovini smo kupili što smo trebali služeći se još uvijek ovdje vrijedećom valutom ali uskoro se planira promjena svega,pa tako i valute. Povratak na poznato mjesto je bio pod istim okriljem ljubičastog neba i tišine koja je nagrizala dušu nevjernika.

Vrijeme je prolazilo i tako su i naši novi ljekoviti napitci nestali. Car je uzdahnuo i rekao: "Bilo je i boljih napitaka.."
Ostatak se složio ali nažalost ,ovdje vrijedećih valuta nismo imali napretek jer je štednja neizbježna ako se stvari žele pokrenuti u zamišljenom smjeru. Rastrošno vrijeme tek dolazi.
Počelo je tihim prikradanjem misli iz daljine kada je inkvizitor zatražio kratkotrajni zapaljivač od ministra propagande. Tvari koja je gorjela je bilo malo kao što je i bilo nade za pokretanje neugasive sile tako malim i trošnim instrumentom.
Ali energija se osjetila kada su naše sjene zatitrale ispisanim zidovima. Svijetlost i neki čudni sjaj su se proširili zjenicama očiju cara. Neki žar se probudio,još jače potaknuo ideju koja već duže vrijeme gori srcem velikog budućeg cara.
Nije dugo trajalo i ministar propagande i ministar municije su morali krenuti po još ljekovitih napitaka i kratkotrajnih zapaljivača. Nakon nekog vremena oni su se vratili i pružili nam zapaljivače koji su bili predodređeni da pokrenu tu veliku i zastrašujuću silu. Napitci su se natočili i materijal se zapalio. Tišina je opet zavladala ekipom kada je plamen lagano održavan u granicama normale. Još suhog lokalnog materijala je doneseno i energija je sada bila mnogo jača. Stari štap smrti je gorio kao da mu je sudbina predodredila ovo mjesto. Mnogo duša ubijenih tom stvari sada je moglo mirno prebivati u smrti.
Previše ljudi koji su ovdje bili i prisiljeni smo bili napustiti položaje i ugasiti ono što je imalo velikog potencijala.

Hodali smo istim putem do trgovine i nakon toga preko zabranjenog položaja gdje su prolazili metalni divovi.
Dužnosnici zaduženi za mir oko područja terminala 15 su nas čudno gledali ali plavim anđelima nije bilo niti traga.
Naseljeno područje je prolazilo pokraj nas brzinom hoda. Ispred nas je bilo veliko postrojenje za napajanje nekom vrstom energije čije su postojanje vlasti negirale. Vlasti danas mnogo toga negiraju..samo mudri vide kroz zastore zavaravanja.
Uređena cesta je postala šikara i napustili smo nastanjeni dio područja kada je mrak oko nas postajao sve gušći.
Na mjestu gdje je šikara bila malo rijeđa su lokalna zabačena plemena održavala svoje rituale ali sada nije nikog bilo. Istrijebljenje je prijetilo mnogim manjinama a neke su nažalost to i doživjele. Ovo područje je sada bilo prepušteno prirodi koja se sada oporavljala od gomile smeća koje je zabačeno pleme ovdje donijelo.
Odlučili smo pomoći prirodi i ovo je bilo idealno. Polako se hrpa povećavala i prvi plamenovi energije su počeli osvijetljavati divljinu. Naše sjene u daljini. Tišina. Euforija nakon.

Zrak je postajao sve gušći kada su otrovni plinovi isparavali prema ljubičastom nebu.
Otrovna kiša se pojavila malo zatim i nemir se vidio na licu cara. Ova energija je bila početak sile carstva i nije mogao dopustiti da se odmah na početku ugasi. Dirka nije nigdje bilo i radne snage je bilo malo. Nosili smo sve što smo mogli samo da bi se energija održala. Polako ali sigurno plamen se održavao ali u nekim trenucima se gasio.
Svaki put kada bi se ugasio, neka viša sila je dopustila ponovno dizanje iz pepela. Je li to znak da će carstvo imati svoje padove i uspone kao feniks?
Euforija je zavladala kada je održana ritualna borba "metalnim štapovima* ". Plamen je gorio i plesali smo oko vatre sretni kao djeca. Zabačeno mjesto sreće na koje anđeli nemaju pristup.
Napokon i kiša je pojačala i energija se jednom morala ugasiti. Ovo je samo bio test za nas.
Mislim da smo prošli jer tko održava goruću energiju skoro dva sata uz prisutnost toksične kiše? Samo odabrani..
Polako napuštajući mjesto događaja osjećali smo ispunjenje.

Dug hod nas je poveo blizu terminala 15 i transportne rupe u prostoru. Došli smo do crpke gdje su ljudi punili svoje osobne letjelice i ostala transportna sredstva. Čovjek za pultom nas je dočekao sa shotgunom ali ministar municije je svojim prisustvom ublažio agresivnost. Kupili smo nešto energetskih sirovina i biljne napitke koji su nas trebali održati do naših kuča.
Neki su polako bili umorni od silnog hodanja jer praktički..sjećate li se kada sam vas pitao dali možete zamisliti cara i inkvizitora kako hodaju u tamnoj noći po gradu? E..sada zamislite svih 5(Dirk fali jer je do onda već spavao kao dijete) ljudi od povjerenja kako hodaju cijelu noć po usamljenom gradu u sjenama.
Napokon dugi hod je rezultirao u dolasku na još jedno subkulturno mjesto na kojem su se događale neke lijepe..ali sada izgubljene stvari i inkvizitor se morao suzdržati da ne pusti emocijama na površinu. Tišina u njegovom srcu. On samo šuti. Njegovi prijatelji su uz njega. Zhavalan im je na tome. Veoma.
Praznina je ono što vam ostane kada ode vaša potpora i djevojka koju volite. Mislite li da je lako ponašati se kao da vam nije stalo? Mislite li da je lako spuštati glavu i pretvarati se kao da ste jaki a zapravo se gubite i nije vam ništa jasno?
Možda vam je sada jasno zašto inkvizitor šuti. Niti jedna riječ niti jedna rečenica ne mogu opisati ovo stanje. Traženje sreće u malim stvarima je jedino što nama ljudima preostaje. Perfekcija je za umjetnu inteligenciju..za koju znamo da se i sama kvari. Perfekcija je trenutno stanje. Vrijeme nagriza sve.. ah.

Većina se razišla na subkulturalnom mjestu. Još malo smijeha i rasprava prije kraja a tada je i zadnja kap biljnih napitaka bila u nama i morali smo krenuti. Car je otišao malo ranije jer je njegova zlatna WC školjka imala stvari za progutati.
Nakon nas samo je mrkla noć ostala tamo.
Ministar propagande i inkvizitor su prolazili kroz polja koja su izgledala kao crne tvorevine koje žele progutati sve što prođe po njima.
Dolazimo blizu brloga. Ministar propagande razgovara sa svojom curom i budućom ženom. Mojom dobrom Zlatarskom prijateljicom. Ah gdje li je Zlatar? Tamo negdje daleko. Ima mjesta za koja mislim da imaju dijeliće mojeg srca. Zlatar će zauvijek biti dio mene,ma što god se desilo.
Kartica za ulazak u stan nas čeka pred ulazom. Ministar propagande ide spavati nakon tako uzbudljive večeri i noći..a ja? Ja uzimam knjigu u ruku i čitam zadnja poglavlja. Ne želim pročitati to..predobro je.


Poanta iskonskog plamena i ovog posta je ta da nikad ne smijete odustati od svojih namjera i želja..ciljeva.
Svaka želja je ostvariva ako ju dovoljno želite. Svaka iskra može postati plamen.
Odustajanje je samo pišanje u svoj vlastiti plamen.
Mi smo održavali energiju dovoljno dugo da bi sami sebi dokazali da to možemo. Ovo je simbol upornosti i ponosan sam na njega. Što se mene tiče..moja vatra nikada neće prestati gorjeti i sjati.

Srce je izvor iskonske vatre.
Ljubav je lož ulje.

Noć je polako ali sigurno pojela grad. Tišina je zavladala ulicama i samo su se pokoji krikovi čuli.
Drug Lazar se izgubio u tami nasuprot velikih svijetala i zaželio mi sretan put.Učinio sam isto.
Nebo je još uvijek bilo vidljivo plavo ali imalo je šare tame po sebi.Kao da je netko sa velikom pandžom poderao dijeliće neba i tako ih ostavio ranjene da krvare. Prolazim ulicama tako poznatog mi kvarta i vidim samo ulična svijetla zanemarujući nebo. Osjećam strah u zraku i okrećem se svako malo da pogledam ima li što iza mene..Samo tišina.Vječna spretnost.
Nešto me gleda iza vrata. Nastavljam u tišini i prisjećam se svega što se desilo.

Ovo što ćete sada pročitati je samo blur. Loša replika stvarnosti koja je preopasna da bi se izrekla onako kako se zbila.
Ipak nakon svega,istina će ostati neokaljana riječima smrtnika.

Dvorana puna ljudi.Osjeća se kako se zidovi urušavaju u nas. Zgusnuti red falange postaje sve gušći i ne zna se koliko će još tako izdržati.Zauzimamo prednja mjesta i ostavljamo našeg plavog prijatelja iza nas. Probijamo se kroz gužvu intelektualaca ponosni što smo tamo i sami. Buduća elita,ajmo tako reći.
Sve počinje tiho. Đimi udara po gitari neki fristajlo melodičan zapis kako je rekao ministar municije.
Ministar municije sjedi pored mene a pored njega je car himself. Pored cara sjedi još jedan time traveller. Ovih dana ih je mnogo..i zbunjeni su.
Nakon toga slijede neki isječci. Elvis i ostali govore. Mi sjedimo i gledamo. Samo ponekad nam ruke rade pokrete koje su zemljani definirali kao pljesak.
"Iznimno sam zadovoljan..." Stvarnost se pomalo urušila u sebe i izmjenila.
"Udaril bi tu babu i uzel taj prokleti stolac i udaral svom silom.Zaletel se prema sredini,potrl glavni stol i uništil sve kaj se da uništiti a tad bi pljuval po svima njima i smijal se!" ... stvari postaju normalne...
"...ova pjesma je stvarno nešto posebno." - Car polako vraćen u tijek događaja...samo jedan isječak iz glave budućeg cara i vođe novog poretka.

Ponudili su nam zemaljsku hranu i naravno ministar municije,car i inkvizitor nisu mogli odbiti. Hrpa intelektualaca sada se nalazi oko stola i jede ono što su skromni i uljudni domaćini pripremili.
Neko čudno pecivo sa keksima je bilo isprobano od strane cara i kaže da je donekle bilo ukusno iako bi ga domaćini gledali s čuđenjem i čak možda sa malo gađenja da su ga vidjeli u tom pokušaju miješanja njihove hrane.
"Politički zatvorenik..hm.To izdaje Lepoglava?" Prodor smijeha ali toliko nečujan da domaćini i ostali nisu primjetili.
Prostor nabijen nekom čudnom energijom smijeha. Stvari koje nebi trebale biti smiješne postaju takvima i suzdržavanje postaje veoma težak zadatak.
"Previše su toga stavili na ta peciva." Trenutak kasnije pod je bio pun soli. Car je vratio domaćinima ono što su mu ponudili u prevelikoj mjeri. Što je previše ni s kruhom nije dobro.
Zvoni mobitel. Poznati glas našeg plavušana koji se pita gdje smo ali isto pitanje bi mi mogli njemu postaviti.

Polako krećemo prema našim brlozima. Detalji u ovom trenutku nisu potrebni.
Moguće je..oh,moguće je da još sada naš smijeh odjekuje tamo gdje smo ga ostavili.
Čudesan je ovaj svijet,zaista...

..zaista.

Nestanak akcija i postanak monotonije.
Pitate se sigurno ponekad kad počinje ono stanje kada više nema nikakvih novih stvari i sve postane kolotečina...
Vodi vas samo ona nit u vašoj glavi da ste ovdje u kontinuumu zbog nekog višeg cilja.
Počinjete primjenjivati više razuma a osjećaje puštati na stranu..hm,dali tako nastaje ona hladnoća o kojoj ljudi pričaju i s kojom se mnogo puta susrećemo?

Carstvo koje će se uzdići iznad svih i srediti poredak u ovom jadnom i izmučenom svijetu je dobilo ministra propagande koji se pridružio budućem caru,ministru municije i inkvizitoru. Dobro došli ministre!
Ovaj vikend je velika akcija jer dolazi naš Konjščinski vitez u posjet provinciji.Car i inkvizitor(i ministar municije-ako naravno ne napravi opet jedan od svojih velikih pogodaka i ne napusti akciju prije nego postane..hm..dosadno?uzaludno?) će ga ugostiti lijepo i fino,kako se samo to pristoji gospodi.
Šteta što car i inkvizitor ponekad ne mogu više nalikovati na ministra municije pa se povući na vrijeme.Nemaju valjda osjećaj za to..ili su gonjeni nekom višom silom koja želi da imaju puno "terenske nastave".Naravno,svako bježanje od vlasti je jedno novo iskustvo u aktovki koju ćemo donijeti poglavarima svijeta i prodati im našu politiku.
Najbolje da uzmemo zlatnu aktovku.Ona će nam poslužiti da poglavari gledaju samo u zlato i sjaj i ne shvate kako njihova mizerna vladavina dolazi kraju.Tužno je do kud seže ljudska pohlepa..

S druge strane..pitam se gdje je Dirk i dali snima možda koji novi film..hm.Kakvo on uopće mjesto u ovom carstvu zauzima?Kakve on ima veze sa bilo čim uopće ovdje?
Dali će se nova vlast temeljiti na "prljavoj" industriji?

Tišina je zavladala prostorom.Misli mi daleko lete.Sad sam se upravo sjetio svojeg(našeg) Zlatarskog miceka koji vjerojatno sad spava ko nevinašce dok ja pišem ove tu..stihove?riječi?što li god...
Vrijeme da se ispružim po svom krevetu i da uzmem knjigu u ruke i počnem sa daljnjim fiksanjem.
Btw. moram skromno objaviti da je izmišljen novi termin u sektoru predoziranja..
Naime postoji takozvano predoziranje kvalitetnom literaturom.Mi smo za primjer ovdje uzeli jako dobre SF romane i lijepo se svi urokali sa izvanzemaljskim štivom koje je sada postalo dio naših nervnih puteljaka i cesta.

Čenkui

Jeste li kada čuli da car i inkvizitor prehodaju cijeli grad i više u jedno 1 il 2 sata?
E pa ja sam doživio i ne znam dali bih mogao reći da je ugodno.

Trag GPS-a je veoma loš kad je dio tog GPS-a jedan ljudski mozak kojemu i nije najpametnije vjerovati.
Ili je to opet moja paranoja o tome da se nikome ne smije olako vjerovati? hm...
Odvjetnik carstva i ministar za municiju je napravio potez godine kada je promašio promašaj godine i otišao u svoj brlog dok su car i inkvizitor morali hodati po cijelom gradu po kiši koja nas je pokušavala sputati...
GPS trag je tako lažljiva stvar...možda i više od par puta(zavisi u kojoj ste dimenziji ili galaksiji) smo morali obnavljati i tako već skoro prehladan trag našeg tajnog biljnog napitka.

Malo poslije toga je tišina zaigrala u mojem srcu i u srcu cara.Možda male primjese bijesa koje su htjele u vatri izaći van i ostaviti mrtvim onoga ili one koji su popili naš biljni napitak.
Biljni napitak je bio na 15% (ako i toliko) kada je došao konačno u naše ruke.
Poslužio je na kraju kao mjesto za čuvanje ostalih opasnih napitaka..
Na kraju su car i inkvizitor krenuli putem mnogo pametnijeg ministra municije.

Ako ništa drugo..još jedna večer puna tako

Potrošili smo 2 sata u školi i nakon toga krenuli u veliki bijeli svijet sa namjerom da se nap... ups..najedemo.Prvi plan je propao zbog događaja koji su u ono vrijeme bili budućnost.

"Trenutno je i dalje od budućnosti ali temporalne disfunkcije su nešto normalno za dubinu misli koja gotovo seže do..."

Najeli smo se.Osjećao sam se kao da sam nahranio gladne.Dobar osjećaj..samo još jedan od dokaza meni da bi trebao otići u Afriku i volontirati :D
Naši sendviči su se grijali na nježnom suncu koje je ponudilo jutro.Sjedili smo na klupici na kojoj su se događali mi nemili događaji ali to je sad sve stvar prošlosti.Past is in the past rekli bi budisti.
Sve je izgledalo normalno kada nije došao jedan čovjek do nas.Postariji čovjek u odmaklim godinama.(neću nagađati koliko ima jer bi sigurno promašio.)

"Budući car se ponudio i istupio naprijed da pomogne nemoćnom. "Trebam doći do vure".
"Aha..samo ravno pa lijevo"-rekao je veliki milostivi car.
Čovjek se zahvalio i otišao u zadanom smjeru.Čudni prizori su uslijedili koje nebi htio spominjati.Neka ostanu u skrivenom dnevniku novog poretka svijeta.
Kako okrutan mora biti car da pošalje jadnog nemoćnog kroz nešto što je ekvivalentno plamenim šumama Hyperiona samog?
Bog oprašta jakim vođama.Dobrobit naroda je bila u igri.

Nakon nekog vremena vidjeli smo da riječi cara ne funkcioniraju onoliko koliko bi trebale pa je carski odvjetnik i predsjednik ministarstva za municiju istupio i pokazao svoje humanitarne namjere..Država je u dobrim rukama.
Otkrili smo da nemoćni treba na plac(čitaj place,eng.) i pomogli mu u tome.Milostive su ruke Božje.
Čovjek je nastavio sa sretnim izrazom lica a mi smo nastavili svojim putem i završili kopajući po nekim knjigama u lokalnoj(najboljoj) knjižari. "

Ovo sve izgleda kao dobrota poslana sa neba dok se ne zapitate i pretpostavite neke činjenice(ili imate maštu kao moj prijatelj Buć i ja).Ura možda i nije tako jednostavna riječ i nema tako jednostavno značenje kako se čini..Ura je moguće da znači "time"(engleski: vrijeme) a plac bi mogao jednostavno biti "place"(engleski:mjesto).
Kada spojite sve u formulu koja bi nešto valjala i time nešto značila ispada da naš suputnik,nemoćni,zapravo nije samo ono za što ga izdaje izgled.Po mogućnosti intergalaktički putnik koji služi najgoru kaznu današnjice i ondašnjice.Bačen u pogon za putovanje kroz vrijeme i neprirodno ostaren iako je u ondašnjici bio mladić u naponu snaga.
Nikad ne možemo mi iz prošlosti biti sigurni zašto je tamo bačen i što je jadnik skrivio ali možemo ga sažaliti i pomoći mu iako ako je istina da je njegov entitet širi od onoga za što su ostali ljudi pretpostavili,mi smo napravili jedno veliko ništa.
Gotovo mi se smračilo kada sam čuo one riječi: "Ovdje u parku je meni sve isto.Izgubljen sam."
Išlo mi je na plač ali ujedno osjetio sam i osjećaje osvete..nadolazeći gnjev prema onima koji su ga bacili u to stanje..
Ne znam tko su oni ali jedno znam..budući car ove planete(i moguće galaksije) neće to dopustiti..Ljudi više neće patiti..
Sunce će sjati..Zvijezde isto.Oni koji nanose zlo će pasti.

Namaste

SF je možda najbolji žanr koji postoji.Naravno ukusi se razlikuju ali kad bih trebao birati zna se što bih izabrao.
Šteta što sam izgubio password od svoga SF bloga i ne mogu nastaviti pisanje priča na njemu ali nije niti još vrijeme.
Kada me primi inspiracija objavit ću par tekstova na ovom blogu(ako u međuvremenu ne pronađem password).
Zasad samo skupljam inspiraciju koje je sve više.

Dan Simmons je možda jedan od najboljih pisaca SF-a koji postoji.. Niti Zelazny nije loš i njegove Amberske kronike.
Razrednica nam je opet bolesna i ne može nam dati popis lektire pa koristim to vrijeme za čitanje onoga što mi odgovara. :)

Sutra je veliki dan..Kako bi rekli..Trocarska fešta kako to moja prijateljica Iva kaže.
Dolazi Petra od Zlatara u VŽ konačno.. jeeej :)


Frakir čvrsto stisnuta oko mog zapešća..

Još u potrazi za njezinim snenim očima.

Uopće ne stignem niti na kompjutor niti ništa..možda sad razumijem neke ljudi otprije koji su govorili da ništa ne stignu..
Uskoro volontiranje..badminton..škola.zabavno ;)

Nema ništa novoga osim škole.. jeeeeeeeeej..samo obnavljam napisani post i ništa više..
Život piše romane ;)

Peace