Inspiracija dolazi na čudnim mjestima.
Sat glazbenog i jezero koje postaje more krvi.

Učini mi se ponekad da su ljudi jedno kada su sa mnom a drugo kada su negdje daleko.
Postanem dio filma u kojem se ljudi mijenjaju kao kiša i sunce u jesen.
Promjenjivost postaje primarno svojstvo svih.Samo oni neki ostanu isti..ti su mi najdraži.
Vraćam se na isti stupanj svaki put kad bacim(slučajni?) pogled na nju..
Mislim da sam daleko od svega toga i da je to dio moje prošlosti o kojoj sada mogu na veliko pričati i biti ponosan što sam uopće nešto proživio o čemu je vrijedno progovoriti.
Ali..varam se. Prošlost? Svaki trenutak koji upućuje na neke stvari je dovoljan da nas vrati tako daleko da nam put natrag u ovo vrijeme izgleda kao vječna bitka..vječna bitka koja zvuči na poraz.Strašan poraz.
Osjećam se kao zamorac zatvoren u premali kavez i koji nikada neće osjetiti miris sviježe trave..prve zrake sunca,osim kroz to prokleto staklo koje mi zaklanja svaki prirodni pogled na svijet.Odvaja me od prirode i odvaja me na kraju od samog sebe...Od onog sebe koji bi postao da sam tamo negdje vani i...i da sam sretan.
Iluzija postaje tako jaka da je čak i pojam sreće upitan.Sreća dođe,sreća prođe.Osjećaj da sam samo pas koji čeka eutanaziju neminovan je. Osjećaj da sam izgubio nešto vrijedno isto tako.
Ostane na kraju samo vječna tišina koja je vječna pratiteljica svih nas..htjeli mi to ili ne.Leđa su nam uvijek sigurna.Ona ih čuva.

Kupamo se svi u oceanu iluzija.Oceanu koji je tako velik da ima mjesta za sve nas i još više...
Svi stanemo unutra,samo dođite!Povedite sve koje poznate..ionako će na kraju završiti tamo.
Miris dobrog vina još se širi.Miris vina koje teče kao mirna rijeka.Mirna rijeka našeg srca.
Uzalud ti čamac koji nosiš..uzalud ti nada i sva ta tvoja oprema..potonut ćeš sasvim sigurno.Do čistog dna.

No,da sve nebi zvučalo tako pesimistično kao što zvuči..dotaknuti dno ne znači zauvijek ostati tamo.Život je pad nakon kojeg slijedi eskalacija.Nakon dubina slijedi uvijek visina na kojoj lebde anđeli sami.Anđeli sjajnih krila koji nam pružaju ruke.
Nakon kiše i oblaka dolazi... svijetlost.
Čista i neokaljana otrovom koji ovaj zemaljski svijet brizga u sve nas.Nekad pomislim da smo svi mi na nekim aparatima.
Povezani sa jezgrom koja nam diktira smjer našeg postojanja. Slijedimo ono što smrtnici zovu sudbinom..a svejedno djelujemo u nekom smjeru da bi nam bilo bolje..ugodnije..prihvatljivije..bezbolnije..
Trudimo se i dalje..kopamo svoje puteljke kroz jazbine života.Života koji je lijep.

Na kraju me drži samo pomisao o svijetlosti i ljubavi..
Želim zaplivati u njima..želim se otisnuti daleko odavde..
Želim..ah,želim.