Otvorio sam prozor svoje sobe.(ovaj veći dio prozora barem jer na ovom manjem mi se roleta odbija otvoriti pa ju neću siliti na nešto što ona ne želi).
Možete pogoditi što sam prvo vidio vani...
..pa da.. kiša opet pada.Ovih dana je stvarno puno kiše.Netko je očito nešto jako loše učinio kad nebo toliko plače...

Malo prije mi je kompjutor odlučio okrenuti leđa i on odbio raditi normalno pa sam ga morao restartati.Ne znam što je to danas..neka pobuna protiv mene..Točno sam otvorio stranicu blog.hr-a i onda on odustane od suradnje..eh,al nisam odustao..Moram napisati ovaj post..no matter what.

Sjedili smo na jednom od naših satova danas i naravno opet se ista stvar ponavljala što se uvijek ponavlja.Stalno nam pričaju kako će nama biti teško..ja si sve više mislim zašto mi to onda radimo kad će biti tako teško?Patit ćemo kažu..To radimo samo zato jer moramo,a i nisam baš još vidio neki masovni pokret koji bi se uspješno odupro sistemu..bilo je takvih ali su završili sa kobnim posljedicama.. ne želim ići njihovim stopama..ne vele bezveze da se uči na posljedicama...

Peace

Nisam siguran al neki unutarnji osjećaj mi govori da sam neki svoj post prije već nazvao ovim imenom.Al tko bi se sjećao?Inače,nije bitno al inače..već je skoro 400 postova napisanih na ovom blogu..Mogu reći da sam se dobro raspisao u tu godinu i pol koliko ga pišem..Pucao po raznim temama...i većinom pogodio u uspio reći ono što sam htio..Zadovoljan sam sve u svemu što se tiče bloga :)

Spomenuo je netko u komentarima da volim pisati o kiši i poslije kiše i za vrijeme kiše i sve sa kišom..Pa..to je donekle istina..zar nije kiša pomalo romantična?
Najbolja mi je ona rečenica koju sam jednom uporabio u jednom od svojih posteva,(ne mogu se sjetiti kojem to točno al bilo je to davno,još na početku ovog bloga),rekao da kiša zapravo pokušava izbrisati sve loše što su ljudi napravili...Vrlo apstraktno jer naravno da kiša naše negativne osjećaje i djela ne može izbrisati..al mislim da je dobra usporedba.. :)
Barem na trenutak ljudi pogledaju u nebo( oni koje ne zanimaju zvijezde i astrologija i astronomija ) i zapitaju se.. tko smo mi? Zašto sam ovdje?
Ne znam dali ste se ikad zapitali..pokušajte...možda vam baš uz zvuk padanja kapljica kiša da odgovor ;)

Peace

Idem doma po kišnoj ulici.Ne pada više al mlake vode su još uvijek prisutne.Gacam po vodi pazeći da mi se trenirka ne namoči.Razmišljam...

Počinje me slijediti mačak..nije previše stari još je uvijek mlad.Mijauče i želi sa mnom..
Prati me putem ali onda je stao na svijetlu ulične svjetiljke...
Ne znam zašto me ta slika nekako zamislila al jednostavno..vidio sam nešto posebno..

Život je jednostavno lijep...

Niti ratovi ga ne mogu učiniti ružnim na kraju krajeva...

Barem je on namjenjen da bude lijep...

Kiša je učinila opet svoje.Opet taj miris u zraku.Stalno miriše na nešto takvo nakon kiše...
Očajno je i pokušavati opisati što se sve osjeća u magli koja se nadvije nad gradom..ništa ispred tebe,samo magla i velika svijetla...
Smijeh prijatelja,ruka voljene osobe za koju se čvrsto držiš...osjećaj da si sretan.. neprocjenjivo...

Približavam se predjelu koji postaje nekako drugačiji od ostatka grada.
Magla kao da postaje gušća i svijetla sve manje...
Lutam tuda gdje padaju kisele kiše..Lutam tamo gdje se čudne stvari zbivaju..
Hodam po blatu kojeg nudi moj rodni kvart..Uzimam ono što mogu..ipak je to moja zemlja..nisam izbirljiv.
Kružim i zaobilazim par ulica jer na putu me čeka susjedov pas koji očito ne voli oblik moje kape ili možda moju kosu?mah,tko bi to znao..Znam samo da je pas treniran da grize, a možda da i ubija..Uglavnom,ovaj petak nije vrijedan riskiranja još jedne avanture u kojoj moraš bježat(preskakat preko susjedovih ograda) da bi spasio svoju živu glavu..ipak ti je ona još potrebna..a ugriz pasa nije način da ju izgubiš..ne još..nije vrijeme.
Polako se osjeća miris koji samo pravi patrioti zapamte.Ne svrstavam se u takve,barem ne u one koji vole svoj narod više od sebe.Ima tu nekih osjećaja al ipak..kvart je nekako bliže mojem srcu.Svašta se ovdje događalo..Svašta što je ostavilo duboki trag na mom srcu..

Ne znam što se to osjeća..možda nešto više..
Možda ono što neki zovu..
..dom...

Povijest pamti najveće pobjednike.Možda je to zato jer povijest i je pisana od strane pobjednika?No uglavnom...

Ratnici su oduvijek postojali.Naravno,danas više ne vitlaju sa mačevima i kopljima i ne jašu svoje sjajne crne vrance..sada sjede u MIG-ovima ili voze tenkove i gaze sve pod sobom.Čuče negdje tamo u pustinji i čekaju nekoga koga bi mogli "skinuti".Ili pak sjede na nekom balkonu čekajući da se njihovo baratanje s snajperom testira.Uglavnom,sve krvavi posao.

Da nebi ispalo da samo loše stvari govorim.Ima i onih koji se bore za pravdu i barataju svojim oružjem koja su uperena protiv zločinaca i tamnih sila i I don't know what..al ne govore li to svi? Zar ne govori to svatko koji uzme oružje u ruku i nekoga odstrani?Svatko je na svojoj strani dobra..naravno,to nije tako ali neću ulaziti previše u te stvari jer zapravo i nisam htio o tome pisati.Samo da još kažem... "Nikad se ne zna što se odigrava u glavi onoga koji ubija."

Ali gdje su oni ostali?Povijest je i te kako imala svoju mirnu stranu..samo...samo što su je izbrisali!A zašto? Zato jer možda nije zanimljiva ili možda nisu htjeli da je drugi vide?
Iskreno mi recite...jeste li kada učili na svojim satovima povijesti o nekom mirnom razdoblju?Ili je možda to predosadno jer mora biti dinamično?

Dali je čovjek zaboravio jedno od razdoblja u kojem je bio sretan?
Jeli moguće da smo svi mi zaboravili?

Moje misli su odavno lutale..Kao bijesni psi lutaju okolo,a ja ih pratim.
Pratim ih u sve ponore u koje zapadnu i u sve visine koje dotaknu...
Ja sam dio njih i one su dio mene..
Čovjek se ne smije zaletjeti..kada ti nešto govori stani onda stani...unutarnji glas skoro nikad ne laže ako je dovoljno snažan..
Još uvijek nekad ne mogu pogoditi precizno i znam ispasti najveća budala na ovom svijetu..Al trudim se..trudim se pustiti okove koji mnoge ljude muče..I uspio sam donekle.Bjesnoća mojih misli je sada zamjenjena smirenošću.Al,još uvijek na trenutke čovjek izgubi taj neki osjećaj..Samokontrola je najjača tehnika koju čovjek ikad može usavršiti...Uz nju i ljubav..praktički si nepobjediv*

*- sve je u redu tako da me nebi to slučajno pitali u komentarima.
Ovaj post je više bio kao neki san..Nisam ga mogao baš jako dobro opisati jer je bio stvarno preslikovit a snovi ponekad znaju biti toliko lijepi i dobri(ili crni i demonski) da ih je teško opisati riječima..

Volim svoju muzu

U srcu te nosim
Pustit te nikad neću
Dao bih sve
Al nikad svoju sreću

Bez tebe ja sam nitko
Samo sjenka
Samo prah

Kad svijet shvati
Ljubav najjača da je
Biti će ljepše
Cvasti će ruže

Gledam sva ta lica
Tama na njima
Ljubavi kod njih nema

Ja se smijem
U toj gomili
Crnih lica

Drži me ONA..
Držiš me TI..
Ljubavi moja najveća..


Posvećeno mojoj ljubavi :)

Začudio sam se...zapravo prestao sam disati na trenutak i zaplivao dubinom svojih misli..
Dotaknuo tišinu na trenutak i ona mi je uzvratila odgovorom.. (veliki problem većine ljudi je što odgovore ovih dana traže u buci i daleko od sebe,a najbolji odgovori se upravo kriju duboko u nama samima).

Svi jednom zablješte jačinom najjače zrake sunca i sjaje jače nego što naše oči mogu podnijeti.. ali,nažalost.. isijavati dobrotom i mudrošću nije sposobnost koja se na kratko upotrebljava,a ni za kratko vrijeme ne stječe..

Ni jedna kula nije dovoljno visoka da zaustavi čistoću anđela

Ako pišem cijelo vrijeme o dobrim stvarima to izgleda kao da ne znam o ničem drugom pisati..
Ako pišem stalno o lošim stvarima izgleda da samo znam jaukati i žaliti se da nešto nije u redu...pa da!Nešto stvarno nije u redu u svijetu ali naravno ja tu kao jadni pojedinac i ne mogu baš previše učiniti... ne! Greška! Naravno da mogu(i ja i vi svi)..uvođenjem promjena u svoj vlastiti život mi zapravo mijenjamo svijet oko sebe... možda se to ne zapaža u početku ali na kraju će se sve vidjeti...

Život se sastoji od krajnosti... Ako nije dolje,zasigurno je gore... i obrnuto...
Život određuje tempo nama ljudima i svim stvorovima na svijetu..Mi jadni ne možemo toliko utjecati na bilo svijeta...ali...

Nekad i jedna mala kapilara odlučuje...

Danas je neki poseban dan..i to jako inspirativan dan..
Sve ide nekako iz glave preko olovke na papir..
Mislim da će ova noć biti duga..

Ako me pitate od kud inspiracija..mislim da moja muza dobar posao obavlja..

S neba dolazi.. točnije s mojeg kauča..


Volim te

...i kad život opet dobije svijetlu boju...
...i kad stvari opet dobe smisao...

Više nikad se neću osjećati bezvrijednim jer znam da je u svemu neka tajna..
Možda samo mračni sjaj jezera i borova koji se njišu na vjetru...
Možda samo lijepi sunčani dan i sjaj sunca koje grije moje obraze...
Možda samo trenutak u kojem se smijem...

...a možda najjača sila na ovom svijetu koja pokreće svemir...

...možda jedna i jedina...

Moja ljubav

Sve više pojmim koliko smo mi ljudi maleni nasuprot svemu oko nas...
Nije tu samo veličina stvari oko nas u pitanju nego je tu i opširnost nekih manjih pojmova...
Čovjek jednostavno u svojem životnom vijeku(koji je prema vijeku jednog protona jako malen) ne može ni stići sve te stvari naučiti koje nam svijet velikodušno nudi..mada su ljudi da bi doznali neke stvari mnogo generacija morali proći...

Premalen i prejadan stojim(ili bolje reći sjedim) za ovim stolom i proučavam te sve stvari..
Naravno neki bi rekli da nema smisla...ali smisao se nalazi u svemu..pa čak i u nekim stvarima koje su drugima toliko nevažne..

Peace

Plakao sam...

Mogu nositi crno,izgledati kao netko tko bi uništio sve.Iskazivati bunt na razne načine...
..ali uvijek... ću nositi mir u svojem srcu...
Mir je ono što razlikuje čovjeka od barbarina...mir je ono što čovjek treba...

Kad god će se krv prolijevati,kad god će nevini stradavati...čovjeka smatram barbarinom...

Peace

"Idem kući i crno mače skače pred mene i gleda me svojim velikim očima"

Ja(u mislima): kako lijepi mačak...
Crno mače: Čujem te...
Ja: molim?
Crno mače: Velim,čujem te...
Ja: Sada čujem i ja tebe...
Crno mače: Nisi baš iznenađen...
Ja: Nisam,nosimo isto...
Crno mače: Molim?

Ja: Nosimo isto... al u srcu ne...

Onaj zvuk iz daljine već odavno nije isti...hladan zvižduk vlaka koji dolazi sada je topli zvuk koji podsjeća na sve lijepe stvari koje su se dogodile.
Onaj miris koji se prije jedva osjetio sada je intenzivniji i budi lijepa sjećanja...
Onaj osjećaj da je sve oke i da će tako zauvijek biti sada je konstantan...

Možda čujem ljubav...
Možda mirišem ljubav...
Možda osjećam ljubav...

Da,zasigurno...

...to je ona.