Kiša je učinila opet svoje.Opet taj miris u zraku.Stalno miriše na nešto takvo nakon kiše...
Očajno je i pokušavati opisati što se sve osjeća u magli koja se nadvije nad gradom..ništa ispred tebe,samo magla i velika svijetla...
Smijeh prijatelja,ruka voljene osobe za koju se čvrsto držiš...osjećaj da si sretan.. neprocjenjivo...

Približavam se predjelu koji postaje nekako drugačiji od ostatka grada.
Magla kao da postaje gušća i svijetla sve manje...
Lutam tuda gdje padaju kisele kiše..Lutam tamo gdje se čudne stvari zbivaju..
Hodam po blatu kojeg nudi moj rodni kvart..Uzimam ono što mogu..ipak je to moja zemlja..nisam izbirljiv.
Kružim i zaobilazim par ulica jer na putu me čeka susjedov pas koji očito ne voli oblik moje kape ili možda moju kosu?mah,tko bi to znao..Znam samo da je pas treniran da grize, a možda da i ubija..Uglavnom,ovaj petak nije vrijedan riskiranja još jedne avanture u kojoj moraš bježat(preskakat preko susjedovih ograda) da bi spasio svoju živu glavu..ipak ti je ona još potrebna..a ugriz pasa nije način da ju izgubiš..ne još..nije vrijeme.
Polako se osjeća miris koji samo pravi patrioti zapamte.Ne svrstavam se u takve,barem ne u one koji vole svoj narod više od sebe.Ima tu nekih osjećaja al ipak..kvart je nekako bliže mojem srcu.Svašta se ovdje događalo..Svašta što je ostavilo duboki trag na mom srcu..

Ne znam što se to osjeća..možda nešto više..
Možda ono što neki zovu..
..dom...