| < | lipanj, 2021 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Litterula
lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
Objavljeni listići
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (4)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (18)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (17)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (13)
Studeni 2020 (3)
Ako vas zanima vrtlarstvo i fotografija posjetite blogove:
Stara vrtlarica
Moje fotografije
Copyright © Litterula.
Litterula
Bajeri
- 17:04 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
Dok sam živjela na zagorskim brijegima često sam s VelkomSekom i s prijateljicama išla u šetnju na Bajere. A čim bi u lipnju zatoplilo, kad bi u školi završila nastava, počela bi i sezona kupanja. Uz rub velikog bajera bila je postavljena velika drvena skakaonica i mali bazenčić za djecu. Uglavnom smo se kupali oko te skakaonice, u bazenčiću i oko njega; nismo se usudili plivati dalje jer je u tim umjetnim jezerima plivanje poprilično opasno. Često se naime događalo da se netko utopi; i prošle godine su se, kako sam čula, dva neoprezna srednjoškolca nažalost utopila. Bajeri su naime nastali na livadama uz rijeku Krapinu, na rubu našeg sela, kao posljedica iskapanja gline za obližnju poznatu zagorsku ciglanu, pa u njima ima i ostataka alata i kamioneta za prijevoz gline i granja, a poprilično su i duboki. Prvi bajeri, koji su nastali u razdoblju od 1886. do 1937. godine danas više ne postoje; zatrpani su zbog proširenja tvornice. Sadašnja jezera su nastala u razdoblju od 1937. do 1950. godine. Glina se kopala do dubine od 8 metara, a kako su na toj dubini bila izvorišta vode, ona je popunjavala iskope. Tako je prvotno nastalo sedam jezera, a do danas ih je ostalo pet: Prvo jezero, Drugo jezero, Granje, Malo i Plavo. Bajeri su međusobno spojeni, a suvišak vode otječe u rijeku Krapinu. Kakvoća vode u jezerima je zadovoljavajuća za piće, pa su bajeri određeni kao moguća rezerva u slučaju elementarnih nepogoda.  Bedekovčanskim bajerima dugi niz godina upravlja Sportsko ribolovno društvo iz Bedekovčine; u jezerima ima šarana, amura, smuđa, štuka, somova i drugih riba, a društvo jezera redovito i poribljava. Na obali jednog bajera stoji ribički dom ribičkog društva gdje se mogu vidjeti fotografije i preparirane glave ulovljenih velikih riba. Mnogi ribiči već godinama dolaze na naše bajere na ribičiju, najčešće ujutro ili predvečer, često ne ulove ništa, no ponekad ulove i po pet, šest, sedam komada, i to poprilično velikih riba težine 4-6 kg pa i više. Dečki koji vole ribičiju, i mladi i stari, dolaze na Bajere malo se opustiti i provesti vrijeme u prirodi ili bar na kratko pobjeći od životnih briga. Ribička sezona traje cijelu godinu; samo ako su jezera zaleđena ribolov se ne smije provoditi, a mora se poštivati i lovostaj. Do 1. lipnja smije se loviti ribu samo po danu, a od 1. lipnja dozvoljen je i noćni ribolov. Na jednom jezeru je dozvoljen samo catching release, odnosno ribolov šarana i amura koji se obavezno vraćaju u jezero. ŠRD Bedekovčina ima oko 240 članova, većinom momaka, zaljubljenika u ribolov iz Krapinsko-zagorske županije. Ljeti je posjećenost Bajera najveća, a ribiči najčešće pokušavaju uloviti velike ribe; ako im to ne uspije dobra je i sitna riba - babuška, patuljasti som i slično. U blizini ribičkog doma, članovi društva i svi oni koji kupe dnevnu kartu mogu se okrijepiti pićem, kampirati i peći roštilj. Jedini je uvjet da sve prije odlaska počiste. Kupanje u jezerima je dozvoljeno, ali isključivo na vlastitu odgovornost. Bedekovčanski bajeri bili su donedavno i mjesto održavanja Sajma zagorskih vina, Glazbenog festivala Igrajte nam mužikaši i manifestacije Ljeto na Bajerima što se odvijalo na terasi ispred restorana - danas je na žalost zatvoren - u koji smo nekad često išle na kavicu, a subotom i nedjeljom i na ples uz živu glazbu. A nedavno sam čula da bi se dugogodišnja prirodno - ribička idila naših lijepih bajera mogla poprilično narušiti. Jer sami bajeri, stazice za šetnju oko njih, prekrasna priroda: drveće, grmlje i okolne livade te pjev brojnih ptičica ne privlači samo ribiče, privlači i turističke ulagače. Kupnjom Restorana Jezera Općina Bedekovčina je naime nakon dugogodišnjeg rješavanja pravno - imovinskih odnosa postala vlasnik cijelog prostora restorana, ostvarili su i pravo upisa vlasništva nad šetnicama te ukinuli status javnog dobra nad vodama, pa sad na Bajerima planiraju urediti sportsko - rekreacijski centar s turističkim sadržajima. Sportsko - rekreacijski centar s turističkim sadržajima? Jesam li ja to dobro čula? Kaj to znači? Pa ne budu valjda na Bajerima gradili hotele, restorane, apartmane, odmarališta, teretane, sportska igrališta, golf teren, vile s bazenima, biciklističku stazu s rasvjetom??!! I ko zna kaj još!!??!!?? I za koga, pogotovo sad kad vlada ova grozna koronska velepošast!? Ako sve to izgrade možemo odmah reći zbogom ribičima, zbogom šetnji, zbogom divljini, zbogom slobodnoj prirodi, zbogom ptičicama, zbogom cvjetnim livadama! Dobrodošli sportaši i turisti na koturaljkama, romobilima, biciklima, skuterima, mopedima, motociklima, četverokotačima i sličnim vozilima! I to samo oni s kovid potvrdama koji se strogo pridržavaju svih propisanih epidemioloških mjera. A tko zna, možda su ti općinski planovi zapravo dobra zamisao, možda budu baš naši Bajeri postali veliki sportsko - rekreacijski centar za oporavak sportaša i turista sa svih strana svijeta koji su preboljeli kovid!! |
Ue o muite arukou
- 17:41 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
Kad krojim i šivam nešto ozbiljno u šnajderaju mora biti tišina. Jer kad jednom pogrešno zarežeš, nema popravljanja. No dok krpam čarape, šivam gumbe ili štrikam, najčešće slušam radio. No ponekad mi brbljanje na radiju dojadi pa slušam glazbu preko lapa ili moba: složim si plejlistu starih hitova ili lijepe instrumentalne glazbe - najčešće je to solo klavir ili gitara. A među tim starim hitovima često se nađe i pjesma pod nazivom Ue o muite arukou, meni jako draga pjesma, koju pjeva, a i ja pjevam s njim iako ne znam japanski, Kyu Sakamoto. On se dok pjeva smješka, ali ja osjećam da ta pjesma nije vesela, baš suprotno - osjećam da je pjesma zapravo jako žalosna. A ta japanska pjesma, Ue o muite arukou, što znači Uvis gledam dok hodam, objavljena je 1961. godine i u SAD-u, no tamo je poznata pod nazivom Sukiyaki. Taj naslov je bio izabran uz opravdanje da je to lakše izgovoriti i da je to riječ koja Amerikance podsjeća na Japan. Da mi je samo znati čija je to bila “genijalna” ideja!? Jer sukiyaki je naziv nekog japanskog gulaša i nikakve veze nema s ovom pjesmom. Za mene je taj pogrdni naziv, a vjerojatno i za mnoge Japance, najobičnija uvreda. To je isto kao kad bi Japanci jedan od Elvisovih najvećih hitova, npr. Can't Help Falling in Love, nazvali Apple pie ili Chicken soup. A ta pjesma, Ue o muite arukou, bila je veoma popularna u cijelom svijetu: 1963. god. bila je puna tri tjedna na vrhu top lista pop glazbe; to je jedina pjesma s japanskog govornog područja koja je u SAD - u ikad bila hit broj jedan. I mi smo je tada doma, sjećam se, u našem malom selu često slušali na radiju. Ploča je diljem svijeta bila prodana u 13 milijuna primjeraka. Nažalost, Kyu Sakamoto je u dobi od 43 godine poginuo u tragičnoj avionskoj nesreći 1985. godine pri čemu je osim njega poginulo još 508 putnika i članova posade, pa nije nikad dobio priliku taj uspjeh ponoviti. Ako netko poželi zapjevati, evo najprije japanskih stihova te lijepe, ali žalosne pjesme: Ue o muite arukou Namida ga koborenai youni Omoidasu haru no hi Hitoribocchi no yoru Ue o muite arukou Nijinda hoshi o kazoete Omoidasu natsu no hi Hitoribocchi no yoru Shiawase wa kumo no ue ni Shiawase wa sora no ue ni Ue o muite arukou Namida ga koborenai youni Nakinagara aruku Hitoribocchi no yoru Omoidasu aki no hi Hitoribocchi no yoru Kanashimi wa hoshi no kage ni Kanashimi wa tsuki no kage ni Ue o muite arukou Namida ga koborenai youni Nakinagara aruku Hitoribocchi no yoru Evo i prijevoda na engleski jezik: I look up when I walk So that the tears won't fall Remembering those spring days But I am all alone tonight I look up when I walk Counting the stars with tearful eyes Remembering those summer days But I am all alone tonight Happiness lies beyond the clouds Happiness lies above the sky I look up when I walk So that the tears won't fall Though the tears well up as I walk For tonight I am all alone Remembering those autumn days But I am all alone tonight Sadness lies in the shadow of the stars Sadness lurks in the shadow of the moon I look up as I walk So that the tears won't fall Though the tears well up as I walk For tonight I am all alone A na kraju evo i mog skromnog priloga: prijevod engleskog teksta na hrvatski jezik, da na koncu vidimo o čemu je zapravo u pjesmi Ue o muite arukou - nipošto ne sukiyaki - riječ. Također se može pjevati, pokušajte! Dok hodam uvis gledam Da mi niz lice ne bi tekle suze Proljetnih se dana tih prisjećam Al ja sam noćas posve sam Dok hodam uvis gledam Očima suznim brojeći zvijezde Ljetnih se dana tih prisjećam Al ja sam noćas posve sam Sreća leži iza oblaka Na nebu visoko leži sreća Dok hodam uvis gledam Da mi niz lice ne bi tekle suze Pa ipak suze dok hodam naviru Jer ja sam noćas posve sam Jesenjih se dana tih prisjećam Al ja sam noćas posve sam U sjeni zvijezda leži tuga Žalost vreba u sjeni mjeseca Dok hodam uvis gledam Da mi niz lice ne bi tekle suze Pa ipak suze dok hodam naviru Jer ja sam noćas posve sam |
Stolić za laptop
- 14:02 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
|
U kući na zagorskim brijegima, gdje smo boravili neko vrijeme nakon pokupskog drmeša, nije bilo radnog stola. Pa sam se prvih nekoliko dana, dok sam raspakiravala naše stvari koje smo dovukli sa sobom, šetkala po kući i tražila nešto prikladno što bi moglo poslužiti kao stolić. Ne mogu ja sjedit u krevetu, držat laptop u krilu i s prstima bibat po onoj pločici. Za pisanje i uređivanje tekstova i za uređivanje fotki za Staru vrtlaricu moram imat miša, a miš mora biti na ravnoj i čvrstoj podlozi. Ne može bit na mekanom jastuku. Gledam ja tako po sobama kad ugledam Bebin medicinski ormarić. A taj ormarić ima mali pomični stolić koji se izvuče iz postolja i služi za odlaganje medicinskog pribora i hranjenje na krevetu. Može se podešavati i po visini pa se lako namjesti na visinu koja ti paše. E na taj stolić mi je točno stao laptop i podloga za mišeka. Pa mi je nekoliko dana to poslužilo kao radni stol. Ali, u tom medicinskom ormariću stoje stvari koje su nam potrebne za njegu VelkeBebe, pa taj ormarić mora preko dana biti u njenoj sobi. Morala sam ga svaku večer odgurati u svoju sobu i tamo raditi, ali taj je veliki drveni ormarić dosta težak i sve je to poprilično zahtjevno. Osim toga svaki put sam morala nanovo namještati laptop jer nam taj stolić treba kad hranimo VelkuBebu. Dakle, ništa od toga, ajmo dalje u potragu za radnim stolom. Mogla sam laptop držati na stolu u blagovaonici, ali on je već bio prepun svakakvih sitnica, pa gdje ću tu još strpati laptop. I kad jedemo, uvijek nešto špricne i kapne pa bi moj lijepi novi laptop začas bio sav mastan. Mogla sam kupit i neki onaj moderan stolić za laptop, al zake bi sad to kupovala kad doma imam pravi drveni radni stol. A onda su mi dečki od kuće donijeli dasku za peglanje jer ni nje u zagorskoj kući nije bilo. Gledam malo tu staru drvenu dasku: visina se podešava prema potrebi, širina paše, duljina paše - taman mi stane laptop, podloga za mišeka i s lijeve strane bilježnica ili knjiga. I-de-al-no!! Sjedim na krevetu jer nema ni uredskog stolca kao doma, dasku za peglanje podesim na visinu koja mi paše za koljena i ramena i eto idealnog radnog mjesta. Moj novi “radni stolić” stoji pored kreveta, kad hoću pisat, uređivat fotke i digitalizirat stare tekstove samo privučem stolić i radim. Su-per! Iz-vrs-no! A sad kad smo se vratili kući, moj pravi radni stol više mi nikako ne paše: laptop mi je previsoko: za čas me zaboli vrat, rame i lakat. A kad sjednem na uredski stolac na kotačima odmah mi utrnu noge i u listovima me hvataju grčevi. I kaj sad? Nema druge nego moju staru drvenu dasku za peglanje zadržati kao stolić za laptop, a za šnajderaj lijepo kupit novu! A radni stol će mi poslužiti za crtanje: stare masne drvene bojice, olovke 3B i blok već me dugo čekaju.  |
Kamenčići
- 14:13 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
 U četvrtom razredu Gimnazije, dok smo se pripremali za maturu, svi smo razmišljali što i kako dalje: koji fakultet izabrati, gdje studirati, gdje stanovati itd. Do određenog datuma trebalo se prijaviti za prijamne ispite na fakultetima. Jedna moja prijateljica izabrala je matematiku, druga arhitekturu, a ja se do zadnjeg trenutka nisam mogla odlučiti pa sam se prijavila i na geologiju jer sam voljela kamenčiće i na agronomiju jer sam voljela zemlju. Bila sam razmišljala i o književnosti, jezicima, arheologiji i informatici no na koncu sam od svega toga odustala i ostala na ove dvije mogućnosti. A kad su bili objavljeni datumi prijamnih ispita dogodilo se baš ono što bi čovjek najmanje očekivao. Prijamni ispiti na oba moja izabrana fakulteta odvijali su se istodobno. Pa sam bila prisiljena i prije samog polaganja prijamnog donijeti odluku što studirati. A kako sam donijela odluku? Kad sam sišla s vlaka na Glavnom kolodvoru i došla do tramvajske stanice, stala sam ispred spomenika kralju Zvonimiru na Zrinjevcu i pitala samu sebe: što sad, lijevo na RGN u Pierottijevu ulicu ili desno na FPZ na Svetošimunsku cestu? Lijevo? Ili desno? Zapitala sam se što ću ako budem morala raditi u nekom rudniku? Kako ću riješiti problem klaustrofobije? U voćnjaku ili u vinogradu će ipak biti bolje, bit ću vani na zraku, gledati plavo nebo, grijat će me sunce... I tako sam skrenula desno, položila prijamni pa nakon nekoliko godina postala dipl. ing. poljoprivrede. A da sam skrenula lijevo možda bih tijekom svog radnog vijeka proučavala postanak, razvitak i građu stijena koje tvore Zemljinu koru, otkrivala ležišta vode i mineralnih sirovina te planirala i nadzirala njihovo vađenje i iskorištavanje. Možda bih provodila teoretska, eksperimentalna i primijenjena istraživanja ili pronalazila i identificirala rudne, mineralne i naftne izvore. Kao geologinja mineraloginja i petrologinja mikroskopskim i geokemijskim analizama možda bih određivala kemijski sastav i fizikalne osobine minerala i stijena, utvrđivala njihov nastanak i eventualnu ekonomsku korisnost dragog kamenja i ruda. Kao geologinja paleontologinja prikupljala bih i analizirala fosilne ostatke životinjskog i biljnog podrijetla i pritom proširivala fond spoznaja o starosti i razvoju Zemlje i života na njoj. Osim toga, možda bih kao geologinja zajedno s geofizičarima i drugim stručnjacima bila uključena i u razne projekte za zaštitu okoliša. Iscrpljivanje prirodnih resursa na Zemlji usmjerava geoznanosti i prema složenim svemirskim istraživanjima i uvodi geologe u nove poslove za 21. st. pa bih možda proučavala uzorke koje su sonde i astronauti prikupili na Mjesecu ili svemirsku prašinu i kamenčiće koji su kao meteoriti dojurili odnekud iz svemira i pali na Zemlju. |
Vratimo glazbala u dječje ruke
- 15:12 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
 Na otvorenim pozornicama, gradskim ulicama i trgovima diljem svijeta danas, 21. lipnja, brojnim susretima i besplatnim nastupima amaterskih i profesionalnih glazbenika obilježava se Svjetski dan glazbe. Američki glazbenik Joel Cohen 1976. godine je, dok je radio u Francuskoj, predložio da se toga dana organizira cjelonoćna glazbena proslava prvog dana ljetnoga suncostaja. Njegovu je ideju pet godina kasnije prihvatio tadašnji francuski ministar kulture Jack Lang, a prva je proslava pod nazivom Fęte de la Musique tj. Festival glazbe, održana 21. lipnja 1982. u Parizu. Od tada do danas glazbeni su se susreti i besplatni nastupi amaterskih i profesionalnih glazbenika povodom Svjetskoga dana glazbe i prvoga dana ljeta počeli organizirati u više od 460 gradova u 110 zemalja na svim kontinentima, a u mnogim afričkim državama taj dan je proglašen i nacionalnim praznikom. I u Hrvatskoj se danas obilježava Svjetski dan glazbe u mnogim gradovima, a Hrvatska televizija, kako čitam na njihovoj mrežnoj stranici, na Prvom programu večeras u 20:45 izravno prenosi veliki humanitarni koncert #Zajedno za glazbenu. Organizatori s HRT-a kažu da će „u suradnji s HDS-om i HGU-om, večeras na zagrebačkom Prisavlju slaviti glazbu na Prvom programu HTV-a te Drugom programu Hrvatskog radija. Velikim koncertom na Svjetski dan glazbe glazbenici iz cijele Hrvatske još jednom će posvjedočiti kako je glazba najljepši način da podijelimo radost, učinimo nešto dobro i budemo zajedno za glazbenu i sretniju budućnost Glazbene škole Frana Lhotke u Sisku i Petrinji. Koncert će ujedno biti i glavni događaj prvog dana humanitarne akcije #zajednozaglazbenu kojom želimo pomoći svim polaznicima Glazbene škole Frana Lhotke i u Sisku i u Petrinji. Učenici glazbene škole, mladi ljudi koji tek otkrivaju svijet glazbe, organizirajući koncerte pred svojom školom nekoliko dana nakon velikog potresa, pokazali su nam što znači voljeti glazbu te kako znaju da glazba u njihovom gradu ne smije utihnuti. Humanitarnim koncertom oni veliki, stariji i poznati glazbenici zahvalit će mladim ljudima iz Siska i Petrinje na najljepši način: izvodeći glazbu za njih! Dakako, u humanitarne svrhe s ciljem da potaknu sve nas da telefonskim pozivom na broj 060 9003 doniramo novac - akcija traje do ponedjeljka 28. lipnja - za kupnju glazbenih instrumenata što će djeci s potresom pogođenog područja omogućiti nastavak bavljenja glazbom. Znamo da vrijeme pandemije nije bilo sklono glazbenicima ali i ovaj put žele svoju umijeće, ljubav i vrijeme darovati djeci. Svojim nastupima reći će nam što znači živjeti glazbu, voljeti glazbu i pomoći glazbom.“ Na velikoj sceni na Prisavlju nastupit će večeras Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog i bend pod ravnanjem Nikše Bratoša, a pjevat će nam Gabi Novak, Vanna, Renata Sabljak,Vokalni ansambl LIPE iz Siska, Massimo, Neno Belan, Gibonni i mnogi drugi. Svoj glazbeni pozdrav poslat će i pjevači i glazbenici iz Splita, Osijeka, Dubrovnika, iz Pule i Rijeke. Eto, čuli smo što kažu organizatori ove hvalevrijedne humanitarne akcije, a ja se nadam da će biti prikupljeno dovoljno novaca za kupnju instrumenata tako da naša djeca i mladež mogu nastaviti školovanje u svojim glazbenim školama u Sisku i u Petrinji. Potrudimo se stoga svi zajedno da vratimo glazbala u dječje ruke! |
Pjevanje na misi nije koncert
- 13:48 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
 Kad sam kao mala djevojčica boravila kod Bake i Dede, jednog dana je došla kćerka od Bakine prijateljice i povela me, vjerojatno u dogovoru s Bakom, u crkvu. Popele smo se na kor - bilo je tamo još djece; cijeli jedan dječji pjevački zbor - pružila mi je pjesmaricu i rekla: pjevaj! I ja sam pjevala. No to je bilo moje prvo i zadnje pjevanje u dječjem zboru na koru jer je tata vjerojatno nakon što sam se ja pohvalila da sam pjevala u crkvi Baki zabranio da ponovo tako nešto organizira. S Bakom i Velkom Sekom išla sam ponovno u crkvu, našu najljepšu i najdražu zagorsku crkvu - tek petnaestak godina kasnije, na polnoćku, i tada smo sve tri zajedno pjevale. Pjevale smo mi sve te pjesme i prije, ali samo kod kuće, u krugu obitelji. Nikad u crkvi. A na crkveni kor sam se ponovno popela tek četrdesetak godina kasnije, kad sam išla na vjeronauk za odrasle u sklopu priprema za sakrament Svete Potvrde. Tada sam se naime priključila crkvenom zboru naše župe. To je bio mješoviti zbor u kojem pjevaju stariji župljani - uz njega u mnogim župama djeluju i dječji zborovi i zborovi mladih - a sudjeluje na glavnoj nedjeljnoj misi u župnoj crkvi i na svim svečanim misama za blagdane. Dječji zborovi najčešće sudjeluju na jutarnjoj nedjeljnoj misi, a zborovi mladih na večernjoj. Probe svih zborova u našoj župi održavaju se u prostorijama Pastoralnog centra jednom ili dva puta na tjedan te prije mise u nedjelju zbog dogovora, podjele listića pjevačima i upjevavanja. Kad sam ja pjevala u župnom crkvenom zboru voditeljica je bila jedna mlada profesorica koja je diplomirala na Institutu za crkvenu glazbu KBF- a u Zagrebu. Ona bi za svaku misu pripremila listiće na kojima je točno po redu pisalo što ćemo pjevati. Veoma dobro je poznavala liturgiju i znala je kako i što valja pjevati na misi. Jer pjevanje na misi nije i ne smije biti koncert duhovne glazbe nego je dio mise, pjevana molitva. Dakle, glavna je zadaća crkvenog pjevačkog zbora izvođenje pjevanih dijelova liturgije, odnosno svete mise, i općenito sakralne glazbe. A to znači da je crkveni zbor pjevački zbor u službi vjerskog slavlja, da uveličava misno slavlje. Jer se smatra da je pjevanje duhovnih pjesama ujedno i molitva i meditacija koja potiče rast u vjeri, vjernicima ulijeva nadu i pruža utjehu. Za vrijeme mise, u katoličkoj crkvi, crkveni zbor je najčešće smješten na koru - tu su obično i orgulje - uzdignutom dijelu crkve ili katedrale predviđenom za pjevače. Pjevači su u crkvenim zborovima amateri, a voditelji tih zborova u dogovoru sa župnicima primaju svakoga tko se želi pridružiti, ne provode se audicije za provjeru glasovnih sposobnosti kandidata, kao što se to čini u KUD-ovima, svjetovnim amaterskim pjevačkim zborovima, klapama i sličnim vokalnim skupinama. Povremeno se dogodi da se crkvenim zborovima priključi i netko tko ne pjeva baš dobro i nema sluha, no to nije često i voditelji već nađu neki način da riješe taj problem, a da se ljudi ne uvrijede. Prozovu ih primjerice na probi zbora da pred svima solo otpjevaju pripjevni psalam tako da sami sebe čuju kako pjevaju. Nakon toga pametni ljudi sami odustanu od pjevanja; nitko im ništa više ne treba govoriti. No mogu sudjelovati u radu neke druge grupe koja djeluje u župi. Naša voditeljice nije to činila, ona je imala elegantnije rješenje: svim nepjevačima prije važnog nastupa prišapnula bi nasamo nek ne pjevaju glasno nego nek samo otvaraju usta. I nitko se nikad nije uvrijedio. Voljela sam pjevati u crkvenom zboru - tko zna, možda ću im se ponovo pridružiti ako mi se oporave glasnice - jer se članovi zbora nakon ili prije pjevačkih proba često i druže, proslavljaju blagdane, slave rođendane ili imendane, upoznaju istomišljenike i sklapaju nova poznanstva i prijateljstva. I ja sam tako upoznala mnogo ljudi iz susjedstva i iz cijele naše župe koje inače možda nikad ne bih upoznala. Kao prava prijateljska družba išli smo i na izlete i hodočašća, a često nam se znao pridružiti i župnik. Svake godine proslavljali smo svetu Ceciliju, zaštitnicu crkvenih pjevača, pjevali i na smotrama, koncertima i sličnim događanjima u našoj župi i u našem gradu. A na internetskoj stranici jedne župe iz okolice Zagreba njihov župnik kaže: "Svi vi koje je Gospodin obdario lijepim glasom, a imate malo vremena i dobre volje postanite članovi mješovitog crkvenog pjevačkog zbora. Uvijek ste dobrodošli! Trudit ćemo se i pjevati kako najbolje znamo, Bogu na slavu." A mnogi župnici i voditelji crkvenih zborova vole citirati najutjecajnijeg kršćanskog mislioca Svetog Augustina koji je rekao: Tko pjeva, dvostruko moli. |
Oš kupit ciglu?
- 15:31 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
 Gdje god u centru našega grada, na prostoru gdje je nekad bila Siscia, počneš kopati, naiđeš na neke zidine, dijelove zidina ili pojedine komade cigle iz rimskog doba. Arheološka nas nalazišta prate kamo god se okrenemo. A zašto baš danas o tome govorimo? Zato što danas, sutra i preksutra, dakle 18. 19. i 20. lipnja 2021. Francusko Ministarstvo kulture i Nacionalni institut za preventivna istraživanja (Inrap), kao glavni organizatori Europskih dana arheologije, diljem Europe okupljaju niz partnerskih institucija kako bi na popularan i pristupačan način predstavili arheologiju i s javnošću podijelili nova arheološka saznanja. Glavni organizator tih događanja u Hrvatskoj Arheološki je muzej u Zagrebu. Imamo dakle tri dana za otkrivanje arheoloških zanimljivosti i znamenitosti u svim dijelovima Hrvatske, a muzealci i arheolozi iz brojnih ustanova pozivaju sve nas znatiželjnike i zaljubljenike u povijest i arheologiju da zajedno obilježimo Europske dane arheologije. Pa su tako pripremili stručna vodstva za predstavljanje arheoloških lokaliteta, radionice, predavanja, izložbe, predstavljanja knjiga, projekata i događanja, projekcije filmova, manifestacije i virtualne programe. Na mrežnoj stranici Arheološkog muzeja u Zagrebu kao i na stranicama svih muzeja koji u programu sudjeluju, svi zainteresirani mogu provjeriti program, pregledati virtualne sadržaje te organizirati posjet ili izlet do željenog odredišta: muzeja, fakulteta, arheoloških lokaliteta te brojnih zanimljivih programa i manifestacija! Tako na primjer u organizaciji Arheološkog muzeja u Zagrebu u Galeriji AMZ možete pogledati izložbu „50 godina francusko-hrvatske arheologije“ ili uz stručno vodstvo u Ščitarjevu razgledati rimsku Andautoniju. A Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu poziva nas da ih posjetimo, razgledamo gipsane odljeve antičkih kipova ili odigramo online kviz! Za djecu i mladež pripremili su i radionicu slikanja prstima kao pračovjek, kao što su to činili ljudi iz mlađeg paleolitika, koristeći se temperama za slikanje prstima i ugljenom za crteže. Kao špilja poslužit će pothodnik na parkiralištu Filozofskog fakulteta, a sudionici će moći pritisnuti dlanove o zid zamišljene spilje ili prstima i ugljenom slikati različite životinje: konje, bizone, nosoroge, jelene... I naš Gradski muzej Sisak priključio se obilježavanju Europskih dana arheologije, pa na njihovoj mrežnoj stranici čitam da će "zainteresirana javnost putem različitih aktivnosti moći upoznati arheološka istraživanja i rad muzeja. U sklopu događanja posjetitelji će moći pogledati izložbu “Oš kupit ciglu? Dvije tisuće godina proizvodnje cigle u Sisku”. Izložba prikazuje proizvodnju cigle na području Siska koja je bila u punom procvatu u rimskom razdoblju i ponovno u modernom razdoblju. Posjetitelji će moći vidjeti i amforu pronađenu prilikom istraživanja na lokalitetu Sisak-Željeznički kolodvor, a koja s blijedo sačuvanim natpisom Sisciae predstavlja najraniji do sada nađeni epigrafski spomen toga grada. U subotu, 19. lipnja organizirana su tri stručna vodstva gradom od arheološkog lokaliteta Siscia in situ do arheološkog parka Sveti Kvirin u 11, 12 i 13 sati. Tijekom tri dana obilježavanja Europskih dana arheologije u Gradskom muzeju Sisak možete ujedno po prigodnim cijenama pronaći publikacije arheološke tematike, a predškolci i školarci mogu sudjelovati u zanimljivim edukativnim radionicama."  Eto, tako kažu naši muzealci i arheolozi, a zanima li i vas arheologija i povijest, pogledajte njihov program događanja. Planirani programi i izložbe odvijat će se u prostorima Gradskog muzeja Sisak, Ulica kralja Tomislava 10 te na spomenutim arheološkim lokalitetima u gradu. Sudjelovanje u navedenim događanjima je besplatno, a sve će biti organizirano prema aktualnim epidemiološkim uvjetima. I ja bih rado išla, kao nekadašnja Siscijanka, na razgledavanje arheoloških lokaliteta, ali te su šetnje predviđene za sutra u 11, 12 i 13 h, a meteorolozi predviđaju temperature do 33°C, pa se bojim da me ne strefi infarkt ili moždani udar. |
Inkluzivna farma
- 18:29 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
 Od svih 18 ugovorenih projekata te još četiri programa u partnerstvu koje Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije trenutno provodi meni je najzanimljiviji - ipak sam ja Stara vrtlarica - projekt Inkluzivna farma-Temelj samostalnog života. U udruzi kažu da je "Inkluzivna farma inovativni primjer pružanja psihosocijalne podrške kroz program dnevnog boravka za djecu i mlade s teškoćama u razvoju i odrasle osobe s invaliditetom na području grada Petrinje u prirodi. Kroz projekt će se poboljšati njihovi socioekonomski i životni uvjeti kroz neformalne oblike obrazovanja i jačanja osobnih životnih kompetencija za uzgoj, preradu, obradu i pripremu povrća, bobičastog sitnog voća i aromatičnog bilja. Tim aktivnostima pridonosimo unaprjeđenju socijalne uključenosti s ciljem unaprjeđenja životnih vještina kojima ćemo stvoriti preduvjete za ravnopravno sudjelovanje u društvu te neovisan život za socijalno isključene skupine društva." Ugovorna tijela za ovaj projekt su Ministarstvo rada i mirovinskog sustava te Hrvatski zavod za zapošljavanje. Projekt traje od 7. 4. 2020. do 7. 4. 2022. godine, vrijednost mu je 1.490.540,00 kuna, a novčana sredstva osigurava Europski socijalni fond. Voditelji Inkluzivne farme na internetskoj stranici Udruge kažu "da su glavne značajke ovog projekta i rezultati koje očekuju sljedeći: • razvoj novih socijalnih usluga u zajednici • opremanje Inkluzivne farme • sprječavanje institucionalizacije - osobe s invaliditetom i intelektualnim teškoćama koje su korisnici programa dnevnog boravka kroz radionice uzgoja povrća, bobičastog voća i aromatičnog bilja te domaćinstva poboljšat će kvalitetu života i uključenost u društvo • rezultati projekta će biti primjeri dobre prakse drugim udrugama (koje ih mogu koristiti u pokretanju sličnih inicijativa), osobama s invaliditetom, obiteljima osoba s invaliditetom, široj društvenoj javnosti i lokalnoj zajednici." Projekt Inkluzivna farma bio je prijavljen na poziv „Razvoj i provedba programa za socijalnu koheziju i povećanje zaposlenosti u gradovima: Kninu, Belom Manastiru i općini Darda, Benkovcu, Petrinji i Vukovaru“, Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali 2014 – 2020, Europski socijalni fond. Društvo za socijalnu ekologiju Zeleno zlato također je potpisalo ugovor za provođenje projekta Inkluzivna farma – Platforma zelenog poduzetništva, pa se oba projekta zajednički provode u suradnji s gradom Petrinjom, u Hrastovici, lijepom i ugodnom selu pokraj Petrinje, a obje Udruge kažu da "povezuju prirodu i društvo, ruše barijere između zajednice i marginaliziranih članova našeg društva, čine ih vrijednima, a dugoročno, osvjetljuju im budućnost." Iako je potres nakratko omeo provedbu ovog projekta, petrinjski UOSI-vci se nisu predali! Dok su Inkluzivnu farmu gradili i pripremali za rad i dok su rješavali potrebnu administraciju kako bi što prije aktivnosti prebacili u Hrastovicu, postavili su gredice u Maloj kući u Petrinji, upoznavali su se, učili i počeli saditi i kuhati! Sve je to učinjeno uz pomoć petnaestak vrijednih volontera koji vode brojne radionice za 33 člana Udruge: osobe s invaliditetom, djecu i mlade s teškoćama u razvoju, a sudjeluju i njihovi pomoćnici te dvadesetak mladih srednjoškolaca koji na farmi obavljaju stručnu praksu.  Rad na Inkluzivnoj farmi u Hrastovici nastavili su u travnju ove godine i do sad su, kolko ja vidim na njihovoj FB stranici, izgradili plastenike s uzdignutim gredicama i sustavom za navodnjavanje, potrebnom opremom, alatima i materijalima te drvenu kućicu, ostavu. Radni prostor je maksimalno prolagođen osobama s invaliditetom (sanitarni čvor, staze). Nabavili su i kuhinju s pripadajućim kuhinjskim uređajima pa sad provode brojne radionice. Ja još nisam bila u Hrastovici jer se još uvijek odmaram uglavnom u ležećem položaju i samo digitalno pratim njihov rad, no otići ću čim se iskobeljam iz kreveta da vidim tu lijepu i zanimljivu farmu koju su vrijedne ruke svih sudionika ostvarile. I da kušam njihove prve proizvode. A mogla bih sudjelovati i u ponekoj radionici. Jer voditelji Farme kažu da će "17 osoba s invaliditetom sudjelovati u izobrazbi te će steći osobne kompetencije o uzgoju i branju povrća, voća i aromatičnog bilja kroz 180 radionica. Za 16-ero djece s teškoćama u razvoju periodično će organizirati 45 vrtlarskih radionica u svrhu ranog osvještavanja o zdravoj prehrani, praćenja uzgoja i ubiranja plodova vlastitoga rada. Također će se održati 82 radionice o preradi, obradi i pripremi uzgojenih plodova u svrhu jačanja osobnih kompetencija i unapređivanja životnih vještina osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju kao preduvjet za ravnopravno sudjelovanje u društvu i neovisan život. U projektu sudjeluje i 40 članova obitelji uključenih članova udruge, 2 stručnjaka i lokalni dionici. Organizirat će se psihosocijalna podrška za članove obitelji osoba s invaliditetom kao i 6 javnih manifestacija i kampanja na temu mogućnosti osoba s invaliditetom." Pa vrijeme je da se i ja kao roditelj njegovatelj i član obitelji jedne OSI-ce konačno priključim! |
Asistent – pomoć i podrška
- 11:18 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
 VelkaBebina udruga - sad već znate da je to UOSI SMŽ - osim projekta Zaželi o kojem sam pisala na prošlom listiću, trenutno provodi i projekt osobne asistencije. To je projekt pod nazivom Asistent – pomoć i podrška, što je treća faza projekata usluga osobne asistencije u Udruzi što se provode već četiri pune godine. Prve dvije faze trajale su po 24 mjeseca; u prvoj fazi imali su četiri korisnika usluge, u drugoj fazi koja upravo završava u projektu koji se zove Podrška za bolji i kvalitetniji život imali su 12 korisnika, a sad, u trećoj fazi, broj korisnika je povećan na ukupno 19 osoba s najtežim tjelesnim i mentalnim oštećenjima. Projekt financira Europski socijalni fond – Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali vrijednost kojega je 1.988.954,00 kune. Cilj projekta Asistent - pomoć i podrška je povećati kvalitetu života osoba s invaliditetom, spriječiti institucionalizaciju i općenito podizati razinu svijesti i kvalitetu života osoba s invaliditetom. Projekt u ovoj fazi, za razliku od prethodna dva traje 18 mjeseci, a korisnici primaju pomoć od svojih osobnih asistenata 20 sati na tjedan po dogovoru. Svaki asistent sklapa ugovor s Udrugom, u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i Centrom za socijalnu skrb, na pola radnog vremena ako mu se dodijeli jedan korisnik ili puno radno vrijeme ako ima dva korisnika. A na stranici Udruge čitam da se “proteklih godinu dana program održava u znatno otežanim i vrlo zahtjevnim okolnostima zbog pandemije virusa SARS-CoV-2 tj. bolesti Covid-19, ali i dalje jednako uspješno i na veliku korist krajnjih korisnika. Voditelji projekta i osobni asistenti shodno preporukama nadležnih državnih institucija cijelo to vrijeme su se pridržavali preporučenih epidemioloških mjera, pa tako u Udruzi sa zadovoljstvom kažu da, kada je riječ o dionicima projekta, do sada nisu zabilježili niti jedan slučaj oboljenja od ove teške zarazne bolesti. Osim toga, zbog katastrofalnog potresa koji je potkraj prošle godine pogodio područje Sisačko-moslavačke županije, a posebice područja gradova Petrinje, Gline i Siska u kojima živi većina osobnih asistenata i korisnika projekta, dodatno su se promijenile životne okolnosti stanovništva na ovim područjima, od čega nisu izuzeti niti sami sudionici projekta. Određenom broju asistenata i korisnika djelomično su ili u potpunosti uništene stambene jedinice, a uz to je ovo duboko traumatično iskustvo ostavilo značajne negativne psihološke posljedice po njih. U ovim teškim i na momente dramatičnim novonastalim okolnostima u kojima su se zatekli korisnici projekta, članovi njihovih obitelji te većina osobnih asistenata, pokazalo se da je usluga osobne asistencije poprimila jednu novu dimenziju, u kojoj je uzajamna povezanost i podrška postala još važnija i primjerenija, te kao takva možda i važnija i vrjednija nego ikada prije.” Eto, tako kažu u Udruzi, a ja i VelkaBeba ih sve srdačno pozdravljamo i svima – posebno VelkaBebinoj Dadilji - zahvaljujemo na podršci i pomoći koju nam pružaju. |
Zaželi
- 09:20 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
 Jedan od programa koje provodi Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, zahvaljujući odobrenim novčanim sredstvima Europskog socijalnog fonda, je projekt „Zaželi - Program zapošljavanja žena, pod motom „Novim vještinama za bolju zajednicu“. Odobrena novčana sredstva omogućuju nastavak tog projekta koji se provodi od 18.6.2020. do 18.10.2021. u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, Centrom za socijalnu skrb Petrinja i Gradom Petrinjom. Za provedbu projekta Udruzi je odobreno 1.857.150,00 HRK, a 100% je financiran sredstvima EU. U Udruzi navode da je cilj ovog porograma sljedeći: "Omogućiti pristup zapošljavanju i tržištu rada za 20 žena pripadnica ranjivih skupina s područja Sisačko-moslavačke županije te ujedno potaknuti socijalnu uključenost i povećati razinu kvalitete života 120 krajnjih korisnika. U razdoblju od 1. listopada 2020. do 30. rujna 2021. svaka preko projekta zaposlena žena pružat će potporu za 6 korisnika (ukupno 120 korisnika). Projektom su osigurana sredstva za: - prijevoz korisnika kako bi zadovoljili razne životne potrebe (odlazak liječniku, kupovinu, rješavanje raznih administrativnih obveza) - obrazovanje i osposobljavanje žena pripadnica ciljne skupine - higijenska sredstva za svakog korisnika - promidžbeni materijali Korisnici, njih 120, žive u slijedećim gradovima i naseljima: Petrinja, Češko Selo, Kolonija, Mošćenica, Gora, Sisak, Novska, Bročice, Glina, Donje Mokrice, Budičina, Greda, Rajići… Korisnici su većinom članovi UOSI SMŽ i sugrađani starije životne dobi koji su u potrebi za ovim aktivnostima s područja cijele SMŽ koji većinom žive u ruralnim područjima i ne žele napustiti svoje domove pa će rezultati ovog projekta biti itekako višestruki." Prije nego što je VelkaBeba dobila pomoćnu dadilju i k nama je dolazila jedna djevojka nekoliko puta tjedno, a pomagala nam je u čišćenju kuće, po potrebi odlazila u kupovinu, u apoteku i obavljala slične poslove. I mojoj mami koja je u 92.-oj godini u Zagorju dolazi pomagati jedna simpatična žena iz tog programa. Skuha joj ručak, ispegla veš, čisti stan, ispeče štruklje i pravi joj društvo. A svim starijim ljudima koji ne žele ići u raznorazne ustanove nego žele ostati kod svoje kuće do samoga kraja, žene koje im dolaze pomagati mnogo znače. Jer ljudima kojima pomažu, osim što rade u njihovoj kući, prave i društvo: svaki put kad dođu popiju s njima kavicu i malo se porazgovaraju. Baš to tim ljudima mnogo znači - pogotovo sad kad vlada ova grozna velepošast od korone, a uz to ih je još i potres dobrano uzdrmao - jer su često, pogotovo oni u udaljenim i napuštenim selima, po cijele dane sami. |
UOSI SMŽ
- 15:28 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
 Prije nekoliko godina, dok sam čitala vijesti na našem neslužbenom gradskom portalu naišla sam na informaciju o otvaranju Sobe čuda. To je soba za terapiju senzorne integracije za djecu i mlade s teškoćama u razvoju i invaliditetom koja je nakon dvije godine intenzivnog rada na uređenju i opremanju bila otvorena u Sisku 2. prosinca 2016. godine. Soba čuda je jedan od programa Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, skraćeno UOSI SMŽ. Malo sam se raspitala o čemu je riječ pa smo nakon kraćeg razmišljanja i VelkuBebu učlanili u tu, za roditelje njegovatelje i njihovu djecu s invaliditetom, važnu i vrijednu Udrugu. A na njihovoj FB stranici čitam da je "Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije osnovana 14. svibnja 2003. godine kao samostalna, dragovoljna, nestranačka i neprofitna organizacija u koju se dragovoljno udružuju djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, kod kojih postoje različita tjelesna, intelektualna i osjetilna oštećenja, radi ostvarivanja zakonom zajamčenih prava te povlastica na temelju članstva u Udruzi. Udruga svoj rad temelji na vrijednostima društva u kojem svi imaju jednaka prava i jednake mogućnosti kao osnovu za osobni rast, održiv razvoj i opće dobro, na principima timskoga rada, dosljednosti i profesionalnosti, toleranciji i solidarnosti, uz poštivanje visokih etičkih načela u radu: ostvarivanje prava djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, jednakost, kompetentnost, tolerancija, transparentnost, nepristranost, odgovornost i povjerljivost. U planiranju i razvoju usluga Udruga osoba s invaliditetom Sisačko–moslavačke županije vodi se principima individualiziranog pristupa i usmjerenosti na korisnika, te ostvaruje prava i potrebe korisnika pružanjem stručnog terapeutskog rada, savjetovanjem i informiranjem, te osobnom podrškom korisnicima. Udruga svojim uslugama doprinosi razvoju dopunskih i alternativnih socijalnih usluga usmjerenih djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom kroz veću dostupnost i proširenje postojećih usluga koje nudi javni sektor u Sisačko moslavačkoj županiji. Udruga je u zajednici prepoznatljiva po objektu Mala kuća u Petrinji, u ulici Jelene Babić 18 potpuno pristupačna osobama s invaliditetom i ima uređene uredske prostorije za rad te uređen okoliš s igralištem prilagođenim za djecu i osobe s invaliditetom. Sva oprema namijenjena korisnicima ima certifikate kvalitete (radna terapija, terapija senzorne integracije, fizioterapija). Članovi udruge su iz različitih dijelova Sisačko-moslavačke županije pa Udruga, osim Male kuće u Petrinji, ima urede i u Glini u ulici S. i A.Radića br.8 i Novskoj u Radničkoj ulici 1a u kojoj se okupljaju i druže članovi Udruge." Vodstvo Udruge također navodi da je njihova vizija: “Društvo jednakih mogućnosti i socijalne uključenosti djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom”, a misija: „Doprinijeti kvalitetnom i ravnopravnom sudjelovanju djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom u svim segmentima društva”. Budući da VelkaBeba ne može sudjelovati u njihovim prostorijama u brojnim zanimljivim programima koje naša vrijedna udruga provodi; - o tim programima ću vam reći nešto više u sljedećim postovima - uključena je samo u program osobnih pomoćnika. Pa je tako dobila pomoćnu dadilju koja k njoj dolazi 20 sati na tjedan. A to svima koji sudjeluju u njezi VelkeBebe puno znači jer im omogućuje da se za to vrijeme svi malo odmore, da malo predahnu. Stoga srdačno pozdravljam sve voditelje UOSI SMŽ-a, sve volontere koji pomažu u radu Udruge, pogotovo sad kad su u potresu stradale i zgrade u kojima udruga djeluje, i sve osobne pomoćnike koji olakšavaju život osobama s invaliditetom, roditeljima njegovateljima i njihovoj djeci! PS. Ako se netko želi učlaniti u UOSI SMŽ ili sudjelovati u programima kao vonter u tekstu ili u desnom stupcu može otvoriti poveznice na internetske stranice Udruge, a evo i osnovnih podataka za kontakt: UOSI SMŽ, Adresa: Jelene Babić 18, 44250 Petrinja, Tel/fax: 044/719 482. |
Sakupljači
- 08:51 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
 Budući da sam još uvijek na "bolovanju" - izležavam se, čak mi je pomalo već i dosadno, nisam se još posvetila svojim voćkicama, cvijeću i povrću - i dalje gledam televiziju; još malo pa ću nadoknadit sve godine negledanja. A što na "našim" televizijama gledam sada, osim programa za djecu, animiranih filmića, mnogobrojnih policijskih serija, preprodavača i preuređivača kuća, graditelja raznih arhitektonskih čuda, obnavljača dvoraca, uređivača dvorišta, brdskoplaninskih doktorskih serija i prastarih sitcoma? Gledam – baš sad gledam - nešto čemu se ne mogu načudit: američke sakupljače svega i svačega, kratko rečeno: svakakvoga smeća! Dobro, svi mi na tavanima, u špajzama i podrumima čuvamo raznorazne stvari za koje mislimo da će nam u nekom časku možda zatrebati, u ormarima čuvamo odjeću koju nikad više nećemo odijenuti, cipele koje nikad više nećemo obuti, na policama, u ladicama i u kutijicama čuvamo razne uspomene što nas podsjećaju na ljude koje volimo ili smo voljeli, ali ovo što rade ti američki sakupljači koji usput rečeno sebe nazivaju kolekcionarima, to graniči s ludilom. Ti ljudi u svojim garažama, štagljevima, skladištima, gospodarskim zgradama, na dvorištima i gdje sve još ne, čuvaju igračke, limenke, reklamne natpise, raznorazne aparate, strojeve, automobile, namještaj, alat, pribor, slike itd.itd. Ma dobro, neka čuvaju sve to ako ih to veseli, ali nije mi jasno zašto to ne mogu uredno složiti, povremeno prašinu pobrisati ili pousisavati, očistiti, razvrstati i nevaljalo pobacati. Zašto su te njihove stvari koje su godinama skupljali zapuštene, prljave, prašnjave, razbacane i nagruvane? No postoje i ljudi koji su tu svoju sakupljačku strast pretvorili u biznis. Američki biznis. I to tako kako to samo snalažljivi i domišljati Amerikanci znaju. Oni po SAD-u traže i posjećuju sakupljače, otkupljuju zanimljive predmete, restauriraju ih i preprodaju. Postoje i trgovine i zalagaonice koje prodaju takvu robu. Ali u svemu tome je najvažnije to da negdje postoje ljudi koji takve stvari žele kupiti, koji skupljaju stare igračke, stare reklame, stare limene kutijice, stari namještaj i stare automobile. Izgleda da ljudi u SAD-u to vole. Vole kupovati raznorazne stare i starinske stvarčice na kućnim garažnim rasprodajama, u dućanima rabljene robe, u zalagaonicama i sličnim trgovinama. Možda tako dobivaju dio povijesnog identiteta koji im nedostaje. A mi? Mi bi većinu toga što oni skupljaju odmah pobacali u smeće, u šumu, u neko jezero ili rijeku. Jer mi se želimo riješiti starih stvari i ne volimo se baš prečesto prisjećati prošlosti. Mi više volimo novi namještaj, nove aparate, novi pribor i alat, nove igračke, nove automobile. Mi volimo sve novo, moderno, lijepo i čisto! |
Gdo bu te splievil
- 13:18 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Na brijegu je stara tatina hiža Kraj velkog oreha sama ostala. Kre hiže još vrtek mamin se vidi H terem po ciele je dane dielala. Stari bunar pred hižom je tu, Negdo je ostavil štihaču i motiku. Vrt je pun drača i trave zaelene, Al' još h njemu cvateju rože črljaene. Tata pred hižom svojom stoji, Potrgane črijepe na krovu broji. Mama svoj vrtek mali gledi; Gdo bu te splievil gda nje vre ni? |
Jankić
- 20:04 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
 Godinama nisam uopće gledala televiziju; ono malo slobodnog vremena što sam imala, ako nisam išla u šetnju ili radit na vrtu i fotografirat, koristila sam najčešće za šivanje. Kad se nisam mogla usredotočiti na krojenje i šivanje, sjedila sam na svojoj velikoj fotelji, slušala radio i štrikala, krpala ili nešto tome slično prtljala rukama; kaj možeš kad ne mogu sjedit skrštenih ruku. Onda sam se prije nekoliko godina predomislila pa sam si ipak na ormarić ispred kreveta postavila mali televizor pa sam svaki dan, dok sam štrikala ili krpala, usput malo gledala i televiziju. Pa sam se navikla u 19 h na javnoj televiziji pogledati dnevnik da vidim kaj ima novoga i kaj se događa okolo po svijetu. A jedne večeri slučajno sam oko 19 h prebacila program na neki drugi kanal i primjetila da se u to vrijeme na tom kanalu prikazuje Janko Strižić. Svidio mi se taj zgodan, zabavan i jako simpatičan Jankić, pa otada radije gledam njega, njegovo društvo i njihove brojne dogodovštine nego dosadan dnevnik u kojem slušamo i gledamo stalno jedno te isto. A budući da je taj serijal animiranih filmova malo drugačiji od svih ostalih "crtića" koji se prikazuju na našim televizijama morala sam doznati tko je to smislio i tko to snima. Pročeprkala sam malo po internetu i saznala da se Janko Strižić ili Ovan Shaun, izvorno Shaun the Sheep, prvi put pojavio 1995. godine kao sporedni lik u Oscarom nagrađenom kratkom filmu studija Aardman A Close Shave. Vlastiti TV serijal na BBC-ju Shaun je dobio 2007. godine, snimljeno je 170 epizoda koje su prikazane u 180 zemalja svijeta, a početkom 2020. seriju je kupio i div Netflix. O ogromnoj popularnosti ovog simpatičnog i domišljatog Jankića svjedoče i dva dugometražna filma prikazana i u hrvatskim kinima, Janko Strižić Film 2015. godine te Janko Strižić Film: Farmagedon 2019. te nova animirana serija Timmy Time koja prati avanture Jankovog malenog rođaka Timmyja, kao i kazališna predstava Shaun's Big Show. Simpatični Jankić junak je i nekoliko videoigara, a u švedskom zoološkom vrtu Skĺnes Djurpark ima vlastiti tematski park. A u seriji animiranih filmića Shaun the Sheep Jankić sa stadom ovaca živi na maloj engleskoj farmi Mossy Bottom. U svakoj epizodi pesek čuvar Bitzer i Jankić rješavaju neku nezgodnu situaciju ili neki problem na dvorištu ili u kući, ali uvijek tako da ih ne bi vidio gazda farme. U radnji sudjeluju i pajceki, mačak, jarac, bik i drugi likovi, no oni u seriji ne razgovaraju, nego komuniciraju gestama, meketanjem, lajanjem, gunđanjem i sličnim zvukovima, a Jankić stadu objašnjava što im je činiti crtajući upute na ploči. I baš to je u seriji najsmješnije i najzabavnije, to Jankićevo domišljato rješavanje problema, savladavanje fizičkih zapreka i raznovrsnih tehničkih zadataka. A ta inovativnost i humor koji ne proizlazi iz dijaloga nego iz gesti i glasova kao i sličnost sa ljudskim ponašanjem osigurale su seriji Shaun the Sheep obožavatelje u svim generacijama te joj donijele brojne prestižne nominacije i nagrade, među kojima se ističu dvije nagrade BAFTA i Emmy. A tko je osmislio taj lik, tog simpatičnog malog domišljatog Jankića i njegove pajdaše i koji je to način animacije? Bio je to britanski animator, pisac, producent i redatelj Nick Park koji je karijeru započeo 1985. god. u studiju Aardman te dosad radio na pedesetak kratkih filmova, serija, dugometražnih filmova i glazbenih videa, od kojih su najpoznatiji Wallace and Gromit te Chicken Run. Kao animator Nick Park i sad u digitalno doba naviše voli starinsku animaciju glinom – tako je rađena i serija Shaun the Sheep - jedan od načina stop motion animacije. “Ja sam u srcu glineni čovjek, volim raditi rukama. Time održavam autentičnost i to mi pomaže da što bolje izrazim čovječnost svojih likova”, kaže Nick Park. I danas smo mogli vidjeti kratke animirane filmiće iz serije Shaun the Sheep u kojima je Jankić popravio krov staje koji je prokišnjavao, a Timmy i Jankić su mašinom za iscrtavanje linija na cesti crtali po dvorištu pa je došlo do pomutnje u prometu. Prošli tjedan su pesek Blitzer i Jankić na svoj specifiičan način rješavali i probleme šišanja ovaca, štucanja i mnoge druge, a mene su svaki dan razvedrili, razdragali i nasmijali. |
ona je potpuno iscrpljena
- 21:52 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
|
ona je potpuno iscrpljena i njen se mozak isključio ona ne može stajati ne može hodati ne može sjediti ne može pisati ne može čitati ne može govoriti ona je užasno umorna i njeno tijelo je ne sluša ona ne može kuhati ne može štrikati ne može šivati ne može dvorište raščistiti ne može voćke okopati ne može cvijeće posaditi ona je preopterećena i više ne može svaki dan sve isplanirati svaki dan sve pripremiti svaki dan sve prekontrolirati ona nema više snage o svemu brigu voditi ona mora najmanje deset dana samo ležati radio slušati i televiziju gledati i nakon dugo dugo vremena malo, bar malo se odmoriti |
Muzikologija i glazbena pedagogija
- 06:41 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
 U potkrovlju kuće u kojoj smo nakon pokupskog drmeša neko vrijeme boravili dočekala me stara akustična gitara. Kad sam je prvi put ugledala činilo se da je u lošem stanju i da joj nedostaju žice. No kad sam je nakon nekoliko dana ponovo pogledala i uzela u ruke, ustanovila sam da su sve žice na broju i da je gitara zapravo u dobrom stanju. Obrisala sam je i zategnula žice, naštimala pa malo sviruckala. Nisam imala note pa nisam mogla odsvirati ništa iz vremena kad sam učila svirati. Ali ne u glazbenoj školi, gdje sam učila svirati klavir, nego privatno. Podučavao me nastavnik koji je predavao glazbeni odgoj u osnovnoj školi u obližnjem malom selu. Čak je i organizirao polaganje ispita pa sam dobila i svjedodžbu da sam položila treći razred osnovne glazbene škole za gitaru. A vježbala sam na gitari koju sam si sama kupila od prve plaće koju sam zaradila tako što sam jednog ljeta radila kao pomoćna servirka u hotelu na moru. No o tome ćemo nekom drugom zgodom. Vratimo se mi glazbenoj naobrazbi. Kad sam završila osnovnu glazbenu školu u našem gradiću i položila ispit za gitaru, trebalo se odlučiti hoću li ići dalje u srednju, a to je moglo biti u Zagrebu ili u Varaždinu. Budući da sam već putovala vlakom svaki dan u gimnaziju u naš mali gradić, to je bilo teško izvedivo. Ako bih se upisala u srednju glazbenu morala bih onda i tamo putovati ili gimnaziju pohađati u velikom gradu i tamo stanovati. A to nisam htjela, nisam htjela napustiti svoje društvo iz osnovne škole i gimnazije. A bilo me tada i malo strah života u gradu; kako bih ja, djevojčica sa sela, mogla ići u gimnaziju u Zagrebu? To mi je bilo nezamislivo pa sam od daljnjeg glazbenog školovanja na kraju i odustala, iako je moj nastavnik gitare nekoliko puta spomenuo da bih mogla kad završim gimnaziju ići na glazbenu akademiju i studirati muzikologiju ili glazbenu pedagogiju. Al ja tada uopće nisam shvaćala o čemu on govori, što to znači te što bi muzikolog i glazbeni pedagog mogao raditi. Nije tada bilo interneta pa da u tražilicu upišeš željeni pojam, malo proguglaš i za pet minuta sve saznaš. No sad je to moguće pa sam malo guglala i na stranici zagrebačke Muzičke akademije saznala da studij "muzikologije traje 5 godina tj. 10 semestara i da po završetku stekneš akademski naziv: Magistar/Magistra muzikologije (mag. musicol.) Jednopredmetnim studijem Muzikologije studenti stječu široka znanja iz područja muzikologije (historijske i sistematske) i etnomuzikologije. Pored usvajanja specifičnih znanja i vještina vezanih uz osnove muzikoloških disciplina, te opću i nacionalnu povijest glazbe, studenti tijekom studija produbljuju i utvrđuju znanja i vještine iz glazbeno-teorijskih predmeta, klavira, stranih jezika i likovne umjetnosti. Nakon zajedničkoga trogodišnjeg dijela studija studenti se opredjeljuju za jedan od postojećih smjerova – smjer Muzikologija ili smjer Etnomuzikologija. Posljednje dvije godine studija posvećene su prije svega produbljivanju temeljnih i usvajanju specifičnih disciplinarnih znanja koja će studente pripremiti za samostalna znanstvena istraživanja, ali i za druga zvanja u kojima se mogu zaposliti nakon studija. PO završetku Integriranoga jednopredmetnog studija magistri muzikologije stječu kompetencije za rad u znanosti, kulturi, medijima, redakcijama izdavačkih kuća, knjižarstvu, festivalskoj produkciji, turističkoj industriji, diplomatskim predstavništvima, knjižnicama i drugim srodnim djelatnostima. Uz završen pedagoški modul osposobljeni su i za rad u srednjim općeobrazovnim i glazbenim školama kao nastavnici Glazbene umjetnosti, odnosno Povijesti glazbe." Pronašla sam informacije i o studiju glazbene pedagogije. Taj studij traje također 5 godina tj. 10 semestara i po završetku stekneš akademski naziv: Magistar/Magistra glazbene pedagogije (mag. mus.). Na stranici zagrebačke Muzičke akademije također čitam da je "studij glazbene pedagogije usporediv sa srodnim studijskim programima u ostalim europskim zemljama, posebno Austrije i Njemačke. Na Integriranome preddiplomskom i diplomskom sveučilišnom studiju Glazbena pedagogija stječu se osnovna te napredna znanja i umijeća s područja tzv. glazbeno-teorijskih predmeta Solfeggia, Harmonije, Polifonije, Priređivanja za ansamble, Dirigiranja, Osnova vokalne tehnike, Glazbenih oblika i stilova, Povijesti glazbe te praktičnih disciplina: Klavira, Tambura, Sviranja partitura i Pjevačkog zbora. Opsežan modul pedagoških predmeta uvodi studente u temeljna teorijska i praktička znanja iz glazbene pedagogije. U izbornim sadržajima, mogu se birati predmeti koji produbljuju ili proširuju stečena znanja, kao i predmeti koji donose nove sadržaje. Po završetku integriranoga preddiplomskog i diplomskog sveučilišnog studija Glazbena pedagogija magistar glazbene pedagogije osposobljen je za rad u osnovnim općeobrazovnim školama i gimnazijama te osnovnim, a djelomično i srednjim glazbenim školama, kao nastavnik teorijskih glazbenih predmeta. Može voditi i amaterske zborove, orkestre i slične sastave, te promicati i druge prikladne glazbene aktivnosti. Na širem području glazbene industrije može raditi u glazbenom izdavaštvu (računalna notacija, redakcija, uredništvo), glazbenoj produkciji i distribuciji, glazbenom menadžmentu te u medijima, primjerice kao urednik, izvjestitelj ili voditelj. Može djelovati i kao samostalni umjetnik na području glazbenog stvaralaštva." Eto. Sve smo saznali začas bez po muke. Dakle, da sam poslušala svoga nastavnika, možda bih sada bila profesorica u nekoj poznatoj glazbenoj školi ili gimnaziji, urednica glazbenog programa na radiju ili voditeljica nekog velikog poznatog amaterskog pjevačkog zbora npr. petrinjskog Slavulja. No nisam ga poslušala, pa se moje bavljenje glazbom svelo na pjevanje u amaterskim pjevačkim zborovima - i nije mi uopće žao - a profesionalni život me sa glazbenog polja odveo na jedno posve drugo polje. Poljoprivredno polje. U voćnjake, vinograde i vrtove. |