26
četvrtak
travanj
2007
O TULIPANIMA I SISMISIMA
(2) Slike s boravka u Nizozemskoj
Tulipani dokle oko seze - Nizozemska, kao i Japan, najljepsa je u proljece. Za ovu sam zemlju vezana rodbinskim vezama, preko Muziceve obitelji. Uvijek se rado vracam u Nizozemsku, i to ne samo zbog tulipana !
Den Haag je, ako ne grijesim, hrvatskoj javnosti poznat uglavnom kao sjediste Medjunarodnog suda za ratne zlocine (u cetvrti Scheveningen). Na srecu, Haag je mnogo vise od toga. To je u stvari vrlo lijep grad koji se isplati posjetiti ! Iako je nizozemski glavni grad sluzbeno Amsterdam, sjediste vlade je u Haagu, a ondje zivi i kraljevska obitelj. Arhitektura u sredistu djeluje ugladjeno i otmjeno, parkovi su brizno njegovani, mnogo je vodenih i zelenih povrsina. Obala Sjevernog mora za mene je najbolji dio: prvo pjesice kroz pjescane dine, zatim plazom do nekog neodredjenog cilja kilometrima daleko, tako dugo dok usi izdrze na vjetru.
Dan proveden uz more cesto donese neko iznenadjenje, kao ovaj jedrenjak koji se pred nama pojavio u jednom rukavcu nedaleko rotterdamske luke.
Park Clingendael u Haagu savrseno je mjesto za poludnevnu ili cak cjelodnevnu setnju. Vrlo je prostran i sumovit, odlicno odrzavan i preko tjedna tu je neobicno mirno. I sto je za nas japanoljupce jako zanimljivo, ovaj park u jednom od svojih skrovitih dijelova skriva i pravi pravcati japanski vrt s pocetka 20. stoljeca ! Slika nazalost nemam jer je u vrijeme mog posjeta vrt bio zatvoren (ponovno se otvara 28. travnja, a zbog osjetljivosti terena ostaje dostupan svega nekih 6 tjedana). No, evo linka na englesku brosuru o Japanskom vrtu Clingendael.
Pjescane dine oko Haaga kriju povijesne tajne. Teren je nacickan ostacima njemackih bunkera iz Drugog svjetskog rata, koji su u ono vrijeme cinili tzv. Atlantski zid, zloglasni obrambeni sistem koji je trebao stititi od upada Saveznika sa Sjevernog mora, i to od obala Norveske pa sve do Spanjolske. Haaski bunkeri uglavnom su zatrpani pijeskom i koliko-toliko integrirani u okolis. Ima ih koji su posluzili mirnodopskoj svrsi, npr. u sumi Clingendael jedan je bunker pretvoren u - skloniste sismisa. Na slici je posebno dobro ocuvan bunker u okolici Haaga.
Datum je 15. travnja 2007., mjesto obala kod Scheveningena. Veliki termometar na plazi tog je popodneva pokazivao 30 stupnjeva. Nizozemsku je tog dana zahvatila neuobicajena vrucina, i s obzirom da je bio vikend, plaze su se brzo napunile.
komentiraj (28) * ispiši * #
24
utorak
travanj
2007
DOMACE JE DOMACE
Slike s mog nedavnog boravka u Hrvatskoj
(1) Domaca, iako ne vise i doma: Varazdin
Popularni varazdinski Korzo u uzoj gradskoj jezgri. Jedan od simbola grada, nezaobilazan na razglednicama. U Varazdinu svi putovi vode na ovaj sredisnji trg, kojim dominira Gradska vijecnica. Subotom je prostor pred Vijecnicom obicno prepun novopecenih mladenaca, koje svatovi posipaju rizom. U Japanu bi to bilo nezamislivo...
Samo minutu-dvije hoda od Korza nalazi se Zupna crkva Sv. Nikole, jedna od ljepsih varazdinskih crkava. Varazdin je cuven po svojim crkvenim krovovima, koji se vide izdaleka na prilazima gradu. Ovako se crkva Sv. Nikole vidi na izlazu iz popularne 'Ducanske' ulice, koja je tradicionalno bila puna trgovina, ali meni se nekako cini da ih je manje nego prijasnjih godina.
Stari grad Varazdin, jos jedan od prepoznatljivih simbola grada. Nikad mi se nije cinio ljepsi nego ovog proljeca. Uredjeni su brojni prilazi i stepenice kojih prije nije bilo, ili su to bile tek ugazene strme stazice. U srednjoj skoli ovdje smo pod odmorom cesto sjedili u hladu - Stari grad bio nam je 'pod nosom'.
Varazdin je grad prekrasne arhitekture. Ovako malen, pospremljen i cist kao kutijica, meni je najdrazi. Otkako zivim u Japanu, naucila sam cijeniti svoj rodni grad jos i vise: koliko brizno odrzavanih starina, koliko neogranicenog neba, a tek ove poluprazne ulice jednog obicnog radnog dana u rano poslijepodne...
U pozadini, takozvana Kula kod Starog grada. Nekoc se i obliznji kafic tako zvao. Na terasi sjede neki novi stovatelji kulta Sunca. Uvjerena sam da je za suncanih dana slika ista u bilo kojem hrvatskom gradu. Evo, recimo, Zagreb:
Mogu im to pokusati objasniti, no svejedno mislim kako Japanci nece razumjeti tri stvari. Prvo, kako netko na poslu moze uzeti cak tri tjedna godisnjeg, kao moj Muzic, i sto se uopce moze raditi za to vrijeme. Drugo, kako to da u nekim zemljama radno sposobno stanovnistvo bez imalo griznje savjesti provodi popodne pijuci kavu takoreci na cesti, a nije hanami, drzavni praznik ni festival, nego obican radni dan. Trece, da u jednom gradu cijela jedna ulica moze biti posvecena samo tome !... - Prosetah Tkalcom sasvim neradnicki, nagledah se svijeta sarenog kao i ove kucice, i uzivah u onome cega u Japanu nema.
Za danas toliko; uskoro slijedi nastavak (2): Zemlja tulipana
Pitanje za 100 kuna: gdje sam se ja to jos vrzmala za uskrsnih praznika ?
komentiraj (24) * ispiši * #
19
četvrtak
travanj
2007
PROSLA FESTA
Lupnuh cipelicama, zazmirih i u trenu se nadjoh kod kuce.
There's no place like home, rece Dorothy i otvori oci u svojoj staroj sobi.
Gotovo da je bilo tako jednostavno. Nevjerojatno kako se danas brzo i udobno putuje. Evo me opet kod kuce, u Japanu. Prosla su ta tri prekrasna, opustajuca tjedna provedena kod nasih obitelji u Europi. Mozda bih trebala reci da je trajalo prekratko, kao sto to obicno biva kad stvari idu dobro, i da se sad sve cini kao san. Ali mislim da to ne bi bilo iskreno.
Jer, bilo mi je bas lijepo ovako. Sve je trajalo upravo koliko je trebalo. Zadovoljna sam i zahvalna za svaki lijepi trenutak. Zahvaljujem u sebi svima dragima koji su sa mnom dijelili svoje slobodne i manje slobodne trenutke. Hvala i nekim novim licima i glasovima, koji su za mene bili pravo osvjezenje ovih praznika. Sigurna sam da ce se citajuci ovo prepoznati.
U odgovoru na vase pitanje je li mi nedostajao Japan: naravno da nije, jer znala sam da cu se vratiti. Nedostaje li mi sada Hrvatska ? Naravno, jer tko zna kad cu opet biti tamo.
Odgovor zna Veliki Carobnjak koji se skriva iza zastora.
***
Vrativsi se tako u Zemlju Smijeska, docekao me svojevrstan antiklimaks cvjetne feste koju sam bila najavila u jednom od zadnjih postova. Prve tresnjine pupoljke jos sam uspjela uslikati prije putovanja. No, pravu sam festu propustila. Ovogodisnji je hanami, praznik oku ugodna tresnjina cvata, u Japanu prohujao bez mene. Hodocastilo se i bancilo u slavu sakure dok sam ja desetcima tisuca kilometara odavde trazila uskrsnog zeca. Propustena sansa znaci dugo cekanje - otprilike do iduceg proljeca, jer sakura u Japanu ima dramaticno kratak zivotni vijek. Tek sto se njezni bijeloruzicasti cvat otvorio na jos golim granama, eto ti proljetnog vjetra koji u naletima divlje ziba latice. I ne potraje dugo dok one tako krhke prhnu u svom prvom i posljednjem letu prema tlu, koje ih doceka u hladnom zagrljaju smrti. Smrti u dostojanstvu i ljepoti, doduse.
Sakura, tresnjin cvijet
Prolaznost. Dusa svakog Japanca ustreperi pri pogledu na latice koje necujno padaju na tlo. U tome je sav dozivljaj ljepote. Bas zato sto ljepota traje tako kratko, sto je tako prolazna, ona je ljudskom oku mila. Ponekad se ljudski zivot usporedjuje s tresnjinim cvijetom: danas smo tu, sutra nas mozda vise nece biti. Svaki cas mozemo pasti pokoseni naletom vjetra. Zato, uzivajmo zivot dok smo tu gdje jesmo.
Sakura grije dusu svakog stanovnika ove zemlje koji ima oci za ljepotu trenutka. Mozemo li mi stranci uopce pojmiti osjecaj duboke i potpune srece koji prozima Japanca dok promatra rascvalo tresnjino drvo ?...
Sreca je u tuzi, u dramaticnom ocekivanju kraja koji mora doci. Velicanstven zivot kraljice Sakure zavrsava pod nogama setaca, usputnih prolaznika, koji su i sami tek slucajni setaci u jednom kutku svemira.
Ovako je to izgledalo prije dvije godine: hanami u klasicnoj verziji, uz ice i pice na karakteristicnim plavim najlonima. Za najljepse mjesto pod krosnjom treba se izboriti, a strategije za to navodno su vrlo razlicite i granice s hilaricnim...
U sljedecem postu: slike s putovanja
komentiraj (25) * ispiši * #
05
četvrtak
travanj
2007
(DIJA)KRITIČKI
Četvrtu sam noć u Hrvatskoj. Pokušavam srediti dojmove koji mi nekako izmiču pod prstima. Baš kao i ovi čudni znakovi na tipkovnici: č, ć, š, đ, ž...
Nekako mislim da bi bio red da ih opet koristim dok sam ovdje.
Tražim ih i nalazim uz izvjestan napor. Prilično sam ih se bila odvikla, pišući na stranim tipkovnicama. Ne i zaboravila, to ne. Tek, neobično je sresti ih nakon dužeg vremena. Kao i stare prijatelje.
Čekali su me na istom mjestu. Jesu li se promijenili ? O tome ću razmišljati kad budem daleko odavde.
Malo se velikih stvari ovdje u međuvremenu dogodilo. Mnogo malih.
Zaražena Japanom, otkrivam ga na neočekivanim mjestima i u malim stvarima:
Lokalna prodavaonica nudi Pokemon crtiće sinkronizirane na hrvatski. Na polici odmah pri ulazu, buf, još prije nego mi uspijeva naći stvar po koju sam došla.
U samoposluzi na odjelu slatkiša pronalazim dobro poznatu čokoladu Mikado, ali i neke nove: Saporo i Geisha (iz Finske ?!).
Evo i Seke i Brace, starih znanaca iz djetinjstva !
Vratili su se i Kiki, Bronhi i 505 s crtom.
Trebalo je doći iz Japana da ih opet sretnem.
U supermarketu sam nabasala na književnost za neke smiješne pare. U 'Večernjoj školi' večeras su se smijali japanskim kamikazama. U Dnevniku su spomenuli riječ ' uskrsnica'; dođe li mu to četrnaesti mjesec ?...
Ivo T. je sa svima osim s lopovima bio dobar. Kad bi prolazio kroz Vitez, zdravio se sa svima jednako. A bili mu jednako dragi i Nijemci, i Englezi, i Amerikanci. Bez obzira na kapitalizam. Mrzio samo Japance. Niko nije znao zašto. Gledala mu djeca neki japanski film na televiziji, a on zaspo u stolici. Uvijek je sjedio na običnoj drvenoj stolici, bila mu povrijeđena kičma, pa ga još više žigalo kad se ispruži. Hrko on tako, kad li dreknu nešto neki samuraj, a on se trgnu. Pođe se svađat s televizorom, te Japanci ovaki, te Japanci onaki. Djeca ga umirivala. A on će ti onda: «E moj Darvine, ako je čoek nasto od majmuna, od čega su onda Japanci.» Reko to i opet zahrko. Poslije se svi u Vitezu smijali.
Večeras je na HTV-u neki japanski film. Ne gledam.
Laku noć, Hrvatska.
komentiraj (26) * ispiši * #