Kućanica u Japanu

ponedjeljak

svibanj

2010

SAYONARA JAPAN

Ovo je moj posljednji zapis iz Japana. Nakon pet godina, došao je kraj mom privremenom boravku u Zemlji Louis Vuitton torbica. Uskoro se selim.

'Kućanica u Japanu' time nužno prelazi u novu fazu. Nastavit ću pisati blog, iako ne više iz Japana, a zacijelo ni ne više kao kućanica. Svatko se ponekad zaželi malo promjene. Nakon tolikih godina u galaksiji Nippon, vrijeme je da potražim novu zemaljsku bazu. Izbor će pasti na neki predio s ugodnom gustoćom stanovništva.

U posljednje gotovo četiri godine, koliko postoji 'Kućanica u Japanu', pisanje bloga donijelo mi je neizrecivo uzbuđenje i zadovoljstvo. Nisam mogla ni slutiti u što će se to pretvoriti kad sam u kolovozu 2006. objavila svoj prvi zapis. Vaše nevjerojatno zanimanje, vaše reakcije i vaši komentari uvijek su me poticali da pišem dalje i pronalazim nove teme. Više od 600 vaših mejlova koje sam primila svjedoče o vašem interesu za japanske teme. Zahvaljujem vam svima od srca!!!

Blog je, kao što vam je poznato, doživio i svojevrsnu 'ekranizaciju' na VTV-u, kojem sam zahvalna na prikazivanju mojih video reportaža o Japanu tijekom 2009. i 2010. godine. Bit će još zanimljivih vijesti vezanih uz 'Kućanicu' izvan blogosfere, ali o tome nešto kasnije.

Za kraj, veliko hvala Japanu i Japancima, jedinoj i vječnoj temi ovih zapisa i nepresušnom izvoru moje inspiracije. Bilo je tako zabavno. Naučili su me toliko toga. Poučili su me promatranju, blagosti, sitnom veselju. Želim to ponijeti sa sobom. Teško je otići iz Japana, i moji su osjećaji vrlo pomiješani.

Ne volim duge rastanke. Ali ni ne vjerujem u rastanke zauvijek. Život je, kao što znamo, nepredvidljiv.

Do skorog susreta na istom mjestu,

Vaša

Kućanica u Japanu

komentiraj (30) * ispiši * #

srijeda

svibanj

2010

Kyoto, ah, Kyoto

Stara japanska prijestolnica Kyoto dugo me prizivala sirenskim zovom. Nedavno sam mu se odazvala, i nije mi bilo žao!

Počet ću kao prava turistica: pravo u Gion, četvrt gejša koje se u Kyotu nazivaju geiko, odnosno maiko (gejša naučnica).
Svi ih žele vidjeti. Svi ih traže i slijede. Neki se i slikaju s njima. Problem je u tome što geiko danas nije nužno autentična. Geiko voli cosplay. Geiko voli glumiti geiko. Geiko je kadšto gaijin, dama iz prekomorskih područja preobučena u kimono i s debelim slojem šminke na licu. Sve pada u vodu kada se nasmije preglasno i preširoko. Morate dobro otvoriti oči želite li ovih dana u Kyotu vidjeti pravu geiko.
I ove dvije dame bolje su izgledale straga nego sprijeda:

Ah, što volim ove drvene čajane s isturenim balkonima na suprotnoj obali rijeke Kamogawa! Da ste gejša, pa da vam ovako izgleda radno mjesto:

Da udrimo sad malo po arhitekturi. Hram Kinkaku-ji (izgovara se: KINkaku ĐI) famozni je 'Zlatni paviljon' i možda najpoznatija zgrada u Kyotu, originalno s kraja 14. stoljeća. Cio je presvučen zlatom (kin = zlato), a sretnik koji je u njemu smio stanovati i koristiti ga kao vikendicu bio je šogun Ashikaga Yoshimitsu. Nakon Yoshimitsuove smrti ta je zgrada postala zen-budistički hram.
Teško je i zamisliti da ovakvo remek djelo bude uništeno ljudskim djelovanjem. Pa ipak se Zlatnom paviljonu u novijoj povijesti dogodilo upravo to. U bizarnom incidentu 1950. godine, umno poremećeni svećenik zapalio je zgradu i nakon toga pokušao samoubojstvo na brežuljku ponad hrama. Srećom je Zlatni paviljon ubrzo nakon toga posve obnovljen i doslovno je zasjao starim sjajem.

Ovo je kad se sunce malo skrije, a sad evo prave čarolije:

Dragulj UNESCO-ve Svjetske baštine, hram Kinkaku-ji na suncu, s famoznim odrazom trokatnog paviljona u vodi. Nema te fotografije niti tog video zapisa koji vam može dočarati taj doživljaj na licu mjesta. Zato, ako možete, barem jednom u životu posjetite Kyoto i razmazite fotoreceptore svoga oka pogledom na jedini i pravi Kinkaku-ji.

U vrtu hrama poslužuju ovakav (vrlo, vrlo ukusni) kolačić uz zeleni matcha čaj. Obavezno molim primijetiti reljefni otisak Zlatnog paviljona s feniksom na krovu i dva brda u pozadini, sve naravno ukrašeno zlatnim listićima:

Toliko o hramu Kinkaku-ji. U Kyotu postoji drugi hram zavodljivo slična imena - Ginkaku-ji ili 'Srebrni paviljon' (gin = srebro):

Srebru ni traga. Kao i Kinkaku-ji, Ginkaku-ji je sagrađen kao mjesto za odmor moćnog šoguna (bio je to Ashikaga Yoshimasa), ali za razliku od veličanstvenog Zlatnog paviljona, Ginkaku-ji nikad nije zablistao sjajem plemenite kovine. Iako je originalno bilo zamišljeno da zgrada bude presvučena srebrom, šogun je umro prije nego je taj plan mogao biti ostvaren.

Pješčani zen-vrt ponos je hrama Ginkaku-ji. Na prethodnoj slici vidljiv je prikaz svete japanske planine Fuji, koja je sloj pažljivo nasipanog pijeska. Pejzaž u pijesku trebao bi vas potaknuti na meditaciju, barem ako ste kadri koncentrirati se u gužvi turista.

Ako niste, a željni ste kao i ja filozofiranja, po izlasku iz Ginkaku-jija zaokrenite ulicom lijevo i udarite Putem filozofa. To ljupko šetalište uz kanal dugačko je oko 2 km i oivičeno stotinama trešnjinih stabala, a nazvano je tako prema poznatom japanskom filozofu Nishidi Kitaru (1870.-1945.), koji je ovdje nekoć običavao šetati. Kitaro se u svojoj profesionalnoj karijeri bavio sintezom japanskog zena i zapadnjačke filozofije. U promišljanjima su mu možda pomogle duge šetnje kanalom, koji na mjestima podsjeća manje na japanske, a više na nama dobro poznate zapadnjačke pejzaže.

Put filozofa: 'The Bridges of Ginkaku County'!

Ljupki prizor na ljupkom mjestu: poljubac maca!

Filozofirajući stižemo do zen-budističkog vrta Ryoan-ji (izgovara se: RJOan ĐI) u zapadnom dijelu Kyota. Asketski ogoljen i profinjen, ovaj kontemplacijski vrt sastoji se samo od 15 kamenova posloženih u pravokutnik bijelog šljunka; jedini biljni element je mahovina na kamenu. Nema mjesta ukrasima. Možda ga je lakše sagledati u malom:

Evo jednog dijela vrta, barem onoliko koliko stane u moj video kadar!

Ostatak vrta Ryoan-ji bogato je ukrašen stablima, raslinjem i cvijećem - evo predivne, prebujne mahovine koja nekim čudom uspijeva rasti u pravilnim geometrijskim oblicima:

Sljedeći na popisu hramova je Kiyomizu-dera ili 'Hram bistre vode', izgrađen na rešetkastoj drvenoj konstrukciji koja se nadvija nad ponorom. Budistički hodočasnici pohode ga već više od jednog tisućljeća. Hram je imao dugu i burnu povijest. Stariji je od samog Kyota, a tijekom stoljeća nekoliko je puta spaljen u lokalnim ratovima.

S jedne platforme pruža se veličanstven pogled na Kyoto:

Toliko o Kyotu. Krenemo li nešto južnije, zakoračili smo dublje u prošlost i stigli u Naru, kolijevku japanske civilizacije. Iako je Nara bila glavni grad Japana samo 74 godine, od 710. do 784., u tom su razdoblju nastali neki najvrjedniji primjerci japanske i svjetske religijske umjetnosti.

Najpoznatiji religijski spomenik u Nari bez sumnje je golema statua Bude (Daibutsu) u sklopu hrama Todai-ji. Evo dimenzija najvećeg brončanog Bude na svijetu:
visina tijela 14.98 m
dužina glave 5.41 m
dužina oka 1.02 m
dužina uha 2.54 m
težina 149.688 kg

Vrijedi zapamtiti da se najveći Buda na svijetu čuva u najvećoj drvenoj zgradi na svijetu - Daibutsudenu hrama Todai-ji:

U šetnji Narom spoticat ćete se o hramove i - jelene. Krda tih svetih i zaštićenih životinja žive na ovom području već stoljećima. U glavnom gradskom parku trenutno ima oko tisuću jelena, koji su toliko pitomi da posvuda slobodno šeću i čak izlaze na prometnice, a rado će zaviriti i u vaše torbice i džepove. Nahranite li ih, neće vam više dati mira i slijedit će vas u stopu!