MURAKAMIJEV "BEZBOJNI" JUNAK

Tsukuru Tazaki odjednom se našao posve sam. Preko noći ga se odreklo troje vjernih prijatelja iz mladosti, koji su ostali u njegovom rodnom gradu Nagoyi kad je Tsukuru otišao studirati u Tokyo. A Tsukuru nema pojma zašto se to desilo. Protiv svoje volje krenut će u istraživanje vlastite prošlosti i prošlosti svojih prijatelja...

Čežnja je središnji motiv najnovijeg (2013.) romana Harukija Murakamija "Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća": čežnja za prijateljstvom, ljubavlju, izgubljenom mladosti. Klasična je to tema u Murakamijevom univerzumu ljudskih sudbina, ovaj put usredotočena na lik bezbojnog, melankoličnog protagonista iz naslova.

Donosim prijevod početka 1. poglavlja romana. Prijevod je s nizozemskoga (De kleurloze Tsukuru Tazaki en zijn pelgrimsjaren, izdanje Atlas Contact Amsterdam / Antwerpen, 2014.). Engleski prijevod očekuje se tek u kolovozu 2014., a prema mojim saznanjima, hrvatskog izdanja, nažalost, neće ni biti. Otkupljena su prava prijevoda na srpski, koji je u međuvremenu već izašao 2013. u izdanju beogradske Geopoetike.



1

Od srpnja svoje druge godine studija pa do siječnja naredne godine, Tsukuru Tazaki ni u jednom trenutku svoga života nije prestao misliti na smrt. U tom je razdoblju napunio dvadeset godina i time službeno postao punoljetan, no taj važan datum za njega nije imao nikakvo posebno značenje. Zamisao da sam okonča svoj život, činila mu se svo to vrijeme najprirodnijom i najlogičnijom stvari koju je mogao učiniti. Ni dan danas nije mu sasvim jasno zašto nikad nije poduzeo taj odlučujući korak. U ono vrijeme lakše bi mu bilo prijeći prag između života i smrti, nego popiti sirovo jaje.

Možda Tsukuru nikad nije doista pokušao počiniti samoubojstvo zbog toga što su njegove ideje o smrti bile tako čiste i intenzivne da nije mogao pomiriti načine ostvarenja te smrti s njezinom konkretnom slikom u sebi. Zapravo je ta konkretnost bila sporedna. Da su tada za njega postojala vrata kroz koja bi mogao zakoračiti u smrt, bio bi ih otvorio bez oklijevanja. Bez ikakvog daljnjeg promišljanja – takoreći u nastavku svog svakodnevnog života. Na sreću (ili na nesreću), takvih vrata u njegovoj blizini nije bilo.

Možda bi bilo bolje da sam tada umro, često pomišlja Tsukuru Tazaki. Tada ovaj svijet ne bi postojao. Ta ga zamisao posebno privlači: da ovaj svijet ne postoji i da stvari koje sada smatra stvarnima, više nisu stvarne. Da iz istog razloga zbog kojeg on više ne postoji za ovaj svijet, ni ovaj svijet više ne postoji za njega.

Istovremeno mu doista nije jasno zašto se u to vrijeme toliko morao približiti smrti da je samo malo nedostajalo da zakorači preko ruba. Dobro, imao je konkretnog povoda za to, no zašto ga je smrt toliko privlačila da se gotovo pola godine nije mogao otrgnuti od nje? Kao da ga je smrt već bila progutala. Upravo tako! To je bio izraz koji je tražio: "progutala". Baš kao i lik u Bibliji koji je dospio u utrobu kita i neko vrijeme živio u njoj, Tsukuru je upao u želudac smrti i neko je vrijeme morao provesti u toj mračnoj, zagušljivoj šupljini u kojoj ne postoje noć ni dan.

Svo to vrijeme živio je kao mjesečar, ili kao mrtvac koji ne shvaća da je mrtav. S izlaskom sunca budio bi se, prao zube, oblačio prvo što bi našao, hvatao vlak za fakultet i pravio bilješke na predavanjima. No taj je raspored slijedio samo zato što je on bio tu, baš kao što se netko za jaka nevremena hvata za najbliži rasvjetni stup da ga ne odnese oluja. Razgovarao je s drugima samo kad je morao, a čim bi se vratio u svoj stan u kojem je živio sam, srušio bi se na pod s leđima okrenutim prema zidu i utonuo u misli o smrti ili o onome što je nedostajalo u njegovu životu. Tik pred njegovim očima zjapio je ogroman ponor koji je vodio u središte zemlje. Ondje je vidio teški oblak kovitlajućeg ništavila i čuo tišinu tako tešku da su mu od toga stradali bubnjići.

Kad nije mislio na smrt, nije mislio ni na što. To uopće nije bilo teško. Nije čitao novine, nije slušao glazbu, nije čak čeznuo za seksom. Nije ga zanimalo što se događa u svijetu. Kad bi mu dosadilo biti zatvoren u stanu, izlazio bi van i lutao okolo. Ili bi odlazio na stanicu, sjeo na klupu i satima zurio u vlakove koji su dolazili i odlazili.

Svakog se jutra tuširao i brižljivo prao kosu, a dvaput tjedno prao je i rublje. Higijena je bila drugi njegov stup za koji se držao: pranje rublja, tuširanje, pranje zuba. Nije ga puno brinulo što će jesti. Ručao bi u studentskoj menzi, ali osim toga jedva da bi katkad pojeo pošten obrok. Kad bi osjetio prazninu u želucu, pojeo bi jabuku ili malo povrća koje bi kupio u supermarketu iza ugla. Ili bi kupio paket bijelog kruha i pojeo ga onako samog, bez maslaca i ičega, s malo mlijeka iz tetrapaka. Prije spavanja popio bi čašicu viskija 'za lijek'. Srećom, loše je podnosio alkohol, tako da je već mala količina bila dovoljna da ga uspava. U ono vrijeme nikad nije sanjao. Snovi, ako ih je i bilo, skliznuli bi čim bi se pojavili preko glatke padine njegove svijesti koja nije pružala baš nikakvo uporište, u susret ništavilu.