PJESNIČKE I INE OLUJE: „COELACANTH“ DRAGE ŠTAMBUKA

"Coelacanth"(izgovara se kao na engleskom: SEELa-KANTH) naslov je recentne pjesničke zbirke Drage Štambuka, hrvatskog antologijskog pjesnika, liječnika i diplomata (donedavno u Japanu, trenutno u Brazilu), izdane u Biblioteci Poezije Hrvatskog društva pisaca, Zagreb 2012.

Zbog čega je ta zbirka zanimljiva nama japanoljupcima? Ne nužno zbog svoga naslova (za one koji žele obogatiti svoje enciklopedijsko znanje, coelacanth je naziv praribe - „živog fosila“ za koju se dugo vjerovalo da je izumrla, sve do njezina neočekivanog otkrića 1938. godine u oceanu nadomak obala Južne Afrike). Link na Japan, doduše, postoji. Već u uvodnoj riječi autor prenosi vijest iz japanskih novina u kojoj stoji da znanstvenici s velikim uzbuđenjem proučavaju jaja te ribe, iznenađeni što su sva jaja iste veličine, i kako se nadaju istražiti zašto je tomu tako. Koja je daljnja poveznica koja vodi od ribljih jaja preko japanskog cara – čuvenog ihtiologa pa sve do samog pjesnika i njegove hrvatske domovine, vječite teme u njegovim pjesmama, uvijek podjednako bliske i daleke, opipljive i neuhvatljive, vrijedi iščitati sam.

Neće to biti pretjerano lagan zadatak za čitatelja nesvikla arhaičnim izrazima, koji prožimaju mnoge pjesme u Štambukovoj zbirci. Kao ni za one koji ne razumiju „revolucionarnu“ poeziju i bezbrojne stilističke finese našeg pjesnika-diplomata. Ipak, za one koji su otprije upoznati sa Štambukovim pjesničkim izričajem, pojavnost te i takve revolucionarnosti (koju sam pjesnik ispovijeda u uvodu i naslovu) ne bi trebalo biti posvemašnje iznenađenje. Kao mitska riba izronjena iz mora, koja je eto među znanstvenicima podigla pravu revoluciju, poet je onaj koji će jednog dana, prema predskazanju, pokrenuti književnu revoluciju u Hrvata. Pjesnik je ono jaje, jaje coelacantha, drukčije od drugih, poteklo iz zemlje u kojoj sada spava div Hrvata, zaboravljen, omlohavljen, ali koji će se jednog dana sigurno dići.

A kako se nalazimo u mjesecu oluja, povijesnih i meteoroloških (pa se čak i za današnji dan za Hrvatsku predskazuje jedna takva, skoro pa armageddonskih razmjera!), nemamo razloga da u tome ne spoznamo neki znak i da ostanemo skeptični.

Obratimo li, zasad, pozornost na „japanske“ pjesme u zbirci, kojih ima podosta – ili su nastale u Japanu za vrijeme Štambukova veleposlaničkog mandata, ili su Japanu direktno posvećene, ili pak ga na neki način evociraju - složit ćemo se da je riječ o iznimno vrijednoj knjizi.

Naći ćemo tu redom pjesme o hrvatskom kukurijeku, procvalom usred Tokyja, o Fudžiju i Okinawi, snijegu koji je pao u Japanu i o Marulu po japansku, o Nakayami, Izumu i Matsushimi, kao i još mnogočemu što u sebi, znakovito, nosi mračan prizvuk prijetnje i uništenja. Čitat ćemo tako o glasovitom ritualnom samoubojstvu pisca Yukija Mishime (Odvajanje glave od trupa), o radioaktivnom snijegu i 47 pobunjenih samuraja, o nebu u bunaru (S interneta jutros o uhićenju vijest; / u moždanim' je kutrim, dok sveiznova dubim / dahom kobne pjesme – kameni oltar Domovine).

Pa tako, dok se prisjećam točno tog stabla u zavojima ispred bolnice Crvenoga križa u Tokyju na koje mi je prilikom jednog našeg susreta osobno ukazao dr. Štambuk, slutim da ni u ovoj pjesmi nije moguće izbjeći reminiscenciju na još jednu, našu Oluju, koju smo skupa sa sada oslobođenim generalom proslavili pred neki dan.

Asocijacije se dalje nižu same od sebe. Evo nam „Atomskog trodnevlja“, koje je sa samo dva retka proza u stihu ili stih u prozi, kako hoćete, i u ovom trenutku s obzirom na datum upravo neopisivo aktualno:

Kao onaj koji napusti, netom raznijetu, Hiroshimu
i doputuje u Nagasaki da doživi novo uništenje.

Konačno, evo nam pjesnika koji se dalekim i zaobilaznim putem preko Tokyja, Hiroshime i Brazilije vraća domu kano tužna ptica – u svoja rodna Selca na otoku Braču. Upravo na vrijeme da večeras, 9. kolovoza otvori 23. po redu pjesničku smotru Croatia Rediviva ča, kaj, što. Obilježavajući 70. obljetnicu paljenja Selaca od talijanske okupacijske vojske 9. kolovoza 1943., Croatia rediviva održat će se na samu godišnjicu, danas u 21 sat. Hrvatski pjesnici čitat će pjesme po vlastitu izboru, sa zamolbom da preferiraju pjesme katastrofe i nesreće.





Miyajima, Božji otok
(iz zbirke Drage Štambuka Coelacanth)

Tvoji su Bozi vidjeli pečurku,
ludu opaku
i u očima skamenjenim
još je nose,
pohranjenu za vijeke vjekova.

Morska vrata za raj,
plitkost
za dubine neba.

Preko puta
ukleta Hiroshima,
gljiva za vječnost.
Ludara, muhara,
nakot smrti.

Dal' s vrha
gledaste je,
najgoru, punu otrova?

Onu s crnom kišom,
izgorjelog praha ždralova.

Kupola smrtna
za širom otvorena vrata.

Oči vam još pamte
oblak kudrav,
kašalj vulkanski po kojemu,
redom, smalaksavahu cvjetovi.

Miyajima/Hiroshima, prosinca 2006.