23
petak
ožujak
2007
U POTRAZI ZA USKRSNIM ZEKOM...
Vjerovali ili ne, skolska je godina u Japanu upravo zavrsila, i nasa se Mala nakratko oprasta od vrtica i teta. Pred nama su dva tjedna proljetnih praznika koje smo tako dugo cekali.
Nekako s proljeca stize nam - ne samo tresnja, koja je sluzbeno procvala u Tokyju ovog tjedna, vec i jedan dragi lik kojeg se Muzic i ja sjecamo iz djetinjstva, a to je naravno uskrsni zeko. Otkako smo u Japanu, naglasak je doduse vise na sjecanju nego na pravom druzenju sa zekom. Za razliku od Bozica, Uskrs je u Japanu prakticki nepoznanica. Ni traga sarenim jajima, pilicima i patkicama paperjastog perja. A o zeki da i ne govorim.
Zapravo, najblize na sto sam naisla u potrazi za zekom u Japanu izgleda ovako:
Ovaj 'mjesanac' zeke i pisanice zapravo je tradicionalni japanski slatkis koji se zove, da prostite, daifuku - rizin kolacic punjen pastom od japanskog slatkog graha. Meni je neobicno ukusan, iako ima dosta ljudi (ukljucujuci i Japance) koji ga jednostavno ne podnose !
Apsolutno kawaii, ali slozit cete se, nije to to.
I zato, kako recena zvjerka ne obitava na nasem arhipelagu, odlucili smo potraziti je u njezinom prirodnom stanistu... gdje je sve to for real, na dohvat ruke.
Ukratko, za koji dan spremamo se u Europu, i ako sve bude kako treba, oko Uskrsa bit cemo i u Hrvatskoj, za obiteljskim stolom punim pisanica, s dragim ljudima koje dugo nismo vidjeli.
Ovakve stvari griju srce, i tesko mi je opisati unutarnje uzbudjenje i radost zbog putovanja. Proslo je vec godinu i pol otkako sam zadnji put bila u domovini. Vracam se drukcija i opet ista, a u kojem pogledu, spoznat cu valjda tek kad se tamo nadjem.
Potrudit cu se da moj blog ne postane previse 'rupicast' u ta tri tjedna, koliko me nece biti kod kuce. Pisat cu vam za promjenu malo i iz Hrvatske. Change of scenery.
A kad se vratim u Japan, bit ce to, nadam se, bas u vrijeme najljepseg cvata tresnje. Kako bih vam mogla uskratiti te fotke !
To je obecanje.
komentiraj (40) * ispiši * #
18
nedjelja
ožujak
2007
MOJE PRVE DVIJE GODINE U JAPANU
Ljudi moji, danas sam tocno dvije godine u Japanu.
Pomijesanih osjecaja prisjecam se lijepih i teskih trenutaka, kakvih je u ove dvije godine bilo bezbroj.
Koliko sam puta pozeljela pobjeci odavde vristeci i glavom bez obzira. Vec iduceg dana sve bi bilo u redu, Japan je opet odlicno mjesto za zivot, upravo prozivljavam 'the time of my life' i sve ne moze biti bolje.
Od jednog ekstrema do drugog zivjela sam i disala punim plucima. Moji osjecaji su pravi. Otkrivam jednu vaznu stvar: sto sam duze u Japanu, on mi se sve vise svidja.
Kako pod prstima vec osjecam bujicu 'prigodnih' rijeci koje bi me odvele u pusta filozofiranja - cemu se ovaj put zelim oduprijeti - zelim s vama podijeliti neke jedinstvene trenutke koji su obiljezili prosle dvije godine, a iz nekog razloga nisu jos nasli mjesto ni u jednom postu:
Velicanstveni Fuji. Tako blizu i tako daleko, 80-ak kilometara od mog mjesta stanovanja. Povremeno izranja na horizontu i tada se vidi s jednog uzvisenja u mom gradu, ovisno o atmosferskim uvjetima. Cak i iz te daljine, Fuji je nesto najvelicanstvenije sto sam ikada vidjela. Nad nama malima prolaze oblaci smoga, dima i zute pustinjske prasine iz Kine, ali Fuji se dostojanstveno izdize iznad svega toga. Kako sam ga s tog mjesta dosad vidjela samo nekoliko puta, za mene Fuji ostaje misticna planina. Ne vidim ga onda kad mu se nadam (za lijepih, kristalno jasnih dana), vec onda kad se njemu prohtije da mi se ukaze. I tada znam: ovo je moj sretan dan.
Neobicna vegetacija. U Japanu raste vise vrsta drveca, cvijeca i trava kakvih u Hrvatskoj nema, ili ih se moze naci tek u botanickom vrtu. Kamelije ovdje cvatu cijele zime. Razne vrste citrusa uspijevaju cijele godine. Ima povrca i voca za koje prije nisam bila ni cula. A tek ovo bambusovo drvo koje raste tik uz palmu - za kontinentalku poput mene, cista egzotika!
Jedno sasvim nestvarno iskustvo. Koncert J-pop grupe 'Arashi', srpnja prosle godine u Yokohami. Publiku su cinile gotovo iskljucivo zene, djevojke i djevojcice (muskarce sam vidjela samo u osiguranju). Pokusajte zamisliti kako to zvuci kad na koncertu ide neka pjesma i iz nekoliko se tisuca zenskih grla savrseno skladno zaori refren. To je nesto kao najveci zenski zbor na svijetu ! Slusala sam ih bez daha i doslo mi je da im povicem: zene, divne ste ! Nemojte nikad prestati !
Djeca. Posjetila sam japanske skolarce koji su o mojoj zemlji zeljeli saznati sto vise: kakve igre igraju nasi klinci, kako provode vrijeme, kako im izgleda skolski dan, po cemu je poznata Hrvatska ? Zeljeli su nauciti i nekoliko hrvatskih rijeci. Na rastanku cijeli me razred ispratio u spaliru, srdacno mi masuci i dovikujuci na hrvatskom: Dovidjenja, dovidjenja !
Nije jos vrijeme za sayonara, lijepi cvijete moj.
komentiraj (30) * ispiši * #
12
ponedjeljak
ožujak
2007
QQ je 99
Sto mislite, je li ovo sto mi se danas desilo neki omen ili cista slucajnost ?
Jutros sam po obicaju svratila u trgovinu da kupim namirnice.
Kupila sam ukupno osam razlicitih artikala. Na racunu je pisalo da svaki od njih kosta 99 yena. Uz dodatak poreza na promet od 5 %, ukupna cijena bila je 832 yena.
Sve stima. Ali kako to da su svi produkti kostali isto, 99 yena ? A nisam ih posebno birala ni pazila na cijenu.
Kako se to samo poklopilo ?
Izasla sam iz trgovine i uvjerila se da i na procelju iznad ulaza stoje goleme brojke 99. Odjednom mi se zavrtjelo u glavi, one brojke same su se od sebe nekako preokrenule i pred ocima su mi zakolutale dvije sestice, 66.
Nije mi trebalo puno da u duhu dodam jos jednu sesticu i nanjusim vradzbinu. Pogledam omote upravo kupljenih namirnica i doista, sve nose broj 99, dvije preokrenute sestice. Neke imaju i alternativni logo sa slovima QQ. Zavrtim li ih malo i nategnem za usi, opet vidim dvije sestice !!! Kakav uzas ! Vrag je stigao u Japan !
Zurnim korakom udaljila sam se od tog zlosretnog mjesta...
.................
Ne bojte se. Sala mala. Nisu mene jutros pred ducanom opsjele neciste sile, niti je vrag usao u moj ceker. (Vrag nosi Pradu, uostalom.)
Nego sam ja kao i obicno kupovala u svojoj omiljenoj trgovini zvanoj 'Shop 99'. Kao sto joj i ime govori, svi artikli u njoj nose jedinstvenu cijenu od 99 yena. Sve je tu na 99:
hrana i pice (svjeze voce i povrce, meso i mlijeko, sokovi, suhe i smrznute namirnice, zacini, umaci, slatkisi, gotovi obroci i obento kutije- alkohola doduse uglavnom nema);
sitnis za kucanstvo (posudje, pribor za jelo, razni sitni alati);
kozmetika i toaletni pribor;
deterdzenti i pribor za ciscenje;
razne potrepstine: kravate, kisobrani, maramice, donje rublje, baterije, pribor za pisanje;
djecje igracke;
cvijece, kao tocka na i.
I sve to stane na samo nekoliko cetvornih metara prostora. Na primjer, '99' ili QQ (izgovara se kyu-kyu) u koji ja svracam tu u nasem gradu vrlo je skucen, jedva se u tom ducancicu mozete okrenuti, ali ipak sve ove stvari koje sam navela stoje svaka na svom mjestu, uredno poredane na policama po kategorijama. Trgovina se nalazi na strateskom mjestu, blizu kolodvora, i uvijek je puna kupaca.
Logo 'Shopa 99' krije u sebi zgodnu igru rijeci: '9' se na japanskom izgovara 'kyu', otuda naziv 'Kyu-kyu' za dvije devetke koje simboliziraju cijenu. Isti je izgovor za 'QQ', odatle ovaj plavo-narancasti logo.
Ne biste li i vi hrlili u trgovinu u kojoj sve kosta 4,7 kuna (0,64 eura) ? Suprotno onome sto bi se moglo ocekivati iz naseg zapadnjackog iskustva sa slicnim ducancicima, kvaliteta robe u QQ-u sasvim je dobra. Povrce i voce uvijek je svjeze i uredno zapakirano u plastiku, kao sto je standardna praksa u japanskim trgovinama. Obento kutije uredno nose datum (iako im je cijena najcesce dupla, tj. 99 x 2, s obzirom da su kutije malo vece). Sto se ostale robe tice, kakvoca je solidna, uz neke iznimke. Ako kupite cesalj, nece vam puknuti nakon prve upotrebe. Baterije ce imati ocekivan vijek trajanja. Mini-kisobran dobro ce vas sluziti do prvog jaceg tajfuna.
Sve stvari u QQ-u uvijek stoje na istom mjestu, ne morate lutati trazeci. Jedino na sto valja paziti, jest da u uskim prolazima izmedju polica ne oborite pokojeg gradjanina pozne dobi. I pripremite se na konstantno zvucno bombardiranje QQ-pjesmicom ciji refren ide ovako: 'Kyu-kyu-kyu ! Kyu-kyu-kyu!' (Nije tesko ako ste vec navikli na japanske raspjevane kamione iz prethodnog posta.)
Najveca prednost QQ-a jest cijena. 99 yena po artiklu nevjerojatno je jeftino za Japan, zemlju u kojoj je hrana opcenito vrlo skupa. Kad kupujem, dobro usporedjujem cijene namirnica u trgovinama. Ako malo ne pripazim, za istu cu stvar u trgovini preko puta platiti mozda i do 50 % vise, a ponekad i mnogo vise ! U tom slucaju, drage se volje odlucujem za QQ.
Svjeze meso i ribu radije kupujem u supermarketima, u kojima je izbor odlican. Najskuplja alternativa su veliki supermarketi u robnim kucama - iako su kvaliteta i izbor robe superiorni, kad joj preracunate cijenu, mogla bi vam zatrebati kyukyusha (hitna pomoc).
Ja sam za QQ !
QQ u koji cesto navracam
Ima jos jedna stvar koja mi je simpaticna u QQ-u, a to su prodavaci. Uvijek su ljubazni i usluzni. Najcesce su to mladi ljudi koji cesto mijenjaju poslove u potrazi za onim pravim, dok im se ne ukaze bolja prilika u karijeri, ili rade pola radnog vremena da bi usput mogli studirati - tzv. furiitaa.
Sjecam se jednog decka s naocalama koji je imao simpatican nacin obracunavanja na kasi: svaki put kad bi presao citacem preko bar-koda, uskliknuo bi: Ping ! Ping ! - I tako za svaki kupljeni artikl, ping-ping-ping do punog cekera...
Yuu je sanjala o pjevackoj i glumackoj karijeri. Samu sebe nazvala je Ashlay na engleskom, jer joj se njeno japansko ime cinilo 'very confusing'. 'Hey, Yuu, how are you ?' Kasnije se zaposlila u CD-shopu. Ne znam ide li jos na audicije.
Yuko je bila uvijek nasmijana i obozavala je Malu. Kasnije je presla u konkurentski ducan, '100 yen shop'. To mu dodje neki QQ-ov bratac.
Bila je tu i neka bezimena ljepotica s divnim dugim trepavicama i mastovitim frizurama. Ne znam kako je tako lijepa djevojka dospjela u QQ, ali je ubrzo i otisla. Nisam je vec dugo vidjela.
Prodavaci se stalno izmjenjuju u QQ-u, cijene ostaju iste. Nisam sigurna po kakvoj se racunici vode poslovodje tog lanca, koji se proteze po cijelom Japanu. Kako uspijevaju ponuditi jednaku cijenu za toliko razlicitih proizvoda ? Koliko znam, posluju vrlo uspjesno. Druge trgovine zbog njih snizavaju svoje cijene. Ljudi hrle u QQ i ne stide se sto tamo kupuju.
Dobar menadzment ? Yakuza ? Ili su to ipak, na kraju krajeva, bila vrazja posla ?
komentiraj (26) * ispiši * #
06
utorak
ožujak
2007
JAPAN, ZEMLJA RASPJEVANIH KAMIONA
Zima je u Tokyju prakticki pri kraju. Jos koji tjedan i eto nam tresnjina cvijeta. Nije da je i bila neka zima. Pretopla i posve bez snijega, sto je za Tokyo vrlo neobicno i vec je zabiljezeno kao rekord: prva zima bez ijednog snjeznog dana otkako se vrse mjerenja, unatrag sve tamo do davne 1876. godine.
Globalno zatopljenje, kazu.
I dok medvjedi, veprovi i ostala zvjerad polako izlaze iz svojih brloga nakon prekratkog zimskog sna, dotle ce se jedan od simbola zime u Japanu uskoro povuci u zapecak kao i svakog proljeca. Nekima ce nedostajati, drugi ce osjetiti olaksanje sto ga vise nema, barem do iduce jeseni.
U Japanu zima nije zima bez Yakiima.
Yakiimo je naziv za peceni japanski slatki krumpir (satsumaimo). Prodaje ga putujuci prodavac koji se vozi okolo u malom kamionu nalik na kombi, u cijem je straznjem dijelu smjestena primitivna pec na drva. Krumpir se przi na uzarenom sitnom kamenju, odatle naziv ishi-yakiimo (ishi = kamen).
Yakiimo man cijele se zime vozi naseljima nudeci svoje (mozda to ne biste na prvi pogled rekli) ukusne krumpire. I nije da vam Yakiimo ikako moze promaci. Yakiimo man je covjek od reklame. Za Yakiima se cuje. Iz zvucnika na krovu malog kombija dopire pjevana poruka:
'Yaaaaaakimooooo... ishi-yaaaaaaakiiiimooooooo....'
'Kupite slatki krumpir sa zara... ukusni slatki krumpir s kamena... jeste li za slatki krumpir ?'
Kombi polako gmize dalje, vatra u peci se rasplamsava, mirisu przeni slatki krumpiri nadaleko da je milina, uz otegnuti i pomalo tugaljivi napjev iz zvucnika.
Cuvsi po prvi put yakiimo napjev, neki su novopridoslice pomislili da je u naselju sprovod.
I ima nesto melankolicno u toj pjesmici bez kraja i bez pocetka. Kao neki zov za proslim, boljim vremenima. Doista, yakiimo se prije prodavao na ulici, direktno iz kolica koja su vukli prodavaci. Kasnije su se prodavaci motorizirali i danas se voze iskljucivo svojim malim kamionima, a poruke se pustaju snimljene preko zvucnika.
Yakiimo je relikt iz proslosti. On je neka alternativa nasem mobilnom prodavacu sladoleda. Meni je drag.
Za one koji vole tu zimsku poslasticu, nema boljega od vrucega slatkog krumpira u hladna zimska popodneva. Kao i stosta drugo, ja sam zavoljela yakiimo kupujuci ga kod raspjevanog prodavaca. 'Mama, evo dedeka s krumpirima !' vice Mala. 'Dedek' je simpatican, uvijek domahne Maloj i cesto nudi ekstra slatkise kad kupite krumpir. A i pjeva mi nekako ljepse od drugih. Recimo, onaj kod kolodvora mi ne zvuci bas tako 'muzikalno'.
'Yaaaaaakimooooo... ishi-yaaaaaaakiiiimooooooo....'
Yakiimo man u svom kombiju s prepoznatljivim crvenim lampionom. Otraga je pec na drva.
Muzic je ove zime nekoliko puta cuo yakiima i istrcavao na ulicu da kupi krumpira. Cesto bi i zakasnio. Pred neku vecer vracao se s posla i pozelio kupiti jednu malu porciju. No, prodavac mu je uvalio besplatno valjda 3 kile krumpira, zeleci se valjda rijesiti viska u taj kasni sat. Pa onda sjedis za kuhinjskim stolom u 11 navecer i gledas sav taj krumpir.
Volimo yakiimo. Mozda smo vec predugo u Japanu.
Yakiimo, slatki krumpir sa zara
Zimi yakiimo napjev odjekuje naseljem po cijeli dan, sedam dana u tjednu, radnim danom, vikendom i praznikom. Neki bi prodavacu jos i oprostili sto u atmosferu ispusta produkte sagorijevanja fosilnih goriva. No, njegova je pjesma ono sto gaijinima najcesce ide na zivce. Od 'mrzim ga' do 'zadavit cu ga golim rukama', komentari su koje mozete citati na blogovima, na primjer. Svi se zale na buku iz zvucnika yakiimo kombija.
A nije covjek nista kriv. Konkurencija je, dapace, strasna ! Sto kazete na sljedece primjere japanskih raspjevanih kamiona:
Prodavaci loz-ulja.
Kao i yakiimo man, kruze naseljima u zimskom periodu. Japanci se griju mahom na loz-ulje, koje po gradovima i selima razvoze kamioni i nude na prodaju od kuce do kuce. Iz zvucnika kamiona obicno dopire prodorna glazba, najcesce kakav popularan narodni napjev; u mom kraju trenutno se cuje matsuri (festivalski) poklic na zivahnu melodiju. Alternativa je neka laganica popracena zvizdanjem. Cuvsi tu pjesmicu, ljudi hvataju kanistre i izlaze na ulicu.
Kamioni voze i pustaju glazbu od ranog jutra do kasne veceri, radnim danom, vikendom i praznikom. Dobra vijest glasi: zima je pri kraju i uskoro ih vise necemo cuti. Stupanj iritacije: podnosljivo, s obzirom na privremeni karakter.
Bliski susret prodavaca loz-ulja i yakiima
Skupljaci krupnog smeca.
Ovi manje pjevaju, a vise pricaju, iako sam u naselju vidjala i kamione u obje izvedbe. Iz zvucnika na krovu dopire uvijek isti monotoni tekst koji stanare poziva na predaju starudije: 'Primamo vas stari televizor, radio, kompjuter, videokameru, hladionik... bla-bla... bla-bla...' Krupnog otpada mozete se rijesiti uz naknadu. Kamion se cuje radnim danom, vikendom i praznikom. Stupanj iritacije: visok, s obzirom da starudije uvijek ima i uvijek ce je biti.
Vatrogasci.
Tu ne mislim na sirene koje se cuju kad vatrogasci hitaju na mjesto pozara. Kako se ljudi najvise griju na loz-ulje koje je vrlo zapaljivo, a zive u drvenim kucama, vatrogasci po mom naselju zimi cesto voze 'preventivne' voznje, kruzeci ulicama u doba vecere ili pred spavanje, uz glasnu zvonjavu. To bi trebalo podsjetiti zaboravne da ugase vatru kad sjedaju za veceru ili lijezu na pocinak. Stupanj iritacije: zanemariv, s obzirom na sljedecu kategoriju !
'Zvrndavci'.
(kamioni za dostavu, gradska cistoca, itd., itd.)
Tako ih ja zovem odmila, sto ne znaci da su mi omilili. U ovu kategoriju ulaze svi kamioni koji glasno signaliziraju skretanje ili voznju unatrag. To su u Japanu prakticki svi postojeci kamioni.
Kako se u Nipponu vozi lijevom stranom, skretanje vozila ulijevo u prometnom se smislu percipira kao posebno opasan manevar, valjda zato sto je kut skretanja ostriji nego pri skretanju udesno. Iz tog razloga u Japanu sva veca vozila poput kombija, kamiona i slepera pri skretanju ulijevo pustaju automatsko upozorenje koje ide ovako:
Najprije se cuje zvonjava klasicnog telefona, poput onih iz starih filmova, s brojcanikom; odmah zatim progovara energicni zenski glas na rubu panike:
Zvrrrrr ! Pozor, skrecem ulijevo !
Slican signal neka vozila pustaju pri voznji unatrag:
Vozilo vozi unazad. Piii-ip, piii-ip, piii-ip. Vozilo vozi unazad. Piii-ip, piii-ip, piii-ip. Vozilo vozi...
Ove kamione lako je moguce prepoznati po glasnom i upornom zvrndanju 24 sata dnevno, radnim danom, vikendom i praznikom. Dopune radi, moj stan nalazi se iznad kombini-trgovine koja je otvorena 18 sati dnevno. Kamioni za dostavu po cijeli dan skrecu ulijevo, voze unazad, piste, zvece, zvone, kmece... Stupanj iritacije: gotovo nepodnosljiv. Narocito nedjeljom u 07:00 h, praznikom ili kad Mala netom zaspi, ja psujem na pasja kola.
Politicari.
Voze se gradom u vrijeme izborne kampanje, najcesce u kombijima sa zvucnicima na krovu. Neumorno izvikuju svoja imena, parole i program stranke. Putuju grupno, navlace bijele rukavice i u voznji domahuju svima, cak i strancima koji nemaju pravo glasa. Stupanj iritacije: vrlo visok, jer su medju najglasnijima i krijeste kroz zvucnike od ranog jutra do kasne veceri. Notorno su najagresivniji desnicari, koji iz zvucnika obicavaju pustati borbene poklice i muziku.
Politicarka se obraca nevidljivim biracima u mom kvartu.
Necu detaljno govoriti o policijskim automobilima koji nam ponekad imaju nesto za reci, reklamnim vozilima svake vrste, oglasima i proglasima kojima nas zasipaju sa svih strana...
Jedino sto jos nije proslo pod mojim japanskim balkonom, jest putujuci cirkus. Cekam da se i to dogodi, pa cu vam javiti.
komentiraj (33) * ispiši * #