MOJE PRVE DVIJE GODINE U JAPANU

Ljudi moji, danas sam tocno dvije godine u Japanu.
Pomijesanih osjecaja prisjecam se lijepih i teskih trenutaka, kakvih je u ove dvije godine bilo bezbroj.
Koliko sam puta pozeljela pobjeci odavde vristeci i glavom bez obzira. Vec iduceg dana sve bi bilo u redu, Japan je opet odlicno mjesto za zivot, upravo prozivljavam 'the time of my life' i sve ne moze biti bolje.
Od jednog ekstrema do drugog zivjela sam i disala punim plucima. Moji osjecaji su pravi. Otkrivam jednu vaznu stvar: sto sam duze u Japanu, on mi se sve vise svidja.

Kako pod prstima vec osjecam bujicu 'prigodnih' rijeci koje bi me odvele u pusta filozofiranja - cemu se ovaj put zelim oduprijeti - zelim s vama podijeliti neke jedinstvene trenutke koji su obiljezili prosle dvije godine, a iz nekog razloga nisu jos nasli mjesto ni u jednom postu:


Velicanstveni Fuji. Tako blizu i tako daleko, 80-ak kilometara od mog mjesta stanovanja. Povremeno izranja na horizontu i tada se vidi s jednog uzvisenja u mom gradu, ovisno o atmosferskim uvjetima. Cak i iz te daljine, Fuji je nesto najvelicanstvenije sto sam ikada vidjela. Nad nama malima prolaze oblaci smoga, dima i zute pustinjske prasine iz Kine, ali Fuji se dostojanstveno izdize iznad svega toga. Kako sam ga s tog mjesta dosad vidjela samo nekoliko puta, za mene Fuji ostaje misticna planina. Ne vidim ga onda kad mu se nadam (za lijepih, kristalno jasnih dana), vec onda kad se njemu prohtije da mi se ukaze. I tada znam: ovo je moj sretan dan.

Neobicna vegetacija. U Japanu raste vise vrsta drveca, cvijeca i trava kakvih u Hrvatskoj nema, ili ih se moze naci tek u botanickom vrtu. Kamelije ovdje cvatu cijele zime. Razne vrste citrusa uspijevaju cijele godine. Ima povrca i voca za koje prije nisam bila ni cula. A tek ovo bambusovo drvo koje raste tik uz palmu - za kontinentalku poput mene, cista egzotika!





Jedno sasvim nestvarno iskustvo. Koncert J-pop grupe 'Arashi', srpnja prosle godine u Yokohami. Publiku su cinile gotovo iskljucivo zene, djevojke i djevojcice (muskarce sam vidjela samo u osiguranju). Pokusajte zamisliti kako to zvuci kad na koncertu ide neka pjesma i iz nekoliko se tisuca zenskih grla savrseno skladno zaori refren. To je nesto kao najveci zenski zbor na svijetu ! Slusala sam ih bez daha i doslo mi je da im povicem: zene, divne ste ! Nemojte nikad prestati !

Djeca. Posjetila sam japanske skolarce koji su o mojoj zemlji zeljeli saznati sto vise: kakve igre igraju nasi klinci, kako provode vrijeme, kako im izgleda skolski dan, po cemu je poznata Hrvatska ? Zeljeli su nauciti i nekoliko hrvatskih rijeci. Na rastanku cijeli me razred ispratio u spaliru, srdacno mi masuci i dovikujuci na hrvatskom: Dovidjenja, dovidjenja !


Nije jos vrijeme za sayonara, lijepi cvijete moj.