25
petak
svibanj
2007
ANIMEMANIJA
Petkom navecer Mala se veseli svom omiljenom crticu na televiziji.
Zapravo, veseli mu se vec cijeli tjedan. Svaki dan me ispituje je li crtic mozda vec danas, a ako nije, koliko jos dana treba cekati. Kad konacno stigne petak, uzbudjenje je na vrhuncu, i ona jedva doceka da se u 19.30 smjesti ispred ekrana.
Pocinju nove zgode legendarnog junaka u kratkim hlacicama, klinje iz vrtica po imenu Shin-chan !
Nisam slutila da ce se Mala razviti u takvu vatrenu obozavateljicu japanskog anime zanra. 'Crayon Shin-chan', kako se crtic zove, postoji u manga i anime verziji. Poznat je u mnogim stranim zemljama, a u Japanu trenutno se prikazuje petkom navecer na TV Asahi. Glavni lik Shinnosuke, odmila zvan Shin-chan, nestasni je djecarac vrticke dobi koji zahvaljujuci svom direktnom i neobuzdanom karakteru (ili upravo svojim mladim godinama) upada u svakakve neobicne i nezgodne situacije. Uvijek nosi crvenu majicu i zute kratke hlacice, iako povremeno i mijenja outfit. Glas mu je grlen i pomalo meketav. Nema dlake na jeziku, ponasa se razuzdano i izrazava dvosmisleno. Njegove sale cesto su jezicne prirode, ne bas tako bezazlene kao sto se cine u prvi mah.
U Japanu prodaju razne slatkise na temu svih mogucih anime likova.
Ova kutija bombona prikazuje Shin-chana i najpoznatije likove iz tog crtica.
Pitam Malu, zasto ti se toliko svidja Shin-chan ? Kaze ona, zato sto je smijesan. I slazem se, to je jedna od razina na kojoj se moze 'iscitavati' taj crtic. Jedan od tipicnih Shin-chanovih nestasluka jest njegova upravo neobuzdana potreba da u najnezgodnijem trenutku pred svima ekstaticno razgoliti straznjicu. Klinci od cetiri godine na to, naravno, vriste od smijeha.
Shin-chan i Mala su, osim toga, i vrsnjaci. Epizode nekako prate godisnja zbivanja u japanskom vrtickom i sirem drustvenom zivotu. Kad je Mala isla na razredni izlet, isao je i Shin-chan. Kao i Mala, Shin-chan u vrtic ide u uniformi, nosi torbicu preko ramena i u njoj svoj obento rucak i termosicu. U vrticu su tete, na igralistu prijatelji. Igraju se iste igre i vode slicni razgovori. Ponekad ga u vrtic na biciklu vozi mama - isto kao i ja Malu. Sve djeluje poznato.
Istovremeno, Shin-chan je i sasvim atipican klinac. Njegovi stosevi su zgodni, ali ne i preporucljivi za oponasanje u prilicno formaliziranoj svakodnevici Japana. Shinnosuke je 'cavlic koji izviruje'; u stvarnom zivotu slucajevi poput njega brzo budu 'zakucani'. Navodno je njegov autor izjavio kako Shin-chan predstavlja djecaka kakav je sam zelio biti.
Slatkisi, isti kakve Shin-chan jede u crticu !
Shin-chanovu obitelj cine mama, tata, sestrica i bijeli pas Shiro. Zive u relativnoj harmoniji koju povremeno poremeti neka slapstick-epizoda: bude tu Shin-chanovih groteskno izvucenih usiju nakon jos jedne nepodopstine, maminih udaraca u karate stilu od kojih tata vidi sve zvijezde, uz poneku lokalnu eksploziju frustracije i stresa s obje strane.
I mozda se zato sve moje znanice samo smijulje na spomen Shin-chana, u nelagodi prekrivajuci usta dlanom. Shin-chan je zgodan i smijesan, ali pedagoski naravno ne prolazi i kao majke, one taj crtic svojoj djeci u pravilu zabranjuju gledati ! Shin-chan je na listi 'nepozeljnih' crtica, cak i u nekim sluzbenim anketama. Shin-chan siri los utjecaj, i zato klinci mojih znanica doma gledaju uglavnom Doraemona i Anpanmana, i tu i tamo kakvog Disneya. Tako bar one tvrde.
Ali mi smo gaijini i ionako cudni, pa nam se valjda progleda kroz prste. Iako bi mozda sigurnije bilo drzati Malu na oku dok traje Shin-chan. Nikad se ne zna.
Simpaticni malac u svim pozama
komentiraj (34) * ispiši * #
17
četvrtak
svibanj
2007
SAPUNSKA SONATA
Moja prijateljica Yukiko obozava korejske TV-drame.
Svakog dana u vrijeme rucka, kad posvrsava svoje dnevne poslove, ona sjeda pred ekran i u DVD-aparat umece vec pripremljeni disk. Na njemu su snimljene najnovije epizode njene omiljene serije. Yukiko ih voli pogledati kad je sama, u miru i bez zurbe. Pred televizorom obicno usput pojede i rucak.
Otkako su njezine blizanke krenule u skolu, Yukiko je dosla na svoje. Ne mora vise spremati obento obroke. Skola joj je prakticki preko puta ceste. Nastava traje duze nego u vrticu, i zasad nema previse obaveza na roditeljskim sastancima.
Yukiko ne krije svoju strast. S ponosom mi pokazuje sliku svog omiljenog korejskog glumca na zaslonu mobitela. Druga slika tog ljepotana visi na kredencu njene minijaturne kuhinjice.
Yukiko ima majku koja zivi u Tokyju. Vikendom ili praznikom ona joj voli pricuvati djevojcice. Ali nije to klasicni baka-servis; Yukikina majka za to bas i nema previse vremena. Kao vatrena obozavateljica korejskih TV-drama, ona svoje vrijeme velikodusno posvecuje tom hobiju. Kod kuce uredno snima sve epizode svojih omiljenih serija. Kad pogleda sve DVD-e, prosljedjuje ih Yukiko, koja ih mirno gleda kod svoje kuce u vrijeme rucka. Ali to nije sve. Baka uredno salje i cijele pakete snimljenih DVD-ova svojim prijateljicama u Ameriku, koje su sve odreda - treba li to napominjati - ljubiteljice korejske TV-drame. Prijateljice salju dalje drugim prijateljicama, i tako se razvila mala prekomorska distribucija.
Yukikina majka njeguje velik interes za korejsku kulturu i obicaje. Pohadja tecajeve korejske kuhinje. Uci korejski jezik. A nedavno je s Yukiko i blizankama otisla i na cetverodnevno putovanje u Seoul. S lokalcima je cavrljala na korejskom.
Kao Yukiko i njezina mama, u Japanu zive desetci tisuca djevojaka i zena koje dijele istu strast.
Korejske sapunice vec nekoliko godina drmaju Japanom. Kao sto su to na hrvatskoj televiziji jos donedavno bile sve one silne spanjolske i meksicke serije u petstodevedesetisedam nastavaka, sa silnim vrtoglavim zapletima, bolnim kulminacijama i katarktickim raspletima. Glumci su odreda mladi, lijepi i zavodljivi, dijalozi secerni, a scenografija rajska. Na pocetku sve se cini idealno, zatim se nesto gadno zakomplicira i njih dvoje se moraju rastati, da bi na kraju ipak sve dobro zavrsilo i oni su ponovno zajedno.
Simplificirano i gledano izvana, u obje verzije (nasoj zapadnoj i ovoj dalekoistocnoj) radi se o identicnom receptu za uspjeh: macho Raul ce u teoriji naici na iste probleme i nedace kao i njegov korejski kolega, mladjahni Kim, i naravno uspjesno ih razrijesiti na isti nacin i na vlastito zadovoljstvo.
To je ipak samo na prvi pogled tocno. Bezbrojne su finese koje upucuju na to da Japanci (kao i gledatelji drugih istocnoazijskih nacija) drukcije dozivljavaju ovdasnje sapunice. U njima su cesto izrazene druge vrijednosti, drugi prioriteti, pa i drugo poimanje zivota nego u nasim zapadnjackim verzijama TV-trakavica.
Zapravo, daleko bi me odvelo da ovdje razglabam o pojedinostima iz scenarija korejskih drama. Da budem iskrena, ja te serije i ne gledam. Korejski original s japanskim titlovima jos uvijek mi ne zvuci tako privlacno. Ipak, cak je i meni, ravnodusnoj kakva jesam prema mladjahnom Kimu i njegovim carima, sasvim dobro poznato kada je i kako poceo taj 'korejski val' u Japanu.
Hocu reci, mozete zivjeti ovdje i ne znati tko je Shinzo Abe, kao kucanici to bi vam jos i oprostili, ali stanovati u Japanu i ne znati za lik i djelo bozanstvenog Yon-same iz 'Zimske sonate', bilo bi ravno najstrasnijoj ignoranciji.
Tko je on ? Punim imenom Bae Yong Joon, mladjusni i zgodjusni glavni glumac iz spomenute korejske TV-drame koja datira iz 2002. godine, a koja je vec ubrzo nakon toga osvojila sva srca u Japanu, Kini, Tajlandu, Maleziji, Sjevernoj Koreji i, odnedavno, Vijetnamu. 'Fuyu no Sonata' ili 'Fuyusona' na japanskom, serija u svega 20 epizoda (!) prati zivotni put mladog glavnog lika i njegove srednjoskolske ljubavi. Kao u uspjesnom kolacu s oblatnama, ide tu prvo red susreta i ljubovanja, zatim red prepreka i rastanaka, fatalnih nezgoda i pokusaja samoubojstva. Dodajmo malo secernog sirupa, jer njih dvoje se vole unatoc svemu. Zatim kap gorkog bademovog ekstrakta za amneziju, da nakratko zaboravimo prvobitni okus slastice. Par kapi limunova soka za ljubomoru i prevaru. Na kraju, unatoc teskim bolestima i nedacama, sve zavrsi dobro za naseg junaka, iako ne onako kako bi to obavio 'nas' Raul - kolac je slatko-gorak. (Pozeli li netko pogledati seriju, da mu ne kvarim dozivljaj.)
Bae Yong Joon, ili Yon-sama
Yon-sama, kako ga odmila zovu u Japanu, vrhunska je zvijezda ne samo u svojoj zemlji, nego i sirom Azije. Kad je 2004. godine nakratko posjetio Tokyo, u zracnoj luci obozavatelji su zamalo prouzrocili stampedo, zeleci slikati svog idola. Zene uzdisu za njim, ili vriste, ovisno o prilici. Prica se da je Akie Abe, supruga danasnjeg japanskog premijera, tada jednog od vodecih ministara u vladi, nagovorila supruga da joj rezervira sobu u tokijskom hotelu u kojem je odsjeo bozanstveni Yon-sama, kako bi ga mogla vidjeti izbliza. Prva dama Japana deklarirana je ljubiteljica korejskih drama; navodno su ona i njezin suprug s jednim drugim popularnim glumcem iz sapunica u Seoulu odigrali partiju golfa.
Yon-sama izazvao je pravi tsunami posjeta svojoj zemlji. Juzna Koreja omiljena je destinacija japanskih turista, prvenstveno zena mladje i srednje dobi koje zele posjetiti originalne lokacije sa snimanja svojih omiljenih drama. Ucenje korejskog jezika postao je novi hobi u Japanu. A odnedavno postoje i korejske povijesne drame koje su pocele privlaciti i japanske muskarce.
Japan i Juzna Koreja, a prosireno i Kina, desetljecima su bili u zategnutim odnosima. Promjena je vidljiva u zadnjih nekoliko godina. Obostrani interes za popularnu kulturu je velik. Kaze se da je Yon-sama, zajedno s brojnim drugim lijepim i mladim junacima malih ekrana koji ga slijede u stopu, vise ucinio za dobrosusjedske odnose u istocnoj Aziji nego sva politika i diplomacija zajedno.
'Zimska sonata' definitivno je otopila led.
Naslovnica 'Zimske sonate' s dvoje glavnih likova
komentiraj (22) * ispiši * #
08
utorak
svibanj
2007
DUG DUGUJEM
Prema istrazivanju jednog vodeceg japanskog dnevnog lista, u Japanu je na pomolu novi nacionalni problem.
U bogatom Japanu, drugoj industrijski najrazvijenijoj zemlji svijeta, neplacanje skolarina u vrticima, osnovnim i srednjim skolama opasno je uzelo maha. Spominju se goleme sume koje drzava potrazuje od neplatisa. A to su, naravno, roditelji, odnosno staratelji djeteta.
Samo u vrticima u velikim gradovima Japana ostaje nenaplaceno 3.4 milijardi yena skolarine. Brojke se s vremenom povecavaju. Pokazalo se da je izuzetno tesko utjerati dugove od pojedinih neplatisa. Neki duguju novac za skolske obroke, drugi za skolarine od po nekoliko mjeseci ili cak godina. I svi, dakako, imaju svoje razloge za to.
Gradski administratori sirom Japana dali su se u potragu za duznicima, iscrpljujuci u tome svoje talente i svoju upornost. Tom prilikom otkrili su neke prilicno zanimljive stvari.
Kao sto se i ocekivalo, medju neplatisama mnogo je roditelja slabijeg imovnog stanja, koji zive od svoje place i ne spajaju uvijek kraj s krajem. Skolarine u vrticima i skolama mnogima su previsoke. Tim roditeljima izlazi se u susret na nacin da im je omoguceno placanje na rate.
Sljedeca grupa su roditelji koji neplacanje opravdavaju svojim visokim kreditima za auto ili stan. Takvi redovito obecavaju da ce platiti iduci mjesec, ili cim im stigne placa, ili 'ASAP' ('sto je prije moguce'). Ovakvi izgovori, bili opravdani ili ne, u urbanim sredinama cuju se sve cesce. Obecanja se daju u nedogled, a placa se rijetko.
I jos jedna grupa, 'noblesse oblige', jesu roditelji dobrog imovnog stanja koji 'iz principa' odbijaju platiti. Ti ocevi na razgovore u skolu dolaze u luksuznim uvoznim automobilima, a majke su vlasnice torbica s potpisom iz kojih viri najnoviji tip mobitela. U razgovoru s ravnateljem iznijet ce argumente poput:
1. Skolski obroci trebali bi biti besplatni, jer su dio obaveznog skolovanja;
2. Skolarine su ionako previsoke, treba ih smanjiti;
3. Primate placu iz nasih poreza !
Gradski oci su na sto muka.
Gradonacelnik Kawasakija Takao Abe osobno se ukljucio u naplacivanje dugova. Nedavno je zapoceo seriju razgovora s neplatisama koji gradu duguju vise od godinu dana vrticke skolarine.
U Kawasakiju se u medjuvremenu vise od 400 djece nalazi na listi cekanja za gradske vrtice.
Telefonskim putem od roditelja je tesko postici ista vise od jos jednog u nizu obecanja. Na roditeljskim sastancima ponavljaju se uvjeravanja i lijepe rijeci.
Stoga utjerivaci dugova odlaze na teren. Kucaju na vrata navecer, pritiscu na zvonce praznikom. 'Jednom sam tako pozvonio na vrata u dogovoreno vrijeme, ali nije bilo odgovora. Zato sam malo ostao cekati vani. Nakon sat vremena konacno su izasli, misleci da sam otisao', kaze jedan utjerivac.
U nekim slucajevima, ne nalazeci boljeg rjesenja, ravnatelji i ucitelji podmiruju tudje dugove iz vlastitog dzepa.
U posljednje vrijeme administracije nekih gradova odlucuju se na utjerivanje sudskim putem, a bilo je i slucajeva zapljene imovine najokorjelijim neplatisama.
Materijala za razmisljanje i vise nego dosta.
Umjesto zakljucka o ovom nadasve zanimljivom fenomenu neplacanja skolarina u Japanu, citiram ocjenu znanstvenika iz japanskog Instituta za istrazivanje suvremenog drustva:
"Ekonomski razvoj donio je sa sobom veliki porast potrosnje i potaknuo pojedince na nekontrolirano ispunjavanje osobnih zelja. To je rezultiralo time da sve vise ljudi misli samo na sebe, sto snizava razinu discipline i morala u staratelja".
Drugim rijecima, sto to radimo svojoj djeci, ostavljamo im u dug.
komentiraj (26) * ispiši * #
02
srijeda
svibanj
2007
ZLATA VRIJEDNI PRAZNICI
Nakon Uskrsa, hanamija i teleportiranja po trokutu Hrvatska - Nizozemska - Japan, ja evo nastavljam u revijalnom tonu.
Jer, ne radi nam se bas nesto ovih dana. Ulijenismo se. Taman se Muzic, Mala i ja vratili s dugih praznika, odspavali jetlag, kad nas zatekose praznici sljedeci po redu, ovi nasi japanski. I kud ces, sta ces, nego moras slaviti. Nema ti druge. Kad se u Japanu nesto slavi, slavi se kolektivno. Kud svi Japanci, tud i mi.
I to nema bas nikakve veze s Praznikom rada, koji je ostatak svijeta proslavio jucer. U Japanu to ni ne postoji. Nego su se umjesto toga, Japanci vec po tradiciji raspistoljili i cijeli ovaj prvi svibanjski tjedan proglasili praznicnim !
Tko misli da u Japanu samo rade i rade bez predaha i malo drze do odmora, prilicno se vara. Kraj travnja i pocetak svibnja u Japanu cine takozvani Golden Week (Zlatni tjedan) - niz praznika povezanih u dugi kolektivni dopust za vecinu zaposlenih, izuzevsi usluzne djelatnosti i promet.
Ovako se Golden Week slavi ove godine:
29. travnja - rodjendan bivseg cara Showe. Kako je padao u nedjelju, sljedeci dan (30. travnja) bio je praznik.
Zatim se malo predahnulo, 1. i 2. svibnja natrag na posao, da nam zivi, zivi rad. Istini za volju, neke firme zatvaraju svoja vrata i ta dva dana, pa se to spaja s ostatkom tjedna.
3. svibnja (cetvrtak) - Dan Ustava. Eto nam ga sutra sezdesetog po redu, praznik pa jos i jubilarac.
4. svibnja - Dan zelenila. Gdje ces nego u svibnju, punom smilja i bosilja.
5. svibnja - Dan djece. Djevojcice su 3. ozujka imale svoj dan, a 5. svibnja je red na djecacima. Obitelji s muskom djecom po tradiciji ce izvjesiti koinobori zastavice.
6. svibnja nije nikakav poseban praznik, ali je nedjelja pa ce se praznici jos malo produziti.
Sarene koinobori zastavice povodom Dana djecaka 5. svibnja predstavljaju ribu sarana, kojih obicno bude po 5 u nizu. Saran je po tradiciji simbol hrabrosti i snage, jer pliva protiv struje. Te osobine pozeljne su i za svakog djecaka. Obitelji u kojima ima barem jedan djecak vjesaju ove ukrase s balkona. Ovih dana koinobori posvuda u Japanu leprsa na vjetru.
Koinobori kravata, originalna ideja !
Golden Week mnogima je doslovce zlatno doba za putovanja i susrete. Obitelji ce se razmiliti po svim obalama arhipelaga. Mnogi ce krenuti na dugo ocekivane praznike u inozemstvo, uglavnom u azijske zemlje ili na ne tako udaljeno otocje. Posjecuje se udaljena rodbina i prijatelji, neki od srca a neki 'pod mus', iz osjecaja obveze. Drugi putuju za vlastiti uzitak, najcesce na turisticka odredista sirom zemlje. Naravno, neki ce jednostavno ostati kod kuce i uzivati zasluzene praznike na svoj nacin.
Golden Week vrijeme je nevidjene guzve u Japanu. Putuju milijuni Japanaca, svi u isto vrijeme i kako se na prvi pogled cini, u istom smjeru. Od sutra svi ce shinkanseni i zrakoplovi biti puni. Na cestama ce vladati kilometarske guzve. Zlatni savjet glasi: ne putujte u Japan za Golden Week, ako bloga znate.
Rekoh, slavuckamo i mi pomalo. Skoro da smo se Muzic i ja pozeljeli pridruziti putujucim milijunima. No, nekako bas pred praznike Muzic se razbolio. Kronicni bronhitis. Vratio se od lijecnika s propisanom terapijom, koja ne obecaje previse obiteljskih izleta ovih dana. Grceci se od kaslja, Muzic je jos istog popodneva sjeo i uz pomoc Nelsonova japansko-engleskog rjecnika proucio lijekove i njihov sastav. Pokazalo se dakle da mu sljeduje cijela farmako-epopeja, cak 17 razlicitih pilula dnevno u trajanju od 5 dana. Nisam ni sumnjala. Japanski doktori uglavnom nikoga ne salju kuci prazne ruke. Nego, evo vam tu nesto tabletica, pa par kapsula, jedan antibiotik, i za svaki slucaj nek' se nadje i sirup i inhalator, ako nista drugo ne pomaze. Odaiji ni !
Uz nadu da ce Muzic nakon posjeta lokalnom vracu ubrzo ozdraviti, a ja se za praznike otisnuti bespucima blize mi okolice i mozda snimiti stogod zanimljivo za ovaj blog, oprastam se za danas...
(Inace jos uvijek mogu po susjedstvu slikati lonce s cvijecem. Ne slave Japanci uzalud Dan zelenila.)
komentiraj (20) * ispiši * #