ZELENO

U regiji Kanto u kojoj zivim, ni kise izgleda nisu vise sto su nekad bile.
Cim je sluzbeno proglasena kisna sezona, kisa je prestala padati. Uslijedili su vruci i sparni dani sumnjivo nalik na one kolovoske, ljepljive i vlazne. U drvecu preko puta zaculo se elektricno zujanje zrikavca (jednog jedinog doduse), tipicno za najvece ljetne vrucine. Taj je dobrano uranio iz kukuljice.
Kisilo je ponesto ovog vikenda. Ali nebo ovaj put nije spustilo gustu bijelu zavjesu. Nije kisilo kao iz kabla, kao sto bi trebalo u lipnju.
A nije da nas kisa moze zateci nespremne:






Unatoc nedostatku kise, zelenila nam i cvijeca na srecu ne nedostaje. Ovih dana na sve strane cvatu prekrasne hortenzije, koje su simbol sezone kisa u Japanu. Uz ruzu, hortenzija je moj omiljeni cvijet, ne mogu ga se nagledati. Neki primjerci u susjedstvu razgranali su se do velicine manjeg drveta:










Usred ove sparine, cinilo mi se uputno prilagoditi jelovnik i poceti spremati laganije obroke. Nedavno sam nabavila novu japansku kuharicu. Moje znanice domacice kunu se u umijeca najpoznatije japanske kuharice, Harumi Kurihara. Pa sam odlucila pokusati i ja.
Popularna Harumi, sluzbeno jos uvijek kucanica, objavila je vec vise od 70 knjiga svojih originalnih recepata. U Japanu je silno popularna, ali za nas je zanimljivija cinjenica da su Harumini recepti dostupni i u ostatku svijeta. Vec su dvije njezine knjige objavljene na engleskom jeziku: 'Harumi's Japanese Cooking' proglasena je najboljom kuharicom na svijetu u izboru Gourmanda 2004. godine. Knjiga se prodaje u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Spanjolskoj, Australiji, Novom Zelandu i Japanu. Svojevrsni nastavak je 'Harumi's Japanese Home Cooking', iz koje donosim recept za vrlo osvjezavajuci sladoled od zelenog caja.


Sladoled od japanskog zelenog caja (matcha)

Sastojci za 4 osobe:

2 zlice (10 g) japanskog zelenog caja u prahu 'matcha'
120 g kristalnog secera
3 zumanjka
200 ml mlijeka
200 ml masnijeg vrhnja
-----------------------------------

1. U manjoj posudici promijesati zeleni caj s 2 zlice secera.
2. U vecoj posudi mikserom razraditi zumanjke i preostali secer.
3. U zdjelici pazljivo zagrijati mlijeko, pazeci da ne zavri (idealna temperatura mlijeka trebala bi biti 80 stupnjeva). Skinuti mlijeko s vatre. Nekoliko zlicica tako zagrijanog mlijeka pomijesati s mjesavinom caja i secera dok ne nastane zitka smjesa. To pomijesati s ostatkom mlijeka, zatim postupno dodavati mjesavinu zumanjaka i secera. Ostaviti da se hladi.
4. Lagano istuci vrhnje i dodati u ohladjenu smjesu pod 3.
5. Smjesu preliti u vecu posudu i staviti u zamrzivac. Kad se pocnu stvarati kristali, smjesu dobro promijesati zlicom da se kristali razbiju, te vratiti u zamrzivac. Ovo treba ponoviti nekoliko puta do zamrzavanja, kako bi sladoled bio meksi i ukusniji.



Gotov matcha sladoled


Upotrijebi li se rjedje vrhnje, zamrzavanje traje duze, ali rezultat je iz mog iskustva sasvim dobar. Kolicinu secera varirati po ukusu (ovaj je sladoled za moj ukus malko presladak).


'Matcha' je caj u prahu kakav se koristi i za japanski cajni obred. Svijetlozelene je boje, cesto pomalo grudast, neobicno svjeza mirisa, a iako je sam po sebi dosta gorak, aroma i okus matcha sladoleda naprosto su bozanstveni. (U tome se posve slazem s Harumi, koja nam u svojoj kuharici sugerira upravo to !). Neobicno volim matcha caj i ne propustam priliku da ga kusam, bilo kao napitak, bilo u slatkisima, sladoledu i slicno. Dok kusam matchu, kao da kusam samu srz zelene boje, aromu klorofila - carobna sinestezija okusa i osjeta.




Japanski caj u prahu 'matcha'


Matcha je i u Japanu relativno skup caj. Vjerujem da se u inozemstvu moze nabaviti u boljim prodavaonicama japanske hrane. Harumi kaze da je matcha njezin idealan poklon za prijatelje u inozemstvu. Onima koji posjete Japan, toplo preporucam da kuci ponesu bar jedan paketic tog cudesnog praska ! Samo dvije zlice potrebne su za pripravu ovog sladoleda. Za cajni napitak, potrebno je slijediti upute na omotu.




Harumi Kurihara prozvali su 'japanskim odgovorom na Deliu Smith'

(^_^)

Ne trebate stvarno zivjeti u Japanu da bi vam to bilo jasno kao bijeli dan.
Dosli ovamo bilo s turistickom vizom na tjedan dana, bilo na trodnevni simpozij ili nesto trece, brzo cete spoznati da vasi domacini gaje sasvim specificnu ljubav, dapace strast prema malim elektronskim bicima. Pritom ne mislim na Tamagotchije.

Japanci luduju za mobitelima. Ne mogu zamisliti zivot bez njih. Prakticki su srasli s tom stvarcom, do te mjere da im ona odredjuje ponasanje u drustvu. Mobiteli su svugdje.

Keitai, kako Japanci nazivaju svoj mobilni telefon, vec je neko vrijeme cvrsta konstanta japanske svakodnevice. Zeli li posjetitelj Japanu fotokamerom uhvatiti onaj 'tipicni' trenutak s ulice, zivot kakav jest, ljude kakvi jesu, preporucujem mu da stane na bilo koji kut bilo koje ulice, i slika ljude koji hodaju ulicom pogleda prikovanog za mobitel, bez oka za bilo sto drugo. Poslovne ljude, domacice, mladez.
To je Japan danas. To je japanska mobitel kultura.

Prolazeci ulicama i koristeci javni prijevoz, imam dojam da Japanci relativno malo doista telefoniraju. Prave price je sve manje, ona je postala luksuz. Narocito za ljude koji se vecinom dana zadrzavaju na javnim mjestima na kojima se telefoniranje ne tolerira. U vlakovima, na primjer. U japanskim vlakovima vrlo je tiho, izuzevsi povremenu dreku konduktera preko zvucnika, koji po tko zna koji put podsjeca cijenjene putnike da telefoniranje u vlaku nije dopusteno.
Umjesto toga, i mozda bas zbog toga, i vlakovi i druga javna mjesta prepuni su ljudi koji tjeraju neku svoju diskretnu zanimaciju u privatnosti zaslona svog mobitela, mnogi i sa slusalicama na uhu: beskrajno su popularne online igrice; slusa se glazba preko MP3 nosaca ili radija; neki koji se mogu pohvaliti najnovijim tipom keitaija, prate TV-program ili surfaju internetom. Nadalje, oni koji ne mogu razgovarati naglas, imaju svu slobodu da salju na desetke e-mailova dnevno (ekvivalent nasem SMS-u). Narocito zene i mlade djevojke znaju dobro tu 'igru najbrzeg prsta'.

Nedavno sam naletjela na zgodan upitnik u novinama koji me upucuje na zakljucak da je japanska ovisnost o mobitelu postala pravi sindrom. Navedeni su jasni simptomi te 'bolesti' i njezino japansko ime, keitai denwa izonshou (ovisnost o mobilnom telefonu). A onda sam se sjetila i svojih znanica domacica, i utvrdila da neke od njih u drustvu pokazuju upravo te ili vrlo slicne simptome !

Rijec strucnjaka: ukoliko ste najmanje cetiri puta odgovorili sa 'da', vjerojatno patite od sindroma ovisnosti o mobitelu.




Famozni japanski privjesci za keitai



Zanima vas kako sam ja prosla na testu ? Najiskrenije, ne pokazujem nijedan od navedenih simptoma. Mislim da sam prava bijela vrana u Japanu. Naravno, posjedujem mobitel. No, sluzim se njime relativno rijetko. Ne volim osjecaj unutarnjeg pritiska koji u meni izaziva 'dostupnost' u svakom mogucem trenutku. Rijetko kome uopce dajem svoj broj mobitela, vise volim da me zovu na moj fiksni broj. Cak ne volim druge precesto zvati na mobitel. Mislim da to previse zadire u tudju privatnost, osim ako se radi o hitnom slucaju, naravno. Nekoliko puta bilo mi je jako drago sto sam u nekoj hitnoj situaciji sa sobom nosila mobitel. On je cesto jedino rjesenje i pomoc.
Ali inace, za sve te novotarije i ostalo oko mobitela, ja sam vam jako staromodna. Retro. Nemam instalirane melodije, na primjer. Moj mobitel jos uvijek samo zvoni po starinski. Dosadno, ali meni odgovara. Kad svi mobiteli oko mene zazvrndaju na zadnji popularni J-pop napjev, ili valcer, ili Hello Kitty, barem znam da nije to bio moj. Moj 'samo' zvoni.
Grozno, ali ja cak ne znam napamet svoj broj. Imam ga negdje zapisanog. Saljem samo dobri stari SMS, japanski e-mail ne dolazi u obzir. Ne cini mi se prakticnim. Kad nekome zelim poslati poruku, sjednem za racunalo.
Cesto svoj mobitel ostavljam kod kuce. Kad ga i ponesem, obicno zavrsi na samom dnu cekera, gdje ga jedva uspijem dohvatiti ako i zazvoni. Jer, kako divno, mene rijetko tko i zove na mobitel.
Svi koji me znaju, uljudno ce me postedjeti trkeljanja o ovom i onom na mobitel, u svako moguce doba. Radije mi posaljite e-mail. Odgovor stize u razumnom roku.


Eto tako, to je bio kraj posta o japanskim mobitelima. Kad postavim ovaj tekst, idem na spavanje. Prije toga svakako necu propustiti uraditi ono sto radim svaku vecer, a to je iskljuciti ton svog mobitela. Povremeno, naime, dobivam fantomske pozive usred noci. Tamo negdje oko 4 ili 5 ujutro. Nikad nisam saznala tko zove. Ima svakakvih cudaka. Ili je to tek netko usamljen i tuzan sto nema poziva ni poruka.

IZLET U SAITAMU

Zivot mirno tece u mom gradicu na obalama Edogawe.

Kisna sezona samo sto nije zapocela. Cvjetovi hortenzija sire se u svom sarenilu, a uskoro ce i perunike. Vratili su nam se i oni famozni crni leptiri velicine sismisa. Ovo su nam mozda najugodniji dani u godini, topli i bez sparine. Kad pocnu kise, bit ce ljepljivo i vlazno, rublje se nece dobro susiti, a djeca ce biti razdrazljiva i dosadna.
Tko jos moze reci da voli sezonu kisa ! Ja ne !

Pred neki dan Mala je s vrticem isla na izlet. Godisnji ensoku vrlo je vazan dogadjaj, ne samo za klince, nego i za mame koje im se smiju pridruziti. Evo, dakle, i mene s drustvom. Ove godine isli smo u zooloski vrt Tobu u Saitami, oko dva sata voznje odavde. Svi smo posjedali u autobuse i veselo krenuli. S obzirom da sam od prosle godine znala kako to otprilike na izletu ide, vecih iznenadjenja nije bilo. Sve je savrseno dobro organizirano, nitko se ni trenutka ne dosadjuje, nitko ne mora ni o cemu brinuti, jer sve je vec unaprijed isplanirano u minutu. Tesko da bilo sto moze poci krivo. Osim ako krenete raditi nesto po svojoj zamisli.
I ove godine u busu smo malo pjevali, malo igrali igrice (Dodavanje balona, Pogadjanje crteza, Bingo), malo gledali crtice (Doraemon). U ostatku vremena tete su vrlo detaljno preko mikrofona tumacile protokol ponasanja na odredistu. Iako se uvijek iznova osvjedocim kako su japanski klinci disciplinirani u grupi, ne prestajem se diviti tome. Ove godine cak se nitko nije pridizao sa sjedala za vrijeme voznje (prosle godine to je bio ionako samo jedan Cavlic, onaj moj :-) A meni cak nije trebao aspirin.

Putem do Saitame prosli smo i kroz Kasukabe, ljubiteljima crtica poznatiji kao grad u kojem zivi Shin-chan iz jednog od prethodnih postova...




Rizino polje u Saitami. Cisti zen.


Zooloski vrt Tobu vise je nalik na neki safari-park. O tome ne trebam trositi puno rijeci, jer svi znaju kako to izgleda. Ipak, novost je da je tog dana u parku bilo neko snimanje:



Nova reklama za Coppertone...



... Da pocrnite, a ne izgorite !


Pokraj zooloskog vrta je i veliki Tobu zabavni park, omiljen medju Japancima a valjda i nekim gaijinima, koji putuju u Japan samo da bi posjetili njihove cuvene zabavne parkove. Ipak, vec sama cinjenica da se na primjer u Tokyo Disneylandu na ulaz ceka i po dva sata, meni djeluje odbojno. Japanski zabavni parkovi zvuce dobro, ali s ulaza ne djeluju zabavno, barem ne vikendom/slobodnim danom/praznikom i u drustvu klinaca gladnih/zednih/vristecih. Skupim li jednom nadljudsku hrabrost, obavivsi prethodno kondicijske, autogene i ine treninge potrebne za takav pothvat, mozda jednog dana izvjestaj o tome osvane na blogu. Inace, nema sanse.

Na srecu, tog dana u zabavni park nismo isli. A nije ni bilo po protokolu.

KUHARICA U JAPANU IV: Okonomiyaki

Japanci su jaki u kuhanju. To zna cijeli svijet, a i oni sami to kazu. Eto, recimo, kako se zovu samo neka od cuvenih jakih japanskih jela: teriyaki, nabeyaki, takoyaki, taiyaki, tamagoyaki, sukiyaki, pa yakitori, yakisoba...
Nadam se da je netko od vas vec cuo za okonomiyaki. To je sigurno jedno od najpopularnijih i meni osobno najukusnijih japanskih jela. Neki ga opisuju kao 'japansku palacinku', iako znam da Japanci 'svoj' okonomiyaki tako ne dozivljavaju.
Zaista nije tesko ispeci okonomiyaki, a rezultat je da prste oblizes. Za kuhare i kuharice izvan Japana, jedini bi problem po obicaju mogla biti nabava nekih manje poznatih ili 'egzoticnih' namirnica.
Vezem svoju Hello Kitty pregacu i krecem na posao !




'For Sale in Japan Only'



Okonomiyaki

Sastojci (za 4 osobe):

200 g tanko rezanog mesa (npr. svinjetine)/slanine/kobasice
200 g kupusa
zelenilo luka kozjaka (esalota) - 4 kom.
crveni djumbir (beni shouga)

Za tijesto:
150 g brasna za okonomiyaki (ili obicnog psenicnog)
150 ml vode
40 g nagaimo korijena
4 jaja
pola zlicice soli

kolicine po potrebi:
biljno ulje za przenje
ao-nori (algin list u prahu)
katsuobushi (riblji listici)
Chuno ili Otafuku umak za okonomiyaki
majoneza

1. Meso tanko narezati na komadice duzine ca. 5 cm. Sitno nasjeckati (eventualno naribati) kupus i zeleno lisce luka.
2. Oljustiti i naribati nagaimo (dobiva se gusta i ljepljiva bijela smjesa).
3. U zdjeli umutiti jaja, pomijesati s naribanim nagaimom.
4. Pomijesati ostale sastojke za tijesto i tome dodati smjesu pod 3.




5. U smjesu umijesati meso, luk, kupus i malo crvenog djumbira dok ne nastane zitka smjesa za pecenje.
6. U tavi ugrijati malo ulja za przenje i uliti nastalu smjesu kruzno, kao kad se peku palacinke. Peci na srednje jakoj vatri oko 3 minute. Kad donji dio lagano porumeni, okrenuti i peci na drugoj strani 3 minute. Nakon toga smanjiti vatru i do kraja ispeci obje strane, svaku jos oko 3 minute.




7. Gotov okonomiyaki posuti ao-norijem, preliti Chuno umakom, posipati katsuobushijem i ukrasiti majonezom i/ili crvenim djumbirom po zelji.





Sastojci za okonomiyaki mogu se varirati po zelji. U tome je jedna od privlacnosti ovog jela. Kao sto mu ime govori, pod 'okonomi' ('omiljen') moze proci puno sastojaka koje trenutno imate u frizideru: umjesto mesa, moze se koristiti slanina ili kobasica, ali i morski plodovi. Potreban je Chuno umak koji se u Japanu kupuje gotov, lagano je kiselkasta okusa i neobicno ukusan. Usudila bih se reci da bez dobrog Chuno umaka nema dobrog okonomiyakija, toliko mu je dominantan okus.
Moja prijateljica Yukiko svojim blizankama navecer cesto sprema okonomiyaki. Narocito kad je umorna i ne da joj se previse kuhati, ona umijesa sto joj se nadje pri ruci: skampe, slatki kukuruz, rizine kolacice 'mochi'... Djeca na taj nacin pojedu i dovoljno povrca za taj dan.

Za kraj jos neka objasnjenja vezana uz egzoticne sastojke u receptu:




Nagaimo

Japanski nagaimo ili jams-korijen, dalji je rodjak slatkog krumpira. Okus mu je vrlo blag, jedva da se i osjeca. Nariban je gust i ljepljiv, i daje zitkost i voluminoznost tijestu za okonomiyaki. U japanskoj kuhinji koristi se sirov i nariban, bas kao u ovom receptu.

Luk kozjak ili esalot (eng. scallion) - u receptu se koristi samo zeleni dio. Ova vrsta luka blaga je okusa i najprikladnija za okonomiyaki. Eventualno se moze zamijeniti liscem luka neke druge vrste, ukoliko okus nije prejak.




Ao-nori

Ao-nori je nori u prahu, tj. smrvljen list morske alge. Cesto se posipa po rizi, jajima i drugim jelima.




Katsuobushi


Katsuobushi je neobican sastojak. To je zapravo 'naribana riba' ! - Susena riba ostruze se na sitne komadice tanke kao perce, nalik na piljevinu ili ostatak siljenja olovke. Vrlo je jaka, aromaticna okusa i jedan je od temeljnih sastojaka japanske kuhinje. Da mi je netko prije rekao da cu ikad to jesti, upitala bih ga za zdravlje, ali eto me sad ! - Katsuobushi se koristi za posipanje raznih jela, a kad se pospe po necem vrucem, ti supertanki ostrusci odjednom doslovce zazive i pocnu se uvijati po povrsini, pravi mali spektakl ! Obavezno probati ako ste u Japanu.