'JAPLISH'

Japanski reklamni slogani na engleskom nepresusno su vrelo zabave za nas gaijine.
Pardon, jesam li rekla engleskom ? Treba stajati 'engleskom'.
Jer, kao sto ce se svatko, pocevsi od osnovnoskolca s dva sata engleskog tjedno pa sve do friskog diplomca s Oxforda, moci uvjeriti nakon citanja 'bisera' iz moje male zbirke, sa stvarnim engleskim jezikom ti natpisi nemaju puno veze.
Decki iz marketinga stvorili su neki novi jezik, koji nas po gramatici i sintaksi doduse podsjeca na engleski, a koristi i engleske rijeci, no koji ipak zvuci nekako... hm, sepavo.
Lost in translation.


Cime punim svoj ceker:
Artiklima, uglavnom hranom, na cijem se omotu koce raznorazne dubokoumne krilatice, smisao kojih ostajem pogadjati na putu do kuce. Obicno ih ne odgonetnem, stoga ih marljivo biljezim u svoj tefter za neku kasniju priliku.

Za pocetak, jeste za caj ? Samo naprijed, s optimizmom !

Kupila sam kruh pod imenom 'Shop 99 original bread':

Soft dough and the skill of pan-original which has admiration gently can be tasted. If it toasts, you can enjoy frangrance further.

Ne, ovo nije kruh pecen u tavi (engl. pan). Slucajno ili ne, na japanskom se kruh kaze 'pan', sto je porijeklom portugalska rijec i znaci - kruh...

Sjecate se kako sam se proslog ljeta penjala na Yamaderu ? E, pa ovo mi je bio omiyage (suvenir):

Sobaco Mochi Cake from Yamadera: 'Natural style of deliciousness'
The place from which tastiness is transmitted. I feel something new in this taste. Eating together makes foods nice.

Maroyaka Green Tea:
A fresh scent and fresh taste. It is delicious tea skillful also for appearance.

Zasto meni ovi jezicni fasiranci zvuce kao da ih je automatski izbacio BabelFish ???



Space food ? Ne, nego reklama za inace vrlo ukusne kekse.



Does it make sense to you ?

Karinto: Japanease traditional snack

Super krilatica, mozda ne bas za slatkis, ali recimo za kakvu skolu stranih jezika (da sam ghostwriter a ne kucanica):
Learn Japanease at your ease.
Japanease is easy.
Izi djepenizi !


Znam sto cete reci. Tko mi je kriv sto sam skribomanka kakva jesam, i sto osim toga citam sve na sto naletim, cak i ona sitna slova na omotu A4 fotokopirnog papira, dekorativni tekst koji s proizvodom nema nikakve direktne veze:

Stress & Coffee

We are now alive into society with much stress. The body will be spoiled if daily exposed to stress. Probably, most persons have a method for their stress alleviation.
There is stress every day. It is important to have the method of stress alleviation and to always aim at a change of air in everyday life.
Even if it is busy however or there are worries at work, it is good to make the method of a small break into a custom.

Coffee
It is most fond of coffee as luxury goods.
Since caffeine is contained in coffee, a brain and muscles are stimulated and sleepiness in awoke.
Effect
Relaxed in soul - When the heart is exhausted with desk work etc. or it gets tired mentally, if coffee is drunk, feeling will feel it refreshed.
In addition, the effect which should be observed
- Diuretic effect
- Fat in the living body is decomposed
- Prevention of arteriosclerosis
- Anti-cancer action

Although these effects and actions could expect maintenance and sick prevention of health, it could be said that it is for the perfume to soften our heart whatever the use of coffee may be called.

It is a coffee break when the heart closes.
Full coffee is useful to a change of air, and cancels stress.

Nisam bas kao pjesnik zavapila 'rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi'... ali jedna jaka kava mi je nakon citanja ovog dobro dosla.


Naisla sam i na zgodnu pricicu o bakinoj peci.
Sagu je na svojim plasticnim vrecicama prosirio lanac pekarnica pod nazivom 'Saffron' (imaju izvrstan crni kruh, gotovo jednako dobar kao onaj kod kuce). Njihovom engleskom, doduse, nemam sto prigovoriti, ali...

Home-baked bread prompts the image of a faraway time when Grandmother, in her clean white apron, began baking at four in the morning. She had golden-crusted loaves waiting for her husband and her children - and her children's children - when they came in from the fields. In addition to years of practice, a significant ingredient of Grandma's bread was the "tender loving care" she put into it - but sometimes loving care is not enough. Grandma's creative urge was limited by her cranky old wood stove, which was probably why she didn't bake the excitingly different kinds of breads we can make today. (Grandma would have loved them !)

Ma, salji ti tu baku meni odmah, s krusnom peci ili bez nje. Zazeljela sam se dobrog domaceg kruha.

TRESNJA

Kakav vikend ! Prvo je razorni tajfun br. 4 poharao zapadni Japan i poplavio otok Kyushu, produzio zatim na Honshu i tek lagano okrznuvsi Kanto, prohujao s milim Bogom na drugu stranu Pacifika. Dobili smo svoju porciju kise i vjetra, ali vecih steta srecom nije bilo.
U ponedjeljak je u kalendaru pisalo: Dan mora; naumili smo zajedno s ostatkom nacije uzivati produzeni vikend. U 10:13 sati sve se odjednom zanjihalo; onako snenoj i bunovnoj trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da je u pitanju potres. Nista razbijeno ni prevrnuto, jos stojimo na nogama, sobna lampa njise se u ritmu usporedivom s onim iz srpnja 2005., kad smo se ipak malo prepali (zadnji veci potres u Tokyju unazad 13 godina).
Kao i tada, zavukla sam se pod stol s Malom. Po propisu.
Muzic je sacuvao prisebnost i ukljucio televizor. Samo koju minutu nakon potresa, na ekranu su osvanuli svi podatci: karte i grafike s naznacenim jacinama potresa po regijama, uzivo javljanja reportera, update situacije svakih nekoliko minuta.
Uz obalu Japanskog mora proglasena je opasnost od tsunamija. Kasnije je opozvana, ali ostaje cinjenica da je praznik Dana mora ove godine dobio neocekivanu dimenziju.

Cijelog tog dana jos smo se pomalo tresli, ne toliko od straha koliko uslijed dodatnog podrhtavanja tla, tipicnog nakon svakog jaceg potresa.

Stete u Niigati, gdje je bio epicentar potresa, svijet je vec vidio. Da je u pogodjenom podrucju nastala uzbuna zbog ostecenja na lokalnoj nuklearki, i u potresu prosut nuklearni otpad, saznajemo u medjuvremenu.
U trenutku dok ovo pisem, na vijestima javljaju da je pod rusevinama pronadjena i deseta zrtva potresa.

Potres, daleko mu kuca. Ma sta ja znam, valjda tako mislim. Posve atipicno za mene.
Iako se od svega najvise bojim bas te fantazmagoricne situacije da zbog potresa moram napustiti svoj razruseni stan i s gacama na stapu dosepati do najblizeg evakuacijskog centra, gdje cu s obitelji provesti nekoliko dana i noci u drustvu par stotina supatnika iz kvarta, cekajuci u redu za bocu vode i onigiri.


Proljetos sam na nekom vasaru u okolici naisla na novu 'atrakciju': mobilni simulator potresa (Mobile Earthquake Simulator). To je bilo vozilo velicine kamioneta, posve prazno u straznjem dijelu, u koje je bilo moguce uci besplatno i na nekoliko sekundi iskusiti potres simulirane jacine. Vozilo je promovirala lokalna policija. Tog dana simulirali su zloglasnu 'sedmicu' koja je jednog sijecanjskog jutra 1995. godine razrusila Kobe.
Bilo je nemoguce doci na red za voznju, to jest tresnju. Ljudi s djecom nahrlili su u masovnom broju, kao da je u pitanju ringispil. Cim bi se poceli tresti, klinci bi vristali od smijeha, a i roditelji su se kikotali i ciktali. I svi, bas svi koji su usli u taj simulator, reagirali su identicno.
Jos uvijek mi nije jasno je li fizicka senzacija tresnje izazvala fiziolosku reakciju smijeha, ili su se 'vozaci' osjecali sigurni i olaksani zato sto je sve bilo simulirano ? Ili im je naprosto sve bilo jako zabavno ? Ili nesto cetvrto ?
Groteskno.
Moram jednom isprobati taj simulator da dobijem odgovor na to pitanje. Spremna sam dotle ici.




Odjeca za slucaj evakuacije. Iako mi kad je potres u pitanju nije do smijeha, na pamet mi pada nezaboravna, hilaricna scena evakuacijskog drila koji izvode zatvorenici u filmu 'Doing Time' (Keimusho no naka, 2002, redatelj Yoichi Sai).

OBOJI ME

Od svih talenata koje nemam, nedostatak smisla za crtanje cini mi se najocitijim.

Nikada mi to nije narocito lezalo. Za likovno oblikovanje uvijek sam imala dvije lijeve ruke, i koliko god se trudila, ni najbolji moji radovi u osnovnoj skoli nisu bili nista posebno. Svi oni pejzazi bez duse, predmeti promasenih proporcija, a tek asimetricni portreti izvitoperena pogleda... Necu reci da sam bas mrzila crtanje i slikanje, ali recimo da sam po zavrsetku sata likovnog osjecala olaksanje.
Kao sto volim pisati, tako ne volim risati. Tako nekako.
Bojanke moje Male trenutno su moj najveci domet.

Za nas japanoljupce vazno je znati da u Japanu bojanke odavno vise nisu djecja igra.

Japanci su nasli zgodan nacin da ljude nevicne crtanju i slikanju zainteresiraju za tu lijepu aktivnost: osmislili su bojanke za odrasle ! Filozofija je jednostavna: ako ne znas crtati, oboji. Na jednostavnom komadu papira otisnut je crtez u crno-bijelim konturama. Crtez treba obojati prema predlosku obicno otisnutom na istom ili sljedecem listu papira. Bas kao u klasicnim bojankama za djecu.
Ideja i njena realizacija mogu na prvi pogled zvucati naivno, ali u Japanu ovaj hobi zadnjih nekoliko godina dozivljava pravi bum. Otona no nurie (bojanje za odrasle) odusevljava na tisuce ljudi sirom zemlje koji ne smatraju sebe velikim crtackim talentima, ali utoliko vise uzivaju u stvaranju lijepe slike, u tehnici koju sami biraju, s tematikom koja im je bliska i draga. Bojanje je hobi koji se prakticira grupno ili pojedinacno, u klubovima ili kod kuce. Bojanje je time i vrlo prakticna aktivnost pristupacna gotovo svakome s malo vremena i dobre volje. Predlosci mogu biti jednostavni, ili vrlo komplicirani i zahtjevni.

Na trzistu je mnostvo nurie publikacija koje se prodaju u vidu klasicnih casopisa i prirucnika. Izdanja se neprestano prosiruju, i mnoge knjizare uredile su poseban kutak samo za nurie izdanja namijenjena odraslima. Primjerci se prodaju u velikim nakladama. Daleko najpopularniji motiv je cvijece - nije tako neobicno za zemlju cija kultura i umjetnost velicaju tresnjin cvijet kao savrsenstvo ljepote. Slijede motivi ptica, budistickih i tradicionalnih ukiyo-e slika, prizori mozaika urezanih u staklo, te slike cuvenih historijskih gradjevina s UNESCO-ve liste svjetske bastine.



Jedan od bezbrojnih 'Otona no nurie' casopisa (Bojanje za odrasle)





Nurie motiv ruze


Bojanje po predloscima i nije tako recentna pojava u Japanu. Prvi val popularnosti zabiljezen je pedesetih godina proslog stoljeca, kad su na trziste dospjele bojanke s likovima drazesnih djevojcica u sarenim haljinama, ponesto neproporcionalnih tijela i velikih ociju, ali zato vrlo dragih mladim zenama koje su razgrabile te casopise. Bojanje kao samo sebi svrha u ono vrijeme nije vazilo kao kreativna djelatnost, dapace smatralo se da ono koci stvaralacki razvoj i naslo se pod udarom kritike obrazovnih institucija.

Suvremena istrazivanja pokazuju upravo suprotno: naoko jednolicno i pasivno bojanje po predloscima odlicna je vjezba za mozak. Neuroloski testovi sugeriraju promjene u radu mozga tijekom bojanja slike. Jedan dio mozga pomaze u odabiru boje za bojanje odredjenog motiva; drugi pomaze u bojanju motiva po sjecanju; treci radi na konkretnom bojanju. U jednostavnom procesu bojanja neke slike istodobno je aktivirano vise mozdanih podrucja. Upravo ono sto je potrebno da se mozak odrzi aktivnim.

Ove znanstvene spoznaje zadnjih godina nalaze prakticnu medicinsku primjenu u Japanu, zemlji s najvecim udjelom starijeg stanovnistva na svijetu. Tehnike nurie bojanja siroko se koriste u rehabilitacijske svrhe. Nurie je prihvaceno kao sredstvo u borbi protiv demencije i raka, ali i kao smirujuca aktivnost za neizljecivo bolesne. U starackim domovima u Japanu organiziraju se kreativne radionice nurie bojanja po predloscima. Stariji ljudi opustaju se bojeci slike omiljenih zivotinja, pejzaza iz mladosti, portreta koji ih podsjecaju na drage osobe. Nurie vraca smijesak na lica staraca, pomaze im stvoriti samopouzdanje i osjecaj da su nesto stvorili svojim rukama. Nurie ukrasava zidove domskih soba, ili se daruje kao originalan dar prijateljima i obitelji.
Nurie odavno vise nije tek hobi za dokone kucanice.

Da Japanci misle ozbiljno s bojanjem i nurie bojankama, trebao bi nadolazeceg vikenda (15. i 16. srpnja) pokazati prvi Medjunarodni nurie simpozij u Tokyju. Uz najavljene znanstvene rasprave i predavanja, planirano je odrzavanje prakticnih nurie radionica za posjetitelje, a u natjecaju ce po prvi put biti izlozeni nurie radovi iz Azije i Europe. Nurie postaje jos jedan japanski izvozni proizvod s kojim treba voditi racuna !

Ima nesto utjesno u bojanju. Nesto smirujuce. Mozda da probam i ja, sa svoje dvije lijeve ruke. Mozda i ja mogu stvoriti neku Mona Lizu po predlosku. Samo svoju.




Lijepe zene u nurie izdanju




Nurie u 'europskom' stilu, s motivom engleske lokomotive

OSMIJEH

Koji je najbolji savjet koji sam dobila o Japanu u Japanu, pitao je nedavno netko od komentatora.
Nisam se odmah mogla sjetiti nekog jasnog odgovora. Umjesto toga, gotovo istog trenutka pao mi je na pamet sitni, gotovo beznacajni dogadjaj koji se zbio u Zagrebu ovog proljeca, kad sam nakon duzeg vremena posjetila Hrvatsku. Ta mi je crtica sama nekako izronila iz sjecanja, nisam znala zasto. A onda sam se sjetila.
Neke se stvari najbolje vide s distance. Prostorne, vremenske ili mentalne.

Sa sestrom sam tog dana bila svratila u jednu zagrebacku prodavaonicu zenskih carapa i rublja. Reci cu tek da je trgovina blizu gradskog centra, i da je unatoc skucenom prostoru dobro posjecena, kupci stalno ulaze i izlaze. Stajala sam u kutu i cekajuci listala neki reklamni listic. Seka je trazila neke hulahopke i nesto rublja. Na usluzi joj je bilo dvoje prodavaca.
Strpljivo su vadili stvari s polica i pokazivali Seki svaki zatrazeni primjerak rublja. Ona je birala i isprobavala. Zatim su na red dosle hulahopke. Sasvim obican tijek stvari u jednom malom ducanu, s minimumom konverzacije potrebnim da se izvrsi razmjena dobara.

Lecnula sam se kad je prodavac poceo bacati frizbi.
Najprije jedan, pa drugi, pa treci. Paketici hulahop-carapa letjeli su zrakom u luku izmedju police i pulta, tras ! pravo Seki u narucje. Ona ih je vjesto hvatala jednog za drugim, ne trepnuvsi okom. Uhvativsi nekoliko tako dobacenih frizbija s carapama odabrala je onaj kakav je trazila, potom platila sve odabrano, i zajedno smo izasle iz trgovine.
Prodavac nas je normalno pozdravio, nabacio jos neku dosjetku na izlasku. Mozda se cak i nasmijesio.

Nisam mogla odoljeti da se, smijuci se, povjerim Seki kako sam upravo dozivjela ono sto neki nazivaju 'obratni kulturni sok': ono sto mi se nekad u mojoj zemlji cinilo sasvim normalnim, nakon godina provedenih u drugoj kulturi sasvim me zapanjilo.
Niti je prodavac imao los dan pa je zato poceo nabacivati robu po pultu, niti je bio ljutit na kupce, stovise cini se da je bio sasvim dobro raspolozen. Cavrljao je sa Sekom, usput pomagao kolegici, trazio robu drugim musterijama. Kad je zavitlao paketicima prema musteriji, nije ucinio nista neobicno ni lose. Dapace, cini se da se u datim okolnostima ponio sasvim prema ocekivanjima, stojeci musteriji na usluzi.

Koji je meni vrag da po svemu tome ceprkam ? Valjda mi se moja trenutna domovina toliko uvukla pod kozu da sam konstantno u iskusenju donositi usporedbe na relaciji Lijepa nasa - Japan. Zasto ja, evo, jos uvijek mislim na tog gospodina iz zagrebackog ducana koji samo radi svoj posao - prodaje carape i grudnjake - i vjerujem casno i posteno, a ipak toliko drukcije od svakog prosjecnog, dapace i ispodprosjecnog japanskog trgovca carapama ?
Valjda zato sto je kontrast izmedju jednog i drugog toliko velik. Japanci drze uljudnim pruziti kupcu robu s obje ruke i s najvecom paznjom, gotovo njeznoscu, poloziti je na pult, uz naklon i smijesak. Ako treba i pet puta zaredom.
U usporedbi, zagrebacki frizbi ucinio mi se gotovo opscenom gestom.

Mnogi stranci hvale profesionalnost i uljudnost japanskih trgovaca. Ona je na tako visokom stupnju da moze prijeci u drugu krajnost: 'programiranost'. Gaijini kojima to ide na zivce, obicno opisuju japanske prodavace kao robote koji pred musterijama samo izvode dobro naucenu ulogu, biflajuci naucen tekst napamet. A ti tekstovi cesto budu cijele pjesmice.
Kupim li u Japanu bilo kakvu stvar i u bilo kojoj trgovini, prodavac ce mi uz naklon reci uvijek isto: 'Dobrodosli. Primam od Vas X yena. Uzvracam Vam Y yena. Hvala Vam lijepa.'
Moze se ciniti malo duga prica za obicnu zvakacu, priznajem. Ali, koliko je ta prica ljepsa ako mi uz nju podare osmijeh, vedro lice koje me ispraca ! A to je u vecini slucajeva tako. Kao musteriji, to mi naravno godi. Zapravo, trudim se i uzvratiti osmijehom, makar malim, mislim da je to najmanji znak pristojnosti koji mogu dati osobi s druge strane pulta.
Mogu reci da se u japanskim trgovinama osjecam vrlo ugodno. Ustvari, cak vise volim tu katkad usiljenu profesionalnost japanskih trgovaca, nego lica prodavaca na kojima se ocitava sve drugo cemu u profesionalno vodjenim trgovinama ne bi trebalo biti mjesta:
Neraspolozenje, neispavanost, stres. Brige i problemi od-do, i zato rezim na kupce jutros. Ili ih posve ignoriram. Premalo sam placen za ovo. Posvadjao se sa zenom, pljusnuo je muz. Zapravo ne volim ovaj posao... i tako dalje, i tako blize.

Svaka cast hrvatskim trgovcima, konobarima, hotelijerima, ali kao sto znamo, nisu svi usluzni ni ljubazni. Zao mi je sto na mnogim njihovim licima citam upravo ovakve brige i nelagode. Htjela bih da se vise smijese, i da im se i musterije usude uzvratiti osmijehom, pod uvjetom da nije kiseo. Zasto ne ?! Mislim da bi Hrvatskoj i hrvatskim gradjanima jako dobro doslo vise osmijeha na licima. Osmijeh ne pravi razliku medju ljudima. On je univerzalan.

I tu se vracam na pocetak. Osmijeh i temeljna ljudska i profesionalna pristojnost, to je najbolja lekcija o Japanu koju sam dobila od Japanaca. I tu sad vise ne mislim samo na ducane i trgovce, nego i na obicne gradjane. Lica koja na svijet gledaju s vedrinom, cine mi boravak u ovoj zemlji ljepsim i ugodnijim. Otkako sam u Japanu, navikla sam se i sama vise smijesiti. U svijetu koji se prebrzo mijenja, nadam se da ce Japan uspjeti zadrzati te svoje univerzalne vrijednosti.