Marketing
OSMIJEH
Koji je najbolji savjet koji sam dobila o Japanu u Japanu, pitao je nedavno netko od komentatora.
Nisam se odmah mogla sjetiti nekog jasnog odgovora. Umjesto toga, gotovo istog trenutka pao mi je na pamet sitni, gotovo beznacajni dogadjaj koji se zbio u Zagrebu ovog proljeca, kad sam nakon duzeg vremena posjetila Hrvatsku. Ta mi je crtica sama nekako izronila iz sjecanja, nisam znala zasto. A onda sam se sjetila.
Neke se stvari najbolje vide s distance. Prostorne, vremenske ili mentalne.
Sa sestrom sam tog dana bila svratila u jednu zagrebacku prodavaonicu zenskih carapa i rublja. Reci cu tek da je trgovina blizu gradskog centra, i da je unatoc skucenom prostoru dobro posjecena, kupci stalno ulaze i izlaze. Stajala sam u kutu i cekajuci listala neki reklamni listic. Seka je trazila neke hulahopke i nesto rublja. Na usluzi joj je bilo dvoje prodavaca.
Strpljivo su vadili stvari s polica i pokazivali Seki svaki zatrazeni primjerak rublja. Ona je birala i isprobavala. Zatim su na red dosle hulahopke. Sasvim obican tijek stvari u jednom malom ducanu, s minimumom konverzacije potrebnim da se izvrsi razmjena dobara.
Lecnula sam se kad je prodavac poceo bacati frizbi.
Najprije jedan, pa drugi, pa treci. Paketici hulahop-carapa letjeli su zrakom u luku izmedju police i pulta, tras ! pravo Seki u narucje. Ona ih je vjesto hvatala jednog za drugim, ne trepnuvsi okom. Uhvativsi nekoliko tako dobacenih frizbija s carapama odabrala je onaj kakav je trazila, potom platila sve odabrano, i zajedno smo izasle iz trgovine.
Prodavac nas je normalno pozdravio, nabacio jos neku dosjetku na izlasku. Mozda se cak i nasmijesio.
Nisam mogla odoljeti da se, smijuci se, povjerim Seki kako sam upravo dozivjela ono sto neki nazivaju 'obratni kulturni sok': ono sto mi se nekad u mojoj zemlji cinilo sasvim normalnim, nakon godina provedenih u drugoj kulturi sasvim me zapanjilo.
Niti je prodavac imao los dan pa je zato poceo nabacivati robu po pultu, niti je bio ljutit na kupce, stovise cini se da je bio sasvim dobro raspolozen. Cavrljao je sa Sekom, usput pomagao kolegici, trazio robu drugim musterijama. Kad je zavitlao paketicima prema musteriji, nije ucinio nista neobicno ni lose. Dapace, cini se da se u datim okolnostima ponio sasvim prema ocekivanjima, stojeci musteriji na usluzi.
Koji je meni vrag da po svemu tome ceprkam ? Valjda mi se moja trenutna domovina toliko uvukla pod kozu da sam konstantno u iskusenju donositi usporedbe na relaciji Lijepa nasa - Japan. Zasto ja, evo, jos uvijek mislim na tog gospodina iz zagrebackog ducana koji samo radi svoj posao - prodaje carape i grudnjake - i vjerujem casno i posteno, a ipak toliko drukcije od svakog prosjecnog, dapace i ispodprosjecnog japanskog trgovca carapama ?
Valjda zato sto je kontrast izmedju jednog i drugog toliko velik. Japanci drze uljudnim pruziti kupcu robu s obje ruke i s najvecom paznjom, gotovo njeznoscu, poloziti je na pult, uz naklon i smijesak. Ako treba i pet puta zaredom.
U usporedbi, zagrebacki frizbi ucinio mi se gotovo opscenom gestom.
Mnogi stranci hvale profesionalnost i uljudnost japanskih trgovaca. Ona je na tako visokom stupnju da moze prijeci u drugu krajnost: 'programiranost'. Gaijini kojima to ide na zivce, obicno opisuju japanske prodavace kao robote koji pred musterijama samo izvode dobro naucenu ulogu, biflajuci naucen tekst napamet. A ti tekstovi cesto budu cijele pjesmice.
Kupim li u Japanu bilo kakvu stvar i u bilo kojoj trgovini, prodavac ce mi uz naklon reci uvijek isto: 'Dobrodosli. Primam od Vas X yena. Uzvracam Vam Y yena. Hvala Vam lijepa.'
Moze se ciniti malo duga prica za obicnu zvakacu, priznajem. Ali, koliko je ta prica ljepsa ako mi uz nju podare osmijeh, vedro lice koje me ispraca ! A to je u vecini slucajeva tako. Kao musteriji, to mi naravno godi. Zapravo, trudim se i uzvratiti osmijehom, makar malim, mislim da je to najmanji znak pristojnosti koji mogu dati osobi s druge strane pulta.
Mogu reci da se u japanskim trgovinama osjecam vrlo ugodno. Ustvari, cak vise volim tu katkad usiljenu profesionalnost japanskih trgovaca, nego lica prodavaca na kojima se ocitava sve drugo cemu u profesionalno vodjenim trgovinama ne bi trebalo biti mjesta:
Neraspolozenje, neispavanost, stres. Brige i problemi od-do, i zato rezim na kupce jutros. Ili ih posve ignoriram. Premalo sam placen za ovo. Posvadjao se sa zenom, pljusnuo je muz. Zapravo ne volim ovaj posao... i tako dalje, i tako blize.
Svaka cast hrvatskim trgovcima, konobarima, hotelijerima, ali kao sto znamo, nisu svi usluzni ni ljubazni. Zao mi je sto na mnogim njihovim licima citam upravo ovakve brige i nelagode. Htjela bih da se vise smijese, i da im se i musterije usude uzvratiti osmijehom, pod uvjetom da nije kiseo. Zasto ne ?! Mislim da bi Hrvatskoj i hrvatskim gradjanima jako dobro doslo vise osmijeha na licima. Osmijeh ne pravi razliku medju ljudima. On je univerzalan.
I tu se vracam na pocetak. Osmijeh i temeljna ljudska i profesionalna pristojnost, to je najbolja lekcija o Japanu koju sam dobila od Japanaca. I tu sad vise ne mislim samo na ducane i trgovce, nego i na obicne gradjane. Lica koja na svijet gledaju s vedrinom, cine mi boravak u ovoj zemlji ljepsim i ugodnijim. Otkako sam u Japanu, navikla sam se i sama vise smijesiti. U svijetu koji se prebrzo mijenja, nadam se da ce Japan uspjeti zadrzati te svoje univerzalne vrijednosti.
Post je objavljen 03.07.2007. u 03:30 sati.