Četvrtu sam noć u Hrvatskoj. Pokušavam srediti dojmove koji mi nekako izmiču pod prstima. Baš kao i ovi čudni znakovi na tipkovnici: č, ć, š, đ, ž...
Nekako mislim da bi bio red da ih opet koristim dok sam ovdje.
Tražim ih i nalazim uz izvjestan napor. Prilično sam ih se bila odvikla, pišući na stranim tipkovnicama. Ne i zaboravila, to ne. Tek, neobično je sresti ih nakon dužeg vremena. Kao i stare prijatelje.
Čekali su me na istom mjestu. Jesu li se promijenili ? O tome ću razmišljati kad budem daleko odavde.
Malo se velikih stvari ovdje u međuvremenu dogodilo. Mnogo malih.
Zaražena Japanom, otkrivam ga na neočekivanim mjestima i u malim stvarima:
Lokalna prodavaonica nudi Pokemon crtiće sinkronizirane na hrvatski. Na polici odmah pri ulazu, buf, još prije nego mi uspijeva naći stvar po koju sam došla.
U samoposluzi na odjelu slatkiša pronalazim dobro poznatu čokoladu Mikado, ali i neke nove: Saporo i Geisha (iz Finske ?!).
Evo i Seke i Brace, starih znanaca iz djetinjstva !
Vratili su se i Kiki, Bronhi i 505 s crtom.
Trebalo je doći iz Japana da ih opet sretnem.
U supermarketu sam nabasala na književnost za neke smiješne pare. U 'Večernjoj školi' večeras su se smijali japanskim kamikazama. U Dnevniku su spomenuli riječ ' uskrsnica'; dođe li mu to četrnaesti mjesec ?...
Ivo T. je sa svima osim s lopovima bio dobar. Kad bi prolazio kroz Vitez, zdravio se sa svima jednako. A bili mu jednako dragi i Nijemci, i Englezi, i Amerikanci. Bez obzira na kapitalizam. Mrzio samo Japance. Niko nije znao zašto. Gledala mu djeca neki japanski film na televiziji, a on zaspo u stolici. Uvijek je sjedio na običnoj drvenoj stolici, bila mu povrijeđena kičma, pa ga još više žigalo kad se ispruži. Hrko on tako, kad li dreknu nešto neki samuraj, a on se trgnu. Pođe se svađat s televizorom, te Japanci ovaki, te Japanci onaki. Djeca ga umirivala. A on će ti onda: «E moj Darvine, ako je čoek nasto od majmuna, od čega su onda Japanci.» Reko to i opet zahrko. Poslije se svi u Vitezu smijali.