NEDJELJNE NEVJESTE

Jesen stize, dunjo moja, a s njom i doba vjencanja.

Volim ovakvu toplu i lijepu jesen, sa svjezim jutrima i suncanim popodnevima, kad je ljetna zega vec daleko iza nas, ali sunce nam je jos uvijek svakodnevni gost.
Lijepa je jesen u Japanu, meni evo vec drugu godinu zaredom.
Lijepa je bila jesen i one godine mog vjencanja. A i inace volim vjencanja. Mozda me bas zato jedne nedavne suncane nedjelje put nanio u tokijski hram Meiji, omiljeno mjesto za vjencanja u shinto stilu.



Torii (jedna od ulaznih vrata Meiji hrama)


Hram Meiji u zapadnom dijelu Tokyja, zajedno s pripadajucim parkom, jedan je od najljepsih shinto hramova u glavnom gradu, ako ne i u cijelom Japanu. Posvecen je cuvenom caru Meijiu (1852-1912) i njegovoj zeni, carici Shoken. Upravo je car Meiji odigrao glavnu ulogu u nevjerojatnoj i munjevitoj preobrazbi Japana iz dotad izolirane otocne drzave u modernu naciju i svjetsku silu. Razdoblje njegove vladavine zbog toga se naziva i Meiji restauracija.
Hram je izgradjen 1920. g., ali je unisten u zracnom napadu 1945. g. Kao i mnogo toga u ratom porusenom Japanu, hram je u minucioznoj rekonstrukciji dovrsen 1958. g. Zanimljivo je da su car i carica zapravo pokopani na sasvim drugom mjestu, u blizini Kyota. Tokijski hram Meiji sluzi kao mjesto za molitvu i svetiste u pocast carskom paru.

Hram je stjeciste kako brojnih japanskih posjetitelja i turista, tako i gomile gaijina. U dvoristima i prilazima hramu mogu se cuti svi svjetski jezici. Neki magicni magnet privlaci strance na ovo mjesto.



Unutrasnjost Meiji kompleksa


Nedjelja je dan za vjencanja u hramu Meiji. Prolaze parovi u tradicionalnoj japanskoj nosnji. Na celu povorke je shinto svecenik u bijelom. Slijede djeveruse, kumovi, svjedoci... u japanskoj verziji:







Svatovi na japanski nacin: nekolicina pozvanih i gomila nepozvanih (turisti, putnici namjernici, gaijini, uz neprestano skljocanje fotoaparata).
Sama ceremonija vjencanja bit ce neobicno kratka, oko 20 minuta. Religioznom dijelu shinto vjencanja prisustvuju samo mladenci, njihova najbliza obitelj i kumovi. Par ce razmijeniti bracne zavjete, salice sakea i prstenje.




Just married ! Osobno, ovo mi je najbolji dio. Ono glavno tek je proslo i svi su jos pod dojmom, mladenci vise nisu u nervoznom grcu pa se vec i osmjehuju, a gosti su jos trijezni i odijela im lijepo stoje, sto je vrlo vazno jer sad odmah je na redu ... slikanje !





Slikanje backstage. Gospodin zdesna samo pravi potrebnu sjenu.





Kobayashi-san, moze malo ulijevo?... Popravite rub kimona Masako-san... Samo jos koju sekundu, molim !...


Tko se za danas nagledao tudjih vjencanja, u Meiji hramu ima priliku posvetiti se uzvisenim stvarima i u jednom kutku svetista za 500 yena (25 kuna) kupiti zavjetnu plocicu. Na plocicu (ema) mozete upisati svoju osobnu molitvu ili zahvalu. Nesto kao, recimo, u kapelici zagrebackih Kamenitih vrata.








Ove bacvice sakea postavljene su na prilazima Meiji hramu. Nisam provjeravala njihov sadrzaj, niti ima li ga uopce, ali meni su bile simbolicne - lako je zamisliti da ce nakon zavrsenih ceremonija po dobrom japanskom obicaju svadbeni sake poteci potocima...
A ukoliko nekoga zanima koliko sve to kosta, evo sluzbenih podataka: 2002. godine prosjecni je japanski par na vjencanje potrosio 2.59 milijuna yena (127.200 kuna). Neki parovi zele i dodatno ‘vjencanje u bijelom’ na zapadnjacki nacin, tako da brojka moze biti i znatno visa. Kad je bal, nek' je bal.



Nevjeste iz susjedstva: Harajuku djevojke

Samo sto sam izasla iz hrama Meiji, naisla sam na prizore sasvim druge vrste: mostic Jingu-bashi koji vodi od hrama do stanice Harajuku, i na njemu veselo drustvo djevojaka cije su slike obisle svijet.
Ne mozete proci pored njih a da ih ne zapazite. Vlada ugodna guzva bez naguravanja. Deseci gaijina i turista stoje s kamerama i cekaju pravi trenutak. Neke djevojke poziraju, a neke ne obracaju paznju i veselo cavrljaju s drustvom.




Cos-play-zoku (Costume Play Gang): umjetnost preoblacenja.




Bolnicarka iz crtica ? Amish princeza ? Vamp iz pothodnika metroa ?
Raspravu o stilskim formacijama prepustam zainteresiranima.



Ipak, svi su se htjeli slikati samo s Njom, Nevjestom. Stajala je i pozirala strpljivo i bez rijeci, suzdrzano ali ne i stidljivo. Nosila je tugu i ponos usamljene nevjeste za jedan dan, jednu nedjelju. Tko je ona da uziva svo divljenje slucajnih prolaznika ? Zna li ona tko je ona doista ?

Harajuku djevojke posvecene Sadistico Shyu

JOS MUKA PO JEZIKU

Ima jedna knjizica koja je meni kucanici neobicno olaksala zivot u Japanu.
Zove se ‘Japanese At a Glance’ i puna je korisnih rijeci, fraza i objasnjenja vezanih uz brojne svakodnevne situacije.
S tom knjizicom u cekeru ja sam obisla ducane i robne kuce, restorane i hotele, frizere i zubare. Uglavnom puna samopouzdanja, jer kako kaze:
‘Enjoy your vacation and travel with confidence. You have a friend by your side.’

Prilikom takvih nekih obilazaka ponekad bih se cak potrudila i nauciti kljucne fraze napamet. Kako uvijek iznova uspijem sebe uvjeriti da mi se nista strasno nece dogoditi ako i bubnem neku glupost - najgore sto se moze desiti jest da odem neobavljena posla - ja krenem u grad obavljati stvari i iskusavati sebe. A i Japance.

U kemijskoj cistionici, na primjer, sve je naizgled savrseno lako objasniti. Uvodni pozdrav i kratko objasnjenje problema. Ako je teta iskusna, a najcesce jest, prepoznat ce narav i kemijski sastav mrlje i bez puno diskusije preuzeti odjevni predmet na ciscenje. Ili ce brzo ocijeniti da su ove hlace za glacanje, ukoliko ja vec ne bih posegnula za svojom frazom iz cekera. U cistionicama na zidu obicno visi kalendar, te se i o datumu primitka moguce brzo dogovoriti. Sve lako i jednostavno...ukoliko teta ne pocne postavljati dodatna pitanja, ili nedajboze davati objasnjenja.
U tom grmu lezi zec - znate postaviti pitanje, ali nema garancije da cete razumjeti odgovor. Za takve situacije moja divna knjizica ne nudi instant-rjesenja.

Obican popravak zuba moguce je uspjesno obaviti uz pomoc fraza iz prirucnika. Ako mi bas ne treba novi zlatni zub ili, sta ja znam, most, bolje mi je od zubara zatraziti uobicajeni tretman i biti sretna ako sve zavrsi bezbolno, u doslovnom i prenesenom smislu.

Najlakse je komunicirati u neformalnim situacijama. Recimo, mamice u parku koje po prirodi posla tako cesto srecem. Njihova su pitanja toliko opcenita i predvidljiva da meni nakon nekoliko mjeseci vjezbe ne predstavlja nikakav problem na japanskom objasniti tko sam i sto radim ovdje, kako nam se svidja, sto volim jesti a sto ne, po cemu je poznata moja domovina... Plus varijacije na temu: ima li i Hrvatska cetiri godisnja doba, kakva je hrvatska kuhinja, i je li tocno da Europa nema granica i da se moze putovati bez putovnice ?...
Jest da smo mi zapadnjaci znatizeljni kad se radi o Japancima, ali nisu ni Japanci nista manje. Ili ste stvarno mislili da znaju sve o nama ?



Pisem ti pismo

Prije sest mjeseci nasa je Mala krenula u japanski vrtic.
Pronasli smo vrtic uz zdusnu pomoc i asistenciju jedne prijateljice Japanke koja govori engleski. Sluzila mi je kao tumac prilikom mog prvog posjeta vrticu, gdje su tete uzdisale pod rafalima mojih brojnih neuobicajenih pitanja, i pomogla mi na svaki moguci nacin.
Odahnuli smo kad je Mala polozila prijamni test (jest, dobro ste procitali).
Skolska godina pocela je u travnju, a s njom i moje najvece muke po jeziku.
Muke po pismu !
Iz vrtica, naime, gotovo svakodnevno dobivamo pisma, poruke, note vezane uz tekuce poslove i obveze roditelja i djece. Uprava vrtica obavjestava nas o svim malim i velikim dogadjajima, priredbama i izletima, o tome sto se radi i sto se namjerava raditi, i izvjestava naravno i o tome sto se vec radilo. Ponekad to bude samo jedno kratko pisamce, a nekad i cijeli svezanj. Skupljam ih i slazem u mapu, sad vec poprilicno odebljalu. Jos od fakulteta nisam imala tako obimnih skripti.
Moja je potajna sumnja da u upravi vrtica sjedi neka teta skribomanka s neodoljivom potrebom da dokumentira zivot u vrticu. Uz to, ona dijeli i mnostvo zadataka i uputa roditeljima, citaj: majkama, koje uglavnom i citaju ta pisma i brinu se za izvrsenje zadatka.
A ja sam svaki put na sto muka, jer - dabome - ne znam citati japanski. Svako pismo za mene nosi tajnu poruku koju tek treba desifrirati, bas kao sto je trebalo odgonetnuti i egipatske hijeroglife koji su istrazivacima dugo, dugo bili tu pod nosom, tako blizu a tako daleko. A ja bas i nisam neki Champollion, niti jezicni sampion. Ja trebam pomagace.
I kako ja onda provodim svoje veceri, umjesto da kao dokona kucanica zavaljena u naslonjacu pijuckam gin-tonic i listam Vanity Fair ?

Uwabaki


U posljednje vrijeme razmisljam o tome kako bi divno bilo imati nekog profesionalnog tumaca i prevoditelja. Konzekutivnog i simultanog, za sve situacije. Ili, jos bolje, kako bi vec bilo vrijeme da Japanci konacno izmisle neki dekoder za kanji znakove. Neki na laserskom ili scan-principu, onako, jednom prodjes citacem preko teksta i na LCD-displayu pojavi ti se prijevod na Romaji ili cak na engleski. Trebalo bi odmah patentirati takav izum !
Jer, tko ce drugi izmisliti nesto takvo, ako ne Japanci ?!

MUKE PO JEZIKU

Kad sam prije godinu i pol prvi put stigla u Japan, znala sam samo dvije japanske rijeci:
konnichiwa (dobar dan) i sayonara (dovidjenja).
Ubrzo po dolasku naucila sam jos jednu rijec koja se pokazala izuzetno korisnom: wakarimasen (ne razumijem).
To je neko vrijeme predstavljalo bazu za moje prve konverzacije s domacinima: ‘Konnichiwa ! What ?! Hmmm... Wakarimasen... Sayonara !’
Drugim rijecima, prije Japana nisam nikad doista bila ucila japanski.

U Japan sam u cekeru bila ponijela i brdo rjecnika, prirucnika i vodica o toj zemlji. Pripremajuci se za preseljenje, citala sam sve sto mi je doslo pod ruku, od turistickih brosura do romana o gejsama, japanskih basna i politicke filozofije. Mislila sam da je to najmanje sto mogu uciniti.
Za sustavno ucenje jezika tada nije bilo vremena. Zato sam kratko po dolasku upisala tecaj japanskog, i hrabro prionula na posao s ciljem da sto prije naucim sto vise.
Volim jezike. Volim ih uciti i koristiti. Tecno govorim tri strana jezika i donekle se sluzim cetvrtim.
Nazalost, u te se ne ubraja japanski.
Ovo je moja prica o ucenju japanskog. Kao i sve druge stvari, to ucenje ima svoj pocetak, ali zavrsetak mu se ne nazire, zapravo upitno je ima li ga uopce.

***

Japanski jezik ne slici nijednom drugom postojecem jeziku. Postoje neke teorije srodnosti s drugim azijskim jezicima, ali nijedna od njih nije znanstveno dokazana. Kao i japanski arhipelag, tako i japanski jezik stoji pomalo usamljen i morima odvojen od ostalih civilizacija.
Japanski jezik razlikuje 4 vrste pisma: hiragana, katakana, kanji i Romaji. Ovo potonje je nase latinicno pismo i ujedno jedino sto nama zapadnjacima bude poznato u cijeloj toj zbrci. Sva cetiri pisma koriste se, naime, uporedo u rijecima i recenicama. Hiragana i katakana izvorno su japansko pismo, a kanji predstavlja nimalo skromnu zbirku od nekoliko tisuca porijeklom kineskih karaktera. Sto ce reci, znakova direktno preuzetih iz kineskog jezika.
Japanski i kineski medjusobno nemaju nikakvih daljnjih slicnosti. Zapravo, slicni su otprilike koliko i, recimo, hrvatski i svahili. Isti znak u japanskom se izgovara i cita najcesce posve drukcije nego u kineskom.
Struktura kineskih karaktera varira od prilicno jednostavnih do vraski kompliciranih. Svaki znak ima vise varijanti izgovora i citanja. Zbog toga ucenje citanja i pisanja predstavlja ozbiljan zadatak cak i za Japance.

To je bio tezi dio. Ima i laksi.
Cini se, naime, da uopce nije tako tesko nauciti govoriti japanski.
Za pocetak, izgovor je gotovo smijesno jednostavan. Slusajte likove iz japanskih crtica. Za nekoliko dana i vase dijete moze nauciti govoriti japanski bez stranog akcenta. U japanskom jeziku akcent je, naime, prilicno prigusen. Vaznija je recenicna intonacija, visina tona i ritam.
Svatko tko je pokusavao oponasati izgovor npr. francuskog ili nizozemskog, sjetit ce se kakvim je mukama to po svoj prilici bilo popraceno. Eto, u japanskom toga nema.
Nadalje, japanska gramatika. Neocekivano je jednostavna i pravilna. Sav ‘balast’ iz drugih jezika ovdje je nepoznat: nema clanova. Nema jednine ni mnozine. Nema prvog, drugog ni treceg lica. Nema razlikovanja ‘muski rod - zenski rod’. Postoje samo 2 nepravilna glagola (sjecate li se njemackih i francuskih ?!). Glagolsko vrijeme postoji kao a) proslo i b) sva ostala (sadasnje, buduce, predbuduce itd. izrazava se istim oblicima).
Tko god je nekad davno ucio latinski consecutio temporum (slaganje vremena), zna kakvih je muka postedjen u japanskom - jezik je uglavnom lisen takvih kompliciranih gramatickih konstrukcija.
Unatoc svemu, ili mozda je bolje reci, upravo zbog odsutnosti navedenih gramatickih kategorija, vrlo je tesko prevoditi s japanskog, a doslovni prijevodi prakticki su nemoguci.

***

Rekoh, bila sam upisala tecaj japanskog, i cekajuci da tecaj pocne, zabavljala sam se pomalo kod kuce uceci tablice hiragane i katakane.
Vrlo su zabavne i jednostavne. Trebate samo nauciti 46 x 2 znakova, shvatiti cemu otprilike sluze, i nakon nekoliko dana znate se vec potpisati na japanskom ! Cool !
Fonetski sistem iz tablica moguce je recitirati ujutro prije dorucka, uglazbiti ga na neku svoju melodiju, ili naprosto nauciti napamet od pocetka do kraja i poceti citati sva ona silna slova na japanskim proizvodima (preskocite kanji ako se u nj ne razumijete):

Hiragana



Katakana


Odluka da naucim katakanu pokazala se vizionarskom. Moj prvi sat jezika na tecaju organiziranom u lokalnom Drustvu za razmjenu stranaca bio je nezaboravan. Cim sam usla, u ruke su mi tutnuli test, meni i jos nekolicini novopridoslica. Multiple choice pitanja postavljena na japanskom, gramatika plus fraze, a-be-ce-de, molimo upisite svoj odgovor. Pokusala sam objasniti da je moje znanje japanskog bolje nazvati totalnim neznanjem, ali nije vrijedilo: engleski nisu razumjeli bas dobro, a ja dakako nisam mogla ni zucnuti na japanskom. Uostalom, nije se ni cinilo da bi objasnjavanje imalo nekog smisla.
Uzela sam svoj prazan list i na njemu napisala svoje ime - na katakani. Sa mnom je sjedilo jos nekoliko zbunjenih lost in space likova.
Oni koji tog dana nisu pobjegli glavom bez obzira, vjerojatno su nesto i naucili japanski.

Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrija. (svevremenski ili gnomski aorist)

Nakon tog jezivog prvog dana, na tecaju je kasnije sve ipak islo dobro. Ucili smo u malim grupama i uvijek s dvoje predavaca; dok bi jedan tumacio, drugi bi kimanjem glave povladjivao ili se smjeskao, tako da je zajednicko ucenje uvijek izgledalo veselo i zabavno. U nevelikoj ucionici radile su uvijek cetiri grupe istovremeno: razina A, B, C i D. Svaka grupa je sricala iz svoje pocetnice, sto je neizbjezno rezultiralo nepodnosljivom kakofonijom zvukova i glasova. Tako, na primjer, dok smo mi pacici iz grupe A jos kvakali pocetnicku ljestvicu ‘ka - ki - ku - ke - ko, ga - gi - gu - ge - go’, dotle su oni napredniji iz D-grupe vec pricali viceve i grohotom se smijali. U takvim guzvama nerijetko su nastajale hilaricne situacije kad bi netko precuo objasnjenje nastavnika i bubnuo neku svoju rijec. Sjecate li se igre pokvarenog telefona ?
Djevojka upitana za svoje zanimanje odgovara: ‘shofu desu’ - misleci na ‘shufu’, kucanica. Predavac se polomio od smijeha, a i mi kad smo saznali da ‘shofu’ znaci - prostitutka...

‘Hungry ?’ - asks the host to her next foreign guest.
‘No thanks. On my way here I ate my grandma.’
With grandma being sobo and buckwheat noodles being soba.
(iz Japanese Made Funny by Tom Dillon)

Engleski si na tecaju mogao zaboraviti; iako su ga neki predavaci znali, vecinu polaznika cinili su Kinezi kojima objasnjenja tezih rijeci na engleskom ionako nisu znacila nista. Oko 13. lekcije nastavnici su se sjetili spomenuti da postoji i prateci engleski prirucnik uz nasu pocetnicu - vijest koja je obradovala najvise vasu Kucanicu, dotada uglavnom ocajnu zbog kopanja po svakojakim neprakticnim rjecnicima. Kad sam vec kod Kineza, pratiti tecaj s njima bio je, hm, mali hendikep. Kinezi, naime, odlicno znaju kineski. Sve kanji karaktere imaju u malom prstu, i kad nauce japanski izgovor rijeci, japanski jezik za njih vise nema tajni. Nastavnici su po ploci brzinom dostojnom domoroca crckali karaktere objasnjavajuci rijeci, Kinezi su sve kopirali bez greske, a vasa Kucanica i kolegica Amerikanka dizale su prst u zrak kad vise nije islo, i molile transkripciju najvaznijih rijeci na hiragani/katakani, i Chotto matte kudasai !
Pokazalo se da jedna nastavnica iz hobija uci kineski, i bio joj je pravi gust popricati s Kinezima off the record...




Nedavno sam pocela uciti i kanji (kineske karaktere). Pravi su izazov, zabavni u svoj svojoj kompliciranosti. Iako od njih imam i uzasnu glavobolju. Cim, naime, naucim pet ili sest znakova odjednom, zaboli me glava toliko da moram prestati. U mom mozgu probijaju se neke nove mozdane vijuge, u kojima nadam se ima mjesta za jos tih par tisuca znakova.
Prava sitnica, zar ne mislite ?...

U NOVOM RUHU...

Vasa Kucanica od danas (petka, trinaestog) u novom izdanju !
Nadam se da vam se svidja moje novo ruho ! Za pohvale i cestitke rado vas upucujem na adresu dragog kolege Sadistica, koji je svoju viziju i nadahnuce uspio pomiriti s mojim vlastitim idejama i pretocio ih u dizajn koji vidite. Iskreno hvala na sjajnom uratku, Sadistico Shy !
A za one koji se vec spremaju postaviti to pitanje: ne, ovo na slici nisam ja, ali ceker je, naravno, moj !!!

U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV DUH

Kao i svaka zemlja, i Japan ima svoje praznike. Svake godine u listopadu Japan obiljezava nesto sto bih u slobodnom prijevodu nazvala Dan tjelesne i zdravstvene kulture. Ove godine taj je dan padao na 9. listopada, no praznik se obiljezava vec tjednima prije i kulminira na taj dan.

Japanci pridaju veliku vaznost sportu, igrama i kretanju. Sportom se bave svi, od najmladjih u vrticima do penzionera. Kad popuste ljetne vrucine i djeca se vrate u vrtice i skolske klupe, pocinju pripreme za skolske sportske svecanosti na otvorenom. Za djecu to je zacijelo jedan od najvaznijih praznika u skolskoj godini: undo kai ili Dan sportskih igara.
Vrtici, osnovne i srednje skole organiziraju svoj Dan sporta. Djeca su uzbudjena i vesela, ucitelji zaposleni i nervozni, a roditelji koji obavezno budu pozvani da nazoce igrama osjecaju blagu tremu, jer ne samo da ce se natjecati njihova djeca, vec i oni sami moraju pokazati bar malo sportskog duha.
Undo kai ima znacenje i karakter Olimpijade: vazno je sudjelovati. Po mogucnosti doci u dobroj kondiciji. Navijati iz sveg glasa. I sve to snimiti na videu.

Pozivam vas na mali slide-show sa sportskih svecanosti u vrticu moje Male, odrzanih prije nekoliko tjedana...


1. Postrojavanje u zboru, pozdravni govori i uvodne ceremonije: u Japanu gotovo nijedna svecanost ne pocinje bez govorancije...




2. Igre za zagrijavanje...




3. Igra provlacenja kroz obruce...




4. Ubacivanje lopte u kos...




5. Potrci koliko te noge nose...




6. Meni su najsladji ovi malecki, stari svega 2 ili 3 godine:




7. Kao pilici !...




8. ...a kad od umora vise nije islo, dobro su dosla kolica...




9. Na redu su tate i mame: ova strana definitivno je izvukla deblji kraj...




10. Utrka roditelja: gambare !!!




11. Mame su zaplesale tradicionalni ples uz udarce bubnjeva...




12. ... i pobrale zasluzeni pljesak !




13. Dezurna snimateljska ekipa sve je vrijedno zabiljezila za vjecnost:





Dobro smo se zabavili i udarnicki izdrzali tih 3,5 sata inace besprijekorno organiziranog programa. Najmladji su na kraju vec padali s nogu od umora. No, izgleda da su se svi dobro rekreirali i proveselili.
Kapa dolje tetama iz vrtica, koje su odlicno vodile djecu i s osmijehom na licu neumorno pjevale i plesale svo vrijeme. Nakon neizbjeznih odzdravnih govora, ceremonija i zahvala pobrinule su se i da djeca dobiju svoje zasluzene slatkise.
Nasa Mala djelovala je pomalo zbunjeno u svoj toj guzvi, ali zapamtila je sve plesove i pjesme od tog dana. Svako popodne kod kuce imamo malu reprizu cijelog programa, i cini se kao da ovogodisnji undo kai nikad nije ni zavrsio.

OBITELJSKE STATISTIKE

Statistika, nasa dika - sto pozelis, to naslika.


Prema istrazivanju jedne japanske zenske organizacije, oko 40 posto oceva u toj zemlji smatra da ne provode dovoljno vremena sa svojom djecom.
Istrazivanje je provedeno 2005. godine na ukupno 6000 osoba u Japanu, Francuskoj, Juznoj Koreji, Svedskoj, Tajlandu i Sjedinjenim Drzavama.
Ocevi u Japanu radnim danom provedu prosjecno 3.1 sati sa svojom djecom.
Japanske majke bave se djecom u prosjeku 7.6 sati dnevno, sto ih stavlja na vrh liste u usporedbi s majkama iz ostalih 5 zemalja.
Razlika od 4.5 sati izmedju japanskih majki i oceva najveca je u usporedbi s ostalim zemljama.
Oko 45 posto oceva u Japanu izjavljuje da su u proslosti uzimali dopust na poslu u vrijeme rodjenja djeteta ili kako bi se brinuli za bolesno dijete. Samo 17.1 posto njih izbivalo je iz ureda duze od tjedan dana. Za usporedbu, u Svedskoj je dopust u iste svrhe zatrazilo 94.2 posto muskaraca, u Sjedinjenim Drzavama i Francuskoj vise od 40 posto.

Istrazivanje japanskog Ministarstva zdravstva, rada i socijalne skrbi pokazuje da je u fiskalnoj godini 2004. svega 0.5 posto muskaraca u privatnom sektoru iskoristilo pravo porodiljnog dopusta za oceve. Istrazivanje otkriva i da mnogi ocevi nisu upoznati s cinjenicom da imaju pravo na taj dopust.

U istrazivanju jednog privatnog japanskog centra za socioekonomski razvoj provedenog u ozujku i travnju ove godine, 80 posto novozaposlenika (mladih s tek zavrsenom skolom ili fakultetom i u potrazi za prvim radnim mjestom) izjavilo je da bi bili spremni otkazati dogovoreni ljubavni sastanak ukoliko bi trebalo raditi prekovremeno. Sudeci po anketi, posao je vazniji od ljubavi za 85 posto djevojaka i 77.2 posto mladica.
Upitani sto misle o prekovremenom radu opcenito, vise od 90 posto izjavljuje da nema nista protiv duzeg ostajanja na poslu. 60.9 posto upitanih spremno je raditi prekovremeno ako su za to i placeni, 31.3 posto radilo bi i bez place, dok 7.7 posto upitanih ne zeli raditi prekovremeno bez obzira na placu.

Vladino istrazivanje provedeno u lipnju 2005. godine pokazuje da 28 posto neozenjenih muskaraca ocekuje od buducih supruga da zadrze radno mjesto i nakon rodjenja djeteta. To je 9 posto vise nego u prethodnom istrazivanju. Samo 13 posto muskaraca zeljelo bi da im supruge nakon udaje budu kucanice i brinu se o djeci.
Tradicionalnu ideju kucanstva - muz koji radi izvan kuce i zena domacica koja brine o djeci - podrzava 36 posto muskaraca, odnosno 29 posto zena. Taj je postotak najnizi otkako se takva istrazivanja u Japanu provode.

Stopa nataliteta u Japanu pala je u 2005. godini na historijski nisku razinu od 1.25...

STAND-BY MAMA

(Svaka slicnost sa stvarnim osobama je namjerna.)

JAPANSKA KUCANICA

Ona ustaje prva i zuri u kuhinju pripremiti dorucak annex rucak.
Djeca ce u skolu ili vrtic ponijeti bento uzinu koju je Ona pripremila s toliko ljubavi i maste:




Ukoliko vec nije izjurio iz kuce hvatajuci rani vlak za Megalopolis, i On ce ponijeti nesto za rucak koji komotno moze pojesti za radnim stolom (pitanje ustede vremena). U suprotnom, rucat ce s kolegama u obliznjem restoranu, sto nije losa opcija jer doprinosi dobrim odnosima s nadredjenima u firmi.
Ni danas nece moci izbjeci dosadne guzve u vlaku. Ponekad tako zavidi Njoj, kucanici, koja se ne mora guzvati u spici po sat i pol svaki dan ! Cijeli je dan kod kuce !





Samo kratko nakon Njega, Ona s djecom izlazi iz kuce i vodi ih u skolu. Kao dobrovoljni clan skolske roditeljske patrole, Ona dvaput tjedno prije i poslije skole docekuje djecu iz kvarta na dogovorenom punktu u susjedstvu. Kad se uvjeri da su sva djeca sigurno dosla do skole, ili bar do sljedeceg punkta, njezin je patrolni zadatak za to jutro obavljen.
U ‘obicne’ dane Ona samo dosece s djecom do skole. Nije obavezno, ali preporuca se da djeca u skolu dolaze s majkama ili barem u grupi. To su zamolili i na zadnjem hitnom roditeljskom sastanku.
Dan je topao i suncan. Po povratku kuci Ona iz spavace sobe zurno iznosi futone na sunce. Uskoro je balkon nacickan sarenim tkaninama i plahtama.
Sjeda za kuhinjski stol da bi malo predahnula uz salicu zelenog caja...



Fumiko sjedi za niskim stolicem u dnevnom boravku i uziva u prvoj jutarnjoj kavi. Svi su otisli. Pred njom je nekoliko sati mira i tisine.
Fumiko nije tipicna japanska kucanica: odlicno govori engleski (zivjela je 5 godina u Americi), ima visak kila i kadra je pokazati prave osjecaje, iako za to treba znati pogoditi pravi trenutak.
Fumiko ima srce od zlata. Ona je brizna majka i uzorna supruga. Fumiko-san je dobra susjeda i rado pomaze u nevolji. Uvijek je nasmijesena i ljubazna.
Fumiko je vrlo zaposlena. Javlja se na dobrovoljne i “dobrovoljne” akcije i tesko moze reci ‘ne’. Aktivna je u skolskoj patroli i PTA-grupi. Pomaze organizirati skolske priredbe, sportske susrete i bazare. Glasno navija s tribina na djecjim utakmicama. Bavi se dobrovoljnim radom u lokalnoj neprofitabilnoj udruzi. Dok su djeca u skoli, brine za njihov Tamagotchi (hrana, njega, paznja).
Fumiko je cijeli dan online i stand-by.
Danas bi trebalo osmisliti kcerkin make-up za skorasnje baletno natjecanje i bento rucak za sina na sportskim susretima ovog vikenda...

Nakon sto je obavila uobicajene kucanske poslove, otisla u kupovinu i platila racune u banci, a usput skoknula i na radni rucak s lokalnom ikebana-grupom ciji je povremeni clan, Ona popodne odlazi po djecu u skolu i priprema im brzi zalogaj izmedju dva obroka. Nema vremena za gubljenje, jer kratko nakon toga Ona s djecom krece u ‘juku’, iliti skolu za utvrdjivanje znanja. U takvoj skoli dodatno se vjezba pisanje, citanje, racunanje ili engleski jezik. ‘Juku’ niposto nije skola za lose ili lijene ucenike, naprotiv. Njezin sin i kcerka odlicni su i marljivi ucenici i pohadjaju ‘juku’ da bi se kasnije lakse upisali u prestiznu srednju skolu i na fakultet.
Cekajuci djecu da se vrate s bifla, Ona pomalo svrlja po obliznjoj trgovini da bi prekratila vrijeme i usput cavrlja na mobitel s prijateljicama. Kad se vrati kuci da bi pristavila rizu za veceru, vec je kasno. Ona zuri s kuhanjem i usput nadzire djecje zadace, kupa mladju djecu i sprema ih na spavanje, pere posudje (rucno, jer zivi u malom stanu u koji ne bi znala kamo vise smjestiti stroj za pranje posudja, susilicu rublja i slicne pokazatelje luksuznog nacina zivota).



Fumiko se s djecom iz grada vratila umorna. Njezini, doduse, jos ne idu u ‘juku’, tek im je 7 i 9 godina, ali Fumiko kao brizna majka misli na njihovu buducnost, vodi kcer na balet, djecaka na tenis, salje ih na satove klavira i engleski kod privatnog ucitelja. Nije nista neobicno kad djeca, a time i ona, imaju obaveze svih 7 dana u tjednu. Njihov otac, dakako, naporno radi da im osigura sve te sadrzaje. Ove je godine po nalogu firme 4 mjeseca radio u inozemnoj filijali (Cile), trenutno je u maticnoj firmi u Tokyju i tek ga povremeno posalju na sluzbeni put na Filipine, sto je blize i djeca su malo mirnija, narocito mladji kojem nedostaje tata i cesto je prkosan.
Pomislivsi na oca obitelji, Fumiko se lice malo smrklo. Kasno je i jos ga nema kuci s posla...



Kad se u Japanu muz s posla vrati rano, to bi u pravilu trebao biti los znak: ili je bolestan, ili je dobio otkaz.
Tocno vrijeme: 22.45. Ona se ne brine previse sto Njega jos nema, to znaci da je sve u redu i vjerojatno je ostao u uredu dokasna, ili izvodi vazne poslovne suradnike na veceru. Nekoliko puta mu se dogodilo da je zakasnio na zadnji (ponocni) vlak. Ostao je prespavati u uredu, sto uostalom nije bilo tako strasno jer mu je nekoliko kolega pravilo drustvo, radeci dokasna. To je daleko jeftinije i prakticnije od nocenja u regularnom hotelu, ili kapsuli.

Uspjelo joj je uspavati djecu, prethodno ih umirivsi obecanjem da ce tatu vidjeti iduceg jutra za doruckom. Jos samo da izglaca sinu uniformu za skolu i baci zadnji pogled na kasni TV-sou s junacima iz svoje omiljene J-POP grupe, i leci ce na svoj prozraceni futon i Ona, iscrpljena junakinja dana.







U kuci je tiho, Fumiko se s nekim zenskim casopisom povukla u svoj omiljeni kut. Njega jos nema, no odlucila je ne brinuti vise o tome. Cemu sve to ? Ionako ne moze vise nista promijeniti. Sutra ce se vidjeti s prijateljicama.
Na televiziji uskoro pocinje njena omiljena korejska drama. U glavnoj je ulozi njen najdrazi glumac, mladjahni i romanticni Kim, osvajac zenskih srca, drag i pazljiv. Njegovu je sliku zalijepila na kredenac u kuhinji. Iducih sat vremena uzivat ce u nekom drugom svijetu koji je samo njen. Njezin ce osmijeh biti pravi.