NEDJELJNE NEVJESTE

Jesen stize, dunjo moja, a s njom i doba vjencanja.

Volim ovakvu toplu i lijepu jesen, sa svjezim jutrima i suncanim popodnevima, kad je ljetna zega vec daleko iza nas, ali sunce nam je jos uvijek svakodnevni gost.
Lijepa je jesen u Japanu, meni evo vec drugu godinu zaredom.
Lijepa je bila jesen i one godine mog vjencanja. A i inace volim vjencanja. Mozda me bas zato jedne nedavne suncane nedjelje put nanio u tokijski hram Meiji, omiljeno mjesto za vjencanja u shinto stilu.



Torii (jedna od ulaznih vrata Meiji hrama)


Hram Meiji u zapadnom dijelu Tokyja, zajedno s pripadajucim parkom, jedan je od najljepsih shinto hramova u glavnom gradu, ako ne i u cijelom Japanu. Posvecen je cuvenom caru Meijiu (1852-1912) i njegovoj zeni, carici Shoken. Upravo je car Meiji odigrao glavnu ulogu u nevjerojatnoj i munjevitoj preobrazbi Japana iz dotad izolirane otocne drzave u modernu naciju i svjetsku silu. Razdoblje njegove vladavine zbog toga se naziva i Meiji restauracija.
Hram je izgradjen 1920. g., ali je unisten u zracnom napadu 1945. g. Kao i mnogo toga u ratom porusenom Japanu, hram je u minucioznoj rekonstrukciji dovrsen 1958. g. Zanimljivo je da su car i carica zapravo pokopani na sasvim drugom mjestu, u blizini Kyota. Tokijski hram Meiji sluzi kao mjesto za molitvu i svetiste u pocast carskom paru.

Hram je stjeciste kako brojnih japanskih posjetitelja i turista, tako i gomile gaijina. U dvoristima i prilazima hramu mogu se cuti svi svjetski jezici. Neki magicni magnet privlaci strance na ovo mjesto.



Unutrasnjost Meiji kompleksa


Nedjelja je dan za vjencanja u hramu Meiji. Prolaze parovi u tradicionalnoj japanskoj nosnji. Na celu povorke je shinto svecenik u bijelom. Slijede djeveruse, kumovi, svjedoci... u japanskoj verziji:







Svatovi na japanski nacin: nekolicina pozvanih i gomila nepozvanih (turisti, putnici namjernici, gaijini, uz neprestano skljocanje fotoaparata).
Sama ceremonija vjencanja bit ce neobicno kratka, oko 20 minuta. Religioznom dijelu shinto vjencanja prisustvuju samo mladenci, njihova najbliza obitelj i kumovi. Par ce razmijeniti bracne zavjete, salice sakea i prstenje.




Just married ! Osobno, ovo mi je najbolji dio. Ono glavno tek je proslo i svi su jos pod dojmom, mladenci vise nisu u nervoznom grcu pa se vec i osmjehuju, a gosti su jos trijezni i odijela im lijepo stoje, sto je vrlo vazno jer sad odmah je na redu ... slikanje !





Slikanje backstage. Gospodin zdesna samo pravi potrebnu sjenu.





Kobayashi-san, moze malo ulijevo?... Popravite rub kimona Masako-san... Samo jos koju sekundu, molim !...


Tko se za danas nagledao tudjih vjencanja, u Meiji hramu ima priliku posvetiti se uzvisenim stvarima i u jednom kutku svetista za 500 yena (25 kuna) kupiti zavjetnu plocicu. Na plocicu (ema) mozete upisati svoju osobnu molitvu ili zahvalu. Nesto kao, recimo, u kapelici zagrebackih Kamenitih vrata.








Ove bacvice sakea postavljene su na prilazima Meiji hramu. Nisam provjeravala njihov sadrzaj, niti ima li ga uopce, ali meni su bile simbolicne - lako je zamisliti da ce nakon zavrsenih ceremonija po dobrom japanskom obicaju svadbeni sake poteci potocima...
A ukoliko nekoga zanima koliko sve to kosta, evo sluzbenih podataka: 2002. godine prosjecni je japanski par na vjencanje potrosio 2.59 milijuna yena (127.200 kuna). Neki parovi zele i dodatno ‘vjencanje u bijelom’ na zapadnjacki nacin, tako da brojka moze biti i znatno visa. Kad je bal, nek' je bal.



Nevjeste iz susjedstva: Harajuku djevojke

Samo sto sam izasla iz hrama Meiji, naisla sam na prizore sasvim druge vrste: mostic Jingu-bashi koji vodi od hrama do stanice Harajuku, i na njemu veselo drustvo djevojaka cije su slike obisle svijet.
Ne mozete proci pored njih a da ih ne zapazite. Vlada ugodna guzva bez naguravanja. Deseci gaijina i turista stoje s kamerama i cekaju pravi trenutak. Neke djevojke poziraju, a neke ne obracaju paznju i veselo cavrljaju s drustvom.




Cos-play-zoku (Costume Play Gang): umjetnost preoblacenja.




Bolnicarka iz crtica ? Amish princeza ? Vamp iz pothodnika metroa ?
Raspravu o stilskim formacijama prepustam zainteresiranima.



Ipak, svi su se htjeli slikati samo s Njom, Nevjestom. Stajala je i pozirala strpljivo i bez rijeci, suzdrzano ali ne i stidljivo. Nosila je tugu i ponos usamljene nevjeste za jedan dan, jednu nedjelju. Tko je ona da uziva svo divljenje slucajnih prolaznika ? Zna li ona tko je ona doista ?