Zrmanja je bila hladna.
Dan je pržio 40.
Vjetar je puhao na mahove,
snažno.
Sve je treperilo,
šumjelo,
ljeskalo se.
Misu smo imali na otvorenom,
među vrbama,
ispod jablanova,
uz rijeku.
Svećenik je došao iz Gospića,
prije je radio na baušteli,
uz večeru je pivo otvarao nožem.
Noći su bile grozne,
sparina u šatoru,
okrene se jedan,
okrećemo se svi,
Maloj sve nepoznato,
sumnjivo,
nema uhodane rutine.
Ipak,
imam najviše fotografija nje kako spava,
jedino sam tad imala vremena uzeti mobitel.
Velika je sa grupom djece svih dobi
trčkarala bosa po kamenju,
kroz plićake,
dubanjke,
hvatala punoglavce,
"surfala" brzacima.
Pamtit će ova tri dana ko deset dana.
Bilo je naporno,
odvikla sam se od grupa ljudi,
od dijeljenja svojih jutara i svojih večeri s drugima,
manjak komfora,
"tuširanje" u rijeci,
pranje suđa u rijeci,
pranje zuba u rijeci
divlji kamp,
u divljem kraju.
Srpskom kraju.
A mi pjevamo Kraljice Hrvata na kraju mise.
Hrvati na hrvatskom tlu,
ali u srpskom đepu,
smijemo li tamo biti što jesmo?
Sve je mirno,
ali neke misli prelete,
neke teme se same nametnu.
Prije spajanja sa Krupom,
Zrmanja je "mala",
divlja,
zelena,
blistava,
rajska.
Plava vretenca lete po svuda,
žabe krastače noću istražuju šatore,
zmije se sunčaju na granama iznad vode,
pauci veliki i dlakavi,
(jedan je odlučio putovati,
sinoć sam ga iz kofera izbacila na terasu),
lastavice oblijeću,
hrane ptiće u vrbama ponad naših glava,
a komaraca skoro ništa,
pojedu ih žabe,
vilin konjici,
i ptice,
a voda je hladna i prebrza za njihovo gnježđenje.
Lubenica se hladila u rijeci,
gajbe velebitskog su se hladile u rijeci,
ja sam se hladila u rijeci.
Bilo je naporno,
al pamtit ću samo ljepotu,
život,
i zelenilo.
Sutra na posao.


Ponašanje muškarca prema ženi,
je indikator koliko žena poštuje samu sebe.
Da,
mislim da je to to,
ne treba dodatnih objašnjenja,
mislim da je sve jasno.
A sad se idemo baviti francuskim curama. :)



Gledali film sinoć,
do ponoći.
Što mi je to trebalo u životu!?
Ko da sam se napila i došla doma u 5.
Ne znam za sebe,
a djeca su budna od 7,
naravno.
Zašto bi spavala.
Tko je vidio spavati!?
Dosadno.
Uglavnom,
danas ću trunuti,
jer za sve ostalo nisam sposobna.
A čak nismo pogledali film do kraja,
ostalo nam još pola sata,
to ćemo danas po danu ubaciti.
Paris, Teksas
Sviđaju mi se spori filmovi.
A ovaj je jako spor.
Sve mi je u životu
natrpano,
ubrzano,
um stalno vrti sto stvari,
treba umijeće za stat,
vidjet,
čut,
osjetit,
promisliti.
Jos uvijek najbolji godišnji ikad.
Malo me plaši Zrmanja,
jer to znači da moram obavljati sve što i inače
samo u kompliciranijim uvjetima,
no bumo vidli.
Došla starijoj prijateljica,
pospremila je sobu,
i stan,
i ko na iglama od 7 čeka 9.
Tata ove druge javlja da je njegiva isto od 7 budna
i čeka pred zgradom da moja dođe po nju.
Ah ta blažena ljeta prvog velikog prijateljstva.
Jučer išla s mužem u Decatlon,
pripreme za Zrmanju,
mlađa u vrtiću,
starija kod prijateljice
(ove iste koja je danas kod nas),
sami.
Držimo se za rukice.
"Mi smo sami,
ko nekad!"
kažem u nevjerici.
A on na to počne
"Mama mama mama,
čuj ovu pjesmicu!"
Svaki naš razgovor,
komentar,
sadrži riječ,
stih,
citat,
bilo iz crtića,
bilo iz dječjih pjesmica.
Kupila sam si lovački šešir,
i u miru pregledala sve šta ima na odjelu za lov.
Kupila štrik za izvlačenje divljači.
Evo, sad sam i baka,
nunam beba lutku,
dok "mame" odmaraju.
Noćas me probudio potres,
neugodno.
Al neka,
bolje da pomalo često trese,
nego jednom jako.
Grah s kobasom na Hunjki,
mlinci,
zelje na salatu,
Tomislav,
dobro je.
A onda sunčanje,
u hladu ugodnih 24,
cure slikaju vodenim bojama,
pridružuje im se curica susjedne obitelji s livade,
njena mama brine,
jer vidi da je papir kvalitetan,
"ma pustite,
bolje da se koristi neko da stoji"
kaže ona
"ne treba biserje pred..."
ne dovrši,
a ja progutam kometar,
niti jedan biser pred djecom nije uzalud bačen,
potrošile su cijeli blok,
ofarbale i sebe i odjeću i klupu,
jer umjetnost ne vidi granice,
nema ograda,
i voli svakoga.

Bili smo na misi.
Na lijevom oltaru.
Ulazi još jedna mama sa curicom ko moja mala.
"Evo, tu se možeš igrati s curicom,
hoćemo joj dati keksiće?"
kaže ona.
Pogleda me,
ja kimnem s osmjehom.
Ubrzo je moja mala grabila keksiće iz njihove kutijice.
Punom šakom.
Curke su se zabavljale.
Njezina je htjela počupati cvjetiće hortenzije,
pa je mama digla cijelu teglicu na oltar.
Ja sam izvadila autić iz torbice i dala njenoj maloj.
U nekom trenutku njena mala je otišla van,
pa je i mama za njom,
ruksak,
keksiće,
bočicu,
sve je ostavila unutra,
vratile su se tek pred kraj mise.
Žena je bila prelijepa,
s tetovažom zmaja na leđima.
Već od prvog trena pomislila sam,
s ovom ženom mogla bih biti najbolja prijateljica.
Prije kraja mise opet su izašle.
Ja sam vratila hortenziju na mjesto,
pokupila drvene šapiče
što je njena mala ostavila.
Bile smo dvije žene,
koje većinu mise nisu čule,
pojeći i hraneći djecu,
trčkarajući za njima,
i spašvajući crkveni inventar.
Dvije žene u nijemoj suradnji,
sporazum kojem ne trebaju riječi,
jer,
... jer mame znaju zašto.
Muž uređuje terasu,
već je ubio mahovinu,
meo,
usisao
(imamo zeleni tepih),
pa minivošem oprao,
pa se onda sjetio da će vanjski zid objeliti,
pa ga treba prije oprati,
pa je oprao zid minivošem
i zasrao tepih,
pa je opet pomeo,
a onda išao krpat neke rupe na zidu,
pa špahtlom otkidao sve labavo,
pa opet zasro tepih...
I tako to ide u krug,
on uređuje terasu.
Ja sam svoje već odavno obavila,
posadila cvijeće,
i njega zalijevam.
Već je ljeto,
a on cijelo proljeće uređuje terasu.
Pijemo ujutro kavu na terasi,
samo razmaknem alate,
pur pjene,
aklilne kitove,
mašinerije,
crijeva razno razna,
i guštam,
jer ...
mame znaju zašto.
U kasnu jesen,
možda tamo tik pred zimu,
bude jedan dan,
jedno jutro
ili kasna veče,
možda zadnja u godini,
kad će terasa biti zaista sređena,
i ja ću ju obuhvatiti pogledom,
zahvalna,
na bučnom,
neurednom,
divljem
ljetu iza nas.
Piškim dok mala plače na podu kupaonice,
jer eto mama ju je spustila jer mora piškit.
Užas, kak je taj život nepravedan,
i te mame su grozne,
spuste te i onda odu piškit!!
Drugi put,
opet piškim,
uz otvorena vrata
jer...
svaka mama zna zašto.
Upada mala Gologuza,
gega se preko praga,
ozbiljno nosi maramicu,
baci ju u smeće
i ode.
Sjedim s njom za stolom,
jedemo paštetu i jogurt,
sama sama,
frkne sa žlice jogurt
u visokoj uskoj paraboli
ravno na moje koljeno.
Umrem od smijeha,
a onda poližem vlastito koljeno
jer...
mame znaju zašto.
Pogled mi padne na policu s knjigama.
Što radi na vrhu plastična posudica za hranu?
Ah, da, igrale smo izvlačenja papirića na kojima piše što trebamo crtati.
A onda ih je mlađa htjela pojesti,
a onda sam srarijoj rekla da makne kutiju visoko.
Svakako višlje od ovog ne ide.
Tko zna kad ću se sjetiti skinuti ju.
Tv nam je ukrašen plavim dijamantima,
naljepnice.
Muž navečer puši cigarilose,
večeras sam mu ukrala dim.
Ispuhivao je cure električnim puhačem za lišće iz Lidla,
cerekale su se.
Mlađa se vješala za šipku iznad ljuljačke,
ko majmunče.
"Oš!"
To znači još.
Pokupim dijete u vrtiću.
Odemo u Deichmana kupiti roze sandale
za ljeto,
za princezu,
za luftanje malih stopalica.
Sjednem na klupu poslije,
mala se neš igra,
u jednom trenutku stavi neš u usta,
ja joj to odmah uzmem,
ona se demonstrativno baci na pločnik,
niš,
uzmem ju pod mišku
i idemo u auto.
Usput stanemo i u Poljoapoteku,
kupim kolut soli za divljač.
Parkiram u dvorište.
Nema ruksaka,
nema kutije sa sandalama.
Ostale na klupi pred dućanima.
Izručim dijete ocu u ruke,
i sjedam opet za volan.
Prošlo je dobrih dvadeset minuta,
sve me uredno čeka di sam ostavila.
Priznam,
malo mi sad već Manduša ide na živce,
ta se onesvijesti svaki čas,
i nakon svega kako još uvijek može biti tako lako vjerna!
Pa ne možete stalno netko spašavati!
To je moglo proć na početku,
mlada i neiskusna,
al nakon pol knjige
pa ženo Božja dovedi se u red!
A svi znamo da će na kraju dobiti Divljana.
Nije u redu.
Pa treba ga zaslužiti!
Što znate o tradicionalnom japanskom uvezivanju knjiga?
Znate li šo je bušido?
I što mislite imali u zapadnoj kulturi pandan "pokornosti sinova" ?
"Mračne kule strše u tamu, rasvijetljeni prozori pričaju dolini i bregovlju općine Turopolje da u gradu Lukavcu, u tvrđavi Turopolja, poživinčena bogata zvijer vješa čovječanski stid. "
Pet curica na Brdu,
jedna drugoj do ušiju,
cika i vika,
najmlađa puže,
najstarije beru paprat,
uređuju škuljicu u gustišu,
narežem im kobase i kruha,
voda u ćupić,
pa imaju piknik,
ostale upadaju i ispadaju,
kako koja oće bit velika pa se ipak sjeti mame.
Zeleno,
bez komaraca,
čudna godina.
Nego kak vi stojite s odnosom s Bogom?
Razgovarate li se?
I kojim Bogom?
"Kaptol nema prava pod mojim krovom tražiti ni đavla. U Turopolju odlučuju naši sudovi. ... Držim u svojoj kući koga ja hoću. A što se tiče Boga u čije ime tražite nešto od mene, nemajte brige. Svemogući Bog i ja porazgovorit ćemo se o našoj stvari bez poslanika."
Ležim na podu,
na trbuhu,
leđa mi gola,
cure flomasterima šaraju po meni.
Tako to rade iskusne mame kad trebaju pet minuta odmora.
Poslije pod tušem čudim se zelenoj vodi!
Puštam crtić Sing,
i onda sve tri plešemo,
najbolji godišnji ikad.
Gonić robova je posustao,
više me ne natjerava pakirati kofere pet puta mjesečno,
lutati svijetom,
sad dušu odmaram uz svoju djecu.
Gologuza je danas prvi put piškila u tutu.
Spomenula ju 23,
pa sam ju izvukla iz skladišta,
oprala,
i već kroz igru započelo piškenje u tutu.
A Zagorka je famozna!!!
Eto letim kroz knjigu,
kakav Gospodar prstenova,
kakvi Stephan King,
trileri i krimići,
je li ima snimljena serija po Kći Lotršćaka?
Da se toga uhvatio Peter Jackson!
Treba mu prišapnut!
Ja kupila još komad Brda.
Popila kavu s prodavateljem.
I bila na groblju.
8 godišnjica sestrine smrti.
I nazvala mamu da joj sve kažem.
Ovo će biti Princezin tjedan.
A zbog njih svi trebamo biti najbolje verzije sebe samih.
Vanzemaljac priča što bi drugačije radio da ponovno živi.
Ja kažem ništa drugačije,
ne zato što si opraštam,
iako i to činim,
nego zato što sam imajući pamet koju sam imala
radila najbolje što sam znala,
i kad bih opet živjela imala bih istu pamet,
sumnjam da bi mi netko dao današnju,
a kad bi i dao,
pa zar bih se odrekla svojih princeza
samo zato da izbjegnem bol partnerskog odnosa
koji je bio za k...
, dok ga nismo iz nule postavili na stabilne
i kvalitene noge?
Vjere mi ne bih,
za jedan osmjeh Vesele,
za jedno " mama " Šarene,
sve bih opet prošla,
jer domino efekt ne biramo,
i mala promjena možda bi me lišila
najveće sreće u životu.
Stoga,
Princezin tjedan,
ili dva,
mir i sloga!!
"Svi ljudi kršteni i čestiti,
svih staleža i zanata!
Po staroj navadi i
starim pravicama našim,
zapovijeda se na slavnom kraljevskom Blogu za dvije sedmice dana Božji mir!
Umuknite, opaki jezici, zaustavite mržnju, odgodite osvetu!
Tko opsuje, okleveće, napadne, rani ili ubije bližnjega,
odsjeći će mu se jezik, ruka i glava
- po starim zakonima i pravicama našim!"
Vadim čisto suđe iz suđerice.
Mala Prdiguza "pomaže".
Onda slažem prljavo unutra.
Nema košare za beštek.
Odem u dječju sobu po nju.
(jer di bi bila, to je sasvim logično)
Stavljam prljave vilice unutra,
Prdiguza ih vadi i stavlja u usta.
...
Kažem Šarenoj da pripazi na Prdiguzu dok se otuširam.
Uskoro kvaka ide gore dolje,
a onda se vrata otvore,
Prdiguza se dočeka na rukama,
gole riti,
svoju čistu pelenu
(stavljenu netom prije),
držu u rukama,
prvo ju želi baciti u smeće
- Ne u smeće,
to je čisto,
vičem ispod tuša.
Onda ju ubaci u kantu za prljavi veš i ode.
Dok sam izašla
popiškila se po kauču.
Hodam bosa dječjom sobom,
odljepljujem sa stopala umjetne roze ljepljive nokte.
Sjedim na terasi,
u lijevoj ruci držim komad lubenice,
Mala se počne penjati do mene,
držeći komad u desnoj ruci,
desnom joj pomažem prebaciti rit na klupu,
dok mi ona svoj komad utiskuje u bedra
a sok mi se cijedi niz nogu.
Muž prolazi kraj mene u crnim čarapama,
nešto mi privuče pozornost,
ima zaljepljeno rozo srce naljepnicu na peti,
ništa mu ne govorim,
samo se osmjehnem.
Sjedim na podu kraj Male,
oko nas rasute kockice,
ona mi se primi za uho,
čvrsto,
dok prolazi kraj mene,
kako ne bi izgubila ravnotežu
među kockicama.
Pogledam muža,
među dlakama brade,
i borama smijalicama oko očiju,
ljeskaju se šljokice.
Sada Mala gleda Vu vu-ove,
101 Dalmatiner,
sjedi kraj mene,
drži me svojim malim prstićima za nogu,
i komentira što se događa.
"Ato!"
"Pas!"
"To pas."
Ozbiljno udubljena.
Dan se bliži kraju,
skupljam bisere,
jer pamćenje je varljivo,
a vrijeme neumoljivo.
Počeo GO,
stari,
tek sad,
jer za vikend je bila ludnica,
peci tortu,
kiti dvorište,
dolazi pet curica,
što može krenuti po zlu,
pa to je samo 6 curica,
aha,
skirvača po šupi,
alat opasan,
one ko majmuni preko svega,
pa na trešnju,
reko ak ih vratim roditeljima polomljene,
jao meni,
pa na igralište,
zakapale se u pijesak,
pa ih ispuhivala,
plesanje pod pinjatom,
navodno je chicken song trenutno IN,
dok Mala Vesela u peleni bosa trčkara naokolo...
Sutradan poslala fotke mamama,
prenose one da su cure rekla
da je to bio najbolji rođendan ikad!
A i Velika Šarena je zadovoljna!
Je li moguće!
Moje visoko osijetljivo,
dramatično,
zahtjevno dijete
je zadovoljno!
Već dva dana čistimo puknute balone,
svjetlucave trakice,
slamke,
ukrase.
Kornjača je preživajela maženje,
mačka kićenje i nošenje rođendanske kapice,
a mama i tata su legli ko pregaženi,
zahvalni što su rođendani samo jednom godišnje.
Počeo GO,
kad ću vjerojatno imati još manje vremena za pisanje,
al bar će teme biti veselije.
Velika je s tatom i prijateljima na bazenima,
Mala spava,
poslije idemo na upis u treći vrtić u 7 mjeseci,
onaj koji mi je najbliži poslu,
da ju konačno i ja mogu pokupiti iz vrtića.
Moram i u Banića,
za nećaka pronaći
sivu pregaču,
smeđe rukavice,
i sprejeve sivih i plavih nijansi,
jer radi kostim,
dobila sam i slike lika iz video igrice koji želi biti,
reko ako negdje ima to što traži,
onda je to kod Banića.
I moram nazvati susjeda s Brda,
da kupim još jednu česticu
i zaokružimo zemljište,
već smo sve dogovorili,
400 eura za 370 kvadrata,
papiri nesređeni,
al bar čestica postoji,
a drugi traži 2000 eura za 350 kvadrata,
pri čemu čestica ne postoji u zemljišnim knjigama,
a u katastru mu je upisana mama ili baka,
razumijem da mu se teško odreć djedovine,
al nije građevinsko,
papiri nisu čisti,
veći dio je skoro okomita nizbrdica,
a reko malo si zabrijao,
nisam mu to rekla,
al nisam ni pristala,
niti ću ga tak skoro opet zvati.
Tak da GO s radnom tematikom,
ali dokle god je to moja privatna radna tematika,
nije problem.
A bit će i lješkarenja,
i pijenja kave na terasi,
(samo mi nije jasno zašto ta djeca ne spavaju,
bude se u 6 i 30,
tak da niš od dugog spavanja,
a niti pijenja kave u miru,
al bar se ne mora trčati na posao),
bit će Brda,
i sladoleda,
lubenice,
i Zrmanje,
mozda i Bohinja,
a možda su u šumi.

Zvoni mobitel,
kolega lovac:
- Dobar dan kolegice,
jučer sam te vidio iz auta,
imala si izraz lica kao da ćeš ubiti nekoga.
- Provela sam dva i pol sata u sudnici,
prepucavanje dvaju odvjetnika,
i iskaze dvaju roditelja,
koji se ne mogu dogovoriti
oko dvije godine starog djeteta.
A prijepodne sam bila u Remetincu.
Dan prije u Nazorovoj, stručni tim,
došla natrag u ured debelo nakon radnog vremena,
a doma još i kasnije.
- Uf, nadam se da će ti danas biti ljepši izraz lica
dok buš išla doma.
- Teško,
zadnja dva dan prije starog godišnjeg,
pokušavam utrpati sto radnih sati
u 16 radnih sati,
zato da sve repove svežem.
Nemoguće,
dakako.
Ali možda sutra bude,
ne ovo gore navedeno,
nego će možda moj izraz lica biti ljepši.
Upravo sam se vratila sa stručnog tima
u Centru za odgoj i obrazovanje,
luftam mozak,
prije nego se osposobim za pisanje rješenja
koje mora biti,
ali žali truda,
mozak mi je žvaka,
koncentracija nepoznanica.
Pišem kaznenu prijavu,
već drugu protiv iste osobe,
kad mi ulazi šefica.
- Samo da te obavijestim,
imat ćemo još jedno druženje sa strankom,
preko veze se obratila mojoj šefici,
da želi sastanak sa šefom.
Kad mi kaže ime odgovaram:
- A, to ti je stranka kojoj sam prekinula razgovor neki dan,
ono što sam te obavijestila ako zovu novinari,
da je to zbog mene.
Iz nekog meni nejasnog razloga,
naše stranke često misle da smo mi privatna služba,
da služimo njima i samo njima,
da druge stranke ne postoje,
da imaju pravo uzurpirati naše vrijeme,
ne slušajući naše savjete ili informacije,
te da k tome sve to radimo izuzetno loše,
svakako nedovoljno brzo i promtno,
koliko bi one htjele.
Na stranu da s obzirom na opseg posla,
zabranu zapošljavanja,
i generalnu podkapacitiranost zaposlenicima,
bi čak i imali objektivne razloge
zbog kojih možda doista sve nije odrađena "sada odmah sada".
Ali u konkretnom slučaju,
osobno na stolu imam 8 košuljica predmeta za te ljude,
te upravo pišem dva dokumenta,
a kolegica ih ima još bar toliko na svojem stolu,
te nam se ponekad čini da se samo njima bavimo.
- Može sastanak,
baš se veselim,
može i novinari,
samo mi daj dopuštenje da otvorim usta.
Mnoge stranke si uzimaju slobodu kolegice zvati osobnim imenom,
iako im one to nikada nisu ponudile,
ali bi ispravljanje dovelo do konflikta,
a one pokušavaju ostvariti odnos povjerenja
kako bi stranka poslušala savjet
i kako bi u tome svemu te roditelje,
jer u pitanju su uvijek roditelji,
koji s*ebu svoje odnose,
i s*ebu svoju djecu,
ali glavno da smo mi krivi kao služba,
koliko toliko osposobili
da zbog dobrobiti djeteta komuniciraju kao odrasli ljudi.
Učestalo kolegicama naglašavam
da nismo otirači,
da je naše dostojanstvo kao zaposlenika važno,
i da ga same moraju štiti,
jer drugi nitko neće,
zbog sebe samih
ali i stranaka
koje treba naučiti da nisu došli u privatnu prčiju.
Konkretnoj osobi,
osobno sam
nakon što sam poduže vrijeme slušala razgovor te osobe i kolegice,
jer sam ušla u sobu i trebala ju u vezi nečeg drugog,
na pristojan način
u prijevodu
"dobili ste potrebne informacije i savjete,
hvala doviđenja"
poklopila slušalicu.
Kolegici sam rekla ako bude primjedbi neka se meni jave,
"nisi ti poklopila, ja sam."
Često kolegice gube vrijeme,
što meni kao voditelju isto nije prihvatljivo,
jer onda drugi posao stoji,
time što slušaju stranke,
bilo uživo,
bilo preko telefona,
dok te stranke ne prihvaćaju,
ništa što im je rečeno,
izbacuju svoje frustracije,
prijete,
i slično,
a one slušaju
jer stranke imaju odvjetnike,
ili su lude,
da ih negdje ne zaskoče,
da nas ne pobiju,
jer im je lakše,
nego ulaziti u konflikt,
pa si samoj podmetnut nogu
ako kasnije budu s tom istom strankom
pokušale postići neki napredak...
Međutim,
moj stav je drugačiji,
prvo vlastito dostojanstvo,
poštuj sam sebe,
pa će te i drugi,
neutralnost,
profesionalnost,
i kičma.

[img]https://i.postimg.cc/nLyjnZWY/Screenshot-20250528-184203-Yahoo-Mail.jpg[/img]
Tri od tri.
Nadam se da je to to za danas.
Prvo su mi se stopice najlonkice zgužvale u cipelama.
Onda mi se razmotala punđa.
Prolazim kraj birca,
gazda me pozdravlja:
- Kako smo?
- Evo kasnim na posao,
ali ne žurim.
Smijemo se,
a ja nastavljam polako,
odvikla od potpetica.
Pod pauzom,
prođem dućane,
tražim crnu torbicu,
nađem,
kupim i sunčane,
jer sam stare negdje posijala,
i primijetim da mi jedna peta lupne jače od druge.
U uredu pogledam,
kad na jednoj otpao onaj gumeni nastavak.
Uzmem škare,
odfikarim i na drugoj,
ak već lupam nek bar lupam u ritmu.
Tri od tri.
Sad mogu mirne duše na sprovod,
i više se ništa strašno neće dogoditi.
| < | lipanj, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kockavica mala,
na vjetru zaplesala,
otrovna i lijepa,
glavicom mahala,
poljupcima šarala,
cin cin cin
don don don,
čujte njezin zvon.
:)
Imam drugi blog, tamo sam na rubu pameti (Dnevnik toka misli), ovdje sam skočila preko ruba i još uvijek padam.... :)))