Hodam bosa dječjom sobom,
odljepljujem sa stopala umjetne roze ljepljive nokte.
Sjedim na terasi,
u lijevoj ruci držim komad lubenice,
Mala se počne penjati do mene,
držeći komad u desnoj ruci,
desnom joj pomažem prebaciti rit na klupu,
dok mi ona svoj komad utiskuje u bedra
a sok mi se cijedi niz nogu.
Muž prolazi kraj mene u crnim čarapama,
nešto mi privuče pozornost,
ima zaljepljeno rozo srce naljepnicu na peti,
ništa mu ne govorim,
samo se osmjehnem.
Sjedim na podu kraj Male,
oko nas rasute kockice,
ona mi se primi za uho,
čvrsto,
dok prolazi kraj mene,
kako ne bi izgubila ravnotežu
među kockicama.
Pogledam muža,
među dlakama brade,
i borama smijalicama oko očiju,
ljeskaju se šljokice.
Sada Mala gleda Vu vu-ove,
101 Dalmatiner,
sjedi kraj mene,
drži me svojim malim prstićima za nogu,
i komentira što se događa.
"Ato!"
"Pas!"
"To pas."
Ozbiljno udubljena.
Dan se bliži kraju,
skupljam bisere,
jer pamćenje je varljivo,
a vrijeme neumoljivo.
Post je objavljen 16.06.2025. u 18:42 sati.